Tokom proteklog vikenda iz Gvantanama je pušteno 12 zatvorenika, saopštilo je Ministarstvo pravde saopštenje za javnost 20. decembra. Ranije sam prijavio priče o dvojica Somalijaca koji su pušteni - ističući kako ništa u njihovim slučajevima nije pokazalo da su "najgori od najgorih" - i uskoro će izvještavati o pričama o šest Jemenaca prebačenih u pritvor jemenskoj vladi. Za sada bih se, međutim, osvrnuo na četvoricu Afganistanaca koji su prebačeni pod nadzor afganistanske vlade, jer, za razliku od straha oportunističkih republikanaca, koji i dalje tvrde da je Gvantanamo pun terorista, priče o ovim umjesto toga četvorica muškaraca demonstriraju nesposobnost visokih zvaničnika u Bushovoj administraciji, otkrivajući kako su, umjesto da pritvore ljude koji su imali bilo kakvu vezu s Al-Kaidom, ili one koji su odgovorni za napade 9. rujna, napunili Gvantanamo onim što su general-major Michael Michael. Dunlavey, komandant Gvantanama 11. opisani kao zatvorenici "Miki Mausa"..
Sharifullah, američki saveznik koji je čuvao Hamida Karzaija
Prvog od četvorice Afganistanaca, Sharifullaha, koji je imao 22 godine u vrijeme njegovog zarobljavanja, američke snage su zarobile iz jednog afganistanskog vojnog kompleksa s drugim čovjekom, Amirom Jan Ghorzangom (koji je Pentagon identificirao kao Said Amir Jan), koji je bio pušten iz Gvantanama u septembru 2007. Obojica su optužena za gomilanje eksploziva za talibane i umiješanost u razne zavjere, ali su insistirali da su bili lojalni vladini vojnici. U Gvantanamu, Sharifullah je objasnio da je bio jedan od prvih regruta u novoj avganistanskoj vojsci, koju su obučavali britanski oficiri, i dodao da je tada proveo sedam mjeseci kao dio grupe koja je bila odgovorna za čuvanje predsjednika Karzaija. Međutim, kada nije bio u mogućnosti da dobije unapređenje, vratio se u Dželalabad, gdje je upravo preuzeo novu poziciju oficira kada je zaplijenjen.
Amir Jan Ghorzang je bio najglasniji od njih dvojice u Gvantanamu, žaleći zbog činjenice da su američki vojnici koji su ih zarobili prevareni od strane izdajnika koji su uzimali novac i od američke vojske i od Al-Kaide, i predstavljali nevine ljude kao pripadnici Al-Kaide i talibana. “Ovdje sam jer je nekome plaćen neki dolar”, objasnio je on, dodajući da su ga talibani pet godina zatvorili zbog protivljenja njima, a radio je i za Hadži Kadira, komandanta koji se borio sa Amerikanci tokom bitke kod Tora Bore, obračuna između Al-Kaide i afganistanskih snaga koje podržavaju SAD u decembru 2001.
Slučajevi obojice — kao i sa mnogim drugim ljudima koji su radili za Karzaijevu vladu, ali su ih suparnici izdali — otkrili su koliko su se vlasti SAD malo bavile utvrđivanjem istine o njihovim navodima, jer bi bilo lako pronađite svjedoke u Afganistanu koji su mogli provjeriti njihove priče (kao što su novinari McClatchy Newspapersa učinili 2008. godine, kada intervjuisali su Ghorzanga). Ipak, na kraju je imao više sreće od Sharifullaha, čije je daljnje prisustvo u Gvantanamu dvije godine i tri mjeseca nakon puštanja na slobodu bilo, iskreno, neobjašnjivo. Kako je Ghorzang objasnio u sljedećoj razmjeni u Sharifullahovom tribunalu, kada je pozvan kao svjedok:
Sharifullah: Znate li da sam bio uključen u rad u novoj vladi? Da li sam pošteno radio i radio za novu vladu?
Ghorzang: Vi ste radili sa novom vladom, a on je bio uključen u Karzaijevu vladu, kao podršku Karzaijevoj vladi.
Mohammed Hashim: fantazista kojeg je Vojna komisija iznijela na suđenje
Priča o drugom čovjeku, Mohammedu Hashimu, i dalje je zbunjujuća kao što je bila kada ga je Vojna komisija iznijela na suđenje u Gvantanamu u maju 2008. godine, a ja sam napisao članak pod naslovom: “Avganistanskom fantastu će se suditi u Gvantanamu,” u kojem sam naveo da se “izgleda da otkriva nove dubine pogrešno primijenjene revnosti.” Hašima, koji je imao oko 26 godina u vrijeme njegovog zarobljavanja, prvo su zarobili afganistanske snage nakon što su ga pronašle kako mjeri mjere u blizini kuće Mule Omara, povučenog vođe Talibana, i pita mještane o sigurnosnim aranžmanima. Nakon što je pušten, ponovo je zaplijenjen i predat (ili prodat) američkim snagama.
Ako je bilo nečega u okolnostima njegovog prvobitnog zarobljavanja koje bi trebalo da zazvone za uzbunu, u vezi sa njegovim mentalnim zdravljem, to je ignorisano kada su američke vlasti odlučile da ga optuže za „izviđačke misije protiv američkih i koalicionih snaga“ i „učestvovanje u poduhvatu raketnog napada barem jednom na američke snage za Al-Kaidu,” i zanemario je činjenicu da je njegovo svjedočenje u njegovom tribunalu otkrilo da je (kako sam ga opisao) “ili jedan od najfantastično naj- povezane teroriste u vrlo maloj grupi dobro povezanih terorista u Gvantanamu, ili, obrnuto, da je [bio] poremećeni fantazista. Iz gromoglasne tišine koja je dočekala njegove komentare u njegovom tribunalu, mogu samo zaključiti da su članovi Tribunala, poput mene, zaključili da je ovo drugo tumačenje vjerovatnije.”
Nakon što je objasnio da je proveo pet godina sa talibanima, jer mu je trebao novac, Hashim je nastavio da tvrdi da:
znao je za napade 9/11 unaprijed, jer mi je čovjek kojeg je poznavao, Mohammad Khan, „pripovijedao sve te priče i sve detalje o tome kako će avionima ulijetati u zgrade. Nije mi rekao detalje, da je to Njujork, ali je rekao da imaju 20 pilota i da će oni orkestrirati taj čin.” Ono što je prilično umanjilo šok vrijednost ovog komentara bila je Hashimova apsolutno neobjašnjiva tvrdnja da je njegov prijatelj Khan, koji mu je rekao za plan 9. septembra, bio sa Sjevernom alijansom, protivnicima Talibana, koji su se također neumoljivo protivili Al-Kaidi .
Hashim je također tvrdio da su on i još jedan čovjek bili odgovorni za omogućavanje bijega Osame bin Ladena iz Afganistana, te da je nakon toga radio kao špijun i da je čuo kako je sirijska vlada slala oružje Sadamu Huseinu, koji je zatim poslat u Avganistan preko Irana. Kao što sam tada objasnio, kumulativni efekat Hašimovih izjava bio je da je bilo „nemoguće ne zaključiti da je [njegova] priča, ako ne svjedočenje fantazije, onda lukav pokušaj da se izbjegne brutalna ispitivanja tako što će svojim isljednicima dati šta god je mislio da žele da čuju.”
Mračnija istina, naravno, može biti to što je njegova neuredna izjava zapravo otkrila teme koje su nemilosrdno pratili ispitivači u Gvantanamu: ne samo „šta znate o napadima 9. septembra?“ i "kada ste posljednji put vidjeli bin Ladena?" ali i kod insistiranje potpredsjednika Dicka Cheneyja, "Kakva je bila veza između Al-Kaide i Sadama Huseina?" Kao što znamo iz ispitivanja najpoznatijeg CIA-inog "zatvorenika duhova" Ibn al-Shaykh al-Libi, ko priznao pod mučenjem u Egiptu da su postojale veze između Al-Kaide i Sadama Huseina, što je kasnije korišćeno kao deo opravdanja za invaziju na Irak, obezbeđivanje ovakve vrste informacija smatralo se kritičnim uoči invazije, iako je administracija tvrdila da je njegov zagrljaj torture (ili, bolje rečeno, eufemistički nazvane „poboljšane tehnike ispitivanja“) osmišljen da spriječi daljnje terorističke napade.
Abdul Hafiz: pogrešan čovjek sa satelitskim telefonom
Treći muškarac, Abdul Hafiz, koji je imao 42 godine kada je zaplijenjen 2003. iz svog sela u blizini Kandahara, optužen je u svom tribunalu da je radio za talibansku milicijsku grupu i da je bio umiješan u dva ubistva u Kabulu. Također se navodi da je uhvaćen sa satelitskim telefonom koji je povezan s jednim od ubistava, te da je “pokušao da pozove člana Al Kaide koji je povezan s ubistvom radnika ICRC-a [Međunarodnog komiteta Crvenog križa]. ”
Kao odgovor, Hafiz, koji je sebe opisao kao “hendikepiranu” i koji je u više navrata izjavljivao da ima problema s pamćenjem, tvrdio je da se zove Abdul Qawi, te da su ga pomiješali sa Abdul Hafizom, jer je Hafiz, zbog kojeg je bio radeći, dao mu je telefon na kontrolnom punktu. Kako je naveo, “Rekao mi je da nema dokumenta da bi imao telefon kod sebe. Pa je rekao: 'Možeš imati moj telefon jer si hendikepiran i mislim da te neće pretresati.'” Dodao je da ne zna ni kako da koristi telefon.
Opisujući Hafiza kao nekoga ko je podržavao novu vladu Hamida Karzaija i koji je “propovijedao u selu da donese mir”, rekao je: “Radio sam za njega da donese mir... Ujutro mi je dao telefon i rekao mi da drži ga u džepu. Rekao mi je da radim i propovijedam ljudima da se ne tuku. Taj rat nije dobar. To je razlog zašto sam izgubio nogu. Borba nije dobra. Rat nema dobre posljedice.”
Takođe je objasnio: „Upravo sam bio u svojoj kući kada su me uhvatili i doveli ovamo. Nisam ništa uradio”, i izrazio frustraciju što ne može da vidi poverljive dokumente koji sadrže dokaze protiv njega, rekavši: “U našoj kulturi, ako je neko optužen za nešto, njemu se pokazuju dokazi”. Na svom pregledu 2005., on je odboru predstavio pisma svoje porodice — sva upućena Abdulu Kariju, a ne Abdul Hafizu — uključujući i jedno od njegovog brata, koje je glasilo: „Moj poštovani brate, nisi imao nikakav odnos ni sa kakvim političkim ljudi. Nadali smo se da ćete biti pušteni vrlo, vrlo brzo. Ne razumijemo zašto ste još uvijek tamo zatvoreni bez krivičnog djela.” Očigledno je bio toliko očajan da bude oslobođen iz Gvantanama i da ne bude „među ovim zverima i ovim ljudima“ (kako je u jednom trenutku opisao svoje kolege zatvorenike), da je čak ponudio da odboru predstavi pismo svoje supruge, čak iako je "u našoj kulturi velika sramota čitati pismo moje žene vama, ali sada sam u veoma teškoj situaciji."
Mohamed Rahim: spektakularan slučaj pogrešnog identiteta
Ako se činilo da je nastavak zatvora Abdula Qarija neobjašnjiv, barem na površini, bilo je više predmeta protiv Mohameda Rahima, četvrtog zatvorenika oslobođenog tokom vikenda, ali i ovo se spektakularno urušava pod lupom. Rahim, stanovnik sela u blizini Gaznija, optužen je u svom tribunalu da je bio šef logistike kompanije koja pruža direktnu podršku talibanskoj vladi, da je radio za Talibansku obavještajnu kancelariju i da kontroliše veliko skladište oružja za Taliban. U odgovoru je objasnio da je bio primoran da radi za talibane, te da je zbog toga što je "bio bolestan" i nesposoban da se bori, natjeran da radi na administrativnom mjestu. On je negirao navode da je radio za talibansku obavještajnu kancelariju, nazvavši to "nečuvenim" optužbama, a takođe je negirao da kontroliše skladište oružja. „Ovo nema smisla“, rekao je. “Zarobljen sam u svojoj kući. Nemam informacija o ovom oružju.”
U vrijeme njegovog sljedećeg pregleda, 2005. godine, dodane su brojne druge optužbe, uključujući tvrdnju da se on "identifikovao kao bivši Bin Ladenov pratilac tokom džihada protiv Rusa" i drugu da je "bio među grupom štiteći bin Ladena na njegovom posljednjem sastanku u Tora Bori.” Također je sugerirano da mu je „Bin Laden povjerio da svoje gardijske snage eksfiltrira iz Afganistana natrag u njihove zemlje porijekla“, te da su „bin Laden i njegovi drugovi proveli noć u kući koja je pripadala avganistanskom poznaniku zatočenika. ”
Bilo je još toga u tom smislu, uključujući tvrdnju da je "pokušao da izveze dragulje iz Afganistana u Njemačku kako bi prikupio prihode za finansiranje Al-Kaide", ali ono što je njegov odbor za reviziju potpuno previdio - a vjerovatno i oni koji su bili trebalo bi da može analizirati obavještajne podatke koji se odnose na zatvorenike iz Gvantanama - da kada je izjavio: "Ja sam bolestan siromašni farmer sa neprijateljima," govorio je istinu iz jednog posebno upadljivog razloga, koji se tek usput pojavio u njegovoj recenziji , kada je njegov imenovani vojni oficir (vojnik koji mu je dodijeljen umjesto advokata) istakao da je Hazara.
Jednu od četiri glavne grupe stanovništva u Afganistanu — ostale su Paštuni, Tadžici i Uzbeci — Hazare, šiitske muslimane koji su barem dijelom mongolskog porijekla, prezirali su sunitski talibani, koji su ih pobili na hiljade. Kao rezultat toga, ne samo da je prikladno zaključiti da su optužbe protiv Rahima izmislili njegovi neprijatelji, već i zaključiti da su njegovi neprijatelji u Gvantanamu iznijeli nečuvene tvrdnje da je on bio blisko povezan s Osamom bin Ladenom.
Oslobođenje ili zatvor u Afganistanu?
Izuzev Mohamed Jawad, ko je objavljen u avgustu nakon što je on dobio svoju habeas corpus peticiju, ovi muškarci su prvi Avganistanci oslobođeni od januara 2009. godine, kada Haji Bismullah, koji je radio za vladu Hamida Karzaija kao šef transporta u regionu provincije Helmand, pušten je na slobodu. Od 219 Afganistanaca koji su nekada bili držani u Gvantanamu, sada je u zatvoru ostao samo 21, ali je neizvesno da li će četvorica ljudi koji su upravo pušteni ponovo dobiti slobodu ili će, kao i svi pušteni iz Avganistana od avgusta 2007 (osim Jawada). , čiji je slučaj izazvao međunarodno ispitivanje), oni će biti zatvoren po dolasku u Kabul, u krilu glavnog zatvora, Pol-i-Charki, koji je renovirala američka vojska, i koji, iako je nominalno pod kontrolom Avganistana, navodno nadgledaju Amerikanci.
Nakon sveg ovog vremena, i sa takvim skandaloznim pričama o nesposobnosti Sjedinjenih Država, rekao bih da je najmanje što ovi ljudi zaslužuju jeste da budu potpuno oslobođeni i da im se dozvoli ponovno sjedinjenje sa svojim porodicama.
Andy je autor Dosije Gvantanama: Priče o 774 zatvorenika u američkom ilegalnom zatvoru. Njegova web stranica je: http://www.andyworthington.co.uk/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati