Najnovija faza Grčka kriza (kriza koja je samo dio šire evropske i globalne kapitalističke krize) ilustruje odlučnost političkih i ekonomskih elita u Grčkoj i Evropi da zapečate budućnost običnih Grka bez traženja njihovog pristanka. Štoviše, to je pokušaj daljeg guranja razornog i neučinkovitog pokušaja rješavanja evropske dužničke krize kroz nastavak drakonskih mjera štednje koje su dovele ne samo do širenja i produbljivanja krize na cijelom kontinentu, već i do sve većeg otpora naroda. .
Odluka grčkog premijera Georgea Papandreoua da raspiše referendum o najnovijem evropskom sporazumu, koji je uključivao novi paket pomoći Grčkoj, kao i novu rundu mjera štednje, nije bila motivirana plemenitim uvjerenjem u pravo grčkog naroda na govore o odlukama koje će uticati na njihovu budućnost. Da je demokratija bila Papandreuov motiv, on bi raspisao referendum prije osamnaest mjeseci, prije prvobitnog paketa spašavanja i mjera štednje, koje su usvojene u potpunoj suprotnosti s mandatom protiv štednje koji su Grci dali Papandreuu u jesen 2009. Papandreou je bio primoran da raspiše referendum jer je rastući otpor naroda razornim efektima njegove politike štednje oslabio njegovu vladu, drastično smanjivši podršku koju je uživao ne samo od šire javnosti već čak i od baze, sindikalista i poslanika unutar njegove vlastite stranke. U pokušaju da relegitimizira svoju politiku, izabrao je referendum jer je znao da će, prema svim anketama, prijevremeni izbori dovesti do najponižavajućeg poraza njegove Socijalističke partije u njenoj istoriji.
Gumbling u Cannesu
Najava referenduma bacila je međunarodna finansijska tržišta u previranja i razbjesnila evropske političke elite, uključujući francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja i njemačku kancelarku Angelu Merkel. Potonji je pozvao Papandreua na sastanak G20 i obavijestio ga da se referendum mora održati do početka decembra i da se postavlja pitanje hoće li Grčka ostati ili napustiti eurozonu. U međuvremenu, sljedeća rata zajma za spašavanje, neophodna za plaćanje radnika u javnom sektoru, bila bi zamrznuta dok Grčka ne odobri uslove novog zajma za spašavanje, koji je uključivao posvećenost zemlje višegodišnjoj politici štednje. Ovaj razvoj događaja doveo je do privremene pobune unutar socijalističke partije, prisiljavajući Papandreoua da odustane od referenduma i da obeća da će formirati koalicionu vladu koja će prihvatiti i implementirati uslove najnovijeg sporazuma o spašavanju. Da li će ova vlada zaista uključivati neke političke snage van socijalističke partije i ko će biti na čelu ove vlade, ostaje otvoreno pitanje dok pišem ove redove.
Bilo da se formira prava koaliciona vlada ili ne, 'politička stabilnost' (drugim riječima, nesmetani nastavak ekonomske politike koja je devastirala ogromnu većinu grčkog stanovništva) nije vjerovatno da će biti obnovljena. Klasna borba i otpor protiv štednje su se zaoštrili, poprimajući različite oblike od generalnih štrajkova do demonstracija i zauzimanja javnih zgrada. Kao što pokazuju sve ankete, podrška socijalističkim i konzervativnim strankama, koje su se smenjivale na vlasti od pada vojnog režima 1974. godine, naglo je opala i ovaj trend će se verovatno nastaviti i nakon najnovijih dešavanja. Zaista, jedan od ovih događaja bio je da su se konzervativci sada izjasnili da podržavaju novi sporazum o spašavanju, iako se još nisu složili da učestvuju u koalicionoj vladi. Ovo je značajno jer otežava bijes naroda da se obuzda unutar dvopartijskog sistema koji je dugo služio interesima ekonomskih elita u Grčkoj i šire. Ako bi konzervativci popustili pred pritiskom koji dolazi iz Evrope i pristali da učestvuju u koalicionoj vladi posvećenoj sprovođenju mjera štednje, održivost dvostranačkog sistema bi vjerovatno bila još više narušena. Ako nisu, možda će morati da budu raspisani izbori, produžavajući globalnu finansijsku volatilnost i zamagljujući izglede evrozone.
Drugačija Grčka
U tom kontekstu raste odgovornost grčke ljevice da predstavi uvjerljivu alternativu. Iako je artikulacija takve alternative otežana nesuglasicama unutar kampa protiv štednje oko toga da li Grčka treba odmah proglasiti bankrot i izaći iz eurozone i da li je situacija u Grčkoj uporediva sa situacijom u Argentini, koja nije platila svoj dug i nije vezana za svoju valutu iz američkog dolara prije deset godina, globalni ekonomski haos koji neizvjesnost u vezi sa Grčkom i dalje stvara pokazuje da Evropa možda još uvijek neće moći priuštiti da gurne Grčku u neurednu bankrotu. To znači da Grčka i dalje ima uticaj na Evropu i da će možda i dalje moći da kaže Ne Sarkozyju i iznudničkim zahtevima Merkelove da nastavi sa štednjom ili da se suoči sa perspektivom bankrota i izlaska iz evrozone.
Da bi se to dogodilo, neophodna je sasvim drugačija vrsta vlade, ona koja bi predstavljala interese miliona običnih Grka pogođenih štednjom, istovremeno ujedinjujući izbornu jedinicu lijevih stranaka sa sve većim brojem glasača razočaranih socijalističkim i konzervativne stranke podjednako. Prirodni kandidat za takvo političko prestrojavanje su stranke grčke ljevice. Iako ankete pokazuju rastuću podršku za nju, grčka ljevica je, međutim, vrlo fragmentirana i najveći segment u njoj, grčka komunistička partija, dugo se odvojila od drugih političkih snaga na ljevici. Ulozi su visoki, jer otpor stanovništva politici štednje eskalira. Ako se grčka ljevica ne uklopi u tu priliku, potvrdit će se osjećaj mnogih demonstranata da je institucionalna ljevica u Grčkoj i sama dio problema i artikulacija alternative sposobne da prevlada politiku straha na kojoj socijalisti nastavljaju oslanjaju se (ili nastavljamo bolnim putem štednje ili se suočavamo sa perspektivom bankrota, izbacivanja iz evrozone, nemogućnosti isplate penzija i plata u javnom sektoru, kolapsa bankarskog sistema i drastično smanjenog životnog standarda svih Grka) neće doći.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati