Nevjerojatni su liberali, kao George Stephanopoulos i Kevin Drum, može postaviti ovo pitanje ravnodušnog lica.
Oni stvarno vjeruju u to.
Nakon dvije godine još uvijek vjeruju da ne samo da je predsjednik Obama na strani malog čovjeka, radničke klase ili barem malih poduzeća, nego misle da on zapravo aktivno pokušava obraniti njih ili unaprijediti politike u njihovu korist.
A kad se suoče s popisom njegovih “kompromisa” dužim od božićnog popisa moje kćeri (to je postalo toliko uobičajeno da se neki čak šale da se kompromitirao time što je priznao da je musliman), postavljaju to pitanje: što je više mogao učiniti ?
To je krivo pitanje, liberale. Pravo pitanje je: Što ima učinio je?
Je li se potrudio iskoristiti svoj pristup nasilničkoj propovjedaonici i medijima kako bi nas informirao o problemima s kojima se suočavamo i njihovoj složenosti? Je li unaprijedio politiku za njihovo rješavanje? Je li pozvao na narodnu mobilizaciju kako bi se obranila ta politika i kako bi se potuklo reakcionarnim snagama?
Pogledajmo nekoliko primjera:
- Porezna pravda
- Reforma zdravstva
- Ekonomski poticaj
Odabrao sam ove primjere jer za razliku od kubanskog embarga ili eskalacije nezakonitog i neopravdanog rata u Afganistanu i nekih drugih pitanja, oni bi trebali predstavljati pitanja u kojima su republikanci "ometali" njihove napore.
Kada je Obama izabran i prije nego što je preuzeo dužnost Pentagon mu je savjetovao da smanji vojne izdatke. Odgovorio je prema povećavajući to. SAD čini 5% stanovništva, a ipak činimo 50% globalnih vojnih izdataka. Taj novac koristimo za financiranje preko 1,000 stranih baza i prikupiti mornaricu i zračne snage koje imaju globalni i neposredan doseg. Nije ni čudo Pentagon je najveći zagađivač kada se izuzmu cijele zemlje. Čak i kad bismo smanjili vojne izdatke za deset puta, tj $ 1 trilijuna godišnje na 100 milijardi dolara, i dalje bismo imali najveću potrošnju (po glavi stanovnika) od bilo koje druge zemlje na svijetu. Opet, mogli bismo uštedjeti 900 milijardi dolara godišnje i još uvijek biti prvi u potrošnji.
Neki ljudi vole tvrditi da su naši porezi previsoki. Ovo je čudno kada se uzme u obzir da "Vladin ured za odgovornost rekao je da 72 posto svih stranih korporacija i oko 57 posto američkih tvrtki koje posluju u Sjedinjenim Državama nisu plaćale savezni porez na dohodak najmanje godinu dana između 1998. i 2005." (Reuters) i da je stopa poreza na zarađeni dohodak za one koji najviše zarađuju povijesno niska. Oni također tvrde da će to pomoći gospodarstvu ako smanjimo poreze ili učinimo trajno smanjenje poreza na Bush. Ali to ne drži vodu. Ako niski porezi pomažu onda ne bismo trebali biti u neredu u kojem smo bili. S obzirom na to da je nejednakost u prihodima toliko izmakla kontroli da najbogatijih 1% čini gotovo 35% bogatstva nacije, dok najnižih 50% čini 2.5%, onda bi tvrdnju da će "smanjenje poreza za bogate poduzetnicima dati poticaj za otvaranje radnih mjesta" trebalo ozbiljno dovesti u pitanje: koliko im je još viška bogatstva potrebno da to učine? I zapravo, bilo je to tijekom takozvanog zlatnog doba kapitalizma kada je naše gospodarstvo bilo najbolje. Profitabilnost poduzeća je porasla, a nezaposlenost niska (oko 3%). Stvorena je srednja klasa koja se širila, a stopa dohotka za bogate iznosila je više od devedeset posto. Državni dug također je bio na najnižoj razini. Sve dok porezi za bogate nisu smanjeni, a financije su deregulirane, a naša proizvodna baza počela je biti eksternalizirana (ovo je također veliki čimbenik u našem trgovinskom deficitu; jeste li zahvalili Wal-Martu na niskim plaćama i povećanju trgovinskog deficita ?) da je ekonomija krenula nagore.
Neki također napadaju socijalno osiguranje kao da je prijetnja našem gospodarstvu. Budući da se više od polovice primatelja oslanja na program kao glavni izvor prihoda, čovjek se pita kakav bi bio ekonomski učinak da ga nestane. Nadalje, program neće iscrpiti svoja sredstva, pod pretpostavkom da se ne izvrše promjene, sve do 2037. Ali naknade su premale i nešto se mora učiniti. Očito rješenje bilo bi ukloniti kapa. Kako sada stoji manje od 110,000 USD zarađenog prihoda oporezuje se za program. To znači da netko poput Lloyda Blankfeina, izvršnog direktora Goldman Sachsa, vidi manje od 1% svog prihoda oporezovanog za socijalno osiguranje, dok će samohrana majka koja radi u dvije smjene u IHOP-u vidjeti 100% svog prihoda oporezovanog za to. Također, prihod od ulaganja uopće se ne oporezuje. Dakle, netko poput Warrena Buffetta, koji većinu svog prihoda ostvaruje kroz ulaganja, vidi čak i manji dio svog bogatstva oporezovan za program. Uklanjanje ograničenja i brisanje razlike između ulaganja i zarađenog prihoda ne samo da bi osiguralo da je program solventan i nakon dogledne budućnosti, već bi nam omogućilo da povećamo beneficije tako da si primatelji mogu priuštiti život.
A što je s reformom zdravstva? Problem je trošimo dvostruko više (po stanovniku) od ostatka razvijenog svijeta ipak smo manje zdravi i ne živimo tako dugo. Svake godine 62% naših bankrota je zbog medicinskih računa, a gotovo 80% njih bilo je za osiguranike. I svaki dan više od stotinu Amerikanaca umire zbog nedostatka skrbi. Ljudski i ekonomski danak stvorio je krizu. Trebamo program jednog platitelja. Time ne samo da bi se spriječili bankroti, spasili životi i koštalo manje, nego bi se vladi dalo poticaj da pregovara o poštenim cijenama recepata.
Na kraju, u ovim vremenima ekonomskih poteškoća, kada je nejednakost u prihodima i nezaposlenost u porastu (kao i dobit), ali privatni sektor nije voljan ulagati u otvaranje radnih mjesta, dužnost vlade je intervenirati i potrošiti naš izlaz. Da nije bilo kejnezijanske politike, vjerojatno nikada ne bismo preživjeli Veliku depresiju. Kad smo izašli iz Velike depresije i podigli poreze bogatima, naše ulaganje bilo je u Vojni industrijski kompleks; sustav Pentagona. Iako je natjerao ljude da rade, uloženo je u neprestani rat, imperijalizam i militarizam. Imamo priliku ulagati u društvo. MIT napreduje u solarnoj tehnologiji s financiranjem manjim od onoga što naftne kompanije dobivaju u poreznim olakšicama svake godine. Možemo ulagati u stvaranje obnovljive energije s istim žarom kao što smo to učinili s ratnim oružjem. Možemo ulagati u poboljšanu društvenu infrastrukturu, javni prijevoz, obrazovanje, ekološki prihvatljive poljoprivredne programe i drugo. Trebali bismo to činiti, a ne kupovati otrovne novčanice dok ostavljamo predatorske strukture na mjestu. Za to će biti potrebna potrošnja, ali to možemo nadoknaditi smanjenjem korporativne socijalne skrbi i vojne potrošnje, zajedno s poreznom pravednošću (tj. povećanjem onih koji najviše zarađuju).
Gore navedeno sadrži nešto više od tisuću riječi. Koliko je toga izgovorio predsjednik Obama? Koliko se puta obratio zemlji sa sličnom porukom? Kada liberali pitaju što još može učiniti, mi bismo ih trebali zauzvrat pitati: je li iskrenost s nama i predstavljanje razumnih rezolucija previše za tražiti? Kada smo ga vidjeli da se popne do svoje nasilničke propovjedaonice ili da radi osobni intervju s Mattom Lauerom gdje nam iznosi istinu i imenuje imena onih koji su reakcionarne snage i gledaju u kameru i govore:
Narodu ove zemlje, evo što možemo učiniti, a na web stranici Bijele kuće postoje grupe koje dijele ovu viziju. Možete im se pridružiti u borbi za ova postignuća. Ne morate to učiniti u znak podrške meni ili mojoj politici ili mojoj političkoj stranci. Ono što ja ne želim nije tvoja odanost meni, već vrijednostima i programima koji su ti potrebni da podržiš te vrijednosti, i učinit ću sve što mogu sa svakim djelićem svog bića da ti to isporučim, iako ćeš možda morati odnijeti na ulice kako bi zaštitili te vrijednosti od reakcionarnih, nazadnih sila. Ne mogu ovo sama.
Je li previše tražiti ili očekivati od njega da kaže nešto u tom smislu?
Ako uzmemo u obzir kako naš politički sustav stvarno funkcionira i za koga radi (tj. za Gospodare kapitala), onda je odgovor nedvosmisleno potvrdan. Ali poanta je da bi on mogao učiniti više. Zašto nije, drugo je pitanje, a odgovor grize ruku koja ga hrani nije dio njegove agende. To objašnjava zašto je počeo održavati tajne sastanke sa zdravstvenom industrijom čim je preuzeo dužnost, a ne sa zagovornicima pojedinačnih platiša, ili zašto je dosljedno stajao na strani vladajuće klase umjesto radničke klase. Ne bismo trebali očekivati od njega da proziva republikance zbog njihovog stava u klasnom ratu – jer ga on dijeli. Ne bismo trebali očekivati da će se pridružiti našima. Ne bismo trebali očekivati da će nas mobilizirati. Ne bismo trebali očekivati da on radi naš posao za nas.
Našim političkim i ekonomskim sustavom - da ne spominjemo naše rodne i kulturne odnose - vlada izrabljivanje i dominacija. Naši vođe govore jednim jezikom: moći. Postoje dva dijalekta: moć novca i moć brojeva. S obzirom na nejednakost prihoda, trebalo bi biti očito da radnička klasa nema kapitala za razgovor s našim političarima. To nam ostavlja moć u brojevima. Možemo glasati za političare. Nema ničeg lošeg u odabiru manjeg od dva zla, ili puta manjeg otpora, sve dok je to povezano s organiziranjem, agitacijom, smetnjom - jednom riječju, akcijom. Ako razoružamo svoje glasove, ako odložimo svoje oružje građanskog neposluha i izravne akcije, ako oni uopće osjete da je naša prijetnja da ih upotrijebimo isključena, onda smo sami sebe kastrirali. Ne govorim o nasilnim skupinama—iako bismo trebali biti spremni braniti se. Govorim o tome da budemo organizirani i spremni djelovati ako je potrebno za napredak i zaštitu naših interesa. Neće imati problema ignorirati nas i rugati nam se svojima Komisija za hranu za mačke pozivajući na smanjenje lijeve strane države dok desnu ruku ostavljaju gotovo neozlijeđenom. Gledaju nas, smiju se i govore: "Neka jedu mačju hranu."
Davno je prošlo vrijeme da političke i ekonomske vođe stavimo na njihovo pravo mjesto: na smetlište povijesti. Moramo se organizirati i početi graditi novi svijet temeljen na demokratskom sudjelovanju u upravljanju našim poslovima.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije