Mohsen Abdelmoumen: Kako objašnjavate potčinjavanje zapadnih vlada i njihovih medija Izraelu?
Jean Bricmont: Pritiskom lobija, stalnim insistiranjem na obilježavanju holokausta, itd. Ovo stvara situaciju u kojoj cionistički intelektualci nikada ne mogu biti kritikovani bez rizika da budu tretirani kao fašisti ili nacisti. Sve je to vrlo efikasno i ljudi ćute jer im nedostaje hrabrosti.
Zašto se, po Vašem mišljenju, svi oni koji osuđuju zločinačku politiku Izraela nazivaju antisemitima?
Ne tretiraju se svi oni koji kritikuju politiku Izraela kao antisemiti, da ne pretjerujemo. Ali kritika se uvijek mora uputiti u relativno ograničenom okviru. Možemo kritizirati u ime ljudskih prava, ali ne možemo govoriti o palestinskom pravu na povratak ili stvarima koje bi uticale na legitimitet Izraela ili ono što se zove pravo Izraela na postojanje. Ipak, pravo na postojanje je prazan koncept za države; na primjer, ne mislim da se može reći da Belgija ima pravo na postojanje, već sutra može nestati zbog cijepanja zemlje. Država može odlučiti da se ujedini ili odvoji, režim se može promijeniti, ali kada je Izrael u pitanju, nemate pravo ići predaleko u svojoj kritici, nema poziva na bojkot npr.. Reći će vam da izdvajate Izrael u svojoj kritici, da kritikujete Izrael više od drugih država, tako da je antisemitski.
Nedavno je jedan izraelski lider priznao da je Izrael naoružao i podržavao terorističke grupe u Siriji, a nije viđen komentar ili tretman ove ozbiljne informacije. Zašto razmišljaš o tome? I zašto, po vašem mišljenju, odmetnička cionistička država Izrael uživa potpunu nekažnjivost?
Što se tiče Sirije, mnogi levičarski cionistički ili kriptocionistički pokreti su se pridružili drugim levičarskim pokretima da podrže svrgavanje Asada, i ne vole da se zna da Izrael podržava i pobunjenike ili teroriste koji žele da zbaciti Asada. Psihološki, ljudi ne vole da izgledaju kao da su na strani Izraela. Izrael nije popularan. Nalazimo se u situaciji kada se stvari menjaju i, u stvari, Izrael više uopšte nije popularan, za razliku od godina 1950-60. Izražavanje kritike Izraela je i dalje izuzetno ograničeno, ali privatno, ljudi se ne ustručavaju da ga kritikuju. Ranije se Izrael smatrao naprednom pozicijom Zapada, danas to nije slučaj. Svim “demokratama i naprednjacima” koji su pozivali na svrgavanje Asada, tobože na osnovu ljudskih prava, nimalo se ne sviđa da se pokaže da je, zapravo, svrgavanje Asada bilo mnogo na dnevnom redu Izraela.
Kolika je stvarna težina izraelskog lobija u Evropi?
Manje je jak nego u Sjedinjenim Državama, ali se također razlikuje od zemlje do zemlje. Na primjer, Norveška ili Irska su zemlje u kojima lobi nema nikakvu težinu pa rade manje-više šta žele, ali su marginalne. Lobi je vrlo jak u Francuskoj i Velikoj Britaniji. Pogledajte samo napade na Corbyna u Engleskoj, dok Corbyn nikada nije rekao ili učinio ništa antisemitsko. Njegova stranka je oklevetana; sprovedeno je istraživanje u potrazi za bilo kojom rečenicom kojom bi se mogao uništiti. To je učinjeno s Kenom Loachom, sa Kenom Livingstoneom, bivšim gradonačelnikom Londona. I najmanja dvosmislena rečenica se drži kao dokaz za uništenje ovih ljudi, koji ni na koji način nisu antisemitski nastrojeni. U Francuskoj imate ljude kao što je Bernard-Henri Levy koji je od početka tvrdio da su Žuti prsluci antisemitski uprkos činjenici da u ovom pokretu nema pravog antisemitizma.
Nisu li mediji na Zapadu postali propagandno oruđe za establišment?
Ne bih koristio riječ “propaganda” jer volim da se pozivam na knjigu Hermana i Chomskog “Pristanak za proizvodnju”. Ne postoji propaganda u sovjetskom smislu te riječi, to nije naivna propaganda, novinari izgledaju slobodni i zapravo su slobodni, ali oni koji rade za glavne medije implicitno prihvataju određena mentalna ograničenja, a da o tome ni ne razmišljaju. Očigledno, kada prihvate ova ograničenja i razmišljaju unutar tih ograničenja, slobodni su.
Zašto, po Vašem mišljenju, pokret Žutih prsluka uznemirava establišment?
Uznemiravaju jer nema konkretnih potraživanja koja bi se manje-više mogla zadovoljiti i tako postoji svojevrsni globalni izazov sistemu koji ide u svim smjerovima. To može biti manje poreza, drugi porezi, pravedniji porezi; to je toliki globalni izazov da sistem ne zna kako da se nosi sa njim. Kad su sindikalne demonstracije, malo se nešto prizna i onda su sindikati time zadovoljni. Situacija je prilično kontrolisana, ali ovdje vlast ne zna šta mora učiniti da zadovolji Žute prsluke. Čak i da Makron ode, stvari se neće mnogo promeniti.
Nije li po vama pojava Žutih prsluka istorijska? Nije li ovaj pokret veoma važan u svojoj želji da vrati vlast ljudima?
Da, mislim da jeste, ali je veoma komplikovano zamisliti u kom obliku bi narod preuzeo vlast. Govore o RIC-u (Referendumu građanske inicijative) i Evropskoj uniji, ali im nije jasno o ovom drugom pitanju. Problem je što se radi o spontanom i neorganizovanom pokretu, tako da nema vođa, nema metode za kolektivno mišljenje. Postoji kolektivna misao koju razvijaju ljudi koji raspravljaju u prometnim krugovima i koji razmišljaju o alternativama, ali pokret još nije dovoljno strukturiran da bismo znali kuda će voditi. Sklon sam da mislim da moramo sačekati da znamo šta će biti od svega ovoga. Za sada se odupiru, što je već značajno, ali kuda će to ići, ne znam. Oni ne bi trebali, na primjer, kreirati listu za evropske izbore; Mislim da je to greška. Većina Žutih prsluka se slaže da je to greška, ali još uvijek ima raznih pokušaja. Postoje vrlo oštri pokušaji da se represiraju najradikalniji ljudi i istovremeno pokušaji da se oporave manje radikalni ljudi spremni da uđu u dijalog s Macronom i igraju izbornu igru.
Zar pokret Žutih prsluka nema zaslugu da nam pokaže paniku oligarhije koja upravlja Francuskom i svijetom?
(Smijeh). Ne volim baš izraz „oligarhija“, pa ću reći vladajuća klasa. Nisu samo kapitalisti, tu je cijela sitna buržoazija, tu su mediji itd. I neću to zvati oligarhijom. Vidimo da u svim tim miljeima vlada neka vrsta panike. U Francuskoj su umjetnici, intelektualci, vrlo suzdržani. Postoji blaga mobilizacija u korist Žutih prsluka, ali oni zapravo ne znaju šta da rade. Pošto je pokret intenzivno patriotski – pevaju „Marseljezu“, mašu francuskom zastavom itd. To je stav koji duboko uznemirava levicu. Narod pokazuje da je vezan za svoju zemlju – kao što su Alžirci vezani za Alžir, Francuzi su vezani za Francusku – što ne implicira nikakvo neprijateljstvo prema strancima, ali implicira određenu ideju nacionalne zajednice i to je nešto što ljevica je mrzela decenijama. Veliki je problem ljevice što je odsječena od većine ljudi jer odbacuje tu ideju nacionalne zajednice i ističe svoje članstvo u Evropi, globalizaciji itd. Sa ove tačke gledišta, ljevica je potpuno odsječena od naroda.
Kako objašnjavate ovaj izljev policijskog nasilja, što smo posebno vidjeli kod Jeromea Rodrigueza koji je na jedno oko oslijepljen gumenim metkom?
Po mom mišljenju, oni ne znaju šta drugo da rade. Ne mislim da je policijsko nasilje samo odgovor na nasilje Žutih prsluka jer su izgrednici, Crni blokovi, itd. svuda. Zanimljivo je jer da su hteli da ih uhapse, oni bi, ali ih ne hapse. Oni su nasilni, ali nemaju nikakve veze sa Žutim prslucima i dolaze u sve demonstracije kako bi unijeli haos. Čini se da bi mogli biti infiltrirani, uhapšeni, ali ništa se ne radi. Već sam učestvovao u demonstracijama Žutih prsluka; policajci su veoma nasilni sa žutim prslucima, i to dobrovoljno. Pucanje gumenim mecima, granatama sa suzavcem, je dobrovoljno. Policajci nisu uvijek u situacijama opasnosti. Često provociraju demonstrante. To je dobrovoljno i pretpostavljam da naređenja dolaze odozgo, od ministra Castanera ili od prefekta, ne znam. Postoji više taktika da se Žuti prsluci diskredituju u medijima kako bi se maksimalno potisnuli govoreći da ima nasilja bez preciziranja odakle dolazi nasilje, i da se pokušavaju podeliti evropskim izbornim listama i dijalozima sa Makronom itd. , moć koristi sve taktike da diskredituje ovaj popularni pokret.
Mislite li da Macronov režim nije u stanju dati politički odgovor na krizu Žutih prsluka i da ima samo jednu ponudu koja je nasilje?
Da. Kakav politički odgovor može dati? Na neki način, Žuti prsluci postavljaju tako fundamentalna pitanja na koja nijedna evropska vlada ne može odgovoriti. Štaviše, Makron je zarobljenik logike Evropske unije. On svojim provokacijama dolijeva ulje na vatru, ali kriza je rezultat decenija neoliberalne politike, deindustrijalizacije, uništavanja javnih servisa itd. I tako, nalazimo se u prilično katastrofalnoj situaciji koja nije samo njegova odgovornost, već seže još od Mitterandovih godina.
Kako objašnjavate činjenicu da evropske vlade, tvrdeći da su protiv ekstremne desnice, podržavaju fašistu Jaira Bolsonara, te ekstremnu desnicu u Venecueli i Ukrajini? Mogu li zapadne vlade koje su stvorile Gladio i „ostati“ reći da nemaju nikakve veze sa krajnjom desnicom?
Da, oni podržavaju krajnju desnicu u Ukrajini s jedne strane i osuđuju Dieudonnéa govoreći da je on krajnja desnica. Potpuno je smiješno, ali tako je uvijek bilo. Tokom Hladnog rata govorili su da je potrebno boriti se protiv autoritarnosti uz podržavanje diktature u Grčkoj, Čileu itd. i bombardovanje Vijetnama. Oduvijek su imali takvu politiku. Oni mogu podržati stvari izvana za koje tvrde da se bore iznutra. Ali ni oni se ne bore protiv njih iznutra. Pokret Žutih prsluka nije krajnje desničar, pa čak ni Marine Le Pen nije fašistička u istorijskom smislu te reči, ali je koriste kao strašilo. Tokom Hladnog rata koristili su krajnju ljevicu kao strašilo. Uvek im treba strašilo. I zanimljivo, Rusiju stavljaju u istu torbu sa krajnjom desnicom, pa mogu i da prave antirusku agitaciju. Svim silama je potreban neprijatelj, pa je potrebno imati strašilo koje je manje-više vjerodostojno stanovništvu.
Nije li krajnja desnica korisni idiot evropskog kapitalističkog sistema kao što su teroristi i džihadisti korisni idioti imperijalizma?
Da, može se napraviti ovo poređenje. Osim što postoje različita daleka prava. Ranije je postojala krajnja desnica koja je donekle bila patriotska i anticionistička. Postojale su krajnje desničarske tendencije koje su bile propalestinske. Danas je sve ovo nestalo. Svi su odlučili da je, suočen sa pritiscima proizraelskih lobija, jedini izlaz da budu još pro-izraelski od ostalih, da žele da postave ambasadu u Jerusalemu poput Trampa, Bolsonara itd. I onda kažu “ ako smo tako cionisti, onda će nas možda ostaviti na miru oko imigracije i tako dalje”, pošto su generalno cionisti bili za otvorene granice.
Kako objašnjavate da su stranke krajnje desnice protiv Evrope dok su uvijek učestvovale na evropskim izborima?
Učešće na evropskim izborima nije kontradiktorno protiv evropske konstrukcije. Može se učestvovati kao što je Nigel Farage učinio da osudi evropsku konstrukciju u Evropskom parlamentu.
Zar nema nekonzistentnosti?
Ne, nije nedosljedno. Mnogo je komunističkih partija koje su učestvovale na izborima dok su osudile buržoaske parlamente. Ne bih rekao da je to nekonzistentno. Problem krajnje desnice nije u tome što ona kritikuje Evropsku uniju, već nije naklonjena izlasku iz Evropske unije. Zavisi koja ekstremna desnica, ali u svakom slučaju, Marine Le Pen u Francuskoj nije za izlazak iz EU, mislim i na istočnu Evropu, oni kritikuju Evropsku uniju, ali žele da nastave da dobijaju novac od Evrope. Union; u Italiji su prihvatili uslove Evropske unije. Dakle, uglavnom se radi o agitaciji. Često je ekstremna desnica demagoška u stvaranju buke na jednu ili drugu temu, poput imigracije na primjer, da bi došla na vlast, ali ako dođu na vlast, neće učiniti mnogo, osim što će se obračunati sa imigracijom i muslimanima.
Da li po vama živimo u demokratiji na Zapadu ili je to pre plutokratija? Jesu li zapadne vlade slobodne i demokratske ili se pokoravaju oligarhiji?
Ne slažem se sa činjenicom da se pokoravaju oligarhiji. To je pomalo kao novinari, da biste ušli u politički proces i da biste bili prihvaćeni, morate se pretplatiti na određenu ideologiju. A oni koji su na vlasti, od svih stranaka, dijele određenu ideologiju koja je za evropsku konstrukciju, za globalizaciju, za takozvanu slobodnu trgovinu, za takozvano slobodno tržište, to je ideologija koja je na snazi od 1980-ih i dominira razmišljanjem svih takozvanih odgovornih ljudi na Zapadu. Svi ovi ljudi imaju istu ideologiju. Ako kažemo da primaju naređenja i pitamo ih za to, oni će odgovoriti „ne, nema ko meni naređuje“. Istina je da im niko ne naređuje. Novinari i političari su slobodni, ali ograničenja sistema čine da oni koji uspeju, oni koji napreduju i nastave da budu deo sistema imaju određeni način viđenja sveta i razmišljanja koji ih čini prihvatljivim sistemu, ali oni ne primaju narudžbe.
Čuli ste za najnoviji izvještaj Oxfama koji govori o 26 ljudi koji posjeduju polovinu svjetskog bogatstva. Ne vodi li ovaj kapitalistički sistem nestanku ljudske rase?
Mislim da je to preuveličano jer ne vidim zašto bi ljudska rasa nestala. Ne treba ni pretjerivati jer se životni standard vremenom povećao u mnogim zemljama Trećeg svijeta, poput Kine, pa čak i Afrike.
Kapitalistički sistem nas vodi do zida.
To nije sigurno. Slažem se da postoje astronomske nejednakosti, ali ovaj izvještaj Oxfama je otvoren za kritiku jer se u vezi sa tih 26 pojedinaca mora ispitati samo ono što se smatra njihovom imovinom i kako se procjenjuje vlasništvo ostatka čovječanstva. Brojke su upitne. Da postoji sve veća nejednakost, nema sumnje, ali s druge strane raste i životni standard zbog tehnologije i nauke. Ne branim te nejednakosti, ali se još više protivim odnosima moći koje te nejednakosti dozvoljavaju. Ali čovječanstvo će nužno nestati zato što ove nejednakosti rastu. Ne vjerujem jer je poljoprivredna produktivnost dramatično porasla.
Ovo je mišljenje naučnika da ste vi.
Ja sam fizičar. Naučnici, osim onih koji su posvećeni klimi, nisu katastrofisti.
Napisali ste nekoliko knjiga u partnerstvu sa Noamom Čomskim. Ne mislite li da je njegova knjiga u koautorstvu sa Edwardom S. Hermanom “Pristanak na proizvodnju” veoma važna za razumijevanje uloge medija i njihove propagande u službi imperije?
Da, ovo što pokazuju je model propagande, ali je važno reći i da za njih nije bilo pravog ispiranja mozga u našem sistemu. Ljudi su slobodni u medijima. Mislim da su i u totalitarnim sistemima ponekad slobodni, odnosno barem oni koji uđu u sistem i povinuju se ideologiji sistema. Naravno, ima slučajeva da nisu besplatni. Ali vidimo da postoje ljudi kao što su Chris Hedges, Glenn Greenwald, Seymour Hersh i mnogi drugi poznati novinari koji su bili u sistemu i koji su izašli jer su bili zgroženi sistemom ili zato što im sistem više nije dozvoljavao da funkcionišu unutra. to. Na ovaj način ljudi jesu zapravo otpušten iz ideoloških razloga.
Kako to da se ovi propagandni mediji u službi oligarhije ponose pričama o lažnim vijestima dok ne prestaju da dezinformišu javnost tokom svih imperijalističkih intervencija u Iraku, Libiji, Siriji itd.? Imaju li mediji imperije još uvijek kredibiliteta ili morala?
Ne, mislim da ih nemaju, naravno, ali sav diskurs lažnih vijesti pokušava ojačati ideologiju jer tvrde da su lažne vijesti zaslužne za društvene mreže, Ruse itd. Na društvenim mrežama ima mnogo lažnih vijesti, ja ne sporite to, ali mejnstrim mediji to koriste kao oružje za odbranu. Žele da diskredituju sve medijske kritičare i sve alternativne informacije. Sa alternativnim informacijama, naravno, morate obratiti pažnju i pronaći prave izvore.
Šta mislite o zaglušujućoj tišini koja okružuje zločinački rat Saudijske Arabije protiv naroda Jemena?
To je zaista užasno. Prodajemo oružje Saudijskoj Arabiji. A Saudijska Arabija je najbliža Izraelu među arapskim zemljama. Oni ne mogu reći da su otvoreno u savezu sa Izraelom jer je to muslimanska zemlja, ali su Izraelu onoliko bliski koliko neko može biti dok je muslimanska teokratija. Osim toga, podsticali su džihadizam svuda u arapskom svijetu. A mi, mi smo saveznici sa ovim režimom, iz tri razloga: oružje, nafta i Izrael. U vrijeme slučaja Khashoggi, Trump je imao prilično kritične riječi o Saudijskoj Arabiji, ali je to sada zaboravljeno. Žele srušiti Madura nazivajući ga diktatorom, ali neće dirati Saudijsku Arabiju.
Šta vaš posvećeni čovjek može reći svim borcima otpora na svijetu koji se opiru imperijalizmu i cionizmu?
Mislim da su u boljoj situaciji nego u prošlosti, jer i Rusija i Kina pružaju otpor Sjedinjenim Državama, Rusija otvorenije nego Kina, ali postoji pravi otpor. Problem za Evropu je što je ostala zarobljena u ideologiji potčinjavanja Sjedinjenim Državama. U ostatku svijeta, mislim da stvari idu prilično bolje, postoji historijski trend slabljenja Sjedinjenih Država – za Latinsku Ameriku to zavisi od zemalja – i nekako i cionizma. Bilo je vremena kada su ljudi voljeli Izrael, danas to više nije slučaj.
Ekstremna desnica se vratila u neke zemlje Latinske Amerike, Argentinu, Brazil itd.
Komplikovano je. Krajnja desnica je imala koristi od poteškoća ljevičarskih režima. Sjedinjene Države su u ofanzivi u Latinskoj Americi, ali prije su dominirale svime u Latinskoj Americi, Evropi, Bliskom istoku itd. Rat u Iraku je za njih bio katastrofa, naravno prije svega za Iračane, ali i za njima. U Avganistanu su blokirani. Izrael, niko ih ne voli, čak ni u Sjedinjenim Državama. Amerikanci su kontrolisali Rusiju u vreme Jeljcina, sada je više ne kontrolišu. Kina, možemo reći da postaje nezavisnija. Situacija Sjedinjenih Država u svijetu je prilično loša. Tramp ima više imperijalističke politike nego što je obećao, sigurno, ali s druge strane, zbog svoje ličnosti je i omražen.
Mislite li da trenutno imamo multipolarni svijet?
Teško je reći. U svakom slučaju, Evropljani bi trebali biti nezavisniji, ali to se ne dešava.
Intervju realizovao Mohsen Abdelmoumen
Ko je dr Jean Bricmont?
Dr. Jean Bricmont je belgijski fizičar. On je profesor emeritus teorijske fizike na Katoličkom univerzitetu u Louvainu (Belgija) i član je Kraljevske akademije Belgije. Stekao je doktorat. 1976. na Katoličkom univerzitetu u Louvainu. Radio je kao istraživač na Univerzitetu Rutgers, a zatim je predavao na Univerzitetu Princeton, u Sjedinjenim Državama. Njegovo istraživanje donijelo mu je dva priznanja: nagradu J. Deruyts Kraljevske akademije Belgije 1996. i petogodišnju nagradu FNRS (A. Leeuw-Damry-Bourlart) 2005. godine.
Jean Bricmont je također poznat kao racionalistički aktivista koji se druži sa američkim intelektualcima kao što su Noam Chomsky, Alan Sokal, itd. Autor je nekoliko knjiga, uključujući Intellectual Impostures (2003) sa Alanom Sokalom; Humanitarni imperijalizam: upotreba ljudskih prava za prodaju rata (2007); Osmišljavanje kvantne mehanike (2016); Chomsky Notebook (2010) sa Julie Franck i Noamom Chomskyjem; Skriveni svjetovi u kvantnoj fizici sa dr. Gérardom Gouesbetom (2013) ; Zauzeti s Noamom Chomskyjem (2013); Raison contre pouvoir : Le pari de Pascal sa Noamom Čomskim (2009) ; Le monde qui pourrait être : Socijalizam, anarhizam i anarhosindikalizam s Bertrandom Russelom (2014) ; A l'ombre des Lumières : Débat entre un philosophe et un scientifique sa Regisom Debrayem (2003) itd.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati