Kako se bankarska kriza u Španiji produbljuje, ponovo se javlja osjećaj da su potrebne mjere kako bi se spriječio evropski finansijski krah sa velikim reperkusijama na globalnu ekonomiju. Odražavajući rastući osjećaj da jednosmjerna težnja ka štednji koju favorizira Njemačka nije riješila evropsku dužničku krizu, već je dovela do produbljivanja recesije u velikim dijelovima kontinenta i socijalne krize kako nezaposlenost eskalira, postoji mnogo rasprava o potrebi dopune pooštravanje budžeta uz institucionalne intervencije koje bi mogle ojačati povjerenje evropskih zemalja u nevolji.
U nedavnom uvodniku The New York Times s pravom ukazuje na potencijalne koristi od takvih mjera kao što je usvajanje euroobveznica, koje bi smanjile troškove zaduživanja za slabije ekonomije tako što bi barem dio njihovog duga garantovale jače zemlje, poput Njemačke, kao i 'osiguranje depozita širom Evrope', koje bi moglo spriječiti buduće provale banaka, poput onih koje su možda već započele u zemljama, kao što su Grčka i Španija. U isto vrijeme, međutim, čini se da uvodnik implicira da je razlog zašto do sada nisu usvojene efikasne mjere protiv produbljivanja evropske krize političarima nedostaje „hrabrosti da svojim biračima kažu osnovne teške istine – kako se ova kriza dogodila i šta biće potrebno da se iskopa.”[i]
Uredništvo u optužnici okrivljuje grčke političare što nisu uspjeli uvjeriti svoje birače da se, s obzirom na njihovo 'razuzdano' zaduživanje, "strože i bolne reforme ne mogu izbjeći, bez obzira na sve" i da bi povratak drahmi nanio još veći bol . Slično, njemački političari moraju odustati od demonizacije Grka i objasniti svojim građanima da su njemačke banke bile voljni sudionici u prekomjernom zaduživanju i zaduživanju koje je dovelo zemlje poput Grčke u nevolje i da su paketi spašavanja zemalja na evropskoj periferiji isto toliko usmjereni na štiteći njemačke banke i njemačku privredu jer pomažu neodgovornim i nedisciplinovanim južnjacima.
Iako je naizgled pošten i razuman, ovaj pokušaj da se krivnja za trenutni nered pripiše podjednako političarima iz južne i sjeverne Evrope, u stvari, krizu kapitalizma okrivljuje i pretpostavljena disfunkcija demokratske politike. Problem, naveli smo da vjerujemo, nije u nedemokratskoj prirodi ekonomskog sistema koji koristi vlastitu krizu kao priliku da pokrene divlji napad na uslove života radnika, običnih građana i ugroženog stanovništva. Problem su građani koji su vjerovatno previše otporni na činjenice i političari koji su previše kukavički da svojim biračima govore istine koje ovi ne žele čuti. Kada bi samo političari govorili istinu, trgajući svoje birače iz predrasuda i samozadovoljstva, sve bi opet bilo u redu, što bi omogućilo usvajanje optimalne mješavine štednje i institucionalne intervencije.
Istog dana ovaj uvodnik je objavljen Paul Krugman, u svojoj redovnoj kolumni u The New York Times, pružio je precizniju procjenu objektivne funkcije politika štednje usvojenih širom Evrope.[ii] Ova funkcija nije smanjenje deficita već veličine i funkcije države. Međutim, Krugmanovo pripisivanje ove politike štednje nepoštenju i ideološkim zasljepljivanjima konzervativnih političara jedva da zagrebe površinu šireg procesa, odnosno uloge koju je evropski projekt imao u posljednjih nekoliko decenija u restrukturiranju evropskih društava po neoliberalnoj liniji. Sam Krugman je jedan od mnogih akademika u Sjedinjenim Državama koji Evropu vide kao model kapitalizma koji je nježniji i humaniji od onog u Sjedinjenim Državama, baš kao što na kejnzijanski kapitalistički model u neposrednom poslijeratnom dobu gledaju kao na poželjniji i egalitarniji model od onog koji je preovladavao u posljednjih trideset godina.
Ako, međutim, postoji pouka koju treba izvući iz posljednjih trideset godina i iz trenutne krize, to je uzaludnost težnje za humanijim modelom kapitalizma koji ili postoji drugdje ili je postojao u našoj vlastitoj prošlosti. Napredak neoliberalizma čak i u Evropi, gdje su se ljudi nekada ponosili razlikom između svog društvenog modela i modela Sjedinjenih Država, podsjeća nas da su svi progresivni dobici unutar kapitalizma nesigurni i da će biti preokrenuti onog trenutka kada se ravnoteža snaga promijeni u korist kapitala. Moć koju kapitalističke elite izvlače iz svoje kontrole ekonomije i proizvedenog viška, u kombinaciji sa završetkom hladnog rata, omogućila im je da restrukturiraju globalnu ekonomiju i domaće društvene sisteme na način koji pogoršava ekonomsku nejednakost i oslabiti političku demokratiju.
Tako je čak i Njemačka, ekonomski najmoćnija zemlja u Evropi i model koji bi svi ostali trebali oponašati, doživjela eksponencijalno povećanje broja zaposlenih siromašnih posljednjih godina. U međuvremenu, evropske kapitalističke elite čine sve da obeshrabre Grke da iskoriste svoje demokratsko pravo da zbace socijalističke i konzervativne stranke koje se zalažu za štednju koje su, tokom decenija korumpirane i nesposobne vladavine, stvorile rastući dug, a zatim taj dug iskoristile kao izgovor za brutalno restrukturiranje grčkog društva koje je dovelo do eskalacije nezaposlenosti, siromaštva, gladi i očaja.
Uprkos velikim razlikama, Grčka, Njemačka i ostatak kontinenta svjedoče o nepravdi i problemima stvorenim okretanjem Evrope neoliberalizmu, zaokretom koji je omogućila nedemokratska moć koju kapitalistička klasa uživa nad našim ekonomskim i političkim sistemima. Evropska kriza je kriza demokratije, ali ova kriza ne proizlazi iz toga što kukavički političari ne žele da svojim razmaženim građanima kažu teške istine koje oni moraju da čuju. Ova kriza demokratije je predvidljivi rezultat ekonomskog sistema koji omogućava malim kapitalističkim elitama da donose odluke koje određuju našu kolektivnu budućnost, kao i budućnost naše kulture i planete od koje zavisi naš opstanak.
Costas Panayotakis je vanredni profesor sociologije na Tehnološkom koledžu New York City University of New York i autor Remaking oskudice: od kapitalističke neefikasnosti do ekonomske demokratije.
[i] Vidi 'Igra okrivljavanja, u evropskom stilu' The New York Times, Maj 31, 2012,http://www.nytimes.com/2012/06/01/opinion/blame-game-european-style.html
[ii] Vidi Paul Krugman, 'Agenda štednje,' The New York Times, Maj 31, 2012,http://www.nytimes.com/2012/06/01/opinion/krugman-the-austerity-agenda.html
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati