Znajući da indijsko prkošenje pravilima WTO-a o skladištenju hrane može poremetiti ishod predstojećeg ministarskog sastanka WTO-a koji će se održati na Baliju u prvom tjednu prosinca, gostujući šef WTO-a Roberto Azevedo zatražio je od Indije da razmotri 'mirovnu klauzulu' kao opciju za zaštititi subvencije prema predloženom Zakonu o nacionalnoj sigurnosti hrane. "Sigurnost hrane je kvadratni krug. Granica između podrške cijenama i sigurnosti hrane je vrlo slaba i nije je lako povući. Bit će to složen zadatak," rekao je u New Delhiju.
Sada je sljedeća rečenica koja više zabrinjava: "Ono što smo se dogovorili u Ženevi je da ćemo raditi na klauzuli o miru, koja pregovaračima omogućuje da pronađu trajnije rješenje na duži rok. Obraćao se Konfederaciji Indijska industrija (CII). Pregovori o dogovoru na sastanku na Baliju sklopljeni su oko trajanja privremene rezolucije o zahtjevu G-33 zemalja u razvoju o sigurnosti hrane. Dok G-33 zahtijeva zadržavanje mirovne klauzule za biti 10 godina, razvijene zemlje poput SAD-a spremne su prihvatiti samo razdoblje od 2-3 godine.
Mirovnom klauzulom predviđeno je izuzeće za one zemlje koje su koristile izvozne subvencije za poljoprivredu preko dopuštene granice. Te se zemlje nisu mogle osporavati pred vijećem za sporove tijekom razdoblja 'Klauzule mira'. Istekla je 2003. godine.
Kompromis koji je Indija stoga spremna primijeniti kako bi osigurala da se pregovori na Baliju odvijaju bez ikakvih zastoja sada će dovesti milijune gladnih na kocku. Također prijeti sigurnosti sredstava za život milijuna malih poljoprivrednika koji dobivaju osiguranu minimalnu cijenu potpore za svoje usjeve. Već sada, prema izračunima WTO-a, poljoprivrednici u Indiji dobivaju 24 posto veću minimalnu cijenu potpore za usjeve riže od baznog razdoblja 1986.-88. Prema kriterijima WTO-a, članak 6.4 (b) Sporazuma o poljoprivredi predviđa da ukupna potpora ne premašuje 10 posto ukupne vrijednosti proizvodnje za većinu članica u razvoju (osim Kine, gdje iznosi 8.5 posto kao dio svoje pristupne obveze).
Govorim o kontroverznom prijedlogu koji su pokrenule zemlje G-33, a to je skupina zemalja uključujući Kinu, Indiju, Indoneziju, Pakistan i druge koje su se okupile kako bi zaštitile sigurnost hrane, sredstva za život i ruralni razvoj u Razvojnoj agendi iz Dohe, traži amandmane u revidiranom nacrtu modaliteta za poljoprivredu iz Dohe. Znajući da će nabava pšenice i riže u skladu s Zakonom o nacionalnoj sigurnosti hrane višestruko porasti, Indija želi da pojačane subvencije idu za nabavu hrane od malih poljoprivrednika kako se ne bi smatralo potporom subvencija koja narušava trgovinu. Ove subvencije, potrebne za zadovoljenje potreba gladnog stanovništva u pogledu sigurnosti hrane, trebale bi biti izvan maksimalnog ograničenja 'zbirne mjere potpore' (AMS) kojeg se svaka zemlja mora pridržavati.
Ranije je postojao prijedlog da se to poveća na 15 posto, ali je to nekako uklonjeno u sljedećoj reviziji nacrta modaliteta. Indijski pregovarači kažu da povećanje u de-minimis kriteriji od 10 do 15 posto mogli bi biti moguće rješenje. Ali Indija je pod ogromnim pritiskom SAD-a i Europske unije. S druge strane, u analizi koju je predstavio Jacques Berthelot iz Francuske, prosječna pomoć u hrani koju je Indija 2010. dala svojim 475 milijuna ljudi (65 milijuna obitelji ispod granice siromaštva plus 10 milijuna iznad granice siromaštva) kako bi zadovoljila svoje potrebe za sigurnošću hrane bila je u iznosu od 58 kg/osoba. Usporedno, SAD osigurava 385 kg/osobi za svojih 65 milijuna ljudi, koji su primali pomoć u hrani u sklopu nekoliko programa kao što su kuponi za hranu, program prehrane djece itd.
Drugim riječima, Amerika daje 7 puta više subvencionirane hrane svojim gladnima po glavi stanovnika.
Najbolje bi rješenje bilo promijeniti referentnu godinu s 1986.-88. na neku bližu godinu, posebice nakon 2007. godine kada je svijet svjedočio globalnoj prehrambenoj krizi koja je rezultirala prehrambenim nemirima u 37 zemalja. Uzimajući u obzir da je između 1986.-88. i 2013. cijena riže i pšenice porasla za više od 300 posto, a cijene inputa poput gnojiva porasle su za 480 posto u istom razdoblju (podaci Svjetske banke o cijenama roba), baza razdoblje 1986.-88. svakako je zastarjelo. Ovo je mjesto gdje Indija treba izvršiti pritisak radije nego prihvatiti klauzulu mira kao rješenje jednostavno zato što daje vladajućoj vladi UPA-e laku preokret prije izbora 2014. godine.
Odgađanje spornog pitanja nije rješenje. Indija mora ustati i oduprijeti se pritisku razvijenih zemalja. Uostalom, odgovornost Indije je nahraniti svoje gladno stanovništvo, kao i osigurati egzistenciju za svojih 600 milijuna farmera. Čak i ako ministarski sastanak na Baliju ne uspije, Indija ne može ugroziti sudbinu 2/3 svog stanovništva. Gladnima u Indiji ne može se trgovati na oltaru razvoja.
U međuvremenu, poljoprivredne subvencije u razvijenim zemljama porasle su sa 350 milijardi dolara u 1996. na 406 milijardi dolara u 2011. Nitko ne govori o smanjenju ovih monumentalnih poljoprivrednih subvencija u zapadnom svijetu. Zapravo, poljoprivredne subvencije u razvijenim zemljama nisu ni navedene kao tema rasprave u pregovorima na ministarskom sastanku na Baliju.
Indija se stoga ne treba brinuti za budućnost WTO-a. Čak je i ekonomist Jagdish Bhagwati, koji je bio nepokolebljivi zagovornik pogrešnog trgovinskog režima, konačno priznao da je "multilateralni trgovinski sustav mrtav". Govorio je u New Yorku 27. rujna. "TDoha Lite dogovor koji se pokušava postići na Baliju je poput kave bez kofeina i lagane kave i mi pokušavamo spasiti Doha rundu, što je slično koracima poduzetim da se spasi Cancun runda o pitanjima klimatskih promjena."
Zašto bi se Indija stoga trudila oživjeti mrtvog konja žrtvujući svoje milijune gladnih, uključujući poljoprivrednike i ribare? Zašto se umjesto toga ne može potruditi pronaći bolje groblje za ono što sam uvijek nazivao Krivom trgovačkom organizacijom?
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije