[Uvodna napomena: Post ispod je modifikovani tekst intervjua iranskog novinara Džavada Heiran-Nia od 2. avgusta 2023. Tekst koji sadrži moje odgovore objavljen je u časopisu, Tahrir Bazaar [veza: https://www.tahlilbazaar.com/news/235594/Professor-Falk-China-s-influence-in-the-Persian-Gulf-has-worried>] Fokus je na regionalnom dijalogu koji je zakazan za septembar 2023. između Irana i Iraka i šest članica Vijeća za saradnju u Zaljevu (GCC), formiranog 1981. To je značajan nedavni napredak putem nove serije diplomatskih inicijativa za tenzije zamijeniti stabilnošću na Bliskom istoku iu procesu sticanja političke nezavisnosti od hegemonije SAD/Izrael. Ovaj razvoj događaja također odražava povećanu uključenost Kine u regiji, što je najočiglednije u promicanju normalizacije odnosa između Irana i Saudijske Arabije i stvaranju političkog prostora da se Saudijskoj Arabiji i OPEC-u da samopouzdanje potrebno za određivanje proizvodnje i cijena nafte osnova nacionalnih interesa, a ne kao odgovor na međunarodne pritiske koje vrše zemlje uvoznice nafte.]
1. Planirano je da se u septembru ove godine održi sastanak na inicijativu generalnog sekretara Ujedinjenih nacija uz učešće ministara vanjskih poslova osam zemalja Irana i Iraka i članica GCC-a. Inicijativa generalnog sekretara za regionalni dijalog uključena je u Rezoluciju 598 Vijeća sigurnosti UN-a, koja je dovela do kraja iransko-iračkog rata. Kakva je vaša ocjena ovog sastanka?
Primjetno je da SC Res. 598 usvojen 1987. još nije implementiran više od 35 godina kasnije. Imajući u vidu sukobe koji su intervenirali, posebno Zaljevski rat 1991. i napad SAD/UK 2003. na Irak, koji je preduzet bez odobrenja UN-a i kršenjem Povelje UN-a, ovo dugo odlaganje nije iznenađujuće. Kršenja su uključivala pribjegavanje međunarodnim sankcijama, ne-odbrambenu snagu, taktiku 'šok i strahopoštovanje'. intervencija promjene režima, produžena okupacija, uskraćivanje suverenih prava, neuspješna izgradnja države, primjetno je da se ovo staro rješavanje sukoba i rješavanje prevencije rata oživljava u ovom novom ozbiljnom, naizgled stabilnom duhu. U ovoj fazi teško je predvidjeti šta će biti rezultat septembarskog sastanka, jer se ne otkrivaju različiti motivi direktnih učesnika i stavovi vodećih uticajnih međunarodnih aktera kao što su SAD i Kina. Spremnost osam država učesnica da se slože da se održi istraživački regionalni dijalog koji uključuje Iran i Irak je sama po sebi ohrabrujući razvoj, što ukazuje na to da Izrael, kao i Sjedinjene Države, imaju manje regionalne poluge u 2023. nego ranije iz nekoliko međusobno povezanih razloga.
Vrijedi komentara da je predstojeći regionalni dijalog strukturiran na način koji dovodi Iran i Irak u razgovor sa zemljama Zaljeva, a ne sa cijelim arapskim Bliskim istokom ili regijom u cjelini. Sirija, Egipat, Liban, Palestina, Jemen su isključeni (zajedno sa Izraelom), a vjerovatno nikada nisu ni pozvani. Ovaj diplomatski okvir sa svojim ad hoc sponzorstvom može se shvatiti i kao zamjena regionalnih i sub-regionalnih aktera za SAD, pa čak i Kinu, kao preferirani put ka ostvarenju 'sveobuhvatnog, pravednog, časnog i trajnog' mira koji je davno naveden u ovom Inicijativa Vijeća sigurnosti koja je prvobitno bila odgovor na dugi destruktivni rat između Iraka i Irana. Šta se krije iza ovako opširne formulacije o miroljubivim odnosima u savremenom okruženju, za sada nije javno obelodanjeno. To će postati jasnije tokom konferencije u septembru pod uslovom da budu objavljeni transkripti sastanaka ili barem. izdaje se zaključna deklaracija, okupljeni ministri vanjskih poslova se sastaju s medijima prije i nakon događaja, a što je najvažnije, dogovaraju se da se ponovo sastanu ili da se sastaju povremeno.
Činjenica da se radi o sastanku ministara vanjskih poslova, a ne nižih nacionalnih predstavnika niti šefova država na višem nivou, sugerira prilično snažnu posvećenost ovom događaju od strane vlada učesnica. Istovremeno, nema očekivanja da će ovaj pojedinačni događaj dijaloga, bez obzira koliko uspješan sastanak i optimistična Deklaracija, sam po sebi dati trenutne ili spektakularne rezultate. Najbolje je zamisliti kao obećavajući početak dugo zakašnjelog procesa pomirenja i suživota.
Iran će najviše dobiti od ovog događaja i procesa koji slijedi, jer je to definitivno korak ka reintegraciji u normalnu politiku i ekonomiju regije i dalje od kontinuirane izolacije. Saudijska Arabija bi također mogla dobiti povećan kredibilitet za svoje nedavne napore da nastavi neovisniju regionalnu diplomaciju, koja je s vremena na vrijeme prilično jasno odstupila od politike koju preferiraju SAD. Ili je možda ovaj događaj favoriziran jer donekle uravnotežuje i kompenzira dugotrajne glasine Rijada prema normalizaciju odnosa sa Izraelom. U ovom trenutku, takve pretpostavke ne treba uzimati previše ozbiljno. Činjenica da se konferencija uopće održava predstavlja iskorak s nadom s obzirom na konfliktnu atmosferu posljednjih decenija na Bliskom istoku, posebno u interakciji s Iranom. Glavna nepoznanica uključuje obim do kojeg će regionalni i vanregionalni akteri koji ne učestvuju u procesu opstruirati postupak iza kulisa.
2. Nakon poboljšanja odnosa Irana i Saudijske Arabije, vidljivo je poboljšanje u odnosima Irana i drugih arapskih zemalja. U kojoj mjeri stvaranje mehanizma za regionalni dijalog može biti uspješno u takvoj atmosferi?
Čini se da je ova konferencija pod pokroviteljstvom UN-a definitivno paralelna nedavnoj međuvladinoj diplomaciji koja je počela normalizirati odnose Irana s arapskim svijetom nakon decenija napetosti i neprijateljskog angažmana, kao u toku sirijskog rata koji je počeo 2011. Septembarska konferencija se također može kontekstualizirati u u odnosu na opadanje hegemonističkih ambicija, sposobnosti i strateških prioriteta SAD u regionu, i polako pomerajući geografski naglasak na postizanje stabilnosti. Dalje razmatranje je međusobna interakcija između izraelske potrage za diplomatskom normalnošću sa Saudijskom Arabijom i drugim arapskim zemljama, i ovog kretanja Irana/Iraka/Zaljeva ka normalizaciji odnosa kao temelja za postizanje unutrašnje kohezije i stabilnosti.
Relevantan je i porast drugih regionalnih zabrinutosti od strane SAD-a i drugih, uključujući nepolitičke izazove unutar regiona koji ohrabruju zamjenu konfliktnih odnosa. kooperativne po prioritetu. Ozbiljni stresovi se već doživljavaju širom Srednjeg regiona koji se mogu pripisati ozbiljnom globalnom zagrevanju, koje je donelo rekordnu toplotu koja narušava zdravlje, pa čak i ugrožava buduće uslove za život u regionu. Odgovornom državnom upravljanju regionalnih aktera potrebno je više nego ikada da svoje sposobnosti rješavanja problema usmjeri na ove nove prijetnje blagostanju koje proizlaze iz rastuće nestabilnosti između modernizirajućih ekonomija i prirodnog staništa. U tom smislu, militarizam i ratovanje postaju skupe smetnje od previše dugotrajnih odloženih napora da se postigne nacionalna i ljudska sigurnost s obzirom na uvelike izmijenjene ekološke i političke uslove u savremenom svijetu.
3. Nakon smanjenja američkog prisustva u regionu, povećana je diplomatija u regionu po pitanju važnih bezbednosnih pitanja za zemlje regiona. Ocjenjujete li ovaj proces kao taktički ili strateški?
Čini mi se da je potreban oprez u pogledu sadašnjih i bliskih budućih regionalnih uloga glavnih aktera koji nisu bliskoistočni. Ne samo da se političke razlike preispituju u sadašnjim uvjetima, već i izgledi za postizanje mirne koegzistencije između zaljevskih monarhija i Islamske Republike Iran, uprkos njihovom kontinuiranom privrženosti antagonističkim tradicijama islamske teologije i prakse. Još jedna neizvjesnost se odnosi na to da li su nedavne američke preokupacije u drugim dijelovima svijeta, posebno u Ukrajini i Tajvanu, dale saudijskim liderima samopouzdanje potrebno za nastavak saradnje s Iranom i drugima izvan njegovih granica dajući prioritet svojim nacionalnim interesima. Također je relevantno da li je dugotrajna patnja zbog regionalnog neprijateljstva i režima međunarodnih sankcija povećala interes Irana za potencijalne koristi od dijaloga, posebno ako mu se dozvoli da bude odskočna daska ka pomirenju i odnosima zasnovanim na zajedničkim interesima i obostranoj koristi. I Iran i Saudijska Arabija su vjerovatno bili negativno pogođeni njihovim antagonističkim umiješanostima u politička previranja u Jemenu, što može djelomično biti u osnovi njihove zajedničke spremnosti da zamijene stabilnost za sukob kao kamen temeljac njihove buduće nacionalne sigurnosti.
4. Učešće Kine u regionu – iako trenutno nema širok vojni i bezbednosni aspekt – kakav će uticaj imati na regionalne trendove?
Povećani diplomatski aktivizam Kine u suprotnosti je s suštinski militariziranom diplomacijom koju su ranije praktikovale Sjedinjene Države u regiji često otvoreno podržavajući saudijske i izraelske ciljeve, kao u Jemenu ili u pogledu palestinske borbe za osnovna prava. Vjerujem da je iznenađujuće vješti napor Kine da postigne dijalog između Rijada i Teherana stvorio zabunu u Washingtonu. Da li SAD treba da pokuša da ponovo potvrdi svoje hegemonističke ambicije putem diplomatije prinude ili treba da sledi sopstvenu verziju diplomatije koja se normalizuje i orijentiše na stabilnost u regionu? U kojoj mjeri je Kina motivirana svojom zabrinutošću u vezi s energetskom sigurnošću i garancijama o pristupu zaljevskoj nafti? I u kojoj mjeri Kina šalje američkoj vladi poruku o efektu ako upadne u tradicionalne indo-pacifičke preokupacije Kine, onda će Kina uzvratiti upadom u područja u kojima je bilo snažno prisustvo SAD-a.
Kako smatram da se rat u Ukrajini dijelom odnosi na geopolitička usklađivanja nakon završetka Hladnog rata početkom 1990-ih, mnogo će ovisiti o tome hoće li globalna sigurnost zadržati svoju unipolarnu strukturu koja je nastala nakon sovjetske implozije 1992. ili će se vratiti nekom novom tipu bipolarnost (možda Kina/Rusija protiv NATO-a/Indija) ili tranzicije ka oblicima multipolarnosti koji traže veće oslanjanje na kooperativno globalno rješavanje problema zarad nacionalne, i još više, ljudske sigurnosti.
5. U kojoj mjeri se komercijalni odnosi i ekonomska međuzavisnost mogu koristiti za regionalne dijaloge?
Vjerujem da snažni komercijalni odnosi u većini uslova proizvode pozitivne oblike ekonomske međuzavisnosti, što zauzvrat jača procese dijaloga za rješavanje sukoba. Takav zamah također gradi političke temelje za povećanje trgovine, investicija, turizma, kulturne razmjene u zajedničkom interesu, donoseći obostranu korist. Pa ipak, ne može se pretpostaviti da takve ekonomske dimenzije nužno imaju ove pozitivne efekte. To zavisi od percepcije ravnoteže složenih interesa i često kontradiktornih percepcija, kao i od prisustva ili odsustva geopolitičkih pritisaka. Teško je generalizirati takve stvari, koje uvijek zavise od kontekstualnih faktora, koji se stalno mijenjaju.
Iz ranije navedenih razloga, regionalni i globalni razvoj trenutno podržava stabilizaciju diplomatije i širenje uzajamno korisnih ekonomskih odnosa među zemljama koje su posljednjih pola stoljeća ili više provele u neproduktivnom, skupom i opasnom sukobu. Uticaj ovakvog razvoja događaja na odnose sa Izraelom, posebno ako se uzme u obzir da je trenutno unutrašnje vrenje u toj zemlji i dalje velika, ali relevantna nepoznanica. Ako ekstremistička Netanyahuova vlada uspije zadržati vlast, ona bi mogla pokušati odvratiti pažnju od unutrašnjih konfrontacija obnavljanjem nacionalnog jedinstva pribjegavanjem akcijama koje namjerno povećavaju regionalne tenzije, posebno s Iranom, podržane zapaljivim tvrdnjama da je nacionalna sigurnost Izraela u pitanju. Upitno je da li će ova stara diverzantska igra funkcionisati u sadašnjim uslovima, ali potezi u tom pravcu ipak mogu biti opasni. Takođe, opasni i predstavljajući regionalni i vanregionalni izazovi bili bi implementacija aneksionističkih i jednodržavnih vizija od strane aparthejda, kolonijalne naseljeničke, jevrejske isključive države Izrael.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati