Poraz francuske ljevice na predsjedničkim i zakonodavnim izborima bila je pravedna kazna za njen nedostatak vizije. Socijaldemokratija se i dalje zasniva na eksploataciji trećeg svijeta, s kojim Evropa sada mora stvoriti novi odnos.
Ovogodišnji katastrofalni izborni rezultati u Francuskoj uništili su sve iluzije nastale pobjedom kampanje zabrane tokom referenduma 2005. o predloženom ustavu Evropske unije. Poreklo trenutne krize francuske ljevice može se pratiti do njenog neuspjeha da ispuni obaveze koje je preuzela tokom izbora 1981. godine. U roku od dvije godine od pobjede, nova socijalistička vlada je napustila svoj program i, bez socijalne ili ekonomske politike koju bi provodila, pribjegla je neo-liberalizmu bez entuzijazma. Njegov diskurs postao je čisto moralistički, predlažući antirasističke, feminističke i antifašističke vrijednosti u pokušaju da se razlikuje od desnice.
Na praktičnom nivou, glavna inicijativa ljevice bila je evropska izgradnja, s glavnim učinkom isključivanja svake alternative neoliberalizmu. Ohrabrujući ovaj proces u ime vrijednosti – posebno antinacionalizma – socijalisti i Zeleni su stvorili institucionalni mehanizam osmišljen da ih zaštiti od vlastite drskosti i drskosti svojih redova. U pokušaju da politički proces izoluju od uticaja naroda, prepustili su odgovornost za što veći broj odluka neizabranoj birokratiji otvorenoj za uticaj privatnih lobističkih grupa. Izbori bi se nastavili, ali bi bili od malog značaja. I ne bi bila predložena nikakva ozbiljna politička alternativa: bez New Deala, bez strukturnih reformi, bez zajedničkog ljevičarskog programa, bez talijanskog puta u socijalizam.
Nije iznenađujuće da je korisnik bila tvrda desnica, čije različite vrijednosti – disciplina, zakon i red, nacija – mnogo snažnije privlače manjine. Programi zasnovani na vrijednostima osmišljeni su da omoguće onima koji ih podržavaju da spavaju mirne savjesti i zaborave pitanja o stvarnom odnosu snaga u svijetu. (Većini ljudi je lakše sebe opisati kao dobre građane nego kao dobre antirasiste.) Ekonomska politika desnice savršeno je u skladu sa evropskim strukturama koje su uspostavili ljevica i Zeleni. Po pitanju Evrope i vrijednosti, desnica je pobjeđivala na ratištima koja je uglavnom birala ljevica, ali na kojima je ljevica morala izgubiti.
Da bi uspjeli, politički pokreti moraju vjerovati u ono što govore. Pobjednici sa desne strane nisu bili kejnzijanski, konzervativni wets (kako ih je nazvala Margaret Thatcher), već tvrdolinijaši. Dok ljevica ne smisli nešto bolje od umjereno desničarske politike, nema šanse za pobjedu. Da bi se to promijenilo, mora se vratiti korijenima sukoba između ljevice i desnice. Ona mora vidjeti dalje od vrijednosti, poput feminizma ili antirasizma, koje moderna desnica vrlo rado usvaja. Mora se pozabaviti fundamentalnim pitanjem: ko kontroliše ekonomiju?
Vjerovanje u socijalizam
Kada su liberalni mislioci 18. veka zamislili društvo malih nezavisnih proizvođača, ideja o slobodnom tržištu i neprijateljstvu prema moći feudalne države i crkve imala je smisla. Ali pojava krupnog biznisa dovela je do povećane socijalizacije proizvodnje i postavila pitanja o privatnom vlasništvu nad sredstvima te proizvodnje. Osnovni princip socijalizma je da kada je proces proizvodnje efektivno socijalizovan, njegova kontrola se takođe mora socijalizovati, ako želimo da ostvarimo nade u slobodu koje izražava klasični liberalizam.
Jednom kada su sredstva za proizvodnju i sredstva informisanja koja su se pojavila tokom 20. veka u privatnim rukama, određeni pojedinci poseduju ogromnu, gotovo feudalnu moć nad ostatkom stanovništva. Danas su pravi nasljednici klasičnih liberala zagovornici socijalizma; dok su oni koji sebe trenutno opisuju kao liberale pristalice određenog oblika tiranije, tiranije poslodavaca – i, često, nasilnog oblika državne kontrole kroz vojnu dominaciju SAD-a nad ostatkom planete.
Socijalizam, kako ga ovdje opisujem, je prirodan odgovor na probleme povezane s razvojem kapitalizma. Činjenica da se o tome retko više govori dokaz je efikasnosti ciljanih sistema indoktrinacije poznatih u našim društvima kao obrazovanje i informisanje. Pitanje socijalizma nema nikakve veze sa krizom kapitalizma, uništenjem (stvarnim ili zamišljenim) prirode ili navodnom buržoazizacijom radničke klase. Budući da je kontrola nad vlastitim postojanjem temeljna ljudska težnja, to pitanje neće nestati kako se životni standard povećava, a nije potrebna katastrofa da bi se ono stavilo u prvi plan. Što su naše biološke potrebe vezane za preživljavanje više zadovoljene, to više naše striktno ljudske potrebe za autonomijom i slobodom zahtijevaju da budu zadovoljene.
Pogrešno je vjerovati da niko više ne brine o socijalizmu. Jedna ljevičarska pozicija koja je zadržala svoju popularnost je odbrana javnih službi i prava radnika, sada glavne oblasti borbe protiv moći kapitala. Čitava poenta evropske izgradnje je da se očuva izgled demokratije dok se razgradi društveni Eden – socijalno osiguranje, masovno obrazovanje i javno zdravstvo – koji je embrionalni oblik socijalizma koji ostaje popularan.
Nažalost, skoro nestanak socijalističke perspektive iz političkog diskursa utiče na mnoge aspekte svakodnevne borbe: postoji ogromna razlika između protesta protiv zloupotreba koje je počinila moć čiji se legitimitet priznaje, i borbe za kratkoročne ciljeve protiv moći poslodavaca koju smatramo kao suštinski nelegitimna. Upravo je to razlika u prošlosti između reformiranja i ukidanja ropstva, između prosvijećene monarhije i republikanizma, ili između kolonija koje su vodili domaći kolaboracionisti i nacionalne nezavisnosti.
Velika transformacija
Liberalni mislioci ismijavaju Marksa jer se očekivana tranzicija u socijalizam u razvijenim kapitalističkim zemljama nije dogodila. Jedan odgovor bi trebao biti da sistem u kojem živimo nije samo kapitalistički, već i imperijalistički. Evropa svoj razvoj duguje postojanju ogromnog zaleđa. Zamislite da je Evropa bila jedina kopnena masa na planeti i da svi ostali kontinenti nikada nisu izašli iz okeana. Ne bi bilo trgovine robljem, južnoameričkog zlata, emigracije u Sjevernu Ameriku. Kakva bismo društva izgradili bez stalne opskrbe sirovinama, jeftine imigrantske radne snage, uvoza iz ekonomija s niskim dohotkom i zalihe obrazovanih ljudi iz svijeta u razvoju da bi spasili naše obrazovne sisteme u kolapsu? Morali bismo drastično štedjeti na energiji, odnos snaga između radnika i poslodavaca bio bi radikalno drugačiji, a društvo za slobodno vrijeme ne bi postojalo.
Socijalizam je propao u 20. veku uglavnom zbog toga što su zemlje u kojima je kapitalizam generisao određeni stepen kulturnog i ekonomskog razvoja, gde su postojali elementi demokratije i gde je, posledično, bilo moguće i potrebno ići dalje od kapitalizma, bile i dominantne zemlje imperijalne sistem. Imperijalizam ima dvije posljedice. Ekonomski omogućava dominantnim nacijama da prenesu probleme na periferiju. Strateški ima efekat zavadi pa vladaj: zapadni radnici su oduvek uživali u boljim životnim uslovima od svojih ekvivalenta u svetu u razvoju i stekli osećaj superiornosti koji pomaže stabilizaciji sistema.
Zbog toga je dekolonizacija bila najznačajnija transformacija 20. stoljeća. To je oslobodilo stotine miliona ljudi u Aziji i Africi od rasističkog oblika dominacije. Njegovi efekti će se nastaviti u ovom vijeku i donijeti definitivan kraj istorijskog perioda koji je započeo otkrićem Amerike. Evropljani će morati da se prilagode gubitku beneficija povezanih s našim privilegovanim položajem u imperijalnom sistemu. Trenutno nam Kinezi moraju prodati milione majica da bi kupili Airbus; ali kada budu mogli da naprave svoje Airbusove, ko će praviti naše majice?
Postoji potencijal za sukob između glavnih korisnika globalizacije – onih kojima kontrola kapitala omogućava da eksploatišu radnu snagu u Aziji – i ogromne većine stanovništva na Zapadu koje nemaju tu sreću. Budući da živi u razvijenom svijetu, ta populacija je prisiljena prodati svoju radnu snagu po cijeni koja više nije konkurentna na globalnom tržištu. To implicira više isključenosti i krizu za državu blagostanja; ali može značiti i nastavak, u novom obliku, klasne borbe.
Prilagođavanje opadanju
Svijet u razvoju postaje autonomniji u drugim aspektima. SAD su zaglavile u Iraku, nesposobne da se izvuku iz rata u kojem se ne može pobijediti osim ako se ne odreknu svojih imperijalnih ambicija. Iranski nuklearni program suočava Zapad sa izborom da odustane ili krene u katastrofalan rat. Na simboličnijem, ali značajnom nivou, Izrael je doživio drugi vojni poraz od strane Hizbullaha 2006. Političke i vojne pobjede Hamasa znak su neuspjeha politike suradnje s Izraelom koju su usvojili neki članovi palestinske elite nakon sporazuma iz Osla. Svi ovi neočekivani događaji izazvali su ozbiljnu krizu povjerenja među svjetskim liderima.
Glavni problem sa kojim se Evropa suočava je prilagođavanje našem padu: ne zamišljenom padu u odnosu na SAD, već stvarnom u poređenju sa svijetom u razvoju. Vladajuća klasa SAD pokušava da održi svoju hegemoniju silom; njen neuspjeh može samo pojačati krizu Carstva, dok evropska desnica još uvijek mašta da svoje probleme možemo riješiti oponašanjem SAD. Radikalna ljevica generalno ignoriše pitanje opadanja; iza svoje retorike, nastavlja da brani socijaldemokratsku, kejnzijansku politiku koju je globalizacija ozbiljno potkopala.
Apsolutni prioritet je spriječiti zapadnu populaciju da padne na američko-izraelske fantazije o ratu protiv terorizma i islamo-fašizmu (kojima je opasno veliki dio francuske ljevice već podlegao). Ovo je simptomatično za dugu tradiciju nerazumijevanja perifernih sukoba zapadne ljevice.
Istorijski gledano, promjene su često dolazile s periferije. Oktobarska revolucija 1917. i uloga Sovjetskog Saveza u pobjedi nad silama Osovine imali su ogroman uticaj na dekolonizaciju i na mogućnost stvaranja socijaldemokratskog raja u Evropi. Pobjeda koloniziranih nacija dovela je do niza progresivnih promjena u Evropi tokom 1960-ih. Ako se potrudimo da to shvatimo i uzmemo u obzir, trenutne pobune u Latinskoj Americi i na Bliskom istoku mogu nametnuti radikalne promjene dominantnim silama. Što može značiti manje depresivnu budućnost za nas ostale. _______________________________________________________
Jean Bricmont je profesor teorijske fizike na Univerzitetu u Louvainu (Belgija), autor Humanitarian Imperialism (New York University Press, 2007) i kourednik, sa Julie Franck, Chomsky (Herne, Pariz, 2007)
Preveo Donald Hounam
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati