Ekskluzivni dijalog s bivšim predsjednikom Brazila, Luisom Inaciom Lula de Silvom, prije i nakon osude koja je imala za cilj onemogućiti njegovu kandidaturu za predsjednika.
Argentinac, s 25 godina boravka u Brazilu, tajnik Clacsa, Pablo Gentili, rekonstruirao je dan koji će biti ključni trenutak za Brazil i regiju: U srijedu 24. siječnja, kada je pravosudni sustav ostavio Lulu na rubu da se ne može kandidirati za predsjednika. Evo njegovog razgovora s Lulom u trenucima prije i nakon presude pravosudne komore Porto Alegrea.
Lula naslanja lice na lijevu ruku. Ne djeluje umorno, iako je cijeli njegov tim za podršku iscrpljen tjednima napetosti i živaca. Još je nekoliko sati do 4th Regionalni savezni sud potvrdio je kaznu sucu Sergiju Moru. Lula je realan i preuzima zadatak da održi raspoloženje članova svoje obitelji, suradnika i prijatelja. Uvijek je bio ovakav. U najtežim trenucima svog predsjedničkog rada dolazio je u palaču Planalto i kad bi vidio nekoga potištenog rekao bi mu: „Čemu to lice? Ne čitaš valjda novine?” Zatim bi ispustio grohotan smijeh, koji je bio zarazan, balzamičan, osvježavajući. Bio je Lula predsjednik, onaj koji je sve podržavao, tješio i animirao. On je još uvijek takav.
Kao Lula, oni koji su s njim ovo siječnja 24 u Sindikatu metalaca Paulist ABC, znaju da prisustvuju kronici unaprijed definirane rečenice. Repriza je to pravne farse koju je pokrenuo sudac Sergio Moro, s kojim je bivši predsjednik vodio dijaloge na kojima bi se Kafka posramio, a na kojem bi mu pozavidjela i braća Marx. Suđenje u kojem se nema što dokazivati. Protiv Lule, sve je uzeto kao istina kroz pravni artefakt sučeve osude, takozvanom “dominacijom činjenica”, ignoriranjem zakonskog postupka i indolentnim pokušajem da se osveta pretvori u čin pravde. Ovo je poznato kao zakon: korištenje sudske moći za uklanjanje političkih protivnika.
Tim bivšeg predsjednika sjednicu prati putem televizije i primjećuje kako žalbeni suci čitaju svoje beskonačne rečenice, napisane prije saslušanja Luline obrane, kada je dobio samo 15 minuta da izloži svoje argumente. Privilegirani promatrač suđenja, australski pravnik Geoffrey Robertson, prisutan u dvorani za audijencije u Porto Alegreu, kasnije će tvrditi: “Ovo nije bilo pošteno zasjedanje. Suci su razgovarali pet sati, čitajući scenarij koji je napisan prije nego što su preslušali bilo kakvu raspravu. U žalbenom sudu, suci bi prvo trebali saslušati strane prije izricanja kazne”.
Svi prate novosti na društvenim mrežama, osim Lule. Jedan od tweetova koji je izazvao najveći odjek je onaj koji je pustio u opticaj novinar Rodrigo Vianna: “Na najvažnijem suđenju u povijesti ove zemlje, crna dama poslužuje kavu trojici bijelaca koji sude migrantu sa sjeveroistoka. Ako ne shvatimo simboliku ovoga, nikada nećemo razumjeti ovu zemlju”.
Tko zna o čemu Lula razmišlja. Nitko mu ne smeta niti prekida ono što se čini kao intimni ritual introspekcije koji ovaj veliki radnički vođa drži za sebe; čovjek rođen u jednom od najsiromašnijih krajeva planeta, ovaj migrant sa sjeveroistoka. Zagrli jedno od svoje djece, nešto mu šapće i prije intervencije posljednjeg suca odlazi kući.
U Uniji je više od 500 ljudi: suradnici, vođe, aktivisti, sindikalni militanti, drugi iz Pokreta bezemljaša i deseci novinara iz 34 zemlje. U Uniji, koja je oduvijek bila i dom bivšeg predsjednika, prevladava tuga. Tamo se prije nekoliko mjeseci probudila Marisa Leticia, Lulina žena. Suci je sada navode kao sudionicu u zločinu koji nitko nije počinio. U sindikatu tuga prevladava. Prije samo godinu dana, na siječnja 24, Marisa Leticia doživjela je moždani udar koji joj je oduzeo život. Ovo je bio dan kada je brazilsko pravosuđe ponovno odlučilo osuditi Lulu.
Anestezija
Kod kuće, Lula je u društvu obitelji i nekoliko prijatelja. Smiren je i pokušava se opustiti za dug dan koji ga čeka. Tisuće aktivista, stotine društvenih pokreta, sindikalnih organizacija, studenata, stručnjaka i ruralnih radnika okupilo se dan ranije, u velikom danu prosvjeda, u Porto Alegreu. Žene su, odazivajući se pozivu raznih feminističkih organizacija, a uz nazočnost bivše predsjednice Dilme Rousseff, imale vodeću ulogu u događanjima i mobilizacijama koje su okupile više od 70 tisuća ljudi u tom gradu koji je postao ikona uspješne “petiste”. način vladanja”[1]. Herojski grad u sjećanju ljevičarskog svijeta, sada pretvoren u scenarij tragičnog trenutka za demokratsku povijest Brazila i Latinske Amerike.
Mnoge od tih organizacija i političkih vođa iz cijelog svijeta putovale su na Srijeda u São Paulo. Tog dana, nakon što je završilo zasjedanje za osudu Lule, tisuće ljudi počelo se okupljati na Trgu Republike, gdje se te noći trebao održati događaj na kojem je, prkoseći službenoj premoći, PT trebao pokrenuti kandidaturu Lule za predsjednika Republike.
Tamo je bivši predsjednik još jednom pokazao svoje najenergičnije lice. Upravo ti javni događaji, u blizini ljudi, održavaju Lulu aktivnom. Zagrljaji, poljupci, fotografije, zagrljaji, koji nekim vođama toliko smetaju, gorivo su koje hrani njegovu volju, snagu koja ga održava mladim i daje snagu da se suoči sa svim nedaćama.
– Koji su novi izazovi za PT i brazilske progresivne snage?
“Izazov izbjegavanja koraka unatrag koji se događaju u demokraciji i pravima radnika. Pogotovo sada, s prijedlogom reforme socijalnog osiguranja koji je iznijela pučistička vlada Michela Temera. Također, jamčenje stvarno slobodnih i demokratskih izbora u listopadu ove godine. Konzervativna ofenziva pokušava anestetizirati zemlju. Tvrdili su da je problem Brazila PT i Dilmina vlada. Tako su smijenili predsjednika kojeg je izabralo 54 milijuna birača, obećavajući da će se sve popraviti. Poslije su rekli da su problem radnička prava. I zatirali su ta prava. Sada kažu da sam problem ja i mirovinski sustav. Ali brazilski se narod budi i otkriva da, umjesto da liječe bolest kao što su obećali, oni pljačkaju vitalne organe zemlje: naše prirodne resurse, prava ljudi, javnu baštinu. Sve što smo postigli odricanjem i radom raznih generacija, rasprodaju po cijeni od banana.”
Desnica je napravila državni udar, ali prošlo je više od godinu dana i jedini kandidat kojeg su uspjeli istaknuti je neofašist, seksist i nasilni branitelj vojne diktature, Jair Bolsonaro. Kongresmen koji je na sjednici o neimaštini Dilme Rousseff svoj glas posvetio generalu koji ju je mučio kad je imala 19 godina. S druge strane, kandidatura Lule nastavlja rasti i on prednjači u svim izbornim istraživanjima. Unatoč napadima, PT je i dalje stranka s najvećim brojem militanata i najvećim prodorom u brazilsko društvo.
-Zašto se ovo događa? – ovo je pitanje za Lulu.
“Zato što su ljudi shvatili da državni udar nije bio protiv Dilme, protiv Lule niti protiv PT-a. Državni udar je bio protiv radnika, protiv srednje klase, protiv onih koji ulažu ogromne napore kako bi dostojanstveno preživjeli. Državni udar je bio protiv demokratskih osvajanja koja su Brazilu omogućila značajno smanjenje siromaštva, socijalne nepravde i gladi. Čak i široki dio srednje klase, koji je podržao državni udar, sada trpi njegove posljedice. Ako ne reagiramo na vrijeme, Brazil će ponovno postati zemlja u kojoj će trećina stanovništva imati prava, dok će, kao što se sada događa, tisuće djece gladovati na ulicama. Socijalni pokazatelji zemlje postali su zastrašujuće lošiji. Brazil može biti velika, važna i suverena zemlja samo ako gospodarstvo doista raste.”
– Što znači istinski rasti?
“Rasti uz uključivanje siromašnih. Kada siromašni mogu kupovati, kada mogu trošiti, trgovina prodaje više, industrija proizvodi više. Brazil je rastao i uključio milijune ljudi u javni proračun koji prije nisu imali nikakva prava niti najosnovnije mogućnosti. Oni sve ovo uništavaju. Brazil je bio zemlja s budućnošću. Zemlja svih, a ne samo nekolicine. Prestajali smo biti carstvo privilegiranih. Zemlja ne može biti puki izvoznik robe, zapošljavati nekolicinu i stvarati gospodarstvo koje može koegzistirati s mnoštvom nezaposlenih, siromašnih i isključenih ljudi.”
Brazil okreće leđa
U ranim poslijepodnevnim satima siječnja 24, pravosudna farsa je dovršena. Lula je doživio novu osudu koja ozbiljno kompromitira njegove mogućnosti da bude kandidat na predsjedničkim izborima u listopadu ove godine. Dok se priprema za odlazak na skup na Plaza de la Republica u središtu São Paula, iz cijeloga svijeta prima pozive podrške i solidarnosti. On je ikona demokracije, u Latinskoj Americi iu svijetu. Časte ga na svim kontinentima, ne samo progresivni vođe i političke ličnosti, već i liberali i konzervativci koji poštuju pravilan proces.
Manifest “Izbori bez Lule su prijevara” u nekoliko je dana prikupio više od 215 tisuća potpisa. Istaknuti intelektualci, političari, umjetnici, pravnici i progresivni društveni vođe iz cijelog svijeta potpisali su deklaraciju koja je sada kružila na deset jezika. Cristina Kirchner, José Pepe Mujica, José Luis Rodríguez Zapatero, Rafael Correa, Massimo d'Alema i Ernesto Samper su među bivšim šefovima vlada koji su ga potpisali. Nekih 20 tisuća Argentinaca dodalo je svoja imena u manifest.
“Neizmjerno sam zahvalan na potpori i međunarodnoj solidarnosti. Posebno iz zemalja kao što su Argentina, Meksiko, Urugvaj, Ekvador, Italija, Portugal, Španjolska, Francuska, Engleska, Sjedinjene Države i Venezuela”, rekao je Lula.
– Što se promijenilo u procesu regionalne integracije zbog puča u Brazilu?
“Nažalost, Brazil je ponovno okrenuo leđa svojim susjedima. Opet se sporimo s drugim perifernim zemljama tko privlači veću pozornost Sjedinjenih Država i tko zaslužuje ljubaznost večerati s Donaldom Trumpom, kao da je to rješenje naših problema, umjesto da imamo vlastitu međunarodnu politiku; poštovanja svijeta, ali bez zadržavanja ove sramotne pokornosti. Vlada Michela Temera nema legitimitet. Kao ni vanjska politika koja samo pokušava rasprodati imovinu i baštinu naše zemlje. Svaki narod ima svoju povijest, svoje vlade, svoju kulturu. U međunarodnoj politici temeljni su dijalog i međusobno poštovanje. Ponosan sam na razdoblje u kojem sam bio predsjednik Brazila i mogao sam razgovarati s predsjednicima poput Néstora i Cristine Kirchner, s Pepeom Mujicom, Chávezom, Bachelet, Evom, svima njima.”·
– Što ste imali zajedničko?
“Shvatili smo važnost regije bez sukoba. Shvatili smo da smo zajedno jači, rješavamo međusobne nesuglasice, bez stranog uplitanja. Izbjegavali smo krize i promicali trgovačku, obrazovnu i društvenu suradnju između naših zemalja. Uvijek sam bio uvjeren da se Brazil može suvereno razvijati samo ako se i naši susjedi suvereno razvijaju. Danas su te ideje, ta energija integracije i solidarnosti stagnirala ili se povlači. Ipak, integracija među našim narodima je neumoljiv poziv i nastavit će napredovati.”
– Dugo je moto PT-a bio: „Nada pobjeđuje strah“. Danas se mnogi mladi ljudi počinju zanimati za politiku jer vjeruju u valjanost ovog slogana.
“Uvijek im govorim jednu stvar: nikad ne odustaj. Nikad ne gubi nadu. Neoliberalizam, često podržan medijskim monopolima, obećava bolju budućnost za sve, ali koncentrira bogatstvo i ograničava mogućnosti na nekoliko, uvijek istih ljudi. U Brazilu smo dokazali da možemo vladati radeći upravo suprotno: da je moguće uključiti siromašne u javni proračun, da možemo ulagati više u obrazovanje, više u zdravstvo i stanovanje, stati na kraj gladi, izgraditi dostojanstvo, proširiti prava. Oni žele izbrisati sjećanje naroda na ovo razdoblje demokratskih pobjeda. Danas me osuđuju, ali ono što žele osuditi je ovaj projekt i naša budućnost kao slobodne, suverene i pravedne nacije. Žele to učiniti, ali neće uspjeti.”
– Ima li neka posebna poruka za mlade?
“Milijuni mladih ljudi u Brazilu su po prvi put upisali sveučilište. Bili smo posljednja zemlja u Americi koja je stvorila sveučilišnu instituciju. U Argentini su već provodili reformu sveučilišta dok ga mi nismo ni imali. Mi smo posljednji ukinuli ropstvo. Bili smo avangarda zaostalosti. Za dvanaest godina naše vlade, uspjeli smo zajamčiti prvu generaciju Brazilaca koja nije imala gladnu djecu. Preko 40 milijuna ljudi izvukli smo iz siromaštva bez nanošenja štete bilo kojem društvenom sektoru, bez proganjanja ikoga. To se nikada u povijesti naše zemlje nije dogodilo. Bilo je moguće koristiti politiku za dobrobit većine. Bilo je moguće, putem države, napraviti javne politike uključivanja i promicati socijalnu pravdu. Pokazali smo da narod zna vladati bolje od elite. Zato nas mrze. Ali reći ću vam jednu stvar: ova regresivna reakcija neće uspjeti. Mi ćemo pobijediti."
Brazil, 29
(Za ALAI preveo Jordan Bishop)
– Pablo Gentili je izvršni tajnik Latinoameričkog vijeća društvenih znanosti (Clacso) i profesor na Državnom sveučilištu u Río de Janeiru.
Prvi put objavljeno na španjolskom na:
https://www.pagina12.com.ar/92116-una-ofensiva-conservadora-trata-de-anestesiar-el-pais
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije