Posebno su me začudile neke riječi nakon uobičajene duge litanije predsjedničkih dostignuća, koje je iz mnogo drugačijih razloga također odabrala mašina za prikupljanje sredstava Demokratske stranke koja nikada ne miruje. Evo njihove verzije odlomka, prenijetog sljedećeg jutra kao privatnu poruku samog predsjednika meni:
"INikada nisam bio optimističniji u pogledu budućnosti Amerike, Richarde. Mislim to. Mi smo nacija sa jakom dušom, jakom kičmom i jakim narodom. Moramo samo zapamtiti ovo i zapamtiti ko smo. Ne postoji ništa iznad naših mogućnosti ako to radimo zajedno. "
Slušao sam ove reči, verovatno umetnute zbog njihovog inspirativnog uticaja na lakoverne građane, sa zaprepašćenom nevericom. Dugo sam se pitao kako su takva neautentična osjećanja mogla promaknuti pratnji ranije pouzdanih samocenzurisanih službenika koji očigledno fino podešavaju svaku pripremljenu riječ koja emituje iz Bijele kuće. Bio sam dodatno zbunjen i uznemiren uprkos tome što sam bolje razumio plaćeničke namjere u osnovi ovog navodno uzdižućeg koda kada sam shvatio da je ovaj nastavak bio još jedan apel u beskrajnom nizu svakodnevnih molbi demokratskih lidera za novac za podršku Demokratskoj stranci, uključujući navođenje predloženih iznosa zaloga kojima bismo mi ovce mogli doprinijeti.
Ove najuvredljivije riječi izvučene iz dugog predsjedničkog obraćanja i dalje su bile iznenađenje, prevladavajući u stvari mnoga istinska domaća postignuća Bidenovog predsjedništva. Možda je istaknutost finansiranja uvod u kampanju za drugi mandat 2024. i treba je tumačiti kao ništa drugo do poklič koji namjerno potiskuje mračnu stvarnost s kojom se Amerika suočava, nudeći umjesto njih više 'hljeba i cirkusa', u stvari, obećaj da će Nero nastaviti da petlja.
Da sam bio obojena osoba, autohtoni preživjeli ili samo siromašan, možda bih se zapitao da li bi ova neprimjereno optimistična poruka mogla biti namjernije preformulisana: „Ja samikada više pesimistično o budućnosti Amerike. Mi smo nacija tainted od strane slabe duše, a rasistički, patriotski kičmu, i naizgled zauvek ljubavne afere s oružjem, rat i militarizam. Mogli bismo mnogo bolje za nas i druge širom sveta, ako pokušamo konačno to priznati grijehe prošlosti i neuspjehe sadašnjosti. IU duhu davno zakašnjelog i svečanog sjećanja, pozivam sve građane da preduzmu korake kako bi ublažili ova nacionalna sjećanja na to ko smo bili prebacivanjem nekih budućih rashoda iz budućih godišnjih vojnih budžeta u fond za reparacije za dobrobit prošlih i sadašnjih žrtava ropstva, etničkog čišćenja i službenih oblika rasizma usmjerenih na Indijance i Afroamerikance. Ako mi kao nacija želimo biti ozbiljni u prevazilaženju ove okaljane prošlosti naše zemlje, moramo se također pozitivnije uključiti u šire planetarne borbe za pravdu i opstanak vrsta. Bilo bi zagrljaj uzaludnosti i gluposti pretvarati se da trenutno možemo odgovoriti na ove izazove djelujući kolektivno kada ne možemo čak ni sarađivati kod kuće u ime nacionalnog javnog blagostanja, a još manje na međunarodnom planu, za globalno zajedničko dobro. Ako bih se prepustio luksuzu da iskreno razgovaram sa čelnicima zemlje, morao bih priznati da se trenutno činimo u stanju da djelujemo zajedno samo kada je u pitanju vođenje rata ili priprema za rat sa stvarnim ili izmišljenim protivnicima."
Drugim riječima, ne samo da je ova najnovija SOUA bila van dodira s iskustvom većine Amerikanaca, već je izgledalo pomalo čudno neshvatljivo propovijedati nacionalno jedinstvo dok se traže sredstva za koja se tvrdilo da su potrebna kako bi se osiguralo da demokrate ostanu u kontroli vlade. Svakako ne republikanska opozicija, niti stranka čija dostignuća Bajden hvali, nemaju ni najmanju namjeru da budućnost Amerike oslanjaju na “naš kapacitet” da djelujemo zajedno. Bajden, ili barem stranački zvaničnici, jasno razumiju dubinu polarizacije, pojačavajući svoju ponudu za sredstva ovim standardnim partizanskim riječima: “I moramo izabrati više demokrata da bismo uradili više.” Smatram značajnim da su samo ove riječi podebljane u pozivu za finansiranje koji sam dobio iz središnjice stranke, očigledno naglašavajući njihov osjećaj da je osnovna ideja predsjedničkog obraćanja bila da samo doniranjem novca dobrim momcima vrlina može prevladati s obzirom na intenzitet nacionalnog antagonizmi koji se izražavaju u sukobu ideja o tome kako oblikovati budućnost. Sa stajališta sadašnjosti teško je predvidjeti hoće li budući Bidenovi biografi zastati kako bi primijetili takvu grubu kontradikciju, i ako jeste, objasniti ovu napetost u pristupu uobičajenim licemjerjem ili plaćeničkim oportunizmom, ili nekom kombinacijom. Računanje s prošlošću gotovo je jednako neizvjesno kao i predviđanje budućnosti. Ono što se čini jasnim je da bi samo korumpirani apologeti sugerirali da su Bajdenove riječi ekstremnog optimizma bile izraz istinskih uvjerenja, s obzirom na njihovu odvojenost od živopisnih svakodnevnih podsjetnika na različite oblike nedjela koja dominiraju prošlim i sadašnjim ponašanjem zemlje.
Jedna cinična mogućnost je ukazati na priliku kao na onu u kojoj se nacionalni vođa po tradiciji i navici zadržava samo na pozitivnom, bez brige o tome da li prikazuje stvarnost ili ne. Ipak, vremena su previše opasna da bismo se zadovoljili tako jadnim izgovorom za lažno svjedočenje, za šta optužujem Bajdena i stranka.
Omotavanje ovog poziva za doprinose u neobuzdanom osjećaju optimizma u pogledu budućnosti nacije i njenih ljudi je još zbunjujuće jer se nikakvi prateći napori, ma koliko slabašni, nisu ulagali u razloge za tako bezobzirno zanemarivanje niza nacionalnih i globalnih prijetnji koje svakodnevno i očigledno mračno zamagljuje budućnost zemlje kao nikada do sada. To sugerira provokativno pitanje – možemo li zaista razlikovati Bajdenovu perspektivu od slogana Donalda Trumpa u udarnom terminu koji se tako često smatra liberalnim prezirom – 'Učinimo Ameriku ponovo velikom'? Možda ova nevjerovatna konvergencija pogleda odražava perverzno i nesvjesno unutrašnje uvjerenje da se zaista okupljamo. Da bi dobio prednost pred mojim izrugivanjem, Bajden bi na slično formulisanu Trampističku tvrdnju mogao odgovoriti insistiranjem da je Amerika već velika, i da nema potrebe da je čini velikom, pogotovo ako to uključuje praćenje Trumpovog regresivnog puta prema veličina. Ali ovo bi bilo još očiglednije boraviti u varljivoj zoni udobnosti.
Biden bi se trebao stidjeti takvih izraza optimizma o našoj nacionalnoj budućnosti kada jedva da nije prošao dan bez masovne pucnjave u školi ili javnom društvenom okruženju kao što je plesna dvorana ili javni kulturni događaj; preko 200 masovnih pucnjava u prva dva mjeseca 2023. Osim toga, nedavni izvještaji sugeriraju da je stopa samoubistava u Americi ponovo u porastu među veteranima, obojenim osobama, da bijeda tinejdžera nikada nije bila veća, te da je veliki broj građana koji se bore da zarade dovoljno da obezbede zdravlje, hranu i smeštaj za svoje porodice ismevaju se Bajdenovim hvalisanjem o ekonomskom oporavku tokom njegovog mandata. Za detaljniju dokumentaciju takvih sumornih generalizacija posjetite ove web stranice
Bajden obmanjuje javnost kada su krvave manifestacije oružanog nasilja i akutne depresije nesrazmjerno mnogo veće u Americi nego u usporedivo industrijaliziranim društvima. A ono što je na neki način gore od samih tragedija je društvena inercija koja je uslijedila, da se tako malo toga što se moglo učiniti čak i predlaže i raspravlja, a još manje poduzima. Takvo izbjeljivanje nacionalnog nedjela trebalo bi da izazove kajanje, a ne izbegavajuće poricanje. Ni u jednoj drugoj zemlji na svijetu, koja trenutno nije pogođena teškim unutrašnjim sukobima ili borbama velikih razmjera, roditelji ne brinu da više nikada neće vidjeti svoju djecu živu ako se ne vrate kući iz škole u očekivano vrijeme. Pa ipak, ne čuje se čak ni šapat o ukidanju ili barem preinačenju ustavnog prava na nošenje oružja, kako je navedeno u članu II, i tumačeno vrlo permisivno.
Ako naši lideri i dalje kriju od građana loše stvari o siromaštvu, rasizmu, kulturi oružja, zadiranju u akademske slobode i globalnom militarizmu (veći godišnji vojni troškovi od sljedećih devet zemalja, najveća međunarodna prodaja i profit korporativnih trgovaca smrću, stotine prekomorskih baza, podmlađivanje vojnih saveza, predatorsko ponašanje u odnosu na prirodne resurse)? Kao građani zar ne bismo trebali imati pravo da čujemo o nekim putevima naprijed koji će uključivati borbu protiv ovih regresivnih karakteristika političkog pejzaža? Ako ove ružne istine počnu da priznaju oni koji upravljaju upravljanjem, tada bi osnova mogla početi postojati koja omogućava pozitivno djelovanje i budi nadu da je barem moguće biti oprezno pozitivan u pogledu budućnosti zemlje. Možda izgleda naivno tražiti američko vodstvo u ovom oštrom vremenu koje pokazuje poniznost, prenosi istinite poruke građanima i ostavlja publiku s osjećajem sveukupne hitne zabrinutosti. To je svakako prikladan trenutak za grandiozno iskazivanje nacionalnog ponosa i umanjivanje prijetnji budućem kvalitetu života u zemlji i cijeloj planeti. Nacionalna situacija je isuviše duboko izazovna da bismo se zadovoljili predsjedničkim bromidima. Ono što je najpotrebnije su politike i prakse koje utjelovljuju suosjećanje, i potpuno su posvećene odgovaranju na imperative ljudske sigurnosti kao svih nivoa društvene interakcije i prirodnog staništa od lokalnog do planetarnog, čak i kosmičkog.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati