Evropska izgradnja počela je kao san evropskih elita i postala je noćna mora evropskih naroda. Za brojne evropske intelektualce i političare, san je bio da se Evropa transformiše u neku vrstu superdržave, sposobne da parira Sjedinjenim Državama. Za druge, ideja je bila da se jednom za svagda oslobode nacionalne države, jer se smatralo da je ona uglavnom kriva za nevolje 20. veka.
Međutim, osim što je ovaj san uvijek uživao snažnu podršku Sjedinjenih Država, što dovodi u sumnju njihovu tvrdnju da predstavlja alternativu američkoj dominaciji, on pati od fatalne mane: nepostojanja evropskog naroda. Odnosno, ogromna većina evropskih građana osjeća se dijelom svojih nacionalnih država, ili čak i manjih entiteta (Škotska, Katalonija, Flandrija, itd.), mnogo više nego što se osjećaju „Evropljanima“.
Zagovornici evropske konstrukcije imaju dva odgovora na taj prigovor: ili da je osjećaj pripadnosti istorijska konstrukcija (u slučaju modernih nacionalnih država) i da se mijenja u „evropski“ osjećaj pripadnosti, ili da je osjećaj pripadnosti pripadnost zapravo nije bitna, budući da se političke odluke moraju donositi na osnovu ekonomske racionalnosti (liberalni pogled) ili klasnih interesa (marksistički pogled), a ne na osnovu osjećaja.
Što se tiče osjećaja da ste Evropljanin, sasvim je moguće da će se on razviti tokom narednih stoljeća, baš kao što su se različita nacionalna osjećanja razvijala u prošlosti. Ali ne treba gajiti iluzije u pogledu vremenske skale. Takvi procesi traju stoljećima, a primjer Škotske pokazuje da čak i unutar demokratske države kao što je Velika Britanija, sa jednakim pravima za sve i dijeljenjem istog jezika, vijekovi možda neće biti dovoljni da se iskorijeni nacionalni osjećaj.
Dovoljno je pogledati sportske događaje, poput aktuelnog Evropskog kupa, da vidite da nacionalni osjećaji daleko od nestanka. Ne nestaju čak ni među “elitama”: u Briselu, uz rijetke izuzetke, predstavnici različitih država članica brane ono što smatraju svojim nacionalnim, a ne “evropskim” interesom.
Što se tiče pojma da nacionalni osjećaj nije bitan, uporedite nacionalne valute koje su postojale prije eura i sam euro. Prije eura, promjene u paritetima valuta dogodile su se među državama članicama kako bi se nadoknadile razlike u ekonomskoj snazi između, recimo, Njemačke i Francuske ili Italije. Ali unutar svake države, jedinstvo nacionalne valute je održano između bogatih i siromašnih regiona čitavim nizom mjera preraspodjele: identičnim penzijama i socijalnim izdvajanjima, javnim investicijama i tako dalje. Ove mjere su bile politički moguće jer su građani ovih država „osjetili“ da su svi Francuzi, ili svi Italijani, ili svi Nijemci.
Sa eurom ne može doći do prilagođavanja valutnog pariteta između slabih i jakih ekonomija. Štaviše, eurozoni nedostaju mehanizmi preraspodjele koji su postojali između bogatih i siromašnih regija jedne države. Iz praćenja grčke tragedije jasno je da se Nemci ne osećaju dovoljno Grcima – pa čak ni dovoljno Evropljanima – da prihvate transfere bogatstva potrebnih za „spasavanje Grčke“. Ukratko, nacionalna osjećanja imaju ogromnu ekonomsku važnost, za razliku od gledišta liberala i marksista koji ignorišu ili umanjuju važnost “iracionalnih” osjećaja u društvenoj stvarnosti.
Ili uporedite Evropu sa Latinskom Amerikom. Na potonjem kontinentu, sve zemlje osim Brazila vode porijeklo iz istog kolonijalnog carstva, govore istim jezikom, praktikuju istu religiju, čak imaju manje-više zajedničkog neprijatelja (Sjedinjene Države) i nisu se u posljednje vrijeme masakrirali. velikih ratova.
U Evropi je obrnuto. “Sjećanja” raznih naroda su vrlo različita, čak i kontradiktorna, jedni su proživjeli komunizam, drugi kroz fašizam, a da ne spominjemo sve razne ratove među sobom. Njihove različite legende, pa čak i jezici čuvaju ove različitosti.
Pa ipak, integracija latinoameričkog kontinenta napreduje uz puno poštovanje suvereniteta svake države. Niko ne insistira da Čile i Bolivija usvoje istu valutu, niti da im se svi četvorogodišnji univerzitetski programi promijene na petogodišnji, kako bi se „uskladili” studije, kao što je to slučaj sa Bolonjskim procesom u Evropi. Ako Bolivija ili Ekvador odluče da kontrolišu sopstvene prirodne resurse, ne moraju da traže odobrenje od „Brisel“.
Takva integracija uz poštovanje nacionalnih suvereniteta mogla je biti poduzeta u Evropi. To je bila ideja “Evrope naroda” koju je predložio Charles de Gaulle, a koja je isključena postojećom evropskom konstrukcijom.
Ljevica osuđuje politiku Evropske unije jer je „neoliberalna“, ali problem ide mnogo dublje. Fatalna mana je u tome što, u nedostatku evropskog naroda, evropska izgradnja može biti samo nedemokratska i birokratska. Birokratska ili autokratska vlast neizbježno izaziva neprijateljstvo i na kraju proizvodi političke efekte suprotne onima kojima se traži. Da su politike EU „socijalističke“, izazvale bi slično neprijateljstvo.
Sa stanovišta liberalne desnice, lišavanje suvereniteta, a time i demokratije evropskim narodima bilo je prirodno jer bi ti narodi, prepušteni sami sebi, glasali za previše redistributivnih mjera.
Na ljevici je promovirana evropska konstrukcija jer su ti isti narodi navodno bili šovinisti, nacionalisti, rasisti i da su prepušteni sami sebi sigurno bi završili u međusobnom ratu. Ovaj negativan stav prema sopstvenom stanovništvu bio je samoubilački za levicu, čija jedina baza mora da bude „narod“.
Europistička ljevica je napravila grešku sličnu onoj komunista u prošlosti; i oni su smatrali da djeluju u interesu naroda, ali je ovaj, budući da nije bio u stanju razumjeti, morao voditi neizabrana elita.
Ovo je posebno flagrantno i tragično u pogledu imigracije i izbjeglica. Levi evropejci žele da nametnu politiku „otvaranja“ ne pitajući svoje ljude šta misle, jer su neki od njih sigurno protiv toga. Ali ne shvataju da nametanje nepopularne politike može samo učiniti još nepopularnijom i da niko ne voli da ga drugi teraju da bude altruističan.
Komunisti su imali svoje narodne demokratije, sa demokratijom kao samo fasadom.
Europljani imaju svoj parlament koji je drugi: on nema stvarnu vlast, a da jeste, ne bi mogao da vrši takvu vlast zbog mnoštva jezika i nacionalnog porekla.
Komunisti su vjerovali da će nacionalni osjećaji nestati zahvaljujući ekonomskom napretku. Europljani se klade na isto, ali i jedni i drugi moraju priznati da “iracionalni” nacionalni osjećaji nisu nestali, a ponajmanje kada nema naznaka obećanog napretka.
Komunisti su dugo koristili optužbu za antifašizam da ućutkaju svoju opoziciju. Lijevi europisti rade potpuno isto. U trenutku kada se evropski narodi usprotive politici koja im se nameće, oni bivaju ignorisani i optuženi da su populisti i rasisti.
U oba slučaja, takva vrsta zastrašivanja djeluje neko vrijeme, ali na kraju postaje bumerang. A kada se to dogodi, oni koji imaju koristi od narodnog revolta su oni koji nikada nisu popustili pred zastrašivanjem, bilo komunističkim ili evropskim, odnosno nacionalističkim ili vjerskim desnim.
Bez sumnje, sve to nagoveštava „mračna vremena“ za naš kontinent, kako žale evropisti. Ali ko je kriv? Ne Kasandre koji pokušavaju da upozore na ono što se dešava, već oni koji su „izgradili Evropu“ na klimavim temeljima intelektualne arogancije, prezira prema narodu i iluzija o ljudskoj prirodi.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati