U ponedjeljak, kao Objasnio sam u prethodnom članku, sudija Thomas Hogan odbio je habeas corpus peticiju Musa'aba al-Madhwanija, Jemena koji je bio mučen u CIA-inom "Mračnom zatvoru" u blizini Kabula, a kojeg je sudija opisao kao "uzornog zatvorenika" koji nije opasan . Sudija Hogan je doneo svoju odluku delimično na osnovu toga da je al-Madhwani prošao vojnu obuku u kampu al-Farouq u Afganistanu, koji je bio povezan sa Osamom bin Ladenom u godinama pre napada 9. septembra, ali samo dva dana kasnije, sudija Rikardo Urbina (koji naredio oslobađanje Ujgura oktobra prošle godine) odobrio je habeas peticiju drugog Jemena, Saeeda Hatima, koji je također trenirao u al-Farouqu, ali koji je svojim ispitivačima rekao da mu se “ništa ne sviđa u vezi obuke”.
Razlozi za odluku sudije Urbine u srijedu još nisu jasni, jer neklasificirana verzija njegove presude još nije dostupna, ali elementi priče Saeeda Hatima dostupni su u Neklasificiranom sažetku dokaza za njegov Tribunal za reviziju statusa boraca (CSRT) u Gvantanamu, dio procesa sprovedenog 2004-05 kako bi se utvrdilo da li su zatvorenici ispravno označeni kao „neprijateljski borci“, koji se mogu držati bez optužbe ili suđenja, i njegovi upravni odbori za reviziju (ARB), koji se održavaju svake godine kao dio procesa kojim se utvrđuje da li se zatvorenicima može odobriti puštanje na slobodu.
To su bili sramno jednostrane stvari, u kojem su se vlasti oslonile na povjerljive dokaze koji nisu objelodanjeni zatvorenicima, koji su također bili spriječeni da imaju bilo kakvo pravno zastupanje. Međutim, oni često pružaju jedini dostupni uvid u priče zatvorenika, au slučaju Saeeda Hatima, koji je imao 25 godina u vrijeme njegovog zarobljavanja, oni pružaju ono što se čini kao relativno koherentan narativ, iako može, naravno, biti otkriveno kao tkivo laži, proizvedeno kao rezultat prijetnji i prinude, kada se odluka sudije Urbine objavi.
U izjavama koje je Hatim dao tokom njegovog CSRT-a, ili koje su mu pripisali ispitivači u podnescima za njegove ARB, kojima on nije prisustvovao, on je očigledno objasnio da „nikada nije imao posao duže od šest meseci“ i „da se oslanjao na svog oca i starijem bratu za finansijsku podršku”, i naveo da je otišao u Avganistan u proleće 2001. jer je “čuo da u tom delu sveta ima mnogo pravde”, kao i zato što su, kao i nekolicina drugih koji su završili u Gvantanamu , mislio je da će naći način da se bori u Čečeniji. Izjavio je da se zainteresovao za ruski rat u Čečeniji jer je bio svjedok ugnjetavanja na televiziji. Objašnjavajući da je “bio bijesan zbog onoga što su Rusi radili Čečenima”, on je “odlučio da otputuje tamo da se bori protiv džihada zajedno sa svojom muslimanskom braćom”.
Hatim je priznao da je prisustvovao al-Farouqu, ali je rekao da je ubrzo napustio kamp "jer to nije bilo ono što je očekivao". Objasnio je da je "lažirao temperaturu govoreći ljudima da je bolestan i da treba da potraže medicinsku pomoć", i požalio se da su "treneri uvijek vikali na njega, hrana je bila užasna i bio je primoran da spava na zemlji". Dodao je da mu se "ništa nije svidjelo na treningu i želio je da odustane već prvog dana".
Priznajući da je bio primoran da svoju odluku da se bori u Čečeniji na neko vrijeme ostavi u pozadini, ali insistirajući da "ne želi da učestvuje u ratu u Afganistanu jer je to bio građanski rat u kojem su se muslimani borili protiv drugih Muslimani,” on je ipak navodno završio na “mjestu opskrbe linija fronta u blizini Bagrama”, gdje je, barem jednom prilikom, očigledno putovao na prve linije kako bi isporučio hranu talibanskim vojnicima koji se bore protiv Sjeverne alijanse . Također je očito proveo neko vrijeme u brojnim kućama za goste, koje su, po mišljenju američkih vlasti, bile povezane s Al-Kaidom i talibanima.
Dodao je, međutim, da je nakon što je počela invazija pod vodstvom SAD-a i kada je Kabul bio bombardovan, stigao do istočnog grada Džalalabada, gdje je uzeo taksi do pakistanske granice, susrevši se s Afganistanom koji ga je otpratio do pakistanska policijska stanica. Odatle, ubrzo potom, počela je njegova duga muka u američkom pritvoru.
Očekujem odluku sudije Urbine sa određenim zanimanjem, prije svega, kao što sam već spomenuo, da otkrijem da li ovaj izvještaj ima ikakvu sličnost s pričom koju je otkrio sudija u čemu, uprkos postojanoj magli povjerljivih dokaza koji zamagljuju tolike slučajeve Gvantanama, će nesumnjivo biti prvi put da je poduzeto nešto blisko objektivnoj analizi njegovog slučaja, nakon osam godina u američkom pritvoru.
Trenutno, međutim, odluka sudije Urbine malo znači Saeedu Hatimu, jer je Obamina administracija pokazala da je krajnje nespremna osloboditi nijednog od Jemenaca koji sada čine skoro polovinu populacije Gvantanama od 210 zatvorenika — čak i one koji su osvojili habeas peticije pred američkim sudovima. Samo jedan Jemenac je oslobođen otkako je Barack Obama postao predsjednik, iako, po mom računanju, Jemenaca ima negdje između 50 i 60 115 zatvorenika koji su pušteni na slobodu Međuagencijska radna grupa osnovao predsednik Obama drugog dana na funkciji.
Nespremnost administracije da oslobodi Jemence zvaničnici su objasnili u septembru, otprilike u vreme kada je jedini Jemen koji je obezbedio njegovo oslobađanje pod Obamom — Alla Ali Bin Ali Ahmed, koji dobio svoju habeas peticiju u maju, nakon razorne seciranja vladinih navodnih dokaza od strane sutkinje Gladys Kessler - bila je konačno pušten. Zvaničnici su tom prilikom izjavili da „Čak i da gospodin Ahmed nije bio opasan 2002. godine… Gvantanamo bi ga mogao radikalizovati, izlažući ga militantima i ogorčeći ga protiv Sjedinjenih Država“.
Zvaničnici imaju opravdane strahove od političke nestabilnosti u Jemenu i postojanja terorističkih grupa, iako su jemenske vlasti izjavile da se nijedan od 16 Jemenaca vraćenih iz Gvantanama „nije pridružio terorističkim grupama“, ali bez obzira na njihove strahove, čini se da ne da su odrazili da, ako se njihovo obrazloženje za nepuštanje Jemenaca iz Gvantanama proširi na američki zatvorski sistem, to bi značilo da nijedan zatvorenik nikada neće biti pušten na kraju kazne, jer ih je zatvor "mogao radikalizirati" , a takođe, naravno, da bi to dovelo do toga da nijedan zatvorenik nikada ne bude pušten iz Gvantanama.
S tim u vezi, nadam se da je vrijeme da se ove gluposti okončaju i da Saeed Hatim, očigledno beznačajna figura u “Ratu protiv terorizma”, bude vraćen u svoju domovinu, zajedno sa svim ostalim očišćenim zarobljenicima. nije teško. Samo pronađite dovoljno veliki avion, odvezite ih kući i odvezite ih. U vrijeme pisanja, sa zadovoljstvom mogu primijetiti da je Washington post izvještava da će, “prema izvorima sa nezavisnim saznanjima o tom pitanju”, šest Jemenaca, zajedno s četiri Afganistanca, “u bliskoj budućnosti biti prebačeni iz zaljeva Gvantanama” i da bi ovaj transfer “mogao biti uvod u oslobađanje još desetina zatočenika u Jemen.” Svakako se nadam da je to slučaj; u suprotnom, svi možemo prestati da se pretvaramo da to što nas je odobrio sud, ili radna grupa administracije, znači bilo šta.
Andy je autor Dosije Gvantanama: Priče o 774 zatvorenika u američkom ilegalnom zatvoru i koreditelj (sa Polly Nash) novog dokumentarnog filma, “Izvan zakona: Priče iz Gvantanama.” Njegova web stranica je: http://www.andyworthington.co.uk/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati