Fotografija Petrenko Andriy/Shutterstock
Jedan ključ za okončanje rata u Ukrajini može biti na neočekivanom mjestu: Bjelorusija. Ukrajinska obavještajna služba je 28. februara upozorila da će se bjeloruske trupe pridružiti ruskoj invaziji, ali su izvještaji opovrgnuti od strane američkih obavještajnih službi, a te trupe nisu prešle granicu. Sada možda znamo zašto: masovno neslaganje unutar bjeloruske vojske.
Prvo malo pozadine. Masovni prodemokratski protesti potresli su režim Aleksandra Lukašenka 2020. godine, nakon što je ukrao izbore opozicionoj liderki Svetlani Tihanovskoj. Lukašenko je pozvao Putina da pošalje ruske trupe da uguše proteste, a pretnje su naterale Tihanovsku da pobegne u Litvaniju. U to vrijeme su otišli i neki vojni zvaničnici i regrutacijski mladići. Lukašenkova otmica civilnog aviona prošle godine dovela je do toga da većina zemalja otkaže sve letove za glavni grad Minsk. On je nedavno dozvolio Rusiji da koristi Bjelorusiju kao polazište za invaziju na Ukrajinu.
Jedan od viših savjetnika Tihanovskaye, Franak Viacorka, potvrđuje da je Putin planirao da se bjeloruska vojska pridruži njegovoj invaziji (što Minsk negira). Ali plan je osujećen nizom ostavki visokih vojnih zvaničnika, koji su pobjegli iz zemlje i kontaktirali opoziciju u egzilu. Štaviše, stotine mladih Bjelorusa u regrutnoj dobi također je pobjeglo preko zatvorenih granica, što je “opasno i skupo”.
Viacorka je prokomentarisao: „Znamo da postoji visok stepen demoralizacije među oficirima u vojsci. Osim toga, postoji velika demoralizacija među regrutovanim vojnicima, koji masovno bježe sa granica zemlje na bilo koju moguću destinaciju, uključujući Rusiju, Kazahstan i baltičke države.”
On je nastavio: “Posljednjih dana bilježimo rastući pritisak od strane komandanata vojnih jedinica da ne intervenišu u borbama u Ukrajini. Ima oficira koji su uzeli bolovanje, drugi koji su tražili raskid ugovora sa vojskom, čak i po cenu nadoknade svih troškova služenja vojnog roka. Govorimo o hiljadama dolara.”
Prema Viacorka, „najveći problem za njih je to što nemaju praktičan način da napuste Bjelorusiju. Ranije su mogli da odu za Gruziju, ali sada su svi letovi tamo iz Bjelorusije otkazani za narednih šest mjeseci. Nema letova za zapadnu Evropu, a veoma je teško doći do letova za Istanbul. Dakle, jedini način da se prebjegne je da ilegalno pređe granicu sa susjednim zemljama. Mnogi policajci još uvijek nisu spremni riskirati ovaj korak.”
Viacorka je zaključio: „Bjelorusija je svoju vojnu infrastrukturu stavila na raspolaganje Rusima, ali bjeloruske jedinice tek treba da uđu na teritoriju Ukrajine. Štaviše, vidimo da su jedinice stacionirane uz granicu sa Ukrajinom vraćene u svoje baze. Čini se da je odluka o uključivanju bjeloruske vojske u borbe promijenjena kao rezultat pritiska vrha i odbijanja jednostavnih vojnika da se bore.”
U dramatičnom razvoju događaja, general-major Viktor Gulevič, načelnik Generalštaba, napisao je pismo ostavke bjeloruskom ministru odbrane Viktoru Khrenjinu, govoreći o nevoljkosti vojske da se pridruži invaziji. U pismu (koji je na internetu postavio bivši zamjenik ukrajinskog ministra odbrane Aleksandar Nosov) se navodi: „Obavljanje objašnjavajućeg rada sa komandantima vojnih jedinica nije dalo rezultate. Imam hrabrosti pretpostaviti da nam smjena komandanata ovih vojnih jedinica, koji nisu mogli organizirati formiranje grupa na terenu, neće dati rezultat koji nam je potreban. S obzirom na navedeno, tražim Vašu odluku u vezi prihvatanja moje ostavke.” An članak o pismu, koje Minsk opovrgava, bilo je u londonskom dnevniku izraziti (3.).
Viacorka's intervju bio je istog dana u vodećem dnevnom listu Tel Aviv Israel Hayom (3-7-22), koji je takođe izvestio da su se „mnogi bjeloruski borci – što je ekvivalent oko pet vojnih jedinica – pridružili Ukrajincima u borbi protiv Rusa. 'Partizanski' pokret protivnika bjeloruskog režima rasporedio je svoje ljude širom zemlje kako bi spriječio raspoređivanje ruskih vojnih snaga unutar Bjelorusije...”
U članku se dodaje da su „organizacije za ljudska prava izvijestile da je bjeloruskim muškarcima od 18 do 58 godina naređeno da se lično registruju u regrutnim stanicama i da ostave svoje mobilne telefone i pasoše vlastima kako bi im otežali bijeg iz države. Prema izvještajima, oni su dužni da se pojave u kancelarijama za regrutaciju sa članovima porodice, kojima je rečeno da će biti kažnjeni ako se njihovi rođaci ne pojave kada budu pozvani da se bore za svoju zemlju.”
Dakle, put ka miru u Ukrajini možda prolazi kroz Minsk, ali ne zbog Minskog sporazuma između Rusije i Ukrajine iz 2014-15 (koji je umro kada je Putin napao Ukrajinu). Ako ponovo izbiju masovni protesti protiv Lukašenkove vladavine, ovoga puta možda podržani od strane partizana ili čak vojnih prebjega, on možda neće moći ponovo pozvati Putina u pomoć, jer su ruske snage zaglavljene u Ukrajini. Možda još nije moguće da Rusi svrgnu Putina s vlasti, ali Bjelorusi su se već približili svrgavanju njegovog mlađeg partnera Lukašenka, i možda bi to mogli učiniti ponovo.
Uz svu pažnju Rusije na pokretanje ofanzive na Ukrajinu, odbrana same Bjelorusije je gotovo sigurno zanemarena. Ako vojna neslaganja ili obnovljena pobuna odvuku pažnju Lukašenka, ukrajinske snage bi mogle pokrenuti odvažni kontraudar na ruska vojna odredišta, ili čak podržati bjeloruski ustanak. Prema Reuters (3/10/22), Lukašenko je zapravo rekao svom ministarstvu odbrane da bjeloruska vojska mora "spriječiti svaki pokušaj - vjerovatno ukrajinskih snaga - da preseku ruske linije snabdijevanja i 'udare na Ruse s leđa'", što očigledno znači unutar Bjelorusije sebe.
Ako takva revolucija u Bjelorusiji bude uspješna, to bi moglo promijeniti situaciju za Ukrajinu. Nova vlada u Minsku bi vjerovatno naredila ruskim snagama da napuste zemlju, uskraćujući Putinu njegov sjeverni front u Ukrajini. Čak i Putin možda neće biti voljan da se bori protiv Ukrajine i Belorusije istovremeno. Smjena Lukašenka bila bi crveni znak upozorenja Putinu da bi on mogao biti sljedeći.
Kao geograf, mogu spekulisati da bi nova vlada u Minsku takođe proširila geopolitičke opcije dostupne u regionu. Vrlo je sumnjivo da bi se Bjelorusija prijavila za članstvo u NATO-u, riskirajući reakciju Moskve, pa bi umjesto toga mogla proglasiti neutralnost, bez dopuštenja ni NATO ni ruskim trupama. Uvjereniji od sigurnosti na svojoj sjevernoj granici i suočen s brutalnom ruskom okupacijom, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao bi odustati od svog cilja pridruživanja NATO-u i prihvatiti neutralnost kao dio mirovnog rješenja.
U tom slučaju, Bjelorusija, Ukrajina i (već neutralna) Moldavija zajedno bi činile neutralnu zonu između NATO-a i Rusije, što bi zapravo moglo donijeti malo stabilnosti istočnoj Evropi. Možemo se samo nadati, ali bez obzira na ishod, mogućnosti okončanja ukrajinskog rata mogu se naći u drugim glavnim gradovima osim u Kijevu i Moskvi.
Zoltán Grossman je član Fakulteta za geografiju i autohtone studije na The Evergreen State College u Olimpiji, Washington, predaje na raskrsnicama etničke nacionalnosti, militarizma i prirodnih resursa. Predavao je kurseve i karte o istočnoj i centralnoj Evropi, i jeste porodičnim korenima u Mađarskoj. Njegova web stranica je na https://sites.evergreen.edu/zoltan
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati