Dana 24. februara, kako sam izvijestio u članku pod naslovom, “Crna rupa Gvantanama,” Sudija Henry H. Kennedy Jr. odobrio je habeas corpus peticiju Osmana Abdula Rahima Mohammeda Uthmana, Jemena koji je zarobljen pri prelasku granice od Afganistana do Pakistana u decembru 2001. njegovog puštanja na slobodu, dao sam samo kratko objašnjenje onoga što je bilo javno poznato o njegovoj priči, navodeći:
Kao što sam objasnio u svojoj knjizi Dosije Guantanamo, Osman, koji je u vrijeme zarobljavanja imao 22 godine, “rekao je da je putovao između Kabula i Hosta predajući Kuran od marta do decembra 2001.” Iako je “priznao da je odsjeo u talibanskoj kući u Quetti u Pakistanu, koja je bila uobičajena ulazna tačka za dobrovoljce koji su došli da se bore s talibanima”, izjavio je da je to “samo zato što mu je rečeno da je to jedini način da uđe u Avganistan.”
Mišljenje sudije Kenedija objavljeno je prije mjesec dana (PDF), ali je potom naglo povučen, i, možda s nepotrebnom delikatnošću, odustao sam od analize, čekajući da bude ponovo objavljen, jer nisam bio siguran koliko će biti redigovano. Kada je revidirano mišljenje konačno objavljeno 21. aprila (PDF), shvatio sam da je ime kriminalističkog istražitelja iz Pomorske kriminalističko-istražne službe uklonjeno, kao i drugi imenovani operativci, ali da drugi ključni elementi nisu; konkretno, imena dvojice drugih zatvorenika koji su tvrdili da je Osman “djelovao kao tjelohranitelj Osame bin Ladena”. Ova dvojica ljudi su Sharqwi Abdu Ali al-Hajj i Sanad Yislam Ali al-Kazimi, a u najvažnijem dijelu mišljenja, sudija Kennedy je naveo:
Sud se neće oslanjati na izjave hadža ili Kazimija jer u zapisniku postoje nepobitni dokazi da su u vrijeme ispitivanja na kojima su dali izjave, obojica nedavno bili mučeni.
Mučenje Sharqwi Abdu Ali al-Hajja
Ovo je, alarmantno, bilo nešto potcenjivanje. Al-Hajj (također identificiran kao Abdu Ali Sharqawi, ali poznatiji kao Rijad Facilitator) je zaplijenjen u prepadu kuće u Pakistanu u februaru 2002. godine, a zatim je predat Jordanu, jednom od najmanje 15 zatvorenika čije je mučenje bilo prepušteno jordanskim vlastima između 2001. i 2004. godine, gdje je držan skoro dvije godine prije nego što je prebačen u CIA-in "Mračni zatvor" u blizini Kabula, a zatim, preko Bagrama, u Gvantanamo.
Kako je objasnio sudac Kennedy, rekao je svojoj odvjetnici Kristin B. Wilhelm da je "dok je bio u Jordanu 'redovno tučen i prijetio mu je strujnim udarom i zlostavljanjem', te je na kraju 'izmislio činjenice' i priznao navode svojih isljednika 'kako bi tortura prestala'.” U “Mračnom zatvoru”, dodao je, “držan je u potpunom mraku i podložan neprekidnoj glasnoj muzici.”
Al-Hadžovi opisi "Mračnog zatvora" odgovaraju opisima brojnih drugih zatvorenika, uključujući britanskog stanovnika Binyam Mohamed, čiji su opisi uključeni u moj članak, “Istorija muzičke torture u 'Ratu protiv terorizma'.” Međutim, ono što nedostaje u analizi njegovog vremena u Jordanu je trajniji narativ o mučenju, lažnim priznanjima i redovnim kontaktima njegovih mučitelja s CIA-om, koji se pojavio u pismo dato Joanne Mariner iz Human Rights Watcha tokom posete Jordanu 2008. godine, koju je al-Hadž napisao tokom svog zatočeništva, oko oktobra 2002. U ovoj belešci, koja je prokrijumčarena iz zatvora, on je objasnio da ga je „kao tajnog zatvorenika držao Jordanac obavještajna služba: neregistrovana, odsječena od svake komunikacije i skrivena tokom posjeta predstavnika Međunarodnog komiteta Crvenog križa, i dala je sljedeći „kratak sažetak mojih patnji“, kako je izvijestio Mariner:
„Prebili su me na način koji ne poznaje milost“, napisao je Šarkavi, misleći na svoje jordanske zarobljenike, „i dalje me tuku. Prijetili su mi strujom, zmijama i psima… [Rekli su] natjeraćemo te da vidiš smrt.” Sharqawi je opisao svoja ispitivanja, objašnjavajući da su Jordanci njegove odgovore vraćali CIA-i. „Svaki put kada me ispitivač pita za određenu informaciju, a ja pričam“, rekao je Šarkavi, „on me pita da li sam ovo rekao Amerikancima. A ako kažem ne, on skoči od radosti, a mene ostavi i ode prijaviti nadređenima, a oni se raduju.”
U završnom izvještaju Human Rights Watcha, “Double Jeopardy”, stepen u kojem je ispitivan o drugim muškarcima – koristeći fotografije koje su, u Afganistanu i Gvantanamu, očigledno opisane kao “porodični album” – otkriveno je u sljedećem odlomku, koji ne samo da objašnjava pritiske koji su doveli do toga da pruži lažnu tvrdnju protiv Osmana Abdul Rahima Mohameda Osmana u Bagramu, ali takođe ukazuje na to kako su stotine — ili hiljade — drugih lažnih optužbi možda izvučene:
Stalno su me ispitivali, uveče i danju. Pokazano mi je na hiljade fotografija, mislim na hiljade, ne pretjerujem… A između svega toga imate mučenje, zlostavljanje, psovke, ponižavanja. Prijetili su mi da ću biti seksualno zlostavljan i strujni udar. Rečeno mi je da ako želim da odem sa trajnim invaliditetom i psihičkim i fizičkim, da se to može dogovoriti. Rekli su da imaju sve mogućnosti Jordana da to postignu. Rečeno mi je da moram razgovarati, moram im sve reći.
Mučenje Sanada al-Kazimija
Isto tako je uznemirujuća priča o lažnom priznanju Sanada al-Kazimija. Zaplijenjen u Ujedinjenim Arapskim Emiratima u januaru 2003., potom je predat američkim snagama, koje su ga odvele u neidentifikovani tajni zatvor CIA-e, a zatim u "Mračni zatvor" i Bagram, i, kako je objasnio sudija Kennedy, rekao je svom advokat, Martha Rayner, da su ga, “dok je [on] bio u pritvoru izvan Sjedinjenih Država, njegovi ispitivači tukli; držao ga golog i okovanog u hladnoj mračnoj ćeliji; bacio ga u hladnu vodu dok su mu ruke i noge bile vezane; i seksualno ga zlostavljao. Kazimi je rekao Rayneru da je na kraju "[on] odlučio reći 'Da' na sve što su ispitivači rekli kako bi izbjegao dalje mučenje."
Nakon toga je prebačen u “Mračni zatvor”, gdje je, kako je rekao, “uvijek bio u mraku i… sa kapuljačom, dobijao injekcije, tukao ga je, udarao električnim kablovima, vješao odozgo, tjerao ga da bude nag i podvrgavan neprekidna glasna muzika. Kazimi je navodno pokušao da se ubije u tri navrata. Rekao je Rayneru da je shvatio 'može ublažiti torturu govoreći ispitivačima ono što žele čuti'.”
U Bagramu je, nastavio je, „bio izolovan, okovan, 'psihološki mučen i traumatiziran zbog skrnavljenja Kurana od strane čuvara' i ispitivan je 'dan i noć, i vrlo često'. [On] je rekao Rayneru da se 'veoma trudio' da svojim isljednicima u Bagramu kaže iste informacije koje je rekao svojim prethodnim isljednicima 'kako ga ne bi povrijedili'.”
Ovo je dovoljno prokleto, ali još u avgustu 2007. Jane Mayer iz New Yorker razgovarao sa Ramzijem Kassemom, još jednim od al-Kazimijevih advokata, koji je, kako sam objasnio u članak u to vrijeme, dodala je dodatne detalje, rekavši joj da:
[Al-Kazimi] je bio „visešan za ruke na duge periode, zbog čega su mu noge bolno otekle... To je tako traumatično da jedva može da priča o tome. Slomi se u suzama.” Rekao je i da je al-Kazimi "tvrdio da je, dok je visio, tučen električnim kablovima", i objasnio da mu je rekao i da je, dok je bio u "Mračnom zatvoru", "tri puta pokušao samoubistvo, udarivši se u glavu u zidove”: “Radio je to dok nije izgubio svijest. Onda su ga ponovo zašili. Pa je to ponovo uradio. Sljedeći put kada se probudio, bio je okovan i dali su mu tablete za smirenje. Tražio je da ode u toalet, a onda je to ponovo uradio.” Ovom posljednjom prilikom, dodao je Kassem, “dobio je više tableta za smirenje i vezan lancima na čvršći način”.
Priča o Osmanu Abdul Rahimu Mohammedu Osmanu
Ovi izvještaji se, nažalost, uklapaju u obrazac mučenja i lažnih priznanja koji postaje jasniji kako vrijeme prolazi i otkriva se više dokaza, a također potvrđuju da su dvojica gore opisanih muškaraca među 94 zatvorenika — za mnoge se još uvijek ne zna — koji su držani u tajnim zatvorima CIA-e i podvrgnuti posebno brutalnom postupanju (PDF). U poređenju s njima, Osmanova vlastita priča je lako zasjenjena.
Ovo je možda i razumljivo, jer ništa u vladinim navodnim dokazima ne opovrgava u potpunosti njegove tvrdnje da je on bio u Afganistanu kao misionar, jer je cijeli slučaj protiv njega zasnovan na navodima drugih zatvorenika (pored al-Hajja i al- Kazimi), ili pokušaji da se zaključi krivica putem udruživanja od strane vlade koji ga čine nečim šifriranim u njegovom vlastitom slučaju.
U ostatku sudijskog mišljenja, daljnji pokušaji vlade da dokaže da je Osman bio bin Ladenov tjelohranitelj, da je trenirao u kampu Al-Kaide i da je bio prisutan u bici kod Tora Bore (gdje su Al-Kaida i talibani borio se protiv američke vojske i njenih avganistanskih opunomoćenika u novembru i decembru 2001.) opterećeni su identifikacijama zasnovanim na fotografiji i raznim kunjama (nadimcima) koje je sudija Kennedy smatrao neuvjerljivim. Jedine optužbe koje imaju značajnu težinu su tvrdnje da je pojedinac koji je "podržavao džihad" finansirao njegovo putovanje, da je slijedio rutu koju su obično koristili regruti Al-Qaide i da je viđen u dva pansiona u Afganistanu koji su navodno bili povezani sa al-Kaidom.
Drugi zatvorenici ulaze i izlaze iz ove priče — Abdul Hakim Bukhari, Saudijac (pušten iz Gvantanama u septembru 2007.) koji je stigao u Afganistan nakon napada 9. septembra zbog džihada, ali je bio zatvoren kao špijun, koji je neuvjerljivo tvrdio da je Osman “bio član Osame bin Ladena... sigurnosnih detalja” prije 11. septembra, kada je Buhari bio t u zemlji i nije mogao imati takva saznanja; i Richard Belmar, britanski državljanin (pušten u januaru 9.), koji je zaplijenjen u Pakistanu u februaru 11. i koji je, “kada mu je pokazao sliku Osmana,” izjavio da je “možda bio niži amir,” ili vođa , 'u pansionu u Kandaharu'” iako, kako se čini očito, Belmar nije bio u Kandaharu u isto vrijeme kad i Osman.
Sudija je odbio da zanemari ovu izjavu u potpunosti, ali, da budem iskren, teško je shvatiti zašto ne, jer se čini da je njena osnova u stvarnosti slabašna kao i sve ostalo što je Osmanu bacila vlada u nadi da će nešto od toga štap, i, štaviše, naveo je Belmar nakon puštanja da je, jednom prilikom u Bagramu, “pištolj mu je gurnut u usta”, i objasnio je: “Imao je hladan, gorak okus. Pomislio sam: 'Da, ovo postaje ozbiljno, postoji velika šansa da će povući okidač'.”
Na drugim mjestima, vlada je pribjegla isprobavanju krivice putem udruživanja, tvrdeći da je Osman zarobljen u blizini Tora Bore sa otprilike 30 drugih muškaraca, "od kojih je nekoliko poznavao iz Jemena", koji su "prihvaćeni - ili barem , navodni članovi Al Kaide, od kojih su neki vjerovatno dolazili iz Tora Bore”, Sud bi trebao izvući zaključak da je Osmanova misionarska priča bila laž.
Istinu, da budem iskren, teško je utvrditi, što je sudija Kenedi prepoznao. Grupu od otprilike 30 muškaraca sa kojima je Osman zarobljen vlada dugo vremena naziva "Dirty Thirty“, i prikazan, kao u Osmanovom slučaju, kao tjelohranitelji bin Ladena. Dok ovaj slučaj nije došao na sud, pretpostavljalo se da optužbe tjelohranitelja dolaze isključivo od Mohameda al-Qahtanija, navodnog 20th otmičar za napade 9. septembra, čije je mučenje u Gvantanamu dobro poznato (i bilo je priznala službenica Pentagona Susan Crawford u januaru 2009.), ali al-Qahtani je misteriozno odsutan iz Osmanovog slučaja, kao i navodni član Al Kaide Ibrahim al-Qosi (trenutno se suočava sa suđenje od strane Vojne komisije) i osuđeni član Al-Kaide Ali Hamza al-Bahlul, koji su također zarobljeni u to vrijeme.
Vladu može zaprepastiti što mora priznati da je gotovo nemoguće utvrditi da su svi koji su u to vrijeme zarobljeni bili dio Al-Qaide, te da su neki od muškaraca možda bili misionari ili humanitarni radnici, pokušavajući pobjeći od haosa postinvazijskog Afganistana kao dijela općeg arapskog egzodusa, ali nije izvan granica razuma da je to slučaj, kao što je sudija Kennedy prihvatio u svom zaključku, kada je izjavio:
Ukratko, Sud daje vjeru dokazima da je Osman (1) studirao u školi u kojoj su drugi muškarci regrutovani da se bore za Al-Kaidu; (2) primio novac za svoj put u Avganistan od osobe koja je podržavala džihad; (3) putovao u Afganistan putem kojim su išli regruti Al Kaide; (4) viđen je u dva pansiona Al Kaide u Afganistanu; i (5) bio sa pripadnicima Al-Kaide u blizini Tora Bore nakon bitke koja se tamo dogodila.
Čak i zajedno, ove činjenice ne uvjeravaju Sud većinom dokaza da je Osman primao i izvršavao naređenja od Al-Qaide. Iako je ova informacija u skladu s tvrdnjom da je Osman bio dio Al-Qaide, to nije dokaz za tu tvrdnju. Kako je objašnjeno, zapisnik ne sadrži pouzdane dokaze da je Osman bio tjelohranitelj Osame bin Ladena ili da se borio za Al-Kaidu. Svakako, nijedna od činjenica koje su ispitanici pokazali da je istinita nije direktan dokaz borbe ili na neki drugi način „primanja i izvršavanja naređenja“… i one, čak i zajedno, ne daju dovoljno inkriminirajuću sliku da pokažu da su zaključci ispitanika tražiti od Suda da su verovatnije tačni nego ne. Udruženja s članovima Al-Qaide, ili institucije s kojima članovi Al-Qaide imaju veze, nisu dovoljne same da pokažu da je, vjerojatnije, Osman bio dio Al-Qaide.
Odobravajući Osmanov zahtjev za habeas, sudija Kennedy je dodao da su, "na prvi pogled," neki od vladinih dokaza "prilično inkriminišući Osmana i podržavaju stav da je on zakonito pritvoren", ali da je, nakon detaljnog ispitivanja, bilo „razlog da se nešto od toga uopšte ne pripisuje i razlog da se zaključi da ono što je ostalo nije ni približno toliko dokazno za poziciju ispitanika kao što oni tvrde.”
Alarmantan zaključak
Ovo je zaista slučaj, ali ono što nedostaje u zaključku sudije Kennedyja, ali je očigledno iz njegovog mišljenja u cjelini, jeste da senke koje se nikada u potpunosti ne spajaju oko jedva uobličene figure Osmana Abdul Rahima Mohammeda Osmana nisu naseljene. od pouzdanih svjedoka, već povorkom žrtava torture ili drugih zatvorenika izmorenih beskrajnim ispitivanjem, koji su, kada im se pokažu fotografije, izmišljali priče da prestanu torturu, ili da isljednike skinu s leđa.
Kao demonstraciju kako se proizvesti lažna priznanja za inkriminaciju beznačajnih zatvorenika u Gvantanamu, bilo bi teže pronaći dokument koji savršenije izražava brutalnu bespredmetnost „Rata protiv terorizma“ od ovog mišljenja, a kada se sagleda šira slika — Izjava Sharqwi Abdu Ali al-Hajj-a da su mi u Jordanu “pokazale hiljade fotografija, i zaista mislim na hiljade” — eksplicitno je otkriven razmjer ovog šokantnog lova na vještice.
Izvan Gvantanama, gde habeas sudije nisu ovlašćene da gaze, ko zna koliko drugih muškaraca oduzeti zbog lažnih priznanja datih uz upotrebu mučenja?
Bilješka: Više o Guantánamu i habeas corpus-u pogledajte u mom projektu, “Guantánamo Habeas sedmica. "
Andy je autor Dosije Gvantanama: Priče o 774 zatvorenika u američkom ilegalnom zatvoru. Njegova web stranica je: http://www.andyworthington.co.uk/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati