Američku elitu proganja nova bauk: kandidatura Donalda Trumpa na izborima za predsjednika SAD-a i njegov dosadašnji uspjeh na republikanskim predizborima. I sam republikanski establišment se nada da će blokirati njegov uspon, iako on privlači ogromne mase u stranku. Što se tiče demokrata, oni se nadaju da će njegov odvratan imidž umnogome olakšati izbor Hillary Clinton.
Počnimo tako što ćemo priznati ono što izgleda očigledno: Tramp je vulgaran, uvredljiv, demagoški. Govori jedno pa suprotno, i pokazuje jasne znakove megalomanije.
Ipak, kampanja protiv Trampa tipična je za retoriku dominantne političke klase.
Naše ogorčene elite pribjegavaju jednom od svojih omiljenih lukavih refleksa: upozorenjima na “fašizam” i još jednom “novom Hitleru”. Od kada je Naser bio “Hitler na Nilu”, kada je nacionalizovao Suecki kanal, “novi Hitleri” su niknuli u zapadnoj mašti kao pečurke u jesenjim šumama: Milošević, LePen, Putin, Gadafi, Sadam Husein, Asad su svi bili podvrgnut ovakvim poređenjima.
Ali zapravo predsjednik Sjedinjenih Država nije diktator i ne postoji pobunjenički pokret koji podržava Trumpa. Ukoliko bi Trump ozbiljno napao prava ili privilegije elita, brzo bi bio vraćen na svoje mjesto. Na kraju krajeva, Richard Nixon je nedavno osvojio ogromnu pobjedu na predsjedničkim izborima 1972. kada je bio primoran da podnese ostavku, ne zato što je brutalno bombardirao narode Indokine, već zato što je bio umiješan u pokušaj špijunaže u sjedištu Demokratske stranke (Watergate).
U stvarnosti, ako bi Trump ozbiljno pokušao primijeniti svoje ekstremističke mjere protiv ilegalne imigracije, a da ne spominjemo protekcionističke aspekte svog programa, suočio bi se sa svom moći transnacionalnih korporacija, većine medija i Kongresa. Kada bi pokušao da bude istinski neutralan u izraelsko-palestinskom sukobu, kako je ponekad tvrdio, proizraelski lobi ne bi gubio vreme dajući mu do znanja da stvari ne funkcionišu tako u Sjedinjenim Državama.
Demokratski kandidat Bernie Sanders, koji je također autsajder, barem je upozorio svoje birače da ne može uspjeti kao predsjednik bez popularnog pokreta iza sebe (što je istina). Ali isto važi i za Trampa, osim što se Tramp predstavlja kao providnički vođa koji sve može sam da upravlja. Pravi rizik od Trumpovog predsjedništva nije „fašistička prijetnja“, već vjerovatnoća da on neće učiniti mnogo od onoga što je obećao svojim biračima, već će umjesto toga provoditi standardnu politiku sa više energije.
Još jedan zabavan aspekt anti-Trampovih kampanja ugledne ljevice je predstavljati ga kao skandalozno jedinstvenog i neprihvatljivog zbog njegovog “rasizma”. Ali šta je ipak rasizam? Loš odnos prema ljudima koji su drugačiji? Trump divlje govori o isključivanju određenih kategorija ljudi iz Sjedinjenih Država na osnovu toga tko su. Ali već decenijama ugledni američki lideri isključuju milione ljudi koji „nisu kao mi“ iz samog života. Kako bi Trumpovo predsjedništvo bilo gore od rata u Vijetnamu, od bombardiranja Kambodže i Laosa, od svih bliskoistočnih ratova, od podrške aparthejdu u Južnoj Africi, nego od Suhartovih masakra u Indoneziji ili Izraelu u svakom od njegovih ratova? Kako bi to bilo gore od masakra u Centralnoj Americi ili rušenja vlada u Latinskoj Americi ili Iranu? Ili gore od embarga koji izazivaju teškoće narodima Kube, Irana, Iraka, kao i trke u naoružanju nametnutih državama koje su obavezne da se pokušaju odbraniti od neprijateljstva i prijetnji SAD-a?
Američki liberalni intelektualci koji su užasnuti Trumpom brzo zaborave šta je njihova vlastita zemlja nanijela "ROW" - tom ostatku svijeta u kojem je u redu ubijati masu ljudi, a ne iz "rasizma", oh ne, to nije lijepo. Ali ubijeni zato što imaju loše vođe, ili loše ideje, ili čak – priča se – zato što ih treba zaštititi.
Kao komentator upita John Walsh, što je još gore, ocrniti ljude zbog njihove rase ili religije ili ih ubijati na stotine hiljada? Ko će od liberalnih intelektualaca osuditi politiku Hillary Clinton kao rasističku? Ali može li itko na trenutak povjerovati da bi Clinton podržala razaranje Iraka, Libije i Gaze, ili da bi njena prijateljica Madeleine Albright smatrala da je smrt 500,000 djece u Iraku “vrijedna toga”, da je bilo ko od njih smatrao žrtve te politike da budu zaista ljudi?
Ali pošto živimo u kulturi u kojoj su riječi važnije od djela, a Klintonova je savršeno politički korektna u svom načinu govora, takav rasizam je nevidljiv. Naravno, ono što je konačno bitno nije znati da li su svi ti ljudi ubijeni iz „rasizma“, već činjenica da su ubijeni u izbjećim, neodbrambenim ratovima koje su vodile Sjedinjene Države.
Moglo bi se odgovoriti da bi upravo zbog svog “rasizma” Tramp bio još gori. Ali tome nema ni traga. On je prva velika politička ličnost koja je pozvala na "Ameriku na prvom mjestu" što znači neintervencionizam. On ne samo da osuđuje trilione dolara potrošene u ratovima, žali mrtve i ranjene američke vojnike, već govori i o iračkim žrtvama rata koji je pokrenuo republikanski predsjednik. On to čini republikanskoj javnosti i uspeva da pridobije njenu podršku. On osuđuje imperiju američkih vojnih baza, tvrdeći da radije gradi škole ovdje u Sjedinjenim Državama. On želi dobre odnose sa Rusijom. On primjećuje da je militaristička politika vođena decenijama izazvala mržnju Sjedinjenih Država u cijelom svijetu. On Sarkozyja naziva kriminalcem kome treba suditi zbog njegove uloge u Libiji. Još jedna Trumpova prednost: mrze ga neokonzervativci, koji su glavni arhitekti sadašnje katastrofe.
Iako je daleko od toga da bude pacifista (što je nemoguće među republikancima), ljevica je bila toliko obuzeta zabludama humanitarnog imperijalizma da Trumpov program na kraju izgleda kao najprogresivniji na političkoj sceni u dugo vremena. (Čak ni Bernie Sanders nije tako oštro osudio politiku intervencije.)
U svjetlu njegovih neortodoksnih pogleda na vanjsku politiku, previše je lako sav njegov uspjeh pripisati navodnom rasizmu njegovih pristalica. As Tomas Frank objašnjava, ako milioni Amerikanaca podržavaju Trumpa, to je zato što u njemu vide oličenje vlastitog revolta protiv establišmenta, desnog i lijevog, u njihovoj savršenoj podjeli rada. Desnica želi osigurati pristup tržištima, jer njena neokonzervativna grana promoviše beskrajne ratove protiv navodnih prijetnji, dok ljevica daje argumente o „ljudskim pravima“ kao izgovore.
Pitanje protekcionizma naspram slobodne trgovine je komplikovano, ali se ne može poreći klasni aspekt. Za ljude sa stabilnim prihodima može biti korisno uvoziti robu proizvedenu u zemljama sa niskim platama ili koristiti usluge koje pružaju radnici iz tih zemalja. Ali za one koji bi inače proizvodili tu robu ili pružali te usluge, ta konkurencija je problem i oni su dužni pozitivno odgovoriti na Trumpove govore u korist protekcionizma i ograničavanja imigracije.
Intelektualna ljevica (koja uglavnom uživa stabilne prihode, na primjer na univerzitetima) potpuno je ignorisala ovaj problem gledajući na to pitanje isključivo u moralnom smislu: zar ne bi bilo divno živjeti u svijetu otvorenom za druge, bez rasizma ili diskriminacije? Ukratko, poruka bijelom radniku koji je izgubio posao zbog delokalizacije, bez boljih izgleda od isporuke pizze, da bi trebao biti oduševljen što živi u multikulturalnom svijetu u kojem se može jesti suši, slušati afrička muzika i uzimati odmor u Maroku. Rečeno mu je da apsolutno ne smije davati nikakve rasističke, seksističke ili homofobične primjedbe, da je gej brak ogroman napredak i da idealno društvo nije društvo koje ima za cilj relativno jednake uslove za sve, već društvo „jednakih mogućnosti“ u kojem ne postoji ograničenje ekonomskih nejednakosti sve dok one nisu rezultat diskriminacije manjina. Sve je u redu ako se među milijarderima može naći dobar broj žena, crnaca i homoseksualaca.
To je u suštini način razmišljanja koji dominira levicom decenijama. Radnička klasa je potpuno zaboravljena, a najviše bela radnička klasa koja je, kao Chomsky je nedavno naglasio, je veliki gubitnik u cijeloj ovoj divnoj globalizaciji – toliko da je njen životni vijek počeo opadati, više od bilo koje druge etničke grupe u Sjedinjenim Državama. Jednom kada ljevica napusti relativnu jednakost uvjeta kao svoj cilj u korist jednakih mogućnosti, ona također igra na kartu politike identiteta, fokusirajući se prije svega na ono što nas čini različitim jedni od drugih. Ističući manjine, pokazujući brigu za sve što bi trebalo da bude drugačije, ili marginalno, ekonomski privilegovani intelektualci nisu svjesni klasnog aspekta ovog diskursa, u kojem je loš momak neizbježno običan tip, koji mora biti rasista, nacionalista, zaglavio u svom uskom pogledu.
Implicitni prezir iskazan prema bijeloj kršćanskoj većini, navodno vječno privilegovanoj zahvaljujući opasnostima rođenja, u vrijeme kada je zapravo u potpunom rasulu, u ekonomskoj i moralnoj krizi, morao je izazvati reakciju. Trampova kampanja se može delimično posmatrati kao reakcija „belog identiteta“ na politiku identiteta, što izaziva povike ogorčenja dobro misleće levice. Problem je bio početi igrati igru politike identiteta.
U mnogim aspektima, uspjeh Sandersove kampanje, čak i ako je slabiji među demokratama nego Trumpov među republikancima, također izražava revolt masa protiv elita, ali bez “reakcije bijelog identiteta” (koja ostaje potpuno politički nekorektna s lijeve strane) i sa manje izolacionističkih tendencija, budući da Sanders naglašava potrebu za ponovnom izgradnjom Amerike, on je u prošlosti pokazao slabost za pojam humanitarne intervencije.
Na kraju, moramo se zapitati šta Trampova kampanja znači za nas, vazale, evropske građane Carstva lišenih prava glasa u Sjedinjenim Državama. Prije svega, taj narodni revolt u zemlji koja treba da bude avangarda svega što je najbolje, a koju naša “evropska konstrukcija” nastoji oponašati prateći je, predstavlja problem za naše elite. Izbor Jeremyja Corbyna za čelnika Britanske Laburističke stranke, kao i uspon različitih stranaka označenih kao “ekstremna desnica” u kontinentalnoj Evropi, donekle su analogni fenomenu Sandersa i Trumpa u Sjedinjenim Državama. I ovdje konsenzus vladajuće klase u korist maksimalnog otvaranja tržišta kao i konfrontacije sa ostatkom svijeta u ime ljudskih prava počinje da se urušava.
Kako stvari idu od lošeg ka gorem, naša politička klasa hvata se za jednu slamku, jedinu nadu za spas: Hillary Clinton. I dalje se čini vjerojatnim da će mobilizacija masovnih medija, transnacionalnog poslovanja, velike većine intelektualaca, estradnih slavnih, aktivista za ljudska prava i crkava uspjeti pobijediti Sandersa i, uz pomoć potonjeg, pobijediti Trumpa u novembru. Tada ćemo biti suočeni sa četiri, ili možda osam godina još više militarizma, prijetnji ratom i samim ratom, dok naša samozvana ljevica slavi posljednju pobjedu demokratije, feminizma i antirasizma.
Ali narodno nezadovoljstvo će nastaviti da raste. Oni koji se plaše da će to kulminirati usponom nekoga goreg od Trumpa ne bi trebali računati na "Kraljica Haosa” već radije nastavite sa pokreta za Sandersa da izgradi radikalniju alternativu.
Prevela Diana Johnstone.
Francuska verzija ovog članka pojavila se na RT.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Kakav izuzetno zadovoljavajući članak. Skoro da se osećam krivim što sam toliko uživao. Još, molim.