Harkishanpura je neopisano selo u okrugu Bathinda u Punjabu u sjeverozapadnoj Indiji. Iznenada je dospjelo u vijesti kada je seoski panchayat potezom bez presedana objavio da je selo na prodaju. To je bilo u siječnju 2001. Od tada još pet sela u Punjabu – usred zdjele hrane u zemlji – čeka na dražbu.
Ono što je počelo kao izolirani i ekstremni slučaj ruralne nevolje sada polako i postojano širi svoje pipke diljem zemlje. U prosincu 2005. Dorli u okrugu Wardha u Maharashtri u središnjoj Indiji postalo je prvo selo izvan prve poljoprivredne države Punjab – preteča Zelene revolucije u Indiji – koje se stavilo na raspolaganje za prodaju. S natpisima nalijepljenim posvuda i sloganom "Selo Dorli je na prodaju" naslikanim na leđima stoke i drveću, ono što je izgledalo kao bizarna priča sada postaje tužna, ali raširena stvarnost.
Selo Dorli broji 270 stanovnika, 500 grla stoke i gotovo 600 hektara poljoprivrednog zemljišta. Svaki seljanin, uključujući djecu, ima nepodmireni dug od 30,000 rupija (425 funti).
Nekoliko tjedana kasnije, stotine stanovnika sela Chingapur u regiji Yeotmal u Maharashtri pozvalo je predsjednika Indije, dr. Abdula Kalama, i premijera, g. Manmohana Singha, da predsjedaju 'ljudskim tržištem' za prodaju bubrega. U nemogućnosti da vrate sve veće dugove, seljani su odlučili krenuti u masovnu prodaju bubrega. Ništa bolja situacija nije ni u susjednim selima. Poljoprivredne nevolje ispisane su posvuda.
U susjednom selu, Shivani Rekhailapur, na transparentima piše: “Ovo selo je spremno za dražbu. Dopustite nam da počinimo masovna samoubojstva.” Ruralna zaduženost dosegla je tako alarmantne razmjere da su seoske zajednice prisiljene prodavati ne samo svoje tjelesne organe već i svoju zemlju – spremne izgubiti kontrolu nad svojim jedinim sredstvom ekonomske sigurnosti.
Malsinghwala je malo selo u okrugu Mansa u Punjabu. Selo duguje do 50 milijuna Rs bankama i još 25 milijuna Rs privatnim lihvarima i komisionarima. ” U dugovima smo do grla. Ne preostaje nam ništa drugo osim da prodamo našu zemlju,” kaže voditelj seoskog panchayata Jasbir Singh. Pokazujući rezoluciju panchayata kojom je odobrena prodaja, rekao je da svaki od 4000 stanovnika ima nepodmireni dug od 13,000 Rs. S prinosima usjeva i bez ikakve druge nade za otplatu nepodmirenih dugova, selo je odlučilo rasprodati svoju imovinu koja se prostire na 1800 hektara.
Pet godina nakon što je Harkishanpura u četvrti Bathinda stavljena na prodaju, selo još uvijek čeka kupca. Kao i svako drugo selo u prosperitetnom Punjabu, Harkishanpura ničim ne ukazuje na to da se razlikuje od drugih. S nekih 125 obitelji i 1170 jutara zemlje, selo nekako nastavlja trčati u svom maršu za preživljavanjem. Rastuća zaduženost i ravnodušna vlada Punjaba polako i postojano gura nekoliko sela u svom susjedstvu u tešku socioekonomsku krizu.
Bhuttal Kalan u okrugu Sangrur obuhvaća 1000 hektara zemlje. Susjedni Bhuttal Khurd ima 1200 jutara zemlje. Osamdeset posto seoske zemlje već je pod hipotekom lihvara i komisionara. Iako su oba ova sela na prodaju, ništa bolja situacija nije ni u susjednim selima. “Situacija je alarmantna. Ali čini se da nitko ne obraća pozornost na naš vapaj za pomoć,” kaže Hardayal Singh, sarpanch susjednog sela Govindpura Jawaharwala. Nije ni čudo, 40 posto poljoprivrednika je u posljednjem izvješću National Sample Survey Organisation (NSSO) izrazilo želju da prestane s poljoprivredom.
Pa ipak, to ne šokira svijest najveće svjetske demokracije. Nije bilo javnog bijesa kada su ranija izvješća pokazala da je šezdeset pet od 243 farmera koji su počinili samoubojstvo u regiji Vidhrabha u Maharashtri samo 2004. imalo dugove od samo 8,000 rupija (110 funti). Ta Meena Prakash Rechpade, udovica 36-godišnjeg farmera, Prakasha, iz sela Dhanori, u blizini Wardhe, u Maharashtri, nije imala novca organizirati posljednji obred svog supruga, koji je išao kobnim putem kako bi pobjegao od bijede Zelena revolucija, nije izazvala jake reakcije. Osim rutinskih upita i obećanja, takve priče nisu dirnule naciju.
Ne samo u Punjabu i Maharashtri, deseci tisuća farmera diljem zemlje migriraju svake sezone u potrazi za niskim poslovima u urbanim središtima. Mofussil novine u srcu cyberdržave - tako je Andhra Pradesh u južnoj Indiji želio da se zove - pune su oglasa koji pozivaju ljude da založe svoje zlatne i srebrne stvari. U Karnataki, gdje je stopa samoubojstava farmera podjednako visoka, pretjerani naglasak na tehnologiji samo je udaljio veliki postotak poljoprivrednog stanovništva od ekonomskog rasta i razvoja. Najveća tragedija je što su se obje države pretvorile u nacionalnu prijestolnicu srama za nevolju poljoprivrednika, što je više vidljivo kroz sve veću stopu samoubojstava u ruralnim područjima
Dok se ruralna bijeda i dalje umnaža, deprimirajuće je to što vlada nema pojma o razlozima koji pogoršavaju agrarnu krizu. Niti postoje napori poljoprivrednih znanstvenika, ekonomista i društvenih znanstvenika da izađu s prijedlozima kako bi se stala na kraj ovoj sramotnoj mrlji na imidžu zemlje. Razlog je očit. Nitko nema političke hrabrosti uprijeti prstom u temeljni razlog sloma Zelene revolucije. Ne samo da je pogoršao krizu koja je dovela do ekološke katastrofe, već je također uništio milijune ruralnih stanovnika.
Zvona za uzbunu zvonila su već neko vrijeme. Gotovo jedno desetljeće poljoprivredna proizvodnja gotovo je stagnirala, a zatim je počela padati. Sve se to dogodilo u vrijeme kada je tehnologija temeljena na visokom kemijskom unosu već iskopala tlo i naposljetku dovela do zemlje koja je bez daha, s usjevima koji gutaju vodu i isušuju vodonosnik podzemne vode, i s neuspjehom tržišta da spase poljoprivrednike od kolapsa poljoprivrednih sustava. Ignoriranjem kritične veze između poljoprivredne proizvodnje i pristupa hrani — s pomicanjem fokusa na agropreradu povezanu sa stranim ulaganjima i izvozom — to se moralo dogoditi.
Dok su troškovi inputa nastavili rasti tijekom godina, potičući poljoprivrednike da podupru s više zajmova, cijene poljoprivrednih proizvoda ostale su stabilne. Cijeli omjer inputa i outputa postupno je krenuo naglavačke, s velikim brojem poljoprivrednika koji su pali u dugove koji su se svake godine povećavali. Nedavno izvješće UNCTAD-a pokazalo je da se poljoprivredni proizvodi i dalje prodaju po cijenama iz 1985. godine. Drugim riječima, cijena koju su farmeri dobivali danas zapravo je ista po kojoj su prodavali svoje proizvode prije 20 godina.
Tolika je rastuća apatija da se, bez prethodnog utvrđivanja gdje je jednadžba farme pogriješila, i bez učenja iz krvavih posljedica Zelene revolucije, forsira druga zelena revolucija, koja će povećati ovisnost o vanjskim inputima i time dodatno opteretiti poljoprivrednike troškovi. Druga Zelena revolucija ima sve sastojke za daljnje naglašavanje prevladavajuće krize u održivosti i ubrzavanje marginalizacije poljoprivredne zajednice.
Poljoprivredne reforme koje se uvode u ime povećanja proizvodnje hrane i minimiziranja cjenovnih rizika s kojima su poljoprivrednici i dalje suočeni, zapravo su usmjerene na uništavanje proizvodnih kapaciteta poljoprivrednog zemljišta i dovele bi do daljnje marginalizacije poljoprivrednih zajednica. Poticanje ugovorne poljoprivrede, buduća trgovina poljoprivrednim proizvodima, iznajmljivanje zemljišta, osnivanje tvrtki za dijeljenje zemlje, dodjela okućnica-okućnica, izravna nabava poljoprivrednih proizvoda i uspostava posebnih otkupnih centara istjerat će većinu od 600 milijuna poljoprivrednika izvan poljoprivrede.
Selo za prodaju tada će postati uobičajeno obilježje indijskog krajolika.
(Devinder Sharma je pisac i komentator iz New Delhija)
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije