Edward S. Herman
Korištenje električnih romobila ističe
Časopis American Prospect (TAP), urednici Robert Kuttner i Paul Starr, sa
Robert Reich kao "nacionalni urednik" je liberalni časopis par
izvrsnosti i ima česte članke o pitanjima unutarnje politike koja predstavljaju
najbolje od tradicionalnog liberalizma, protiv "reforme" socijalne skrbi i
razvijajući sustave društvene i ekonomske nepravde. Imaju redovito
kritizirao Clintona i demokrate zbog njihovih brojnih propusta u vezi s tim
unutarnja pitanja, unatoč u osnovi prodemokratskom opredjeljenju. Časopis
uvelike izbjegava vanjsku politiku, ali kad dotiče to područje
čini to olako i površno, a njegova se urednička pristranost približava potpunoj
apologetika Clintonove (i američke) vanjske politike.
I
primijetio u ranijem ZNet komentaru ("Što je liberalizam?") da je Paul
godine Starr je napisao grubu i neinformiranu ispriku za Clintonovu kosovsku politiku
TAP ("Izbor na Kosovu", svibanj-lipanj 1999.), te da je časopis imao
odbio objaviti bilo kakav kritički odgovor na taj grozni članak (bilo ih je na
najmanje dva poslana pisma). Sam suurednik Kuttner uvelike je upravljao
jasan od vanjskopolitičkih pitanja, ali se odvažio na svoju prosudbu da je "On
ravnoteža" Sjedinjene Države su "sila dobra u svijetu,"
i prekorio je radikale zbog navodnog okrivljivanja Sjedinjenih Država za većinu
svjetske bolesti ("Zašto liberali trebaju radikale", 22. svibnja 2000.). Nekoliko
mjeseci kasnije, imao je još nekoliko rečenica o vanjskoj politici: Clintonov rekord
je "mješovita torba" – dobro za Bliski istok i Irsku, "bolje
kasno nego nikad" o Kosovu, neuspjeh za Rusiju i previše briga za
ulagači u politiku prema Svjetskoj trgovinskoj organizaciji, MMF-u, itd. ("Jesam
Clinton uspjeti ili propasti?," 28. kolovoza 2000.).
A
novi pohod ponuđen je čitateljima TAP-a 20. studenog 2000. s Paulom Starrom
"Rat, mir i izbori." Starr voli Clintonovu vanjsku politiku,
i zabrinut je da bi nas Bushova pobjeda učinila manje agresivnim u "naciji".
graditi" i raditi stvari koje bi navodno spriječile ratove:
"Račun
Clintonova vanjska politika toliko je uspjela da Amerikanci prihvaćaju njezin uspjeh
zdravo za gotovo. Intervencija na Kosovu nosila je velike rizike, ali je završila
genocidni srpski napadi na Kosovare koji su ih natjerali u bijeg
svoje granice i zaprijetio destabilizacijom regije." [Pad
Milošević godinu dana kasnije, "potpuno opravdavajući izvornu intervenciju… Kosovo
bio je Clintonov najbolji sat."]
"
slom mira na Bliskom istoku podsjetnik je da nije svaka inicijativa
administracija je došla do uspješnog zaključka, ali Clinton jedva da može
biti kriv zbog svoje upornosti kao mirotvorca tamo."
prije
analizirajući gornje izjave, treba primijetiti da Starr nije rekao niti jednu
riječ o najmanje sedam velikih vanjskopolitičkih epizoda (i debakla) koje a
neapologeta bi prepoznala kao zaslužuje neku težinu:
1.
KOLUMBIJA: U isto vrijeme dok se ispričavao za ono što su Sjedinjene Države učinile
u Gvatemali ranijih godina, Clinton je eskalirao angažman SAD-a u
veliki protupobunjenički rat koji je opet, kao u Gvatemali, podržao a
genocidni vojno-paravojni aparat. Ovaj aparat, financiran na an
Clintonovo povećanje razmjera uzrokovalo je mnogo više izbjeglica i smrti
nedužnih civila u posljednje tri godine više od broja albanskih
žrtve srpskih napada na Kosovu u tri godine prije NATO bombardiranja.
2.
IRAK: John i Karl Mueller navode u Foreign Affairs (svibanj-lipanj 1999.) da je
"sankcije masovnog uništenja" koje su nametnuli Clinton i Blair imaju
ubilo više civila u Iraku nego "svo oružje za masovno uništenje u
ljudske povijesti." SVAKOG MJESECA tamo umire sve više djece kao rezultat
politiku sankcija nego što su Srbi ubijali na Kosovu godinu dana prije NATO-a
bombardiranje.
3.
HAITI: Nakon što je prvo produžio Bushovu politiku potkopavanja sankcija OAS-a i
brutalno tjerajući natrag izbjeglice (ili ih zatvarajući u Guantanamo), Clinton je tada
odugovlačio nakon svrgavanja Aristida od strane vojne hunte, i
tamo nije intervenirao sve dok više od 3,000 civila nije poklano; on
zatim je projektirao prijateljski izlaz za vođu ovog klanja. U
"obnavljanja demokracije" dopustio je da se izabrani predsjednik vrati
pod uvjetom da usvoji oštru neoliberalnu politiku kandidata Washingtona u
na izborima 1990., koji je dobio 14 posto glasova.
4.
RWANDA: Clinton nije samo stajao po strani tijekom holokausta u Ruandi, njegov
administracija se aktivno borila čak i protiv skromnih intervencija koje su mogle proizaći
genocidnu plimu, a državni tajnik Warren Christopher uputio je svoje
osoblje da izbjegava korištenje riječi "genocid" za opisivanje događaja u Ruandi.
Ali naravno, Clinton se kasnije ispričao.
5.
ISTOČNI TIMOR: Iako su indonezijska vojska i milicija koju je sponzorirala vojska ubili
više Istočnih Timoraca i prije referenduma 30. kolovoza 1999. od Srba
ubio Albance na Kosovu godinu dana prije NATO bombardiranja, i obavještajni podaci
izvješća šest mjeseci prije referenduma otkrila su indonezijske planove za ubijanje i
uništiti u stvarno velikim razmjerima ako Indonezija izgubi referendum, Clinton je
ništa što bi prekinulo predreferendumsko ubijanje ili spriječilo
kasnija smrt i razaranje. Čak i nakon što je 85 posto stanovništva imalo
bio protjeran i 70 posto zemlje uništeno, Clintonova linija je bila takva
Indonezija je ostala odgovorna za rješavanje situacije. Tek nakon
postreferendumski masakri uglavnom su okončani, a pod međunarodnim
pritiska, je li Clinton konačno opozvao svoje prijatelje. Sljedećih godinu dana jest
ništa što bi pomoglo više od 100,000 XNUMX Istočnog Timora koje su Indonežani držali kao taoce
militas u Zapadnom Timoru.
prije
indonezijska financijska kriza i Suhartov odlazak nakon njegovog neuspjeha
slijediti naredbe MMF-a i posljedični gubitak potpore i kontrole SAD-a, imao je Clinton
izvrsno se slagao sa Suhartom – "naš tip" bio je
jeziku citiranom u New York Timesu u vrijeme Suhartova posjeta
Washington 1995. godine.
6.
TURSKA: Turska se ponijela prema svojim Kurdima barem jednako loše kao i prema Srbima
postupali s Kosovarima, a tijekom 1990-ih poubijali i učinili izbjeglicama mnogo više
Kurdi nego Srbi Kosovari. Ali Clinton je dao golemu pomoć Turskoj
cijelo vrijeme svog mandata podržavao na sve moguće načine i napravio br
pritužbe na postupanje prema Kurdima, što bi nazvao Starr
"genocidna" ako Turska nije bila klijentska država koju je podržavao Clinton.
7.
RUSIJA: Clintonova politika prema Rusiji bila je neobuzdana podrška brzom
privatizacije i otvorenog gospodarstva, pod uvjetima u kojima bi ovi
nužno imati katastrofalne učinke; i proizveli su slomljeno društvo,
golema pljačka državne imovine, kolaps proizvodnog gospodarstva i nova
autoritarizam s demokratskom fasadom. Kuttner barem napominje da ovo
politika je bila neuspjeh, makar samo u frazi; Starr to ignorira.
Vraćanje
Kosovu: neznanje Paula Starra o sukobu na Kosovu je duboko,
i on jednostavno reproducira NATO apologetiku kao utvrđenu istinu. The
"genocidni srpski napad" koji je natjerao Kosovare "u bijeg preko
njihove granice" nije bio "genocidan" i bio je rezultat NATO-a
politika, a ne uzrok. Ukupan broj ubijenih sa svih strana na Kosovu u
godinu prije bombardiranja procijenjeno je na oko 2,000; pa čak i tijekom
bombardiranje kada je bilo mnogo ubojstava i veći broj protjerivanja,
bilo je samo nekoliko tisuća smrti sveukupno i ljudi nisu obučeni
vlakovima u logore smrti, ali su gurnuti preko granica, u velikoj mjeri kao a
vojna mjera. Protjerivanja su bila najveća tamo gdje su borbe bile najveće, uglavnom
u područjima pod kontrolom Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) i najviših dužnosnika NATO-a
sada priznajte da su gerilci KLA bili "stalno na telefonskoj vezi s NATO-om,"
i da je NATO "potaknuo" veliku ofenzivu OVK (Paul Richter,
Los Angeles Times, 10. lipnja 2000.).
As
Kanadski promatrač OESS-a Rollie Keith izjavio je da je to NATO bombardiranje
"pretvorio krizu ljudskih prava u katastrofu". Jiri Dienstbier,
Izvjestitelj UN-a za ljudska prava na Kosovu i bivši češki ministar vanjskih poslova
pod Vaclavom Havelom, nedavno je procijenjeno da je 330,000 Srba, Roma i ostalih
nealbanci su protjerani iz svojih domova na Kosovu pod okupacijom UN-a,
i kaže da intervencija "nije riješila nijedan ljudski problem, ali
samo umnožio postojeće probleme." Istina je da je Clinton
"pobijedio" i očitao lekciju Srbima (naime, nemojte se zajebavati s nama),
lekcija poučena u ranijim trijumfima Reagana i Busha (Grenada, Panama). Ali samo a
Clintonov ideolog i propagandist, ili žrtva propagandnog sustava, mogao bi
smatraju ovu intervenciju vrijednom pohvale (i Kuttner i Starr to smatraju
to).
On
Bliskom istoku, i Kuttner i Starr odaju priznanje Clintonu za pokušaj da bude
"mirotvorac." Da je bio striktno paravan za izraelske interese
i nije učinio apsolutno ništa da se sukob okonča s pravdom; taj Oslo
bio je pokušaj prisiljavanja Palestinaca na prihvaćanje njihove vojske
poraz i slabost, uključujući izvlaštenje, ukidanje bilo kakvog prava na povratak i
državljanstvo drugog ili trećeg reda; te da je Clinton stoga bio a
Starru (ili
Kuttner). Izraelska analitičarka Amira Hass, pišući za Ha'aretz (23. listopada 2000.), kaže
da sedam godina nakon Osla Izrael „ima sigurnosnu i administrativnu
kontrolu nad 61.2 posto Zapadne obale…[što] je omogućilo Izraelu da se udvostruči
broj doseljenika u 10 godina, povećati naselja, nastaviti svoj
diskriminirajuća politika smanjenja kvota vode za tri milijuna
Palestinaca, kako bi spriječili palestinski razvoj na većem dijelu područja Zapada
Bank, i zatvoriti cijelu naciju u zabranjena područja, zatočenu u a
mreža zaobilaznih cesta namijenjenih samo Židovima. Tako da 200,000 Židova ima slobodu
kretanja, oko tri milijuna Palestinaca zatvoreno je u svojim bantustanima
dok se ne pokore izraelskim zahtjevima... krvoproliće koje traje već
tri tjedna je prirodan ishod sedam godina laganja i obmane, samo
kao što je prva intifada bila prirodan ishod izravnih izraelskih
okupacija."
In
Ukratko, sporazum iz Osla bio je vrlo pristran konstrukt koji je osmišljen da legitimizira
Izraelska imovina oduzima i konsolidira svoja superiorna prava, aranžmane
koje se ponekad osuđuju u izraelskom tisku (ali nikada ovdje) kao gore od
oni u aparthejdu u Južnoj Africi. Ispadi pod ovim sustavom nepravde su bili
apsolutno neizbježan; a kako primjećuje novinar Robert Fisk jedino
iznenađujuće u vezi s kolapsom je "naša stalna nesposobnost da shvatimo što
događa se kada je cijelo društvo pod pritiskom kuhano do točke eksplozije."
(The Independent, 13. listopada 2000.). Međutim, u važnom smislu, eksplozije
odozdo su funkcionalni, budući da je pristranost SAD-a i Izraela toliko ekstremna da
žrtve koje bacaju kamenje brzo se etiketiraju kao teroristi, a vojska puca na njih
ubijanje moćnim oružjem ponovno je samo uzvraćanje iracionalnosti
nasilje. Dakle, više oružja i veća represija opravdani su za rješavanje problema
temeljena na strukturiranoj nepravdi.
Ali
za Starra (i Kuttnera), radeći strogo unutar američkih zasljepljivača
neograničena podrška establišmenta izraelskim interesima (i de facto prihvaćanje
dubokog rasizma i nepravde), Clintonova uloga u podgrijavanju ekspres lonca
bio zaslužan.
Četiri
od sedam gore navedenih slučajeva, koje je Paul Starr propustio spomenuti, imao je ovo
dvostruka karakteristika: ubojstva su premašila ona koja su izvršili Srbi u
Kosovo za godinu prije bombardiranja; a izveli su ih „naši
vrste tipova" za Billa Clintona (indonezijska vojska, turska vojska,
kolumbijska vojska i pridružene paravojne postrojbe, haićanska vojska dugo
podržan od Sjedinjenih Država [Cedras, ubojica koji je preuzeo vlast kad je Aristid
je smijenjen, Veleposlanstvo SAD-a ga je preporučilo za čelnika vojske]). U
U slučaju Iraka i Saddama Husseina, ubojstva po sankcijama bila su golema
veća od srpskih ubojstava, a mogu se pripisati Billu Clintonu – kao Albright
izjavio je na nacionalnoj TV, 500,000 smrti iračke djece "vrijedilo je
to." U slučaju Ruande, Clintona jednostavno nije bilo briga. S Rusijom,
vojno slabljenje zemlje i odmicanje transformacije od
socijalizam–pa i socijaldemokracija– nepovratni, bili su najveći
zabrinutost Clintona i njegovih suradnika; čini se da golemi ljudski troškovi
dobio nultu težinu.
An
nevjerojatno loš dosije, i zapravo se može napraviti vrlo dobar slučaj da Clinton
treba kvalificirati za suđenje za ratne zločine (pogledajte moju knjigu "Clinton je svjetski
Leading Active War Criminal," Z Magazine, prosinac 1999). Ali pogrešnim čitanjem
evidenciju Kosova i Bliskog istoka, i zataškavanje većine informacija
relevantan za procjenu Clintonove vanjske politike, Paul Starr čini Clintona a
veliki vođa vanjske politike.
Liberalizam
daleko je pao u naše vrijeme; zapravo, kao što svjedoče Paul Starr i TAP, to je
propagandni ogranak imperijalne države. U svojoj klasičnoj izjavi liberala
načela, LT Hobhouse je ustvrdio da je "suština
Liberalizam za suprotstavljanje upotrebi sile, osnovi svake tiranije"
(Liberalizam, Oxford University Press, 1964. [prvi put objavljeno 1911.], str. 27).
Ali s imperijalnom državom, sila je u stalnoj uporabi, pod okriljem
dovođenje civilizacije zaostalim narodima ili na drugi način čineći dobro (nedavno,
navodno štiteći ljudska prava i donoseći stabilnost). Zapanjujuće je vidjeti
kako liberali mogu prepoznati da će čovjek poput Clintona prodati svoje
jadni ljudi osvojiti koji glas (u Zakonu o osobnoj odgovornosti), ali može
uvjeriti sebe da on djeluje na visokim principima na mjestima poput Kosova ili
srednji Istok. Očito je i zašto moraju blokirati svoje misli na Istoku
Timor i druge nezgodne scene masovne smrti i izdaje za održavanje svoje
domoljubna i lojalistička slika njihova vođe na djelu.