Amerikancima se stalno govori da se moraju braniti od ljudi koji ih „mrze“, ali ne razumiju zašto ih mrze. Je li uzrok naša sekularna demokratija? Naš apetit za naftom? U svijetu postoji mnogo demokratija koje su daleko sekularnije od Sjedinjenih Država (Švedska, Francuska...) i mnogo mjesta koja žele kupiti naftu po najboljoj mogućoj cijeni (Kina) bez izazivanja primjetne mržnje na Bliskom istoku.
Naravno, istina je da se širom Trećeg svijeta Amerikanci i Evropljani često smatraju arogantnima i da ih ne vole posebno. Ali nivo mržnje koji navodi veliki broj ljudi da aplaudira događaju poput 11. septembra je svojstven za Bliski istok. Zaista, glavni politički značaj 11. septembra nije proizašao iz broja ubijenih ljudi ili čak iz spektakularnog postignuća napadača, već iz činjenice da je napad bio popularan u velikim dijelovima Bliskog istoka. To su američki lideri shvatili i razbjesnili ih. Takav nivo mržnje zahteva objašnjenje.
I može postojati samo jedno objašnjenje: podrška Sjedinjenih Država Izraelu. Zaista je Izrael glavni predmet mržnje, iz razloga koje ćemo opisati, ali budući da Sjedinjene Države nekritički podržavaju Izrael po gotovo svakom pitanju, stalno ga hvale kao “jedinu demokratiju na Bliskom istoku” i pružaju mu glavnu finansijsku podršku , rezultat je “transfer” mržnje.
Zašto je Izrael tako omražen? Stalno odugovlačenje “mirovnih planova” u korist više naselja i više rata pogoršava tu mržnju, ali osnovni uzrok leži u samim principima na kojima se ta država gradi. U osnovi postoje dva argumenta koji opravdavaju uspostavljanje Države Izrael u Palestini: jedan je da je Bog dao tu zemlju Jevrejima, a drugi je holokaust. Prvi je duboko uvredljiv za ljude koji su duboko religiozni, poput većine Arapa, ali druge vjeroispovijesti. A, kao drugo, to znači da ljudi plate za zločin koji nisu počinili.
Oba argumenta su duboko rasistička, sa tvrdnjom da je ispravno da Jevreji, i samo Jevreji, uspostave državu u zemlji koja bi očigledno bila arapska, poput Jordana ili Libana, da nije spora cionistička invazija. To ilustruje “zakon o povratku”: svaki Jevrejin, bilo gde, bez ikakve veze sa Palestinom, i ne trpi ni najmanji progon, može, ako želi, emigrirati u Izrael i lako postati građanin, dok stanovnici koji su pobjegli 1948. ili njihova djeca ne mogu. Dodajte tome činjenicu da je grad za koji su tri religije tvrdile da je sveti, postao “vječna prijestolnica jevrejskog naroda” (i samo njih) i treba početi razumjeti bijes koji sve to izaziva u arapskom i muslimanskom svijetu.
Upravo taj rasistički aspekt razbjesni većinu Arapa, čak i ako nemaju nikakve lične veze s Palestinom (ako žive, recimo, u francuskim banlieuima). Ova situacija delegitimizira arapske režime koji su impotentni pred cionističkim neprijateljem i, nakon poraza dva glavna sekularna lidera regije, Nasera i Sadama Husseina (potonji zahvaljujući SAD), dovodi do uspona vjerskog fundamentalizma.
Sada, ljudi često smatraju rasizam daleko neprihvatljivijim od “puke” ekonomske eksploatacije ili siromaštva. Uzmite u obzir Južnu Afriku: pod aparthejdom, životni uslovi Crnaca bili su loši, ali ne nužno mnogo gori nego u drugim dijelovima Afrike (ili čak nego u Južnoj Africi sada). Ali sistem je bio suštinski rasistički, i to se osjećalo kao zgražanje za Crnce svuda, uključujući i Sjedinjene Države. Zbog toga sukob oko Palestine prevazilazi drugorazredni status izraelskih Arapa ili čak tretman okupiranih teritorija. Čak i kada bi se na ovom drugom uspostavila palestinska država, pa čak i kada bi se izraelskim Arapima omogućila puna ravnopravnost, rane iz 1948. ne bi brzo zacijelile. Arapski lideri, čak i vjerski, mogu naravno potpisati mirovne sporazume s Izraelom, ali oni su krhki sve dok ih arapsko stanovništvo smatra nepravednim i ne prihvaća ih svim srcem. Palestina je Alsace-Lorraine ili Tajvan arapskog svijeta i to što ju je nemoguće vratiti ne znači da se može zaboraviti. (Ovdje se ne zalažem za «brisanje Izraela sa mape», ili u korist «rješenja jedne države», već jednostavno podvlačim ono što mi se čini da je korijen i dubina problema. U stvari, ja sam ne zagovarajući bilo kakvo rješenje dijelom zato što mi se čini da nijedno nije dostižno u kratkom roku, ali, još fundamentalnije, zato što ne mislim da bi autsajderi na Bliskom istoku trebali predlagati takva rješenja.)
Nema znakova da išta od ovoga u Izraelu razumije više od nekoliko pojedinaca; ako ih Arapi mrze, ovo je samo još jedan primjer činjenice da svi mrze Židove i to samo dokazuje da se moraju "braniti" (tj. preventivno napadati druge) svim potrebnim sredstvima. To je dovoljno loše, ali zašto se to ne razumije ni u Sjedinjenim Državama? Tradicionalno postoje dva odgovora na to: jedan je da se stanovništvom manipuliše da podrži Izrael od strane vlade, trgovaca oružjem ili naftne industrije, jer je Izrael strateški saveznik SAD; drugi odgovor je da Sjedinjenim Državama manipuliše izraelski lobi. Ideja da je Izrael strateški saveznik, ako se pod tim podrazumijeva koristan saveznik (korisan, recimo, za naftne interese, široko shvaćena), iako je široko prihvaćena, posebno na ljevici, ne preživljava kritičko ispitivanje. To je možda bio slučaj 1967. ili čak tokom perioda Hladnog rata, iako bi se moglo reći da je čak i tada Sovjetski Savez privlačio arapske države samo zato što ih je mogao podržati u njihovoj borbi protiv Izraela, iako nedjelotvorno. Ali i 1991. i 2003. Sjedinjene Države su napale Irak bez ikakve pomoći Izraela, čak su molile Izrael da ne interveniše 1991. kako se njegova arapska koalicija ne bi raspala. Ili razmislite o okupaciji Iraka nakon 2003. i pretpostavite da je cilj te okupacije kontrola nad naftom. U kom smislu Izrael pomaže u tom pogledu? Sve što radi (trenutni napadi na Gazu i Liban, na primjer) dodatno otuđuje Arape, a američka podrška Izraelu otežava, a ne olakšava kontrolu nafte. Čak i irački parlament, Malaki i Sistani, koji su najbliži saveznicima koje Sjedinjene Države tamo mogu naći, osuđuje akcije Izraela.
Konačno, zamislite samo da bi Sjedinjene Države napravile zaokret 180 i odjednom stali na stranu Palestinaca, kao što su učinili sa Kosovarima protiv Srba – koji su, inače, kao i Izraelci, bili bogatiji i „zapadniji“ od svojih albanski protivnici. Takva promjena politike nikako nije nemoguća: kada je Indonezija izvršila invaziju na Istočni Timor 1975., SAD su podržale invaziju dajući većinu indonezijskog oružja. Ipak, 25 godina kasnije, SAD su podržale, ili se barem nisu protivile, pristupanju nezavisnosti Istočnog Timora.
Kakav bi to efekat imao? Može li itko sumnjati da bi takva promjena politike olakšala pristup SAD naftnim poljima i pomogla im da steknu strateške saveznike (ako su još uvijek bili potrebni) širom muslimanskog svijeta? Na Bliskom istoku, glavna optužba protiv Sjedinjenih Država je da su proizraelske, jer se prepuštaju „manipulisanju Jevreja“. Stoga, ako Washington promijeni stranu, više ne bi bilo osnova za neprijateljstvo prema američkom prisustvu, uključujući njihovu kontrolu nad naftom. Stoga pojam Izraela kao “strateškog saveznika” nema smisla.
To nas dovodi do odgovora „izraelski lobi“, koji je bliži istini, ali ne i cijeloj istini. Da bi se dobila potpuna slika, potrebno je razumjeti zašto lobi radi jednako efikasno, a to zavisi od faktora koji se nalaze izvan djelovanja samog lobija. Uostalom, militantni cionisti koji čine lobi su manjina među Jevrejima, koji i sami čine malu manjinu američkog stanovništva. Izraelski lobi ne funkcionira kao drugi lobiji, na primjer, lobiji industrije oružja i nafte (što je jedan od razloga zašto ga je lako odbaciti kao nebitnog, sve dok se ne razumije kako on zaista vrši svoj utjecaj ).
Naravno, kao i ovaj drugi, izraelski lobi finansira izborne kampanje i njegova moć dijelom proizlazi iz njegove sposobnosti da cilja ljude u Kongresu koji odstupaju od njegove „linije“. Ali da je to sve, lako bi se zaista moglo poraziti, postoje i drugi izvori finansiranja izbora, veliki industrijski lobiji na primjer, i ako bi se moglo pokazati da su proizraelski kandidati plaćeni da služe interesima druge države, njihovi protivnici bi mogli da osude ljude koji primaju novac iz lobija kao nekakvih agenata strane sile. Zamislite samo profrancuski, prokineski ili pro-japanski lobi koji bi pokušao značajno utjecati na američki Kongres. Naravno, novac sam po sebi ne može biti dovoljan.
Ono što štiti izraelski lobi je činjenica da bi svako ko bi prokazao protivnika kojeg Lobi finansira kao kvazi agenta strane sile odmah bi bio optužen za antisemitizam. Zapravo, zamislite da je veliki biznis nezadovoljan trenutnom politikom SAD-a (kao što može biti) i želi je promijeniti – kako bi to mogao učiniti? Svaka kritika uticaja lobija na američku politiku odmah bi pokrenula optužbu za anticionizam je antisemitizam.
Dakle, snaga izraelskog lobija delimično leži u ovoj drugoj liniji odbrane, koja je i sama povezana sa njegovim uticajem na medije. Ali i to bi se lako moglo pobijediti — nisu svi mediji pod utjecajem lobija, i, što je još važnije, mediji nisu svemoćni: u Venecueli su oni protiv Čaveza, ali Chavez redovno pobjeđuje na izborima. U Francuskoj su mediji velikom većinom bili za glasanje „za“ na referendumu o evropskom ustavu, ali je ipak pobijedilo „ne“. Problem, i zato je izraelski lobi tako efikasan, je u tome što izražava pogled na svijet koji previše lako prihvaća previše Amerikanaca. Uostalom, ništa ne može biti smiješnije od optuživanja nekoga za antisemitizam zato što želi ili tvrdi da stavi američke interese iznad interesa Izraela. Ipak, optužba će vjerovatno biti efikasna, ali samo zato što su godine ideološkog ispiranja mozga predisponirale ljude da smatraju da su američki i izraelski interesi identični - iako se umjesto "interesa" govori o "vrijednostima".
Uz ovu identifikaciju dolazi i sistematski neprijateljski pogled na arapski i muslimanski svijet, koji povećava učinkovitost lobija i dijelom je rezultat njegove propagande. Uprkos svim pričama o antirasizmu i „političkoj korektnosti“, postoji gotovo potpuno nerazumijevanje arapskog gledišta o Palestini, a posebno rasističke prirode problema. Upravo taj trostruki sloj kontrole (selektivno finansiranje, antisemitistička karta, odnosno kanad, i internalizacija) daje lobiju posebnu snagu. (I zato je lako odbaciti njegovu snagu govoreći, na primjer, da, očigledno, Jevreji ne kontrolišu Ameriku. Naravno, ali direktna kontrola nije način na koji ona funkcioniše.)
Ljudi koji misle da je industrija oružja ili naftna industrija ta koja vodi emisiju u Washingtonu što se tiče vanjske politike, trebali bi barem odgovoriti na sljedeće pitanje: kako to funkcionira? Ne postoje nikakvi dokazi da je naftna industrija, na primjer, forsirala rat u Iraku, prijetnje Iranu ili napad na Liban. (Postoji mnogo dokaza da je izraelski lobi gurao rat u Iraku; vidi Jeff Blankfort, Rat za Izrael. Oni bi trebali djelovati tajno, naravno, ali gdje su dokazi da rade? A ako nisu dokaza, čak i bez indirektnih dokaza, kako se zna?Profit od rata, barem za velike korporacije, još uvijek nije materijaliziran, a postoje mnoge naznake da će američka ekonomija mnogo patiti od ratnih troškova i povezanih troškova S druge strane, dovoljno je otvoriti bilo koje glavne američke novine ili TV i pročitati ili čuti mišljenja cionista koji pozivaju na još rata. Ratu je potrebna ratna propaganda i prateća ideologija, a cionisti je pružaju, a ništa od toga nudi Big Business općenito ili naftna industrija posebno.
Može se pomisliti i na istorijske presedane, poput kineskog lobija (sastavljenog od kineskih prognanika i bivših misionara nakon 1949., uz podršku njihovih domaćih crkava) 1950-ih i 1960-ih. Taj lobi je naveo Sjedinjene Države da održe smiješnu tvrdnju da milijardu ljudi predstavlja vlada (Tajvan) koja nema nikakvu kontrolu nad njima. Takođe je bio veoma uticajan u pokretanju rata u Vijetnamu. Čijim interesima su služili? One američkih kapitalista? Ali ovi drugi ostvaruju ogroman profit u Kini nakon Niksona. I isto je u Vijetnamu.
U stvari, obje zemlje, kao i većina Azije, bile su antikolonijalističke i antiimperijalističke, kao i antifeudalne (djelomično zato što im feudalne strukture nisu dozvoljavale da se odupru stranim invazijama). Ali oni su bili antikapitalistički (u retorici, pošto kapitalizam tamo jedva da je postojao) uglavnom zato što su njihovi agresori – Zapad – bili kapitalisti. Dakle, glavna pouka koju treba izvući iz tragične istorije kineskog lobija je da je on decenijama držao američku politiku kao taoca revanšističkih feudalnih i klerikalnih snaga koje su bile tuđe mejnstrim Americi, a zapravo štetne za kapitalističku Ameriku. Ali radili su do te mjere da je njihova ideologija – miješajući strah s rasističkim prezirom prema “azijskom umu” – bila u skladu sa zapadnim predrasudama. Zamijenite kineski lobi izraelskim, a azijski um arapskim i dobićete poštenu sliku o tome šta se trenutno dešava na relaciji SAD-Bliski istok.
Šta treba da radi ljevica? Pa, jednostavno: tretirajte Izrael kao što je to učinio sa Južnom Afrikom i napali Lobi. Razlog zbog kojeg se Izrael ponaša tako je taj što se osjeća jakim, a to je, zauzvrat, iz dva razloga: jedan je njegova „svemoćna vojska“ (trenutno se testira u Libanu, još uvijek nije konačno); drugi je skoro potpuna kontrola nad kreiranjem politike u Washingtonu, posebno nad Kongresom. Mir na Bliskom istoku može doći samo kada se taj osjećaj izraelske superiornosti razbije, a Amerikanci imaju veliku odgovornost da odrade polovinu posla, onaj koji se tiče klečeće podrške SAD-a.
Sada, u principu, postoje dva načina da se to uradi: jedan je apelovati na američku velikodušnost, drugi je apelovati na njihov sopstveni interes. Treba ići na oba načina, ali ovaj drugi nije dovoljno naglašen od strane ljevice. (Vidi Michael Neumann, Šta treba reći?, za raspravu o etičkim aspektima tog izbora.) To je vjerovatno zato što se lični interes ne čini „plemenitim“ i zato što je težnja za „nacionalnim interesom SAD-a“ imala prečesto se tumači kao rušenje progresivnih vlada, kupovina izbora itd. Ali, ako je alternativa ličnom interesu oblik vjerskog fanatizma, onda je lični interes daleko poželjniji: da su Nijemci slijedili politiku iz vlastitih interesa 1930-ih godina , čak i imperijalističke politike, ali racionalne, Drugi svjetski rat se mogao izbjeći. Također, ako bi se Sjedinjene Države udaljile od Izraela, vodile bi politiku suprotnu tradicionalnoj, i daleko humaniju. Drugi problem je što veliki dio desnice (od Buchanana do Bžežinskog) ispravno vidi američke interese kao suprotstavljene interesima Izraela, a ljevica (razumljivo) ne voli da pravi zajednički cilj s takvim ljudima. Ali ako je neki razlog pravedan (i, u ovom slučaju, hitan), on ne postaje manje pravedan zato što ga neukusni ljudi podržavaju (isti argument se odnosi na istinsko antisemitsko neprijateljstvo prema Izraelu). Najgora stvar koju ljevica može učiniti je da prepusti desnici monopol pravednog cilja.
Ljevica ne može očekivati da će se američki narod radikalno promijeniti preko noći, napustiti vjerski fundamentalizam, odustati od ovisnosti o nafti ili prihvatiti socijalizam. Ali promjena perspektive na Bliskom istoku je moguća: snaga lobija je ujedno i njegova slabost, odnosno efekat golog kralja – svi ga se plaše, ali jedini razlog za strah je taj što ga se svi oko nas plaše. Ostavljen sam, nemoćan je. Da bi se to promijenilo, trebalo bi sistematski braniti svakog političara, svakog kolumnistu, svakog nastavnika, koji je na meti lobija zbog svojih stavova ili izjava, bez obzira na njihova opća politička stajališta (da uzmemo analogiju, ponašajte se kao građanski libertarijanci s poštovanjem na slobodu govora).
Kada ljudi u antiratnom pokretu skreću pažnju sa Izraela okrivljujući Big Oil ili Big Business za ratove (posebno onaj u Libanu, ili prijetnje Iranu), treba zahtijevati da oni dostave neke dokaze za svoje tvrdnje. Izazovite sve apologete ili tvorce izgovora za Izrael ili njegov lobi unutar progresivnih krugova. Kada političari i novinari tvrde da Izrael i Sjedinjene Države imaju zajedničke interese, pitajte koje je tačno usluge Izrael nedavno učinio Sjedinjenim Državama. Naravno, uvijek se može ukazati na neke (manje) usluge; ali ih onda pitajte šta bi hladnokrvna analiza troškova i koristi otkrila i zašto je takvu analizu nemoguće javno preduzeti. Ako govore o zajedničkim vrijednostima (rezervni položaj), navedite listu diskriminirajućih izraelskih zakona za nejevreje.
Povlačenje lobija iziskivalo bi promjenu američkog mentaliteta u odnosu na ljude na Bliskom istoku, a prema islamu, kao što je okončanje rata u Vijetnamu zahtijevalo promjenu načina na koji se gledalo na Azijate. Ali samo to bi imalo veliki humanizirajući učinak na američku kulturu.
Istina je da promjena američke politike u odnosu na izraelsko-palestinski sukob ne bi promijenila ništa u vezi sa tradicionalnim imperijalizmom – Sjedinjene Države bi i dalje svuda podržavale tradicionalne elite i pritiskale zemlje da obezbijede „povoljnu klimu za ulaganja“. Ali sukob na Bliskom istoku, koji uključuje Irak, Iran, Libanon, Siriju, Palestinu, ima sve aspekte vjerskog rata – s islamom s jedne strane i cionizmom kao sekularnom zapadnom religijom s druge. A religijski ratovi su najbrutalniji i najnekontrolisaniji od svih ratova. Ono što je u pitanju decionizacija američkog uma nije samo sudbina nesretnih stanovnika Palestine, već i neizreciva bijeda za ljude tog regiona, a možda i ostatka svijeta. Krajnja ironija u svemu tome je da sudbina većeg dijela svijeta zavisi od toga da li američki narod iskoristi svoje pravo na samoopredjeljenje, što bi, naravno, trebalo.
Jean Bricmont predaje fiziku u Belgiji. Član je Tribunala u Briselu. Njegovu novu knjigu, Humanitarni imperijalizam, objavit će Monthly Review Press.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati