Pokojni Howard Zinn jednom je rekao: "Vapaj siromašnih nije uvijek pravedan, ali ako ga ne slušate, nikada nećete znati što je pravda." Ovaj mi se citat godinama urezao u sjećanje kao neka vrsta lakmus testa za procjenu vjerodajnica osloboditelja i djelitelja pravde, a smatram da je vrlo koristan u slučaju Libije.
Iako su lijevi mediji pokazali određenu raznolikost u određenim aspektima, postoji nekoliko pitanja za koja smatram da naša analiza nije uspjela ispuniti ono za što mislim da smo sposobni i što se od nas može očekivati. Na primjer, postoji gotovo jednoglasno mišljenje da je Gadafi loš momak (tu nema spora), pobunjenici su dobri momci (diskutabilno), i to je otprilike to. Znamo da SAD/NATO zapravo nisu motivirani humanitarnim interesima i da su prekoračili svoj mandat gađajući Gadafijeve snage i baze i pružajući pokriće pobunjeničkim borcima (i sada otvoreno naoružavajući). Razlike koje postoje jesu trebamo li podržati NFZ ili intervenciju za pomoć pobunjenicima ili se držati podalje od toga kako bi se sami mogli osloboditi. Ovo je opterećena predispozicija koja vidi pobunu kao oslobađajuću snagu. Ne znamo tko su sve vođe pobunjenika i očito ne želimo saznati za one koje znamo.
Libanonski učenjak Gilbert Achcar u posljednje je vrijeme mnogo pisao o Libiji. Iako ima mnogo toga s čime se slažem (tj. isticanje stranih zapadnih poslova koji su već u Libiji, da je Gadafi tiranin koji treba otići, američki imperijalizam pokreće svoju umiješanost u Libiju, i još mnogo toga), postoje neki s kojima se ne slažem. Achcar je u nedavnom članku napisao: “Neću se zadržavati na neprihvatljivim argumentima onih koji pokušavaju baciti sumnju na prirodu vodstva pobune. Najčešće su isti kao oni koji vjeruju da je Gadafi progresivac.”
Otkad je ljevica počela govoriti da je nedopustivo sumnjati u lidere? Prihvatljivo je bacati sumnju na “prirodu vodstva ustanka” ako za to postoji razlog, a postoji. Ako je čelnik Privremenog nacionalnog vijeća (INC) bivši dužnosnik Gadafijevog režima — navodni ministar pravosuđa (stvarno se morate zapitati kakvu je pravdu provodio) — koji prima saudijsku potporu, ne bismo li onda trebali sumnjati u Mustafu Abdul-Dželilova “priroda”?
As'ad abu Khalil, još jedan libanonski učenjak, ne smatra to “neprihvatljivim” i kaže to otvorenije, “Sada sam spreman pozvati na svrgavanje režima koji će zamijeniti Qadhdhafija, baš kao što sam godinama podržavao svrgavanje Gadafijevog režima. Saudijska uloga u podršci ušljivom Mustafi `Abdul-Jalilu jamči rađanje monstruoznog libijskog režima.”
Ali nije samo Abdul-Dželil. Postoje i drugi dužnosnici režima koji su prebjegli sredinom veljače 2011. i za koje trebamo vjerovati da su odjednom progresivni “oslobodioci”.
U današnjem članku, Achcar odgovara i na to govoreći:
Ukazivanje na nekoliko pojedinaca različitih i kontradiktornih političkih identiteta koji igraju ili pokušavaju igrati neku ulogu u libijskom ustanku ne govori koliki oni stvarno imaju utjecaj i ne može biti uvjerljiv kao pokazatelj oblika Libije nakon Gadafija, tim manje s obzirom da je Nacionalno prijelazno vijeće iznijelo jasan program demokratskih promjena pozivajući na slobodne i poštene izbore. Kampanja klevetanja libijskog ustanka jednaka je kampanji onih koji su pokušali diskreditirati egipatski ustanak bilo ukazivanjem na ulogu Muslimanskog bratstva ili opisujući Mohameda El Baradeija kao marionetu imperijalizma, a pokret mladih 6. travnja kao operaciju koju su trenirale SAD . I kakve god izjave ovaj ili onaj član Vijeća mogao dati zapadnim medijima kako bi se dodvorio vladama koje pomažu ustanak, sekundarno je u usporedbi s činjenicom da će pad Gadafija omogućiti pojavu ljevice u Libiji za prvi put u više od četiri desetljeća . . .
Pa ovi "nekoliko pojedinaca” čine izvršni tim. Abdul-Jalil i Al-Issawi su izvršni čelnici, dok Khalifa Hifter vodi njihovu vojsku - i oni nisu radikalni ljevičari. I njihovi "program” također ima upozorenja u vezi s otvorenim privatnim sustavom (tj. otvoreni su za poslovanje stranim ulagačima). U svakom slučaju, ne bismo trebali prihvatiti dokument zdravo za gotovo niti uzeti iz njega da su Abdul-Jalil i Co. osloboditelji i da će “omogućiti pojavu ljevice u Libiji” ništa više nego što bismo trebali uzeti iz Zelene knjige koja Gadafi je progresivac i pokrenut će "program" za participativnu demokraciju. I opet, biti skeptičan i oprezan prema “vodstvu ustanka” nije nužno “kampanja klevetanja” koja se može usporediti s drugim nepoželjnim apologetama. Čitajući Achcara u posljednje vrijeme stječe se dojam da nema mjesta za oprez ili konstruktivnu kritiku. Ranije je rekao da je rasprava zdrava, ali zauzimanje stava da vođe pobunjenika nisu otvoreni za kritiku jednostavno nije zdravo niti produktivno za ljevicu.
A sada postoje izvještaji da bi njihov šef vojnih poslova, Khalifa Hifter, mogao biti operativac CIA-e. McClatchy nedavno je pisao o Hifteru rekavši da,
Novi čelnik libijske oporbene vojske proveo je posljednja dva desetljeća u predgrađu Virginije […] Badr [prijatelj] rekao je da nije siguran što je točno Hifter učinio da bi se uzdržavao.
To su nagađanja, ali s obzirom na to da je sjedište CIA-e u Virginiji, vrlo je moguće da Hifter ima veze s agencijom. Mislim, kolike su šanse da se bivši visoki vojni dužnosnik s "osobnim" zamjeranjem na Gadafija, koji je slučajno živio u blizini Langleyja posljednjih nekoliko desetljeća, brzo preseli u Libiju kako bi vodio vojsku za pobunu koju SAD podupiranje? Opet, ovo je nagađanje, ali trebalo bi barem podići obrve.
Nažalost, još uvijek postoji gomila drugih pitanja na koja nemamo odgovore. Većina je špekulacija, kao što je gore navedeno. Znamo da je bilo mnogo pretjeranih tvrdnji s obje strane. Gadafi tvrdi da ga 98% podržava, a pobunjenici su rutinski preuveličavali žestinu napada na njih i svoje vlastite. Vrlo rano se tvrdilo da je Gadafi izvodio zračne napade, ali nije bilo konkretnih dokaza za to, barem koliko sam ja vidio. NATO je rekao da vrše 24-satni nadzor, ali nisu pružili dokaze o libijskim vazdušnim napadima. Rusija kaže da su i oni pratili i da nisu vidjeli dokaze o zračnim napadima, ali nisu pružili ni dokaze. Uz sve novinare na terenu i uz modernu tehnologiju (tj. mobitele) pomislili biste da postoje videozapisi koji ih prikazuju. Poanta je ovdje i sa svim ostalim da moramo pažljivo probrati tvrdnje, potražiti potkrepljujuće dokaze i pokušati iznijeti istinu.
Vidio sam još jedno zanimljivo pitanje u ruskom tisku: kako je toliko zastava Kraljevine Libije proizvedeno i distribuirano tako brzo? Poanta pitanja bila je mogućnost da se radi o planiranom ustanku. Ovo vrijedi razmotriti i istražiti, između mnogih drugih stvari.
Još jedno opažanje koje vrijedi imati na umu je da su se sve borbe vodile oko osiguravanja obalnih gradova koji su važna nalazišta nafte. U tjednu prije nego što je SAD počeo bombardirati Libiju, najavljeno je da će se državna tajnica Clinton i francuski predsjednik Sarkozy sastati s delegatima pobunjenika. Ovo nije bio tajni sastanak. Javno je objavljeno. Nakon toga su pobunjenički izaslanici rekli da je njihova poruka da će poštovati inozemne naftne ugovore i da će se sjećati svojih prijatelja ako dobiju vlast. Čim je to rečeno, rekao sam nekim svojim prijateljima, koji nisu mislili da će se NFZ ili strana intervencija dogoditi, da ćemo za tjedan dana bombardirati Libiju. I uspjeli smo, učinivši Obamu drugim predsjednikom koji je bombardirao arapsku zemlju bogatu naftom 19. ožujka treće godine svog prvog mandata pod zastavom humanitarne intervencije. Nakon toga, tisak je govorio o neočekivanom preokretu za Obaminu administraciju, ali svatko tko je imao zdravu glavu i tko je vidio pobunjeničku "poruku" znao je da je potpuno predvidljiva.
Neki poput Juana Colea vole spominjati činjenicu da je Arapska liga pozvala na intervenciju, ali to je doista pogrešno, i pitam se kako Cole to nije znao, nego bivši britanski veleposlanik u Uzbekistanu Craig Murray je napisao blog da mu je zapadni diplomat rekao da je Clinton sklopio dogovor s arapskim čelnicima (vjerojatno Saudijskom Arabijom) rekavši da će SAD ovlastiti arapske snage (vjerojatno saudijske snage) da odu u Bahrein kako bi ugušile njihovu pobunu ako pozovu na intervenciju u Libiji.
Ali jedan od najvećih problema koje sam vidio u ljevičarskim medijima je nedostatak analize o položaju crnih Afrikanaca u Libiji u vezi s pobunom, i iznosim to u nadi da ćemo u budućnosti početi više gledati na ovo i raspravljati o tome.
Crnci u Libiji su najmanje 1/3 stanovništva i najpotlačenija skupina. Arapski rasizam prema crncima u Libiji nije ništa novo i za razliku od nekih ljevičarskih apologeta pobune koji vole tvrditi, rasizam nije započeo s Gadafijem - koji je svakako pokazao vlastite rasističke tendencije. Novinar Andrew Pervis proveo je u Libiji veći dio ustanka i držao se dnevnik i dokumentirao je rasizam:
Šokantna je diskriminacija crnaca u Libiji koja je pomogla u velikom dijelu trenutnog egzodusa. U autobusima nije neuobičajeno da Libijci svjetlije puti spuste prozore dok Afrikanac ulazi da 'prozrači' mjesto... neka vrsta šale. Rečeno mi je da su subsaharski Afrikanci i Libijci tamnije puti preskuplje u trgovinama. Na ulici ih se rutinski naziva arapskom riječju za 'roba', abid. Bande nastavljaju lutati ulicama ciljajući na crnce, kradući sve što imaju, premlaćujući sve koji se opiru. Za ponosne ljude koji su došli u Libiju pronaći novac za uzdržavanje svojih obitelji kod kuće, to je duboko poniženje. Kada su državni mediji prije nekoliko tjedana objavili da su crni Afrikanci angažirani kao plaćenici u Ghaddafijevim snagama, cijela je zajednica znala da je latentni rasizam u opasnosti da postane pogrom pa se većina sakrila ili pobjegla prema granici.
Više bi novinara doista trebalo otići do izbjeglica u Egiptu i intervjuirati crne Afrikance koji su pobjegli kako bi čuli njihove priče. Kažem egipatska granica jer je to na istočnoj strani Libije u blizini Bengazija, gdje pobunjenici imaju kontrolu i jer s obzirom na učinke propagandnog sustava, trebali bismo očekivati da će se uska i politizirana priča protiv Gaddafija igrati dok će se drugi dijelovi priča će biti zanemarena (dakle, ako imamo ikakvu želju znati cijelu priču, ovo bi se činilo elementarnim). UN već ima grupu u zapadnom dijelu Libije i oni dokumentiraju prisilne nestanke stotina ljudi za koje smatraju da su bili kritični prema Gadafijevom režimu. A s obzirom na izvješća od ranije ovog mjeseca o zlostavljanju crnaca od strane pobunjeničkih snaga (od kojih su neka bila u rasponu od uznemiravanja do potpunih masakra), bilo bi vrijedno pogledati kako stvari stoje gotovo mjesec dana kasnije. Andrew Pervis nedavno je bio u Egiptu, ali iskreno, nisam mogao saznati mnogo iz njegovih izvješća osim što je mnogo crnih Afrikanaca tamo bez ideje što učiniti ili kamo ići.
Jedna od rijetkih priča koje imamo je iz Los Angeles Times, koji je ranije ovog mjeseca pisao o brutalnostima crnih Afrikanaca od strane pobunjeničkih snaga, i koji je nedavno objavio članak pod naslovom “Čini se da libijski pobunjenici uzimaju list iz Kadafijeve knjige” u kojem su rekli,
Oporbeni dužnosnici u Benghaziju, čije su široke akcije pritvaranja navodnih Kadafijevih pristaša izazvale kritike, vode novinare u strogo kontrolirani obilazak pritvorskih centara. Mnogi zatočenici kažu da su radnici imigranti i poriču da su se borili za Kadafija.
U svom nedavnom Anti-Empire izvješće, Bill Blum je napisao: “Dakle, tko su dobri dečki? Libijski pobunjenici, rekli su nam. Oni koji idu okolo ubijajući i silujući afričke crnce pod pretpostavkom da su svi Gadafijevi plaćenici.” Iako je ovo jedno od rijetkih spominjanja poteškoća koje crnci prolaze u Libiji, nadamo se da će njihove priče biti opširnije pokrivene u danima koji dolaze.
Sada se vratimo na Achcarovu obranu “vodstva ustanka”. Nakon što je prestao kritizirati pobunu, kaže,
Vođe pobune su mješavina političkih i intelektualnih demokratskih i ljudskih prava disidenata, od kojih su neki proveli duge godine u Gadafijevim zatvorima, ljudi koji su raskinuli s režimom kako bi se pridružili pobuni, te predstavnika regionalne i plemenske raznolikosti libijskog stanovništva. Program oko kojeg su ujedinjeni je program demokratskih promjena - političkih sloboda, ljudskih prava i slobodnih izbora - baš kao i kod svih drugih pobuna u regiji.
To je provjerljivo. Prvo, postoji hijerarhija u vijeću, kao što je spomenuto, i njime dominiraju dužnosnici bivšeg režima, a kao što je gore istaknuto, šef vojske je vjerojatno operativac CIA-e - a ne radikalni ljevičarski disident. Već sam nekoliko puta kontaktirao vodstvo pobunjenika pitajući ga imaju li namjeru govoriti protiv zlostavljanja crnih Afrikanaca i pozvati ih da se solidarno pridruže njihovoj revoluciji, a do danas (31. ožujka, prošla su tri dana) Nisam dobio odgovor. Sada, Privremeno nacionalno vijeće (INC) nedavno je objavilo priopćenja o svom postupanju prema (koje je uslijedilo nakon vrlo kritičnog izvješća Los Angeles Timesa) zatvorenicima i Al-Obaidiju, ali nisu rekli ni riječ o stradanju svojih tamnoputih braća i sestre. I opet, oni čine jednu trećinu stanovništva, najpotlačenija su skupina i tisuće ih svaki dan bježe od revolucije u Egipat. Ako pobunjenicima treba strana pomoć da bi pobijedili i zaštitili se od masakra, zašto onda nisu apelirali na crnačku zajednicu da se solidarno pridruži njihovoj borbi? Mislim da je također sasvim pošteno postaviti pitanje zašto se disidenti ljudskih prava ne zalažu za crnačku nižu klasu; mogu konkretno govoriti o užasima koji su pohodili arapsku ženu, ali nemaju u sebi da se zalažu za crnce. Ovo se vraća na moj lakmus test à la Zinn.
Dok shvaćamo da je Gadafi vojni diktator četrdesetogodišnjeg autokratskog režima koji nema problema s davanjem užasnih izjava i prijetnji nasiljem kako bi osigurao svoju vlast i kojeg bi svakako trebalo svrgnuti, pobunu podržavamo i borbu crne podklase, koju smo pokazali znatnu količinu nespremnosti ili nesposobnosti da je razmotrimo ili da prema njoj budemo konstruktivno kritični.
Dakle, koje informacije nisu uključene u ljevičarskim medijima, a koje imaju nevjerojatno značenje za razumijevanje onoga što se događa? Postoji oružana pobuna uz potporu SAD-a, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Saudijske Arabije sastavljena od dužnosnika bivšeg režima i vjerojatno operativaca CIA-e koji ne samo da ignoriraju crnačku podklasu i ne pozivaju ih da se pridruže njihovim borbama, već ih zlostavljaju (recimo blago rečeno) i obećavajući mito stranim silama koje im pomažu da dođu na vlast, nešto što Achcar smatra samo "sporednim" obzirom, dok oni vode građanski rat uglavnom oko obalnih područja koja su pogodna mjesta gdje je sva nafta.
U prethodnim postovima na blogu donio sam povijesne primjere Ruande i Kosova. Naravno, čini se da je Achcar odgovorio na njih. Možda on odgovara liberalnim apologetama Obame, nisam siguran; ali ako mi odgovara, mislim da je promašio moju poantu. Za Ruandu sam želio reći da smo intervenirali putem naše podrške RPF-u. Za više informacija pogledajte Ruanda i Demokratska Republika Kongo u sustavu propagande Edwarda Hermana i Davida Petersona. I baš poput OVK-a na Kosovu, tvrdili smo da vlada provodi genocid dok smo podržavali oružanu pobunu kako bi se izvršila promjena režima pod usranom zastavom humanitarne intervencije. To smo također učinili u Afganistanu preko Sjevernog saveza i u Iraku preko kurdskih i šijitskih milicija. Naravno, možemo pronaći neke razlike u primjerima, ali to nije problem. Problem je u tome što ljevica začudo nije bila u stanju ili nije htjela uzeti u obzir da imamo više razloga vjerovati da je ovo još jedna promjena režima koju sponzoriraju SAD pod lažnom zastavom humanitarne intervencije, a ne oslobađanja.
Nadalje, iz ovoga ne bismo trebali zaključiti da je Gadafi bio progresivan ili antiimperijalistički ili da već nije marioneta Zapada. Koliko god neki ljevičari ne vole čuti analogiju s Irakom, Sadam nije bio antizapadnjački nastrojen kad smo se okomili na njega i opseg naše demonizacije njega bio je razlog zašto ga nismo mogli rehabilitirati, i to je razlog zašto je New York Times “ novinar” Thomas Friedman napisao je prije dvadeset godina da je ono što je Bush stariji želio od rata u Perzijskom zaljevu bila vojna hunta željezne ruke bez Sadama. Možda bi bilo korisnije vidjeti libijski građanski rat kao borbu za to tko će biti marioneta Zapada. Gadafi se pokušava prodati iz ugla da će bez njega crne horde preplaviti Europu, a pobunjenici su uvjeravali “kraljicu Hillary” da će ostati otvoreni stranim investitorima. Predsjednik Obama na kraju je stao na stranu pobunjenika ne zato što bi izgubio san ako bi ih Gadafijeve snage "masakrirale", već pretpostavljam jer su ga uvjeravali da će to biti ista stara pjesma i ples, ali bez odgovornosti diktatora poznatog kao "luđak." Noam Chomsky je to nedavno istaknuo kada je rekao Michaelu Albertu i Steveu Shalomu da,
Neki tvrde da nafta ne može biti motiv jer su zapadne tvrtke dobile pristup nagradi pod Qaddafijem. To pogrešno tumači brige SAD-a. Isto se moglo reći za Irak pod Sadamom, ili za Iran i Kubu dugi niz godina, još i danas. Ono što Washington traži je ono što je Bush najavio: kontrolu ili barem pouzdane klijente.
Ova avantura pružit će SAD-u priliku da gurne "Odgovornost za zaštitu" u grlo međunarodne zajednice, dok je također prvi AFRICOM rat, zapovjedno središte toliko nepopularno da mu je sjedište na drugom kontinentu (Stuttgart, Njemačka) - i ja ne bi se nimalo iznenadio da nova libijska vlada nagradi AFRICOM za njihovu velikodušnost tako da im dopusti da presele svoje sjedište u Libiju, ili barem bazu. Achcar možda misli da je sklapanje dogovora s Vragom samo "sporedna" briga, ali ja se ne slažem. Ne mislim da bi Washington uložio toliko političkog kapitala i vojne avanture osim ako ne očekuje isplatu, a standard gotovo svake vojne avanture u koju smo se uključili od Drugog svjetskog rata rezultirao je uspostavom baze ili dvije.
Temeljenje naše pozicije na refleksnoj obrani pobune, a da ne znamo (ili ne želimo znati) tko su oni, ili kako se odnose prema crnoj podklasi, ili njihovom posebnom odnosu s neugodnim stranim silama, zapravo ne pomaže u pružanju točne analize onoga što se događa na. I korištenje ovog izoliranog pogleda za definiranje gdje se nalazimo čini se vrlo beskorisnim. Međutim, ako nakon iskrene i potpunije procjene možemo reći da podržavamo pobunu, ali imamo rezerve i zabrinutosti oko ovoga-i-ovoga, onda mislim da bismo mogli biti u boljoj poziciji da razgovaramo o tome što točno podržavamo, u kojoj mjeri i tako na. Možda bismo čak bili u boljoj poziciji da pomognemo određenim segmentima Libije čije borbe neće završiti padom Gadafija.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije