Vjerojatno crpeći inspiraciju iz utjecajnog rada nobelovca Amartya Sena, Europska unija koristi ista načela za reformu svoje zloglasne Zajedničke poljoprivredne politike (CAP). Dok se Senova teorija o pravima usredotočuje na socio-ekonomski odnos s hranom, reforme CAP-a koriste pristup o pravima za zaštitu goleme poljoprivredne potpore koju dodjeljuju svojoj minijaturnoj poljoprivrednoj populaciji.
Reforme CAP-a započete 2003., čija je provedba planirana za početak 2005., stoga su osigurale da se ukupna razina subvencioniranja europskih poljoprivrednih proizvođača neće promijeniti. Iznos subvencije koju poljoprivrednik dobije u referentnom razdoblju 2000.-2002. postaje njegovo osobno pravo. Sljedećih deset godina, do 2013., poljoprivrednici imaju pravo na potporu u istom iznosu. Sve što mora učiniti je osigurati da zadrži zemlju, a ako proda ili iznajmi dio zemlje drugom obrađivaču, jednak dio subvencije ide i novom obrađivaču.
Svjetska trgovinska organizacija (WTO) imat će malo, ako uopće, kontrolu nad kroćenjem tih subvencija. Odvajanje subvencija od proizvodnje na jednokratna plaćanja poljoprivrednim gospodarstvima znači da je EU opravdano premjestiti subvencije iz plave kutije u zelenu kutiju. Nadalje, kako bi se osiguralo da se EU ne mora obvezati na drastično smanjenje subvencija plave kutije, nedavno dogovoreni okvir (također nazvan srpanjski okvir) izričito navodi: „U slučajevima kada je članica stavila iznimno velik postotak svoje trgovine - narušavajući potporu u Plavoj kutiji, osigurat će se određena fleksibilnost na osnovi koja će se dogovoriti kako bi se osiguralo da takva članica nije pozvana na potpuno nerazmjerno smanjenje.”
Kao da to nije dovoljno, EU je dobila još jedno izuzeće kako bi subvencije ostale netaknute. Navodeći kriterije za izravna plaćanja poljoprivrednicima, članak 14. Okvira za uspostavljanje modaliteta u poljoprivredi (Dodatak A) okvirnog sporazuma iz srpnja navodi: „Novi kriteriji koji će biti dogovoreni neće imati suprotan učinak poništavanja tekućih reformi.” Zahvaljujući mudrosti i analitičkoj vještini pregovarača iz zemalja u razvoju u WTO-u, europske reforme CAP-a postale su za sve praktične svrhe svetinje.
Prije nego što pokušamo razumjeti implikacije reforme ZPP-a na poljoprivredu zemalja u razvoju, važno je vidjeti što ona znači malim poljoprivrednicima u Europi. Godine 1999. 56 posto svih izdataka za poljoprivredu EU bilo je u obliku izravnih plaćanja poljoprivrednicima. Kao i drugdje, velike industrijske farme i dalje primaju najveći dio izravnih plaćanja. Najviše 2.2 posto od 4.5 milijuna farmi u Europi prima 40 posto ukupnih plaćanja. Ova mala, ali utjecajna skupina farmera svake godine dobije više od 50,000 eura. Iz razloga koji zagovornici slobodnog tržišnog gospodarstva ostaju neobjašnjeni, tih 2.2 posto poljoprivrednika nastavit će primati istu razinu izravnih plaćanja iz godine u godinu do 2013.
Najbogatiji čovjek u Ujedinjenom Kraljevstvu, vojvoda od Westminstera, koji posjeduje oko 55,000 hektara poljoprivrednih imanja, prima prosječnu subvenciju od 300,000 funti sterlinga kao izravna plaćanja, a uz to dobiva 350,000 funti godišnje za 1,200 muznih krava koje posjeduje. Prema reformama CAP-a, njegovo pravo na subvenciju ostat će nepromijenjeno osim što će subvencija koju prima za krave sada biti prebačena na travnjake koje održava. Reforme su stoga pomogle ekonomistima i trgovinskim dužnosnicima EU-a da opravdaju napore koje ulažu kako bi europsku poljoprivredu učinili kompatibilnom sa Svjetskom trgovinskom organizacijom (WTO) bez značajnog smanjenja subvencija.
Zanimljivo je da je prijedlog Europske komisije da se izravna plaćanja ograniče na 300,000 eura u pojedinačnim plaćanjima za poljoprivredu svake godine naišao na tako oštro protivljenje da je morao biti povučen. Protivljenje je došlo od samo 2,000 farmera (0.04 posto svih poljoprivrednih gospodarstava), od kojih većina živi u istočnoj Njemačkoj (1260) koji primaju više od propisane gornje granice. To su farme kojima se upravlja industrijski i hrane velike poljoprivredne tvrtke. Drugim riječima, te izravne subvencije idu neizravno poljoprivrednim tvrtkama.
Za male poljoprivrednike izravna potpora ne prelazi 5,000 eura godišnje. Takvi poljoprivrednici čine 78.6 posto europskih poljoprivrednih gospodarstava. Dok bi prava na subvencije malih poljoprivrednika mogla biti opravdana s obzirom na socio-ekonomski kontekst u kojem se bave poljoprivredom, očito je da šačica bogatih poljoprivrednika u Europi drži globalne trgovinske pregovore o poljoprivredi kao otkupnina. Te se farme nalaze u uspješnim područjima, a ovisno o industrijskom lobiju čiji su komercijalni interesi najvažniji, političko lobiranje postaje intenzivno.
Uzmimo slučaj kukuruza. Nikada nije dobio nikakvu cjenovnu potporu, ali nastavlja privlačiti veliki dio poljoprivrednih subvencija. Sada privlači najveću cjenovnu potporu među žitaricama, 475 eura po hektaru u usporedbi s 323 eura za pšenicu. Razlog tome je što je kukuruz usjev od kojeg industrija ima najviše koristi. Otprilike 1600 milijuna eura distribuira se kao izravna plaćanja uzgajivačima kukuruza u uglavnom tri zemlje – Njemačkoj, Italiji i Francuskoj. U isto vrijeme, izravna plaćanja također su predviđena za konsolidaciju diplomatske kontrole nad zemljama u razvoju kroz nabavu poboljšanih pasmina stoke. Francuska, na primjer, isporučuje čistokrvne kuniće za potrebe uzgoja na Karibe (i također u Indiju), subvencionirajući svakog kunića u iznosu od 60 eura.
Povlastice subvencije ne vrijede za sve poljoprivrednike. Osmišljen je tako da koristi sektoru u kojem zemlje EU imaju veće komercijalne interese. Izravna plaćanja su stoga opterećena u korist govedine i teletine, dok perad i svinjsko meso ne dobivaju istu razinu potpore. Uzmimo za primjer govedinu, politika EU-a poticala je uzgajivače mlijeka da također uzgajaju bikove kako bi stekli pravo na subvenciju. Zašto bikovi, jer vlast je dosad štitila interese klaonica. Drugim riječima, bila je to subvencija klaonicama. Prema reformama, od uzgajivača mlijeka više se ne očekuje da zakolje bika da bi zatražio subvenciju, već umjesto toga održava travnjake u kultivaciji.
Ogromne subvencije idu i na ‘mlijeko i mliječne proizvode’. Većina subvencija za mlijeko do sada je odlazila trgovcima mlijeka na malo za proizvodnju obranog praha i proizvoda poput sladoleda. Reformama će se smanjiti interventne cijene, a time i domaće cijene mlijeka i mliječnih proizvoda. To će rezultirati nižom proizvodnjom obranog mlijeka u prahu, ali se ne očekuje značajniji skok svjetskih cijena. Uzgajivaču mlijeka subvencija će se kretati od broja krava koje drži do površine pod travnjacima. Međutim, ukupna mliječna kvota ostat će stagnirati do 2013. i stoga je malo vjerojatno da će proces reformi imati značajan utjecaj na međunarodnu trgovinu.
Za većinu poljoprivrednika, reforma ZPP-a ne predviđa nikakvo smanjenje planirane 'modulacije' koja smanjuje izravna plaćanja za poticanje ruralnog razvoja. Za ostatak, izravna plaćanja moraju se smanjiti u aritmetičkom omjeru za nominalnih 3 posto u 2005., 4 posto u 2006. i 5 posto u narednim godinama. Dvije trećine europskih poljoprivrednika stoga će nastaviti primati isto pravo na subvenciju od 5000 eura svake godine tijekom razdoblja reforme. Rezultirajuća raspodjela sredstava među zemljama članicama će se stoga razlikovati ovisno o strukturi i sastavu poljoprivrednih gospodarstava. U Njemačkoj, primjerice, 61.7 posto poljoprivrednika prima manje od 5,000 eura. U Portugalu će ovo izuzeće imati koristi za 96 posto poljoprivrednika (jer su 5000. godine primili manje od 2002 eura).
-----------
Okvir 1: Mirovine za poljoprivrednike!
To je svakako svijet snova za poljoprivrednike. Ne postoje samo subvencije za privlačenje mladih ljudi na poljoprivredna gospodarstva, već se osiguravaju kompenzacijske isplate u trenutku odustajanja ili obustave proizvodnje. Za one koji stare postoje mirovine.
Farmer nije mogao tražiti ništa više. Uostalom, te se subvencije ne smiju smanjivati niti postupno ukidati prema okvirnom sporazumu Svjetske trgovinske organizacije (WTO) postignutom 31. srpnja 2004. One su dio pomoći za strukturnu prilagodbu koju će poljoprivrednici nastaviti primati kroz sredstva umirovljenje, investicijske potpore i programe umirovljenja proizvođača, te stoga potpadaju pod zloglasna (i zakonski opravdana plaćanja koja ne iskrivljuju trgovinu) plaćanja 'zelene kutije'.
Od 1999. do 2000. europski poljoprivrednici koji su tražili mirovinu u dobi od 55 godina primali su ogromne kompenzacijske isplate. Takve mirovine iznosile su nevjerojatnih 793 milijuna eura. Izraženo u indijskim rupijama, to iznosi nevjerojatnih 4,362 krune rupija. Jednostavnim riječima, subvencija za umirovljenje koju je EU dala svojim poljoprivrednicima koji napuštaju poljoprivredu gotovo je jednaka ukupnoj subvenciji koju Indija izdvaja za svojih 600 milijuna poljoprivrednika. Te bi se subvencije u nadolazećim danima mogle prebaciti u kategoriju mirovinskog fonda. Indija daje godišnje subvencije od 5,000 kruna Rs za poljoprivredu, sve to neizravno u obliku jeftinih inputa.
Program prijevremenog umirovljenja postoji već deset godina. U 2002. godini udio proračunskih potpora za prijevremeno umirovljenje bio je relativno manji.
----------------
Iza složenosti strukture CAP-a i reformskog procesa, stvarna je namjera samo umiriti rastući bijes poreznih obveznika. S rastućim bijesom, porezni obveznici počeli su postavljati neugodna pitanja o nužnosti održavanja potpore farmama. Cijela vježba u ime reformi je napraviti određene prilagodbe koje će zavarati porezne obveznike da povjeruju da je poljoprivreda višenamjenska i da također ima važnu ulogu zaštite okoliša. Subvencije se stoga prebacuju s proizvodnje na zaštitu okoliša. U stvarnosti, Europska komisija ne čini nikakve značajne promjene u poljoprivrednim sustavima koji bi postali održiviji i ekološki sigurniji.
Izravna plaćanja nisu povezana sa zaštitom okoliša. Plaćanja se vrše bez ikakvog razmatranja ekološke važnosti ovih usjeva, uglavnom na obradivim površinama koje su pod intenzivnom i industrijskom poljoprivredom. Osim malog skupa mjera 'ruralnog razvoja' koje će donijeti dodatno preusmjeravanje od 1.2 milijarde eura svake godine, cijeli fokus europske poljoprivrede ostaje vrlo iskrivljen i neodrživ. Zapravo, s obzirom na onečišćenje podzemnih voda i uništavanje strukture i plodnosti tla, europska poljoprivreda je na vrhu globalne ljestvice ekološki nepovoljnih i vrlo neodrživih poljoprivrednih sustava.
Nije ni čudo, EU potpora ekološkim programima raste. U razdoblju od 1998. do 99. EU je stavila na raspolaganje 4,965 milijuna eura u okviru različitih ekoloških programa, koji su sljedeće godine porasli na 5,458 eura. Samo subvencije za zaštitu okoliša više su od sedam puta veće od onoga što indijski poljoprivredni sektor dobiva kao državnu potporu. EU daje najviše sredstava za program zaštite okoliša, a slijede Japan, Švicarska i SAD. Zanimljivo je da se značajan dio tih subvencija (osobito u Njemačkoj) daje u okviru programa MEKA. Razgovarajući s njemačkim poljoprivrednicima, postaje jasno da su te subvencije zapravo isplata bonusa. Poljoprivrednici čak nisu sigurni u svrhu tih subvencija i koriste ih za otpis troškova u drugim glavama. Ukratko, to je dodatna potpora dohotku koja se dodjeljuje poljoprivrednicima.
Kakav god bio utjecaj reformi ZPP-a na domaću poljoprivredu u Europi, ostaje činjenica da je cijela aktivnost usmjerena na jačanje zaštitnog prstena oko europske poljoprivrede. Jesu li te subvencije društveno i ekološki opravdane stvar je unutarnje rasprave zemalja članica EU-a, ali kada je tako visoko subvencionirana poljoprivreda povezana s međunarodnom trgovinom, to dovodi do očiglednih nejednakosti u trgovinskom režimu što negativno utječe na poljoprivrednike u zemljama u razvoju. Poljoprivredne subvencije EU-a (uključujući subvencije za okoliš) europskim poljoprivrednicima pružaju zaštitu od nestabilnosti robnih tržišta. Bilo da međunarodne cijene padaju ili rastu, prihod europskih poljoprivrednih gospodarstava ostaje uglavnom nepromijenjen.
S druge strane, sudbina poljoprivrednika iz zemlje u razvoju snažno se mijenja zajedno s fluktuacijama cijena. Senova teorija prava ne ispituje složeni scenarij poljoprivredne politike. Međutim, uspješno je tvrdio da rat i politika preusmjeravaju opskrbu hranom koja bi inače trebala doći do ranjivih skupina. Ono što znamo sa sigurnošću jest da se potpuni utjecaj na ljudske živote – posebno žena i djece – i rezultirajući gubitak sigurnosti sredstava za život, a time i ubrzani marš prema gladi i neimaštini, ne može lako kvantificirati. Nagli porast uvoza hrane pogodio je prihode farmi i imao ozbiljne posljedice na zapošljavanje u mnogim zemljama u razvoju. U nemogućnosti da se natječu s uvozom jeftine hrane iu nedostatku adekvatnih mjera zaštite, gubici prihoda i sredstava za život najviše su povrijedili žene i siromašne poljoprivrednike.
Prava reforma u poljoprivredi moguća je samo kada globalna zajednica prihvati vodeće načelo da je hrana za sve međunarodna obveza. To se može postići samo kada potreba za nacionalnom prehrambenom samodostatnošću postane kamen temeljac Sporazuma o poljoprivredi. To se može primijeniti u praksi samo kada se razvijene zemlje i zemlje u razvoju suzdrže od borbe za prevlast u hrani kako bi preusmjerili napore za postizanje jednakosti, pravde i ljudskog suosjećanja u rješavanju najveće pošasti čovječanstva – kronične gladi i akutne pothranjenosti.
Budući da zemlje u razvoju ne mogu osigurati jednaku količinu prava na subvencije za svojih procijenjenih tri milijarde poljoprivrednika, nužno je tražiti ponovno uspostavljanje kvantitativnih ograničenja i odgovarajućih tarifnih struktura kako bi se spriječila poplava jeftinije hrane i poljoprivrednih proizvoda i time zaštitila njihova prava na razmjenu. Bit će izdaja nacionalnih interesa ako zemlje u razvoju dopuste bilo kakav daljnji napredak oko spornog Sporazuma o poljoprivredi bez prethodnog ispravljanja velike neravnoteže koju su stvorile bogate i industrijalizirane zemlje putem prava na subvencije.
Odnos ovlaštenja 'povezuje jedan skup vlasništva s drugim putem određenih pravila legitimiteta'. Srž Senove teorije o gladi je da prilično brze promjene u gospodarstvu (osobito poljoprivrednom sektoru) guraju određene siromašnije ranjive skupine u društvu u situaciju prava na razmjenu koju karakterizira nedovoljna kupovna moć za kupnju dovoljno hrane. To se može dogoditi kolapsom nečijeg bogatstva kroz gubitak proizvodnje u slučaju jeftinijeg uvoza, čime se povećava ranjivost siromašnijih skupina u društvu. Gubitak sredstava za život koji je rezultat porasta uvoza ili pada cijena poljoprivrednih proizvoda kao rezultat ogromnih subvencija koje se isplaćuju poljoprivredi u jednom dijelu svijeta također utječe na prava onih koji moraju uzgajati i kupovati hranu. Ako mi je dopušteno tumačiti teoriju u kontekstu međunarodne trgovine u poljoprivredi, pravo na subvencije jedne klase proizvođača (u Europi) utječe na pravo na razmjenu drugog farmera u zemljama u razvoju, izlažući ih tako gladi i gladovanju. . #
(Devinder Sharma analitičar je hrane i trgovinske politike iz New Delhija. Odgovore možete poslati e-poštom na: [e-pošta zaštićena])
Reference
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije