Bolivarska revolucija, koju je vodio Hugo Chávez do svoje smrti 2013., prošla je više faza od prvog izbora predsjednika Cháveza 1999. Prije dvadeset godina stvoren je novi oblik socijalnih usluga, misija, kako bi se zaobišli neposlušni birokrati i omogućilo sudjelovanje onih koji primaju socijalne usluge. Druga inicijativa, komuna, zamišljena je kao način da se ljudima omogući da se organiziraju i stvore rješenja za probleme na osnovnoj razini. U ovom izvatku iz Za što su nam potrebni šefovi?: prema ekonomskoj demokraciji, govori se o počecima ova dva programa.
Započete 2003. godine, [venezuelanska vlada je stvorila] misije [koje su bile] programe socijalne skrbi organizirane kroz masovno sudjelovanje građana i financirane od strane nacionalne vlade. Postizanje veće kontrole nad državnom naftnom tvrtkom i nagli porast cijena nafte omogućili su vladi da izdašno financira misije. S obzirom na korumpiranost i inertnost državne birokracije te nespremnost mnogih stručnjaka da pruže usluge barriosima, misije su uspostavljene kako bi izravno pružale usluge dok su sudionicima omogućile oblikovanje programa. Politolog Juan Carlos Monedero objasnio je odluku o obilasku uspostavljenih institucija:
“Sjećanje na [prije Chavezovu] Četvrtu Republiku* bilo je previše intenzivno, a sociološki Četvrti republikanizam prožeo je državni aparat na apsolutan način. Na namjere da se državna uprava iskoristi za plaćanje socijalnog duga u obrazovanju i zdravstvu, državni službenici koji su dugo etablirani u državnim strukturama odgovorili su odlučnim ne. Ako venezuelanski liječnici nisu bili voljni ići u brda (u siromašne gradove), bilo je potrebno pribjeći drugim formulama. Ako organi gospodarske uprave nisu imali odgovore za više od polovice stanovništva, trebalo je pronaći druge mehanizme. Pokrenuta je nekakva paralelna država sa sudjelovanjem naroda. Traženi odgovori su pronađeni pribjegavanjem organizaciji ljudi iu nekim slučajevima pomoći Kube (koja je, kao i svaka druga zemlja, izvozila ono u čemu je bila konkurentna). Oko 18 tisuća kubanskih medicinara kao i snažan društveni impuls počeli su popunjavati tradicionalne rupe venezuelanske države.”
Ove su misije donijele pozitivne rezultate, slaže se Margarita López Maya, politologinja i povjesničarka koja predaje na Središnjem sveučilištu Venezuele od 1982. Omogućile su pristup uslugama i pomoći koji su prije bili uskraćeni pod strogim mjerama štednje prethodnih vlada, napisala je:
„Misije (programi koji zaobilaze nekooperativne ili neučinkovite državne agencije), kao što su Barrio Adentro (besplatna 24 sata na dan primarna zdravstvena skrb i prevencija bolesti za skupine s niskim primanjima), Mercal (državna distribucija hrane po subvencioniranim cijenama), Robinson 1 i 2 ( opismenjavanje i osnovno obrazovanje za odrasle), Ribas i Sucre (srednje i sveučilišno obrazovanje za one koji su ga propustili ili nisu završili), Vuelvan Caras (osposobljavanje za zapošljavanje) i bolivarske škole, gdje je vraćen cjelodnevni raspored, s dva besplatna obroka i dvije užine dnevno, plus besplatne uniforme i udžbenici: sve je to nesumnjivo imalo pozitivan politički učinak. Vlada je također ulagala u socijalnu ekonomiju, poput 'ruedas de negocios', u kojoj se potiče stvaranje zadruga kako bi se državni sektor opskrbljivao dobrima i uslugama. Vlada je također stvorila sustav mikrofinanciranja sa Ženskom bankom, Suverenom narodnom bankom i tako dalje, koje daju male zajmove zajmoprimcima s nižim primanjima.”
Neoliberalne koncepcije mikrofinanciranja temelje se na pokušajima da se programima strukturne prilagodbe Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda stavi “ljudsko lice” i osmišljene su da prate prisilno otvaranje globalnih južnih ekonomija predatorskim multinacionalnim korporacijama financijskih usluga i nametnu tržište “ rješenja” za siromaštvo lišena svih referenci na odnose moći i dominacije — i ne samo da ne uspijevaju ublažiti siromaštvo, nego ga ponekad pogoršavaju. Nasuprot tome, Ženska razvojna banka vodi dijaloge s primateljima kako bi razumjela koje su njihove potrebe, a zatim pruža obuku na temelju potreba zajednice i očekivanja koja idu uz kredit te pomaže ženama da se organiziraju i pomaže im da nauče pratiti učinak banke.
Zdravlje i razvoj ljudi postaju prioriteti
Poboljšanju zdravstvene zaštite pomogli su kubanski liječnici, koji su bili raspoređeni u 1,600 medicinskih ordinacija diljem zemlje, te su na kraju obučili venezuelanske liječnike da zamijene kubanske liječnike. Misija Barrio Adentro nastojala je stvoriti integrirani sustav zdravstvene skrbi uključujući klinike i bolnice. Druge dvije misije povezane sa zdravljem su José Gregorio Hernandez (nazvan u čast “narodnog liječnika” poznatog po svojoj predanosti), koja osigurava popis svih ljudi s genetskim nedostatkom ili bolešću, i Milagro, koja pruža besplatne usluge oftalmološke patologije, program koji se počeo širiti i drugdje u Latinskoj Americi.
Među otprilike dva tuceta misija su Alimentación, koja uključuje mrežu Mercal koja osigurava hranu po subvencioniranim cijenama i distribucijski sustav; Cultura, koja teži decentralizaciji i demokratizaciji kulture kako bi svima osigurala pristup i potaknula sudjelovanje zajednice; Guaicaipuro, namijenjen jamčenju prava domorodačkih naroda kako je navedeno u ustavu; Madres del Barrio, osmišljen kako bi pružio podršku kućanicama u krajnjem siromaštvu i pomogao njihovim obiteljima da prebrode siromaštvo; Negra Hipólita, koja pomaže djeci, adolescentima i odraslima koji su beskućnici; Piar, koji nastoji pomoći rudarskim zajednicama kroz dostojne životne uvjete i uspostavljanje ekoloških praksi; i Zamora, namjeravao je reorganizirati zemljište, posebno neiskorišteno zemljište koje bi se moglo koristiti za poljoprivredu, u skladu s ustavom.
Misije su “osobito omogućile siromašnim Venezuelancima da prevladaju učinke dva desetljeća [prije Chávezovih prvih izbora] ekonomske stagnacije, političke apatije i pesimizma u pogledu budućnosti”, prema Lópezu Mayi. Prve godine misija bile su godine snažnog gospodarskog učinka. Od 2003. do 2008. nezaposlenost je pala više od polovice, na 7.8 posto; bruto domaći proizvod povećan za više od 50 posto; nejednakost mjerena Ginijevim koeficijentom (standardna metrika), iako još uvijek visoka, osjetno se smanjila; indeks ljudskog razvoja snažno porastao; a stope siromaštva snažno su opale.
Važan čimbenik u ovim dobicima bila je visoka cijena nafte, koja se udvostručila od 2003. do 2006. Sposobnost vlade da zadrži veći dio prihoda od prodaje nafte također je pomogla. Ali opasna ovisnost o jednom izvozu nije se promijenila, napisao je López Maya:
“Važno je naglasiti da se ti pomaci gotovo isključivo temelje na prihodima od nafte. Prema podacima Središnje banke Venezuele, 2006. godine 89 posto našeg izvoza bila je nafta. Ovisni smo o nafti kao iu prošlosti, ako ne i više. Promatramo li trenutni odnos između države i PDVSA-e (državna naftna korporacija) u smislu čvrste valute koju je firma zaradila, 2006. država je dobila 68 posto dok je 32 posto ostalo u rukama PDVSA-e. Naftni sektor predstavlja 14 posto [bruto nacionalnog proizvoda]."
Usporedno s povećanjem prihoda od nafte, vlada je nastojala učiniti prikupljanje poreza učinkovitijim. Prikupljanje poreza je u prošlosti bila tradicionalna slabost. Određeni uspjeh u natjeravanju stranih multinacionalnih korporacija da plaćaju poreze povećao je državne prihode, iako je 2009. ono što je prikupljeno ostalo ispod latinoameričkog prosjeka. Zbog snažnog povećanja prihoda od nafte, taj je resurs postao važniji za sposobnost vlade da financira socijalne programe - postotak državnih prihoda od nafte porastao je s 25 posto 1998. na 40 posto 2008. godine.
Zatim, tu je i pitanje održivosti misija, pitanje koje se postavlja ne samo zbog pada cijena nafte, nego i zbog toga hoće li one biti institucionalizirane. Misije predstavljaju paralelnu vladu, koja se smatra neophodnom zbog potrebe da se pruži trenutno olakšanje velikim, dugotrajnim problemima i nedostatka vremena za uklanjanje birokratskih prepreka. Kontinuirano masovno sudjelovanje ključni je element koji može jamčiti dugoročnu održivost misija, ali neke su formalnosti neophodne ako se državna birokracija ne želi ponovno potvrditi u budućnosti. Ovo je problem koji se mora riješiti, tvrdi Monedero:
“Osnovna javna dobra koja je Četvrta Republika desetljećima uskraćivala stigla su do najsiromašnijih slojeva građanstva. Novost inicijative, početni uspjeh, mističnost ljudi koja je pratila prve trenutke ove paralelne države učinili su njihovu prepoznatljivost najširom. Ipak, nakon što je to razdoblje završilo, činilo se da sve ukazuje na to da misije trebaju, kako bi se konsolidirale, neku vrstu institucionalnosti koja ih integrira u stabilnije političko carstvo tako da se ne održava dobrovoljnim radom niti apstraktnom motivacijom. Uloga države ovdje se čini relevantnom i kao jamstvo za dovršetak tog procesa (što ne znači da je to tradicionalna liberalna država). Ipak, tek treba razriješiti koja je uloga državnog aparata u diskursu i praksi takozvanog socijalizma dvadeset i prvog stoljeća.”
Promicanje 'konstitutivnosti' kroz općinska vijeća
Slično uspostavljanju misija za pružanje usluga obilaskom neposlušne birokracije, komunalna vijeća i komune uspostavljene su kako bi se zaobišle lokalne i državne vlasti koje ponekad ne reagiraju na zahtjeve temelja, au nekim slučajevima i oporbena uporišta neprijateljski raspoložena prema demokratizaciji bolivarskog procesa. Općinska vijeća imaju svoje korijene u skupštinama koje su stanovnici barria osnovali nakon Caracaza [masivne pobune 1989. izazvane iznenadnom provedbom oštrog programa štednje Međunarodnog monetarnog fonda od strane nove vlade i smrtonosne neselektivne sile korištene protiv prosvjednika].
Skupština Barrio u Caracasu pojavila se 1991. kao nešto poput opće skupštine koja predstavlja lokalne skupine, a nastala je nakon što su vojnici pucali s krovova na demonstracije koje su obilježavale prvu i drugu godišnjicu Caracasa. Kasnije verzije ovih skupova organiziranih uoči puča 2002. u pokušaju svrgavanja Huga Cháveza; među njihovim postignućima bila je distribucija 100,000 letaka koji pozivaju na marš na predsjedničku palaču u obranu vlade. Imajući na umu ove osnovne organizacije, lokalno sudjelovanje je upisano u Ustav iz 1999. godine. Ustav, kroz nekoliko članaka, kodificira sudjelovanje javnosti u općinskom proračunu i uspostavlja lokalna javna vijeća za planiranje kako bi olakšala to sudjelovanje.
Sudjelovanje javnosti u formuliranju proračuna grada Porto Alegrea u Brazilu bilo je model, iako je venezuelanska verzija trebala ići dalje dopuštajući izravno financiranje programa zajednice kroz pristup posebnom nacionalnom fondu uspostavljenom za financiranje lokalnih projekata i kako bi građani bili izravno uključeni u lokalne razvojne planove. Ali ta lokalna vijeća za planiranje općenito nisu funkcionirala. Lokalni gradonačelnici ili su pronašli načine da ih kontroliraju ili su ih ignorirali; u mnogim slučajevima oni i drugi službenici sjedili su na njima. Njihov se neuspjeh pripisuje tome što su organizirani u općinama sa populacijom od nekoliko stotina tisuća, daleko prevelikom da bi izravna demokracija funkcionirala, te da su to bila tijela koja su određena odozgo, a ne formirana kao inicijative na lokalnom nivou, te stoga nemaju metodologiju za izbor zajednica pravi predstavnici.
Nakon neuspjeha lokalnih planskih vijeća, stvorena su komunalna vijeća. To su temeljni elementi komunalnog sustava, ali za razliku od gradske strukture prvog, komunalna vijeća djeluju na razini četvrti i tijela su izravne demokracije, bez mjesta za nositelje općinskih dužnosti. U biti, općinska vijeća temelj su alternativne strukture vlasti, one koja ima za cilj zaobići općinske i druge lokalne samouprave i eventualno ih zamijeniti. Ovo je bio pokušaj davanja konkretnog oblika konceptu "konstituirajuće moći", ideji da bi ljudi trebali biti izravni sudionici u odlukama koje utječu na njihove živote i zajednice, za razliku od "konstituirane moći", pod kojom je donošenje odluka ustupljen izabranim dužnosnicima i poslovnim elitama.
Oni koji su najviše pogođeni u najboljem su položaju za donošenje odluka
Zakonodavstvo doneseno 2006. službeno je priznalo komunalna vijeća i oblik je brzo stekao popularnost — procjenjuje se da ih je do 30,000. postojalo oko 2009 200. Ova vijeća formiraju se u kompaktnim urbanim područjima koja sadrže 400 do 20 kućanstava u gradovima i XNUMX-ak u ruralnim područjima. Pravo sudjelovanja imaju svi stanovnici teritorija. Zauzvrat, komunalna vijeća organiziraju se u veće komune, a komune u komunalne gradove, kako bi koordinirali projekte prevelike za susjedstvo ili kako bi organizirali projekte nužno većih razmjera, kao što je poboljšanje komunalnih usluga.
Članak 1. zakona kojim se uređuju općinska vijeća kaže:
“Unutar okvira participativne i protagonističke demokracije, komunalna vijeća predstavljaju sredstvo putem kojeg organizirane mase mogu preuzeti izravnu upravu nad politikama i projektima koji su stvoreni da odgovore na potrebe i težnje zajednica u izgradnji pošteno i pravedno društvo. Organizacija, rad i djelovanje općinskih vijeća ravnaju se načelima suodgovornosti, suradnje, solidarnosti, transparentnosti, odgovornosti, društvene odgovornosti, pravičnosti, pravednosti, društvene kontrole i gospodarskog samoupravljanja.”
Općinska vijeća opisana su u članku 3. kao „sustav sudjelovanja i protagonisa [m] ljudi” i da, kako je kodificirano u članku 4., sudionici imaju obveze „društvene suodgovornosti, odgovornosti, kao i transparentnosti , pravovremeno i učinkovito upravljanje novcem koji im je dodijeljen.” Svi stanovnici područja općinskog vijeća stariji od 15 godina članovi su skupštine vijeća koja je najviše tijelo odlučivanja. Svakodnevni rad općinskog vijeća provode povjerenstva koja se bave pitanjima koja mjesna zajednica smatra prioritetnim. Glasnogovornike za svaki odbor bira skupština; oni nisu predstavnici, ali su izravno odgovorni i podložni su opozivu. Oni ne donose odluke sami. Mogu biti birani na najviše dva dvogodišnja mandata. Također se biraju financijski i odbori za “društvenu kontrolu” (javna revizija).
Za kvorum skupštini mora biti nazočno najmanje 20 posto stanovnika starijih od 15 godina. Općinsko vijeće dužno je predložiti tri projekta koji će doprinijeti razvoju zajednice; financiranje odobrenih projekata obično dolazi od tijela nacionalne vlade. Oko 12,000 53 komuna primilo je ukupno jednu milijardu bolívara (od nacionalnog proračuna od 2006 milijarde) u 2007. godini, au XNUMX. godini osigurano je oko šest milijardi bolívara.
Već su bila formirana općinska vijeća, a oni koji su organizirali zalagali su se za zakon koji ih je kodificirao. Kao što je objasnio aktivist iz Caracasa, Eduardo Daza:
“Nije da je predsjednik rekao 'evo novi zakon, od sada će biti ovako'. Nije bilo tako, išli smo do Narodne skupštine [saveznog zakonodavnog tijela] boriti se za zakon o komunalnim vijećima i iako mnogi zahtjevi koje smo postavljali nisu ugrađeni u zakon, ipak je zakon dopustio da uzmemo prvi korak."
Projekti za infrastrukturu i osnovne usluge obično su prioriteti općinskih vijeća. Poboljšanja kanalizacijskih i vodovodnih sustava, izgradnja i popravak cesta, popravak ili izgradnja stambenih objekata i projekti električne mreže bile su zajedničke potrebe kojima se bavilo. Grupe aktivista zajednice često su podržavale stvaranje vijeća, a aktivisti i vijeća obično rade zajedno. Izgradnju vijeća mnogi aktivisti također vide kao put ka izgradnji socijalizma. Prema manifestu objavljenom nakon sastanka članova općinskog vijeća:
“Mi kao općinska vijeća vjerujemo da je najbrži način izgradnje komunalne države preuzimanje vlasti na lokalnoj razini, s gospodarskog, političkog, vojnog, društvenog i kulturnog gledišta; stoga moramo djelovati u bloku, dajući nam višu razinu organizacije i koordinacije, a bitno je da konstituiramo pokret koji nam daje glas, tijelo i lice kao zajednička moć, tijekom procesa izgradnje socijalizma u Venezueli.”
Zanimljiv razvoj događaja je da mnogi (u slučaju vijeća koje proučavaju istraživači, većina) koji su preuzeli aktivnu ulogu u općinskim vijećima nisu bili politički aktivni prije neuspjelog državnog udara 2002. godine. Općenito, žene brojčano nadmašuju muškarce među aktivnim sudionicima, a često vode starije žene. Kultura sudjelovanja koju vijeća potiču i kojoj bolivarska vlada pridaje mnogo više pozornosti rješavanju socijalnih problema i potrebama siromašnih nego prethodne vlade, olakšala je organiziranje žena, a nova aktivnost žena zauzvrat ruši tradicionalne mačo stavovi. Odbori za zdravstvo koji se bave problemima bolesti, pristupa kontracepciji i majčinstva često su mjesto gdje počinje sudjelovanje. Nakon što se uključe, žene se prijavljuju za programe obuke, a više žena nego muškaraca ih koristi.
S druge strane, povećano sudjelovanje dovodi do veće uključenosti zajednice u rješavanje društvenih problema koji su prije bili držani iza zatvorenih vrata. Kao komunalna aktivistica u Caracasu, Petra Rivas, frizerka koja je sjedila u odboru za društvenu reviziju svog vijeća, rekla je: “Život mi se promijenio 100%, … jako sam se promijenila. … Više od svega, mi smo humanizirali, jer prije je bilo od prednjih vrata do unutar vaše kuće. Niste znali što se događa s vašom susjedom, ili s onom susjedom čijeg ste muža vidjeli kako pije cijelu noć, a ona nije imala hrane. I mi smo se integrirali, razgovarali smo sa ženom, vidi, dovest ćemo te ovdje, pogledaj svog muža, govori, ne daj da te maltretira, ovo je ženina kuća, idi kod tužioca. ”
* Četvrta republika Venezuele bila je ustavna struktura vlade zemlje od 1961. do 1999. Odobrenjem birača i donošenjem novog ustava 1999. godine, novo ustavno ustrojstvo Venezuele je Peta republika.
Ovo je izvadak iz Za što su nam potrebni šefovi?: prema ekonomskoj demokraciji, studija o nacijama koje su pokušale izgraditi postkapitalistička društva koju je objavila Autonomedia. Citati izostavljeni. Izvori citirani u ovom izvatku, u knjizi, su Tom Malleson, “Zadruge i 'Bolivarska revolucija' u Venezueli,” Afiniteti: časopis za radikalnu teoriju, kulturu i djelovanje, ljeto 2010.; Juan Carlos Monedero, "Društvena ekonomija u Venezueli: između volje i mogućnosti", antologizirano u Izvan kapitalizma: Izgradnja demokratskih alternativa za danas i budućnost; Margarita López Maya, “Venezuela danas: 'participativna i protagonistička' demokracija?,” Socijalistički registar, 2008.; Heloise Weber, “Globalna politička ekonomija mikrofinanciranja i smanjenja siromaštva”, antologizirana u Mikrofinanciranje: opasnosti i izgledi; Duncan Green, “Reakcija protiv mikrofinanciranja,” Od siromaštva do moći Oxfam blog, 19. kolovoza 2009.; Jason Hickel, “Mikrofinancijska zabluda: tko zapravo pobjeđuje?,” Čuvar, 10. lipnja 2015.; Globalni štrajk žena, Stvaranje brižnog gospodarstva; Özgür Orhangazi, “Konture kreiranja alternativne politike u Venezueli,” Pregled radikalne političke ekonomije, lipanj 2014.; George Ciccariello-Maher, Stvorili smo Cháveza: Narodna povijest venezuelanske revolucije; Dario Azzellini, Komune i radnička kontrola u Venezueli: Izgradnja socijalizma 21. stoljeća odozdo; Roger Burbach i Camila Piñeiro Harnecker, “Venezuelanski participativni socijalizam,” Socijalizam i demokracija, studeni 2007.; “Posebni zakon o općinskim vijećima”, web stranica Global Exchange; Matt Wilde, “Osporeni prostori: komunalna vijeća i participativna demokracija u Chavezovoj Venezueli, Latinoameričke perspektive, Siječanj 2017.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije