Jean Bricmont predaje fiziku na Univerzitetu u Louvainu u Belgiji. On je autor Humanitarni imperijalizam.
Kourosh Ziabari: U vašem članku, “Slučaj za neintervencionističku vanjsku politiku“, pišete o opravdanjima do kojih imperijalne sile dolaze kako bi racionalizirale svoje vojne ekspedicije širom svijeta. Nije li jastrebova vanjska politika prednost za političare u zapadnom svijetu, posebno u Sjedinjenim Državama, da privuku glasove i podršku javnosti? Hoće li američki narod izabrati pacifističkog predsjednika koji se otvoreno zavjetuje da će okončati sve ratove u SAD-u i uzdržati se od vođenja novih ratova?
Jean Bricmont: Nisam siguran da to privlači glasove. U Evropi sigurno ne. Najjastrebovi političari, Blair i Sarkozy, dugo nisu bili popularni zbog svoje vanjske politike. U Njemačkoj se javnost sistematski zalaže za miroljubivu vanjsku politiku. Kako je primijetio američki pacifista AJ Muste, problem u svim ratovima leži u pobjedniku – oni misle da se nasilje isplati. Poraženi, poput Njemačke, a donekle i ostatka Evrope, znaju da rat nije tako ružičast.
Međutim, mislim da, osim u kriznim vremenima, poput ratova u Vijetnamu ili Alžiru, kada su se loše okrenuli za SAD ili Francusku, većina ljudi nije mnogo zainteresovana za spoljnu politiku, što je razumljivo, s obzirom na njihove materijalne probleme i s obzirom na činjenica da izgleda kao da je van domašaja običnih ljudi.
S druge strane, svaki američki predsjednički kandidat mora da daje patriotske izjave, „mi smo najbolji“, „svjetlo na vrhu brda“, „branilac demokratije i ljudskih prava“ i tako dalje. To je, naravno, istina u svim sistemima moći, jedino što se razlikuje su “vrijednosti” na koje se misli (biti dobar kršćanin ili musliman ili braniti socijalizam, itd.).
A, istina je da, da bi se dobili glasovi, mora se dobiti podrška štampe i velikog novca. To uvodi ogromnu pristrasnost u korist militarizma i podrške Izraelu.
Imperijalne sile, kao što ste naznačili u svojim spisima, vode ratove, ubijaju nevine ljude i pljačkaju prirodna bogatstva slabijih zemalja pod izgovorom da im donose demokratiju. Dakle, ko treba da brine o principima međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta? Napadanje na druge zemlje po volji i bezobzirno ubijanje bespomoćnih civila je flagrantna parada bezakonja. Da li je moguće osvijestiti te moći i pozvati ih na odgovornost za ono što rade?
Mislim da evolucija svijeta ide u tom smjeru; poštovanje principa međunarodnog prava, teritorijalnog integriteta i suvereniteta. Kao što sam već rekao, evropsko stanovništvo je prilično mirno, kako unutar Evrope, tako i u odnosu na ostatak svijeta, barem u poređenju sa prošlošću. Neki od njihovih lidera nisu miroljubivi i postoji snažan pritisak naizgled čudnog saveza u korist rata između intervencionista za ljudska prava i neokonzervativaca koji su uticajni u medijima i u inteligenciji, ali oni nisu jedini glasovi i oni prilično su nepopularni u široj javnosti.
Što se tiče SAD, one su u dubokoj krizi, ne samo ekonomskoj, već i diplomatskoj. Davno su izgubili kontrolu nad Azijom, gube Latinsku Ameriku, a sada i Bliski istok. Afrika se sve više okreće Kini.
Dakle, svijet postaje multipolaran, sviđalo se to nekome ili ne. Vidim najmanje dvije opasnosti: da će pad SAD-a proizvesti neku ludu reakciju, koja će dovesti do rata, ili da će kolaps američkog carstva stvoriti haos, pomalo kao što je kolaps Rimskog carstva napravio. Odgovornost je Pokreta nesvrstanih i zemalja BRICS-a da osiguraju urednu tranziciju ka stvarno novom svjetskom poretku.
Ono što se čini licemjernim u stavu zapadnih sila prema konceptu ljudskih prava je to što one neprestano osuđuju kršenje ljudskih prava u zemljama s kojima su u sukobu, ali namjerno šute o istim kršenjima u zemljama koje su u savezu sa njima. Na primjer, sigurno znate kako se politički zatvorenici maltretiraju i muče u Saudijskoj Arabiji, savezniku broj jedan Washington među arapskim zemljama. Pa zašto ne protestuju i ne osude ova kršenja?
Znate li neku moć koja nije licemjerna? Čini mi se da je to način na koji vlast funkcionira na svakom mjestu iu svakom trenutku.
Na primjer, 1815. godine, nakon pada Napoleona, ruski car, austrijski car i kralj Pruske okupili su se u onome što su nazivali svojim Svetim savezom, tvrdeći da svoja pravila ponašanja zasnivaju „na uzvišenim istinama sadržanim u vječne religije Hrista Spasitelja našega“, kao i na principima „njihove svete vjere, zapovesti pravde, milosrđa i mira“ i zavjetovali se da će se prema svojim podanicima ponašati „kao otac prema svojoj djeci“. Tokom Burskog rata, britanski premijer, lord Salisbury, izjavio je da je to “rat za demokratiju” i da “ne tražimo ni rudnike zlata ni teritoriju”. Bertrand Russell je, citirajući ove opaske, prokomentarisao da “cinični stranci” nisu mogli a da ne primjete da smo “ipak dobili i rudnike i teritoriju”[1].
Na vrhuncu Vijetnamskog rata, američki istoričar Arthur Schlesinger opisao je američku politiku tamo kao dio “našeg ukupnog programa međunarodne dobre volje”[2]. Na kraju tog rata, pisao je liberalni komentator New York Times da: „Četvrt stoljeća Sjedinjene Države pokušavaju činiti dobro, podsticati političku slobodu i promovirati socijalnu pravdu u Trećem svijetu“[3].
U tom smislu, stvari se nisu promijenile. Ljudi ponekad misle da su se stvari morale promijeniti jer je naš sistem demokratskiji. Ali to pretpostavlja da je javnost dobro informisana, što nije tačno zbog brojnih pristrasnosti u medijima, te da je aktivno uključena u formiranje vanjske politike, što također nije tačno, osim u vrijeme krize. Formiranje vanjske politike je vrlo elitistička i nedemokratska stvar.
Napad ili invazija na druge zemlje pod izgovorom humanitarne intervencije može biti legalizovana i dozvoljena uz jednoglasnost stalnih članica Saveta bezbednosti. Ako svi glasaju za vojni štrajk, onda će se to dogoditi. Ali, zar ne mislite da je sama činjenica da samo 5 država svijeta može donositi odluke za 193 članice Ujedinjenih nacija, a da ova znatna većina nema pravo glasa u međunarodnim zbivanjima, predstavlja uvredu za sve ove nacije i njihove pravo na samoopredjeljenje?
Naravno. Ne treba vam jednoglasnost zapravo, osim stalnih članova. Ali sada kada se čini da su Kina i Rusija zauzele autonomnu poziciju u odnosu na Zapad, nije jasno da li će novi ratovi biti legalni. Nisam zadovoljan trenutnim aranžmanima u Vijeću sigurnosti, ali ipak mislim da su UN, u cjelini, dobra stvar; njena Povelja u principu pruža odbranu od intervencije i okvir za međunarodni poredak, a njeno postojanje predstavlja forum na kojem se različite zemlje mogu sastati, što je bolje nego ništa.
Naravno, reforma UN-a je nezgodan posao, jer se ne može uraditi bez saglasnosti stalnih članica Savjeta bezbjednosti, koje vjerovatno neće biti baš oduševljene perspektivom da se odreknu dijela svoje moći. Ono što će na kraju biti bitno biće evolucija odnosa snaga u svijetu, a to ne ide u smjeru onih koji misle da sada njime upravljaju.
Hajde da razgovaramo o nekim savremenim temama. U svojim člancima govorili ste o ratu u Kongu. Bilo mi je veoma šokantno da je Drugi rat u Kongu bio najsmrtonosniji sukob u afričkoj istoriji sa oko 5 miliona mrtvih nevinih ljudi, ali američki mejnstrim mediji stavili su poklopac na to jer je jedna od zaraćenih strana, ruandska vojska, bila bliska saveznik Vašingtona. Šta mislite o tome?
Pa, ja nisam stručnjak za taj dio svijeta. Ali primjećujem da se tragedija u Ruandi iz 1994. često koristi kao argument za stranu intervenciju, koja bi, kako se tvrdi, zaustavila ubistva, dok tragediju u Kongu treba uzeti kao argument protiv strane intervencije i za poštovanje međunarodnih zakona, budući da je to u velikoj mjeri bilo posljedica intervencije ruandskih i ugandskih trupa u Kongu.
Naravno, činjenica da se potonji argument nikada ne iznosi pokazuje, još jednom, koliko je diskurs o humanitarnoj intervenciji pristrasan u korist onih koji žele da sebi pripišuu pravu da intervenišu, kad god im to odgovara.
Prije samo nekoliko dana, generalni sekretar UN-a Ban Ki Moon osudio je iranske lidere zbog njihovih navodno "zapaljivih i mrziteljskih" primjedbi na račun Izraela. Međutim, nikad se ne sjećam da je osudio izraelske zvaničnike zbog čestog ponavljanja opasnih ratnih prijetnji Iranu. Koji je razlog za ovo licemjerje?
Kao što znate, licemjerje prema Izraelu na Zapadu dostiže zapanjujuće razmjere i Ban Ki-moon, iako je generalni sekretar UN-a, uvelike je na „prozapadnim“ pozicijama. Iako i sam sumnjam u mudrost iranske retorike o Izraelu, mislim da su prijetnje vojnim akcijama Izraela protiv Irana daleko gore i da ih treba smatrati nezakonitim prema međunarodnom pravu. Također mislim da su jednostrane sankcije Iranu, koje su poduzele SAD i njihovi saveznici, uglavnom da bi zadovoljili Izrael, sramotne. I, iako ljudi koji tvrde da su antirasisti na Zapadu nikada ne osuđuju ovu politiku, mislim da su duboko rasistički, jer su prihvaćeni samo zato što takozvane civilizovane zemlje, Izrael i njegovi saveznici, vrše ovu prijetnju i te sankcije protiv "necivilizovanog" Irana. Ovo će se pamtiti u budućnosti na isti način kao što se ropstvo pamti sada.
Postoje ljudi poput vas koji se protive militarizmu SAD-a, njegovom lažiranju i licemjerju u suočavanju s ljudskim pravima i pokušajima da proždre Bliski istok bogat naftom, ali nažalost, moram reći, vi ste u manjini. Sjedinjenim Državama upravlja Kongres kojim upravlja Izrael i jastrebovi think tankovi poput Vijeća za vanjske odnose i Nacionalne fondacije za demokratiju, a ne antiratni, pro-mirovni progresivni mislioci i pisci poput vas. Koliki uticaj imaju progresivni mislioci i levičarski mediji na politiku koja se vodi u Sjedinjenim Državama?
Pa, mislim da treba napraviti razliku između podrške Izraelu i želje da se „proždire“ nafta. Te dvije politike nisu iste i u stvari su kontradiktorne. Kao što su, mislim, pokazali Mearsheimer i Walt, pro-izraelska politika SAD-a je u velikoj mjeri vođena proizraelskim lobijem i ne odgovara niti pomaže njihovim ekonomskim ili geostrateškim interesima. Na primjer, koliko ja znam, za naše naftne kompanije ne bi bilo problema da buše u Iranu, da nije bilo sankcija toj zemlji; ali potonje su povezane s neprijateljstvom Izraela prema Iranu, a ne sa bilo kakvom željom za kontrolom nafte.
Druga primjedba je da antiratni ljudi nisu nužno na lijevoj strani. Istina, veliki dio desnice je postao neokonzervativan, ali postoji i veliki dio ljevice koji je pod utjecajem ideologije humanitarne intervencije. Međutim, postoji i libertarijanska desnica, Ron Paul, na primjer, koja je čvrsto antiratna, a postoje i neki ostaci pacifističke ili antiimperijalističke ljevice. Imajte na umu da je to oduvijek bio slučaj: pro i antiimperijalistička pozicija, čak ni u doba kolonijalizma, ne poklapaju se s podjelom lijevo-desno, ako se ovo drugo shvati u društveno-ekonomskom smislu ili u „moralnom“ smislu. termini (na primjer o homoseksualnim brakovima).
Dalje, istina je da imamo vrlo mali utjecaj, ali to je dijelom zato što smo podijeljeni, između antiratne ljevice i antiratne desnice. Vjerujem da se većina stanovništva protivi ovim beskrajnim i skupim ratovima, uglavnom u Evropi, zbog pouke koju su izvukli iz Drugog svjetskog rata, ili poraza u kolonijalnim ratovima, a u SAD-u zbog ratnog umora nakon Avganistana i Iraka.
Ono što nemamo je dosljedan antiratni pokret; da bi se izgradio potonji, morao bi se fokusirati na sam rat i ujediniti obje strane opozicije (desnu i ljevicu). Ali ako se pokreti mogu izgraditi oko drugih „pojedinačnih pitanja“, poput abortusa ili gej brakova, koji ostavljaju po strani sve socio-ekonomske probleme i klasna pitanja, zašto ne?
Iako takav pokret sada ne postoji, njegovi izgledi nisu potpuno beznadežni: ako se ekonomska kriza produbi, i ako se širom svijeta protivljenje politici SAD-a poveća, građani svih političkih slojeva mogli bi se okupiti kako bi pokušali izgraditi alternative.
Kakvo je vaše gledište o ratu sankcija, embarga, nuklearnih atentata i psiholoških operacija SAD-a i njihovih saveznika protiv Irana? Iran je praktično pod multilateralnim napadom Sjedinjenih Država, Izraela i njihovih pokornih evropskih prijatelja. Postoji li način da se Iran izvuče iz dileme i odoli pritiscima? Koliko poznaješ Iran? Jeste li čuli za njegovu kulturu i civilizaciju, o kojoj mejnstrim mediji nikad ne govore?
Ne znam mnogo o Iranu, ali mislim da ne moram mnogo da znam o toj zemlji, mada bih svakako voleo da znam više, kako bih se suprotstavio politici koju pominjete. Bio sam i protiv zapadnih intervencija u bivšoj Jugoslaviji ili u Libiji.
Neki ljudi misle da postoje dobre i loše intervencije. Ali glavno pitanje za mene je: ko interveniše? To nikada zapravo nisu „građani“ ili „civilno društvo“ Zapada, pa čak ni evropske zemlje same, što znači da bez podrške SAD-a, to je uvijek američka vojska, uglavnom njeno ratno zrakoplovstvo.
Sada se, naravno, može braniti ideja da međunarodno pravo treba zanemariti i da odbranu ljudskih prava treba prepustiti američkom ratnom vazduhoplovstvu. Ali mnogi ljudi koji podržavaju “dobre” intervencije to ne kažu. Obično tvrde da “mi” moramo učiniti nešto da “spasimo žrtve” u određenoj situaciji. Ono što ovo gledište zaboravlja je da „mi“ koji bi trebali intervenirati nisu ljudi koji zapravo govore, već američka vojska.
Dakle, podrška bilo kakvoj intervenciji samo jača arbitrarnu moć SAD-a, koji je, naravno, koristi kako treba, a ne, općenito, prema željama onih koji podržavaju “dobre” intervencije.
I na kraju, da li biste nam dali uvid u to kako korporativni mediji služe interesima imperijalnih sila? Kako oni rade? Da li je moralno opravdano koristiti medijsku propagandu za postizanje političkih i kolonijalnih ciljeva?
Veza između “korporativnih medija” i ratne propagande je komplikovana, kao i odnos između kapitalizma i rata. Većina ljudi na ljevici misli da je kapitalizmu potreban rat ili da ga vodi. Ali istina je, po mom mišljenju, mnogo nijansiranija. Američki kapitalisti obogaćuju se u Kini i Vijetnamu sada kada postoji mir između SAD-a i istočne Azije; za američke radnike, to je, naravno, druga stvar.
Nema nikakvog razloga da nafta ili druge zapadne kompanije ne posluju sa Iranom, a da je mir u regionu, kapitalisti bi se spustili na njega kao lešinari kako bi eksploatisali jeftinu i relativno kvalifikovanu radnu snagu.
To ne znači da su kapitalisti fini, niti da pojedinačno ne mogu biti za rat, već samo da rat, generalno, nije u njihovom interesu i da oni nisu nužno glavna snaga koja gura u rat.
Ljudi su vođeni u rat sukobljenim ideologijama, posebno kada poprime fanatičan oblik – na primjer, kada vjerujete da vam je određeni komad zemlje dao Bog, ili da vaša zemlja ima posebnu misiju, poput izvoza ljudskih prava i demokratiju, po mogućnosti krstarećim projektilima i bespilotnim letjelicama.
I tužno je i ironično da je ideja koja je uglavnom sekularna i liberalna, ona o ljudskim pravima, sada pretvorena u jedno od glavnih sredstava za raspirivanje ratne histerije na Zapadu. Ali to je naša sadašnja situacija i najhitniji i najvažniji zadatak je da je promijenimo.
Kourosh Ziabari je iranski novinar, medijski dopisnik i mirovni aktivist. Član je Svjetske studentske zajednice za održivi razvoj. Može se dobiti na adresi [email zaštićen]
Napomene.
[1] Bertrand Russell, Sloboda i organizacija, 1814-1914, London, Routledge 2001.
[2] The New York Times, Februar 6, 1966.
[3] William V. Shannon, v New York Times, 28. septembar 1974. Citirao Noam Chomsky u “Ljudska prava” i američka vanjska politika, Nottingham, Spokesman Books, 1978, str.2-3. Dostupno na:http://book-case.kroupnov.ru/pages/library/HumanRights/
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati