[Uvodna napomena: Svake godine od 1945. uzima se u obzir naslijeđe atomskih napada između 6. i 9. avgusta. Ove godine ovo naslijeđe poprima dva sasvim različita oblika na Konferenciji za razmatranje NPT-a; Prvo, države koje posjeduju nuklearno oružje suočene su sa svojim neuspjehom da se pridržavaju obaveze razoružanja iz člana Vi u obliku sporazumne inicijative s Globalnog juga koja poziva na sveobuhvatnu zabranu oružja. Drugi razvoj događaja je geopolitička kriza koju je na površinu svjetske politike iznio rat u Ukrajini. U oba slučaja situacija u svijetu je došla u novu fazu koja označava kraj posthladnoratovskog perioda minimalno osporene unipolarnosti kojom upravljaju SAD.]
77 godina nakon Hirošime i Nagasakija
Mirovni aktivisti širom svijeta često biraju 6. i 9. avgust svake godine kako bi iznova žalili za ljudsku patnju i razaranja uzrokovana bacanjem atomskih bombi na praktično nebranjene japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, koji su imali oskudan vojni značaj. Između ostalog, ovi atomski napadi bili su 'geopolitički zločini' krajnjeg terora, sa slabim borbenim opravdanjima, naizgled namijenjeni uglavnom kao upozorenje sovjetskim liderima da ne prkose Zapadu u pacifičkim dimenzijama mirovne diplomatije na kraju Drugog svjetskog rata. . Ovaj mega-teroristički događaj je također bio opravdan, posebno u to vrijeme, kao 'spašavanje američkih života' za koje se pretpostavljalo da će biti izgubljeni u slučaju da SAD moraju privesti kraju rat invazijom na japansku domovinu. Istoričari se još uvijek ne slažu oko toga da li bi se Japan predao da je pokušan diplomatski pristup okončanju rata, ali činjenica da nije, sama po sebi je optužnica za napade atomske bombe.
Ovi datumi u avgustu koji označavaju potpuno uništenje ova dva japanska grada i veliki ostatak patnje koja je trajala decenijama svijet tretira kao događaje koji su doveli do onoga što je postalo nadaleko poznato kao nuklearno doba, možda do sada zamijenjeno onim što se naziva digitalno doba. Ovaj užasni početak nuklearnog doba, međutim, nikada ne može biti zaboravljen ili iskupljen, iako je još od eksplozija 1945. svečanost ovih memorijalnih događaja bila zasjenjena izvan Japana široko rasprostranjenim strahom da bi u nekom trenutku mogao doći do nuklearnog rata i tihi bijes nastavlja da se širi širom svijeta da su države s nuklearnim oružjem, prije svega SAD, tvrdoglavo odbijale poduzeti korake da ispune obećanja da će u dobroj namjeri izabrati pouzdan put nuklearnog razoružanja.
Ovo obećanje je u početku bilo pitanje razborite politike i elementarnog morala. Zavet je postao zakonski obavezan u članu VI Ugovora o neširenju nuklearnog oružja (1970.), jasno prikazanom opredjeljenju za razoružanje koje je jednoglasno potvrđeno u Savjetodavnom mišljenju Međunarodnog suda pravde 1996. godine. Postalo je jasno da za sigurnosne ustanove 'NATO-a Tri“ (SAD, Francuska, UK) razoružanje nikada nije bilo više od „korisne fikcije“ koja je prenosila osjećaj da se nenuklearnim državama daje poštena razmjena srazmjerna njihovoj spremnosti da odustanu od svoje uslovne opcije da u nekom trenutku podrže svoje vlastitu nacionalnu sigurnost nabavkom nuklearnog oružja (kao što su to činile Rusija i Kina, kao i Izrael, Indija, Pakistan i Sjeverna Koreja tokom decenija iz različitih razloga u različitim sigurnosnim okruženjima). Nenuklearne strane u NPT-u nisu formalno obavezne da odustanu od svoje opcije bezuslovnog nabavke nuklearnog oružja. Član 10. ugovora daje svim stranama pravo na povlačenje ako su „vanredni događaji... ugrozili vrhovne interese njene zemlje“. U praksi, kako Iran saznaje, ovo pravo na povlačenje ustupa mjesto geopolitičkim prioritetima režima provedbe kojim predsjedavaju Sjedinjene Države, i čini se da geopolitika obuzdavanja Irana ima prednost nad njegovim ugovornim pravom na povlačenje. Takozvana Jerusalemska Zajednička deklaracija o američko-izraelskom strateškom partnerstvu koju su u julu potpisali američki i izraelski lideri obavezuje SAD da će koristiti svu vojnu silu koja je neophodna kako bi spriječila Iran da nabavi nuklearno oružje. Radi se o potpuno nezakonitom poduhvatu koji predstavlja prijetnju upotrebom neodbrambene sile, što predstavlja kršenje člana 51. Povelje UN-a.
Revizijska konferencija NPT-a u UN
Trenutno se u sjedištu UN-a u New Yorku održava Konferencija za razmatranje NPT-a koja se održava svake pete godine, ovaj put odgođena od 2020. godine zbog COVID-a. Dva značajna kontradiktorna razvoja dominirala su scenom. Bio je to prvi takav sastanak stranaka NPT-a otkako je Ugovor o zabrani nuklearnog oružja (TPNW) stupio na snagu početkom 2021. godine. Ovaj sporazum, uglavnom projekat vlada sa globalnog juga u aktivnoj koaliciji sa Globalnim civilnim društvom, izazvao je sjajne linija između stavova većine naroda svijeta i sigurnosnih elita devet nuklearnih država.
Zaista, NATO trojka je imala drskost da izda zajedničku izjavu u kojoj izražava svoje potpuno protivljenje pristupu zauzetom takozvanim Ugovorom o zabrani (TPNW), izjavljujući da je njihova namjera da se i dalje oslanjaju na nuklearno oružje kako bi se suočili sa svojim dalekosežnim sigurnosne potrebe široko specificirane da uključuju geopolitičko odvraćanje, to jest, ne samo da ovo oružje nije ograničeno na odbranu domovina, već je prošireno na vitalne strateške probleme koji bi se potencijalno mogli pojaviti bilo gdje na planeti. Trenutno, ovu posvećenost nuklearnom poreklu ilustruje američki stav kao odgovor na rat u Ukrajini i budućnost pristupa jedne Kine koji je prevladao otkako su Kina i SAD uspostavile diplomatske odnose. Trojka NATO-a se čvrsto protivi čak i okviru obuzdavanja bez prve upotrebe koji bi u teoriji spriječio bilo kakvo oslanjanje na prijetnje ili upotrebu nuklearnog oružja. Ovaj ćorsokak između nuklearnih onih koji imaju i neimaju predstavlja egzistencijalnu potvrdu 'nuklearnog aparthejda' kao nesigurnog i sebičnog oslonca globalne sigurnosti osim ako i dok zagovornici TPNW pristupa ne skupe dovoljno snage i političke energije da pokrenu stvarnu izazov takvoj hegemonističkoj i prijetećoj koncentraciji neodgovorne moći i diskrecionog autoriteta.
Novi obrasci geopolitičkog suparništva povećavaju rizike od nuklearnog rata
Drugi značajan razvoj događaja na Revizijskoj konferenciji NPT-a dao je osjećaj neposrednosti i hitnosti onome što je, 77 godina nakon Hirošime, postalo pomalo apstraktna briga – ukrajinski rat. Geopolitički efekat prelivanja povećanja uočenih rizika upotrebe nuklearnog oružja generisao je strah od nuklearnog rata koji se najviše osećao od Kubanske raketne krize 1962. SAD su odlučile da je vredno rizika da izazovu ruski napad na Ukrajinu u dovoljnoj meri da očuvaju njen strateško ovladavanje globalnom bezbednošću od kraja Hladnog rata uključujući stav da je svetu bolje ako politički prostor postoji samo za jednu eksteritorijalnu državu. Takva globalna država bi postala jedini čuvar globalnog upravljanja kada je u pitanju međunarodna bezbjednosna agenda. Između ostalog, ova unipolarnost je značila da međusobno poštovanje teritorijalnih sfera uticaja na granicama velikih sila u doba hladnog rata više nije služilo kao stub stabilnog geopolitičkog suživota. Nakon raspada Sovjetskog Saveza 1992. godine, SAD su se ponašale kao da imaju pravo i ovlasti da implementiraju Monroeovu doktrinu za svijet. Da bi tako grandioznu hegemonističku političku sudbinu učinile vjerodostojnom, SAD su voljno preuzele ogromna ekonomska i strateška opterećenja koja prate tu ulogu, plaćajući ogromne troškove i neizvjesnosti održavanja stotina stranih vojnih baza širom svijeta i pomorskih flota u svakom okeanu.
Insistiranje NATO-a na početku rata u Ukrajini da natera Rusiju da plati za svoju invaziju ponovnim svođenjem na normalnost teritorijalnog suvereniteta nesumnjivo je trebalo da bude majstorska klasa za dobrobit Rusije, a posebno Kine, u geopolitici posthladnog vremena. Ratni svijet. To je također pružilo priliku da se Kini, trenutno najstrašnijem protivniku Zapada, pošalje poruka ispisana krvlju ukrajinskih života, da će svaki pokazivanje sile da se povrati kontrola nad Tajvanom suočiti s još kaznenijim odgovorom, uključujući tanko prikrivene prijetnje koje naglašeno odbijaju isključiti upotrebu nuklearnog oružja. Ratne igre Pentagona prije nekoliko mjeseci su zlokobno pokazale da će Kina pobijediti u svakom vojnom sukobu u Južnokineskim morima osim ako SAD ne budu spremne da pređu nuklearni prag. Ova procjena bi trebala potvrditi obnovljenu stratešku ovisnost o nuklearnom oružju ako SAD nastave da insistiraju na upravljanju globalnom sigurnošću svijeta. Kratkoročno gledano, tajvanski izazov se pokazao korisnim u argumentaciji za još veća vojna izdvajanja iz Kongresa.
Američka diplomatija prema Kini pogoršala je ionako zapaljivi kontekst nekim neobjašnjivo provokativnim ponašanjem posljednjih mjeseci. Prvo je uslijedila neopravdana javna izjava Bajdena prošlog maja dok je bio u Aziji da pruži svu vojnu pomoć za koju se smatra da je neophodna za zaštitu Tajvana ako bude napadnut od strane Kine. Druga je bila provokativna i destabilizirajuća avgustovska posjeta Tajvanu Nensi Pelosi u vrijeme već visokih tenzija. Takve provokacije prekršile su duh Šangajskog saopštenja koje su Kina i SAD objavile 1972. Ovaj dokument, rezultat diplomatskog proboja prije pola stoljeća, zadržao je razumno stabilan status quo između ovih glavnih geopolitičkih protivnika na osnovu onoga što je Henry Kissinger je pohvalio kao "stratešku dvosmislenost" i ono što su drugi nazvali politikom jedne Kine. Ove Biden/Pelosijeve smicalice izgledaju kao još jedan izraz američkog amaterizma kada je u pitanju vanjska politika tokom Bidenovog predsjedništva, ili još gore, namjerni su napori da se isprovocira Xi Jinping da preduzme akciju koja opravdava američki kazneni odgovor. Ovaj navodno nacionalno ambiciozni autokrata već je optužen u Kini da je slab, a u svojoj zemlji negativno se prikazuje kao da odustaje od ključnog političkog cilja postizanja ponovnog ujedinjenja Kine i Tajvana. Uprkos ovim provokacijama Vašingtona, Kina tek treba da odstupi od svoje često ponavljane obaveze da postigne ponovno ujedinjenje Kine mirnim sredstvima.
Da li ova kriza koja uključuje Tajvan odražava nesposobnost ili zlobu, stvar je prosudbe. I jedno i drugo je neprihvatljivo nepromišljeno kada se radi o nuklearnim opasnostima koje ponovo izbijaju na površinu, što je potpuno suprotno od odgovornog državnog upravljanja koji se očekuje od Velike sile s obzirom na rizike u nuklearnom dobu.
Zapravo, sjećanje na Hirošimu i Nagasaki 2022. je zasjenjeno ovom dvostrukom realnošću tekućih 'geopolitičkih ratova'. To je također podsjetnik da je nuklearni rat za dlaku izbjegnut u Kubanskoj raketnoj krizi 1962. godine, tako što je Martin Sherwin, autoritativni tumač nuklearnog rizika nazvao, "glupa sreća". [Kockanje s Armagedonom (2020); dodatno relevantan je Daniel Ellsberg, The Doomsday Machine (2017)]. To može biti i trenutak kada se mirovni pokret u nastajanju na globalnom sjeveru budi i gura usvajanje TPNW pristupa kao kritičnog političkog cilja Globalnog juga.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati