Izvor: TomDispatch.com
Dok ukrajinski narod nosi smrtonosni teret ruske invazije, udarni talasi iz tog rata prijete da pogoršaju druge krize širom planete. Vanredna situacija koja je bila najveća prije nego što je počela invazija Vladimira Putina na Ukrajinu - zagrijavanje klime na Zemlji - sada se nazire još više. Razlog je dovoljno jednostavan: ratom izazvana žurba za povećanjem proizvodnje nafte i plina značajno je potkopavala napore za smanjenje emisije stakleničkih plinova.
Generalni sekretar UN-a Antonio Guterres je to jasno stavio do znanja u ljutom 21. marta adresa napadne svjetske lidere koji se bore za još više nafte i plina. “Zemlje bi mogle postati toliko opsjednute trenutnim jazom u snabdijevanju fosilnim gorivima da zanemare politiku ili politike za smanjenje upotrebe fosilnih goriva,” rekao je, dodajući: “Ovo je ludilo.” Povezao je opsesivno sagorijevanje goriva s krajnjom točkom prema kojoj bi nas današnji sukob svjetskih sila mogao gurnuti, koristeći posebno zastrašujući izraz iz originalni Hladni rat. “Ovisnost o fosilnim gorivima je,” upozorio je, “obostrano osigurano uništenje.”
On je u pravu. U ovom potpuno ludom trenutku, suočavamo se sa sve više isprepletenim prijetnjama prvog reda i ne možemo zadržati pogled. Za postizanje obostranog osiguranja zaštita protiv globalnog žara i globalnog rata, čovečanstvo će morati da očisti naftu, prirodni gas i ugalj iz naših života što je pre moguće, što je buduća realnost koju ukrajinska katastrofa čini sve manje verovatnom iz dana u dan.
Da biste ograničili klimatski rizik, zatvorite bunare
Kada je ruska invazija na Ukrajinu poslala cijenu barela nafte u trocifrene cifre, kompanije za proizvodnju fosilnih goriva i njihovi prijatelji u vladi, uvijek u potrazi za profitabilnim prilikama usred haosa na tržištu, odgovorili su predvidljivo.
Udruženja trgovaca naftom i gasom na Aljasci, Severnoj Dakoti, Ohaju, Pensilvaniji i Teksasu odmah pozvan još manje propisa i više ulaganja u njihovu industriju. Predsjednik asocijacije Teksasa tvrdi da potrošači, koji se sada suočavaju sa strmim porastom cijena benzinske pumpe, "osjećaju posljedice otkazanih projekata plinovoda, odgođenih odobrenja za dozvole i obeshrabrenje dodatnog širenja" i žele da se njegova industrija oslobodi. Po tom pitanju, republikanci u Kongresu se ne mogu više složiti. U CNBC op-ed, Lider manjine u Predstavničkom domu i wannabe govornik Kevin McCarthy pozvao je na ubrzani izvoz tečnog prirodnog gasa u zemlje NATO-a, izdajući ugovore o zakupu bušotina koje je Ministarstvo unutrašnjih poslova zadržavajući se od prošle godine, i "odmah odobrava projekte kao što je naftovod Keystone XL" koje je predsjednik Bajden imao funkcionalno otkazan oduzimanjem ključne prekogranične dozvole.
McCarthyjev kolega republikanac Bill Cassidy iz Louisiane učinio mu je nešto bolje. On pozvan pokretanje „Operacije Warp Speed za domaću proizvodnju energije“. Pretpostavlja se da bi to bilo po uzoru na program koji je financirao Kongres za 2020. za poticanje razvoja vakcine protiv Covid-19.
I nisu to bili samo republikanci. Nova nafta je izuzetno dvostranačka. Senatori Marco Rubio (R-FL) i Joe Manchin (D-WV), obojica koji djeluju izrazito karakterno, proglašen da su nafta i prirodni gas darovi od Boga i da nas je obavezao da ih crpimo i koristimo u vječnosti. Zatim, tu je i Bajdenova administracija. Govoreći na okruglom stolu o čistoj energiji u Hjustonu prošlog maja, sekretarka za energetiku Jennifer Granholm rekla je sve prave stvari o oštećenoj klimi i fosilnim gorivima. Međutim, samo 10 mjeseci kasnije, s tim da je bojkot ruske nafte već počeo da pritiska ekonomiju, vratila se u Hjuston i izjasnio se sa rukovodioci nafte i gasa da povećaju svoju proizvodnju na rekordne nivoe. Istovremeno, glasnogovornica Bijele kuće Jen Psaki pozvao upravo te kompanije da iskoriste hiljade novih dozvola za bušenje koje je administracija izdala kako bi „izabavile više zaliha iz zemlje“ — odmah!
Tri dana prije Guterresove primjedbe, Međunarodna agencija za energiju (IEA) objavila je a Plan konzervacije u 10 tačaka da se pozabavi pitanjem opskrbe naftom, dobrodošao protuotrov za sve uporniju politiku američkih zvaničnika "buši, dušo, buši". U njemu je IEA, institucija koju niko ne bi mogao zamijeniti za grupu klimatskih aktivista, preporučila smanjena ograničenja brzine; povećani aranžmani za rad od kuće; dodatni poticaji za vožnju biciklom, hodanje ili korištenje javnog prijevoza; nedjelje bez automobila u gradovima; sve više zajedničkog rada; više željezničkog i manje zračnog prometa (uključujući duboke rezove u poslovnom zračnom prometu); i druge politike uštede energije.
Još bolje, većina predloženih mjera mogla bi se primijeniti sa trenutnim efektom. Ako bi to bilo učinjeno, stručnjaci IEA-e procjenjuju da bi "samo napredne ekonomije mogle smanjiti potražnju nafte za 2.7 miliona barela dnevno u naredna četiri mjeseca". To bi premašilo ruski izvoz nafte prije embarga, pomažući da se globalna ponuda i potražnja održe u ravnoteži usred rata u Ukrajini. Ali ni to ne bi bilo dovoljno, s obzirom na ono što se već dešava na ovoj planeti. Da bi bogati svijet smanjio svoje emisije stakleničkih plinova brzo i dovoljno duboko da nas spasi od klimatske katastrofe, vladine politike bi morale ići daleko dalje od mjera na toj listi IEA.
Nažalost, decenije odugovlačenja toliko su suzile naš raspon opcija za zaustavljanje klimatske katastrofe da se čovječanstvo sada suočava s potrebom daleko oštrijeg obaveznog postupnog ukidanja fosilnih goriva što je prije moguće. Zaista, trenutni poremećaj na svjetskim tržištima nafte i plina čini ovo optimalnim vremenom za početak smanjenja upotrebe fosilnih goriva na nulu po ubrzanom rasporedu, istovremeno osiguravajući univerzalan, ravnopravan pristup pristupačnoj (i, kako vrijeme prolazi, sve obnovljivoj) energiji .
Nažalost, 117. Kongres, koji je već loše prošao, pokazao se nesposobnim za donošenje bilo kakvog efikasnog klimatskog zakonodavstva i stoga sigurno neće donijeti postupno ukidanje fosilnih goriva. Pomislili biste da bi sadašnja konvergencija katastrofa – užasan rat u Evropi, naša osakaćena ovisnost o fosilnim gorivima, globalna klima koja se pokvarila i pogoršanje nepravde i nejednakosti širom svijeta – trebao biti poziv na buđenje za sve nas. Ali nema te sreće, a politička budućnost u ovoj zemlji trenutno izgleda sve samo ne svijetla s mogućnošću da republikanci zauzmu Kongres 2022. i Bijelu kuću 2024. godine.
Raste li samo industrija fosilnih goriva na ekonomiji?
Neke istaknute američke ličnosti u klimatskom pokretu sugeriraju da bi najefikasniji način da se reaguje na ruski rat u Ukrajini i rastuće cijene nafte i prirodnog plina koji ga prate trebao biti, prije svega, ubrzati razvoj kapaciteta ove zemlje za obnovljivu energiju i elektrifikacija koja ide uz to. Priznajući očigledno – da vjetroelektrani i solarni parkovi izgrađeni danas neće spasiti ukrajinske živote niti zaštititi američko društvo od ekonomskih šokova sada ili u bliskoj budućnosti – oni se svađaju da bi takva mobilizacija obnovljive energije mogla barem smanjiti našu dugoročnu ovisnost o nafti, plinu i uglju. U tom procesu, dodaju oni, to bi ojačalo našu poziciju protiv korumpiranih, nasilnih naftnih država poput Rusije i Saudijske Arabije, a istovremeno bi smanjilo vjerovatnoću budućih ratova za resurse.
Nažalost, u ovom našem svijetu taj argument stavlja kola ispred konja. Potrebna su značajna povećanja kapaciteta obnovljive energije kako bismo doživjeli pad upotrebe fosilnih goriva, ali se ne može osloniti na takve obnovljive izvore energije da će dovesti do tog pada na vrijeme. Nema razloga vjerovati da će takva povećanja zelenog električnog kapaciteta djelovati dovoljno brzo kroz tržišne sile da potisnu fosilna goriva iz proizvodnje električne energije, transporta, proizvodnje, poljoprivrede i građevinarstva. Istorija i naučna istraživanja pokazati da, kada se takve tranzicije prepuste tržištu, novi izvori energije uglavnom idu ka povećanju ukupne ponude energije, a ne istiskuju starije izvore iste.
Klimatska kriza je već dostigla tačku u kojoj se fosilna goriva moraju izbaciti iz opskrbe energijom mnogo brže nego što se mogu razviti potpuno novi energetski sistemi. Stopa postupnog ukidanja koja je sada potrebna je zapanjujuća. Program Ujedinjenih nacija za okoliš ima Procijenjeno da se globalne emisije stakleničkih plinova moraju smanjiti za 8% godišnje, počevši odmah, ako se zagrijavanje planete želi održati na razumno podnošljivim (iako još uvijek preoštrim) nivoima. Zapravo, da bi postigle globalnu jednakost, bogate nacije poput Sjedinjenih Država bi morale još brže ukinuti svoja fosilna goriva, po stopi od možda 10% godišnje.
Koliko vidim, neće biti načina da se postigne ta brza stopa smanjenja bez izbacivanja fosilnih goriva iz privrede brzo i direktno zakonom. Tek tada bi razvoj obnovljive energije, elektrifikacija, efikasnost i, presudno, duboko smanjenje rasipničke proizvodnje vojnog naoružanja igra svoju ključnu ulogu u pomaganju da nadoknadimo smanjenje zaliha fosilnih goriva.
Politika te vrste je, naravno, izostala iz dnevnog reda Washingtona čak i prije nego što su se sve oči okrenule (kao što su i trebale) ka podršci Ukrajincima, vodeći računa da se ne pokrene kaskada događaja koji bi mogli dovesti do Trećeg svjetskog rata. Nažalost, ako se Armagedon zaista spriječi i rat se završi sa svijetom izvan Ukrajine otprilike na isti način kao što je bio, bojim se da će Kongres i Bijela kuća imati još manje želuca za ukidanje fosilnih goriva nego prije. Vjerovatnije je da će ova destabilizirajuća epizoda dodatno ojačati utjecaj industrije fosilnih goriva na našu ekonomiju, što će dovesti samo do povećanih emisija ugljika.
Ipak, ključno je da, u godinama koje dolaze, oni od nas koji vidimo situaciju kakva jeste, nastavimo tražiti sve brže povlačenje goriva, jer će kasni početak biti mnogo bolji nego nepokretanje. Klimatski istraživači su stresno da će za svaki deseti dio stepena eventualnog zagrijavanja koje spriječimo buduće generacije vidjeti manje ekološke devastacije i ljudske patnje.
Postoji li put za postupno ukidanje? Pa...
Kako bi se naša ekonomija i društvo promijenili kada bismo se posvetili postepenom izbacivanju nafte, plina i uglja i prilagođavanju smanjenim zalihama goriva na pravedan i pravičan način? Zasnovano na američkoj istoriji suočavanja s nestašicom energije 1940-ih i 1970-ih, kao i sve većoj količini istraživanja o ograničenju ponude, evo mog iskustva u opisivanju politika koje bi mogle postići upravo takve ciljeve.
Prvo, zato što industrija fosilnih goriva nikada ne bi zaista surađivala sa zakonom propisanim postupnim ukidanjem samih proizvoda koje prodaje tako profitabilno, morala bi biti nacionalizirana. Ovo nije tako radikalno kao što zvuči. U stvari, postoji velika američka tradicija nacionalizacija. U ratno vrijeme, Washington je stalno preuzimao kontrolu nad kritičnim resursima i industrijama kako bi povećao proizvodnju osnovnih dobara ili zaustavio neželjenu proizvodnju. Epizode nacionalizacije dešavale su se čak iu mirnodopskim uslovima, kao na primer preuzimanjem više od 1,000 štedno-kreditnih institucija tokom finansijske krize 1980-ih.
Radeći prema saveznom zakonu, novonacionalizirana industrija fosilnih goriva bi se plasirala kape o broju barela nafte, kubnih stopa gasa i tona uglja dozvoljenih iz zemlje i u privredu godišnje. Te granice bi se zatim brzo smanjivale, iz godine u godinu, sve dok se stope ekstrakcije, a samim tim i emisije stakleničkih plinova, ne bi približile nuli.
Takva ograničenja koja brzo opadaju pružila bi najjači mogući poticaj za izgradnju kapaciteta obnovljivih izvora energije i poboljšanje uštede energije i efikasnosti. Goriva i vjerovatno drugi resursi bi također morali biti preraspodijeljen za proizvodnju osnovnih dobara i usluga. Na primjer, masivni tok resursa koji sada ide u vojno-industrijski kompleks mogao bi se uglavnom preusmjeriti na izgradnju obnovljive infrastrukture i, u tom procesu, obezbijediti daleko stvarniju „nacionalnu sigurnost“ za ovu zemlju.
Poput današnjeg poremećaja globalnog tržišta nafte, budući postupni ukidanje fosilnih goriva bi zaista povećalo troškove energije. U oba slučaja, najbolji lijek bi bio da se energija zadrži pristupačnom kroz kontrolu cijena i racionalizaciju kako bi se osigurao dovoljan, jednak pristup energiji za sve. Kontrola cijena i racioniranje korišćeni su na ovaj način sa velikim uspjehom tokom Drugog svjetskog rata. Zaista, da je takvo racioniranje primijenjeno tokom energetske krize 1970-ih, moglo bi spriječiti beskrajne redove na benzinskim pumpama i rezultirajuću bijedu po kojoj se ta decenija danas uglavnom pamti. Tada je racionalizacija gasa privukla dvostranačku podršku. Na primjer, i predsjednik Jimmy Carter i konzervativni kolumnista George F. Will pozvao na to. Ali do trenutka kada je Carterov plan za racionalizaciju gasa u stanju pripravnosti konačno usvojio Kongres 1980. godine, bilo je prekasno da se pomogne.
Danas, kako entuzijazam za porez na ugljik jenjava, klimatski prijedlozi poput ograničenja i obroka koji su direktno usmjereni na industriju fosilnih goriva dok istovremeno štite svačiji pristup energiji dobijaju širu podršku. U anketi Data for Progress iz 2020., na primjer, skoro 40% Amerikanaca je podržalo nacionalizacija industrije fosilnih goriva, dok je takva podrška dostigla 50% ili više među onima ispod 45 godina i crnim ispitanicima.
Slično tome, više od 2,700 naučnika i istraživača potpisalo je pismo u kojem se poziva na usvajanje Ugovor o neširenju fosilnih goriva. Zamislite to kao globalnu verziju upravo tako opadajuće granice. (Sličan međunarodni napor se zove Cap Global Carbon.) U međuvremenu, iu Sjevernoj Americi i Evropi, sve više vodećih klimatskih naučnika, naučnika i aktivista počelo je da se zalaže za nacionalizacija, opadajuće kape, samo raspodjela resursa, kontrola cijena, i racionalizacija. (U nedavnom esej Preporučujući takve politike, Richard Heinberg iz Post-Carbon instituta dao je impresivnu listu ljudi i grupa koje guraju takvu agendu.)
Ništa od ovoga se, međutim, neće dogoditi, sve dok politička manjina, podržana moćnim ekonomskim snagama koje se žestoko protive bilo kakvom djelovanju na klimu, kontrolira zemlju u kojoj jadni ili nepostojeći sistemi javnog prijevoza prisiljavaju na kontinuiranu duboku ovisnost o privatnom vozilu. Da stvar bude gora, kao što je pandemija Covid-19 tako razorno pokazala, militantna manjina Amerikanaca fanatično odana individualnoj „slobodi“ može efektivno staviti veto na politike koje promiču opšte dobro ili čak, u slučaju klimatskih promjena, na samu mogućnost živeti razumnim životom na ovoj Zemlji.
Ipak, bez obzira na ograničenja našeg trenutka, važno je postaviti neke markere tamo na horizontu mogućnosti. To je jedini način da pokažemo koliko duboko moraju ići politike potrebne da bi se osigurao naš kolektivni opstanak, ma koliko one na vlasti bile odvratne. U ovakvim vremenima, kada su ulozi veći nego ikad, moramo se još više potruditi za te markere i možda se barem malo približiti nekima od njih.
Autorska prava 2022 Stan Cox
Stan Cox, a TomDispatch redovni, je naučni saradnik za studije ekosfere na Institut za zemljište, i autor, nedavno, of Put u budućnost za život: Nova politika za borbu protiv klimatskih promjena, rasizma i sljedeće pandemije i Green New Deal i dalje: okončanje klimatske vanredne situacije dok još možemo.