Jedna velika ironija pobune predvođene mladima u arapskom svijetu je da su dva sjajna uspjeha, Tunis i Egipat, prethodno bili zvjezdani primjeri neoliberalne politike.
Egipat je bio na listi 10 najboljih „reformatora“ Svjetske banke u četiri od posljednjih pet godina. Direktor MMF-a (i optuženi silovatelj) Dominique Strauss-Kahn pohvalio je Tunis 2008. kao „dobar primjer za zemlje u usponu“.
Ali nesposobnost ekonomskog modela zasnovanog na privatizaciji, deregulaciji i liberalizaciji kapitala da obezbedi mlade i stanovništvo uopšte samo je uvećana globalnom ekonomskom krizom. Neoliberalizam je tako stvorio same agente socijalne revolucije koji su srušili diktatore koje podržava Zapad u Tunisu i Egiptu.
Dakle, dok je arapsko proljeće mirnih masovnih protesta ustupilo mjesto krvavom ljetu, vjerovatno je da će se protesti mladih uskoro smiriti ili ostati ograničeni na arapski svijet. To je zato što globalni kapitalizam danas ne može mladim ljudima pružiti onu svijetlu budućnost kakvu žele i zaslužuju. Dodatak boli je nedostatak čak i privida demokratskih institucija u većini zemalja.
Prema Međunarodnoj organizaciji rada, nezaposlenost mladih u većem dijelu svijeta kreće se oko 20 posto, pri čemu je “mladi ljudi... skoro tri puta veći od odraslih da će biti nezaposleni”. U Tunisu, 46 posto diplomiranih studenata nema posao u svojoj oblasti. U Egiptu se Ministarstvo investicija svelo na reklamiranje stranom kapitalu dostupnosti 325,000 diplomaca koji svake godine uđu na tržište rada. U Nigeriji se stopa nezaposlenosti mladih procjenjuje na 49 posto, zbog čega je jedan tamošnji novinar to nazvao "tempiranom bombom koja čeka da eksplodira". U Italiji je stopa nezaposlenosti među mladima 28 posto, u Francuskoj 25 posto, au Španiji 40 posto. U Sjedinjenim Državama zvanična stopa nezaposlenosti među mladima od 16 do 24 godine iznosi 19 posto, ali stvarna stopa iznosi najmanje 25 posto.
Nakon što su izazvali široko rasprostranjenu nezaposlenost mladih, arhitekti neoliberalizma to zatim koriste kao izgovor za „reforme“ koje prouzrokuju zaštitu i prava radnika, osiguravajući da će mladi ljudi koji pronađu neki posao biti suočeni sa pojačanom eksploatacijom. New York Times nudi slučaj južne Evrope, gdje kompanije „ne vole da zapošljavaju nove radnike na puno radno vrijeme, pa se mladim ljudima sve više nudi neplaćena ili nisko plaćena stažiranja, pripravnički staž ili privremeni ugovori koji ne nude iste pogodnosti i zaštite.”
Mnogi nezaposleni i nedovoljno zaposleni mladi su visokoobrazovani, i to ne samo u arapskim zemljama i južnoj Evropi, gdje je, prema Timesu, “najviše obrazovana generacija u historiji Mediterana pogodila jedno od svojih najgorih tržišta rada”. Čak iu dinamičnim kapitalističkim ekonomijama poput Kine, broj diplomiranih studenata raste mnogo brže nego što ih tržište rada može apsorbirati. Uz veliki broj mladih koji se osjećaju izostavljenim iz vlastite budućnosti, protesti mladih su u porastu u Evropi i Sjedinjenim Državama. Reporter Peter Coy piše za BusinessWeek da je bauk takvog protesta proganjao Svjetski ekonomski forum 2011. godine. Konferencijske dvorane bile su prepune “smijeh priča o poboljšanju mogućnosti zapošljavanja za mlade”, ali Coy trezveno priznaje: “[h]ronična nezaposlenost mladih možda nije popravljiva.”
Drugi faktor protesta mladih na Zapadu, pored sistemskog nedostatka posla, jeste pitanje pristupa i kvaliteta visokog obrazovanja. Coy piše: „U najrazvijenijim zemljama, tržište rada je podijeljeno između visoko plaćenih poslova za koje mnogi radnici nisu kvalificirani i slabo plaćenih poslova od kojih ne mogu živjeti. Više finansiranja i mogućnosti za visoko obrazovanje moglo bi riješiti taj jaz, ali politika vlade u Evropi i Sjevernoj Americi ukazuje na suprotan smjer. Političke elite nameću štednju i neoliberalne reforme kako bi mlade, poput radnika, platile za krizu koju nisu izazvale. Bogati dobijaju pakete pomoći koji su osmišljeni da spasu vrednost akcija i obveznica, a mladi dobijaju mnogo veće školarine za obrazovanje čije kvalitet opada zbog smanjenja budžeta.
U cijeloj Evropi besplatno visoko obrazovanje postaje prošlost, iako je upis studenata porastao u posljednjoj deceniji. Prošlog decembra, konzervativci u Engleskoj utrostručili su gornju granicu školarine, dok je italijanska desničarska Berluskonijeva vlada odrezala 425 miliona dolara od univerzitetskog sistema, zbog čega su studenti protestirali okupacijom Krivog tornja u Pizi i Koloseuma u Rimu. Mnoge druge evropske zemlje pokreću isti proces postepene privatizacije koji se decenijama odvija u Sjedinjenim Državama.
Puzajuća privatizacija visokog obrazovanja u Sjedinjenim Državama dovela je do rekordnih nivoa duga po studentskim kreditima od 830 milijardi dolara, što je više od ukupnog duga po kreditnim karticama. Pišući na CommonDreams.org, istraživači Alan Nasser i Kelly Norman napominju da dug "raste stopom od 90 milijardi dolara godišnje" i da se samo "40 posto tog duga aktivno otplaćuje". Oni upozoravaju da bi dug za studentske kredite mogao postati sljedeći balon koji će puknuti, što dodatno komplikuje bilo kakav ekonomski oporavak. Daleko od rješavanja ovog pitanja, politike štednje ga pogoršavaju.
Kako Amerikanci gube posao i vide pad svojih prihoda, otkrivaju da su državni fakulteti popunjeni do kraja, iako nastavljaju da povećavaju školarinu. Mnogi studenti se okreću profitnim fakultetima koji često padaju na studente iz manjinskih zajednica, naplaćujući visoke stope školarine za programe koji često vode do niže plaćenih poslova od onih koji su dostupni diplomcima javnih fakulteta. Kao rezultat toga, daleko je veća vjerovatnoća da će studenti koji pohađaju profitne koledže ne platiti studentske kredite nego oni koji pohađaju javne visokoškolske ustanove.
Prvi veliki protesti protiv ekonomske krize u Sjedinjenim Državama uključivali su studente Kalifornijskog univerziteta koji su se odupirali politici štednje. U septembru 2009. studenti, profesori i osoblje organizovali su odlaske i štrajkove u sistemu od 10 kampusa nakon što su bili pogođeni otpuštanjima, smanjenjem i povećanjem školarine za 32%. U Wisconsinu je to bio studentski odlazak u Madison koji je izazvao ogroman otpor radnika tamo i širom zemlje. Zanimljivo je da su studenti na Univerzitetu Wisconsin-Milwaukee bili angažovani u 66-dnevnoj okupaciji protiv smanjenja i povećanja naknada državnom sistemu prije nego što su deložirani 7. maja.
Dramatične bitke dogodile su se u Portoriku, gdje su studenti javnih univerziteta koji su protestirali zbog štednje prošle godine zatvorili 10 od 11 kampusa. Guverner desnice Luís Fortuño je prošlog decembra povisio školarinu za više od 50 posto i poslao policiju da zauzme glavni kampus u San Huanu. To je dovelo do novih okupacija, štrajka nastavnika i osoblja i javnog protesta od više od 15,000 koji je doveo do povlačenja policije u februaru.
Solidarnost među mladim ljudima, studentima i radnicima bila je ključna za rastuće pokrete u Evropi, arapskom svijetu i Sjevernoj Americi. Suočeni s mračnom budućnošću, mladi ljudi širom svijeta razotkrivaju mit da su apatični i politički nezreli.
Costas Panayotakis predaje sociologiju na CUNY New York City College of Technology i autor je Remaking oskudice: od kapitalističke neefikasnosti do ekonomske demokratije, koji će objaviti Pluto Press u septembru 2011.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati