Da su radnička prava test, cijeli svijet bi pao. Osnovna radnička prava su pod stalnim napadima, ali koliko je loše kvantificirano je u upravo objavljenom izvještaju Međunarodne konfederacije sindikata u kojem je svaka zemlja dobila ispod 50 posto.
Kako bi bolje sumirao ove rezultate, ITUC je grupisao svjetske zemlje u pet rang-lista, pri čemu rang jedan označava zemlje sa (relativno) najboljim uslovima za rad ljudi i rang od pet zemalja sa najrepresivnijim uslovima. Većina zemalja sa rang-likom jedan nalazila se u Evropskoj uniji, ali u ovu grupu su bili i Togo i Urugvaj. One s petom pozicijom uključuju neke od najrepresivnijih zemalja svijeta, uključujući Kinu i Saudijsku Arabiju, ali i Grčku, Tursku i Južnu Koreju. Sjedinjene Američke Države imaju četvrto mjesto na ljestvici. Toliko o domu slobodnih.
ITUC sebe opisuje kao „konfederaciju nacionalnih sindikalnih centara“ koja uključuje 325 pridruženih organizacija u 161 zemlji i teritoriji. Njegov Globalni indeks prava sažima podatke o zloupotrebi sindikalnih prava širom svijeta. The uvodna stanja izvještaja:
„Porast nesigurnih radnih odnosa dodatno je produbio ranjivost radnika na diskriminaciju na radnom mjestu. Vlade u velikoj većini zemalja su ubijeđene da izmijene svoje radno zakonodavstvo kako bi podstakle različite oblike nesigurnog rada. U gotovo svim zemljama, privremeni rad, rad preko agencija, podugovaranje i druge vrste neformalnog rada brzo se šire. S obzirom na njihovu nestabilnu situaciju zaposlenja i visok rizik od otpuštanja, nesigurni radnici su obeshrabreni da se učlane u sindikate i da budu obuhvaćeni kolektivnim pregovaranjem. To znači da radnici u nesigurnim oblicima zaposlenja nemaju potrebnu podršku da poboljšaju svoju radnu situaciju.”
Izvještaj prikuplja informacije o svakoj zemlji za 97 indikatora izvedenih iz standarda Međunarodne organizacije rada. Ovi pokazatelji se odnose na jednu od pet kategorija: Osnovne građanske slobode; pravo na osnivanje ili pristupanje sindikatima; sindikalne aktivnosti; pravo na kolektivno pregovaranje; i pravo na štrajk. On svakom od 97 pitanja dodeljuje jednostavno da ili ne, a ne postepeniji sistem kako bi se eliminisala svaka potencijalna pristrasnost i zato što je svako „univerzalno obavezujuća obaveza“ koju bi sve zemlje trebale da poštuju.
Dakle, 97 je najviši mogući rezultat za bilo koju zemlju. Najviši postignuti rezultat, međutim, bio je 43. Najniži je bio nula. Stoga je studija grupisala svjetske zemlje u pet rang-lista, pri čemu je svaka rangirala otprilike jednu petinu ukupnog broja. The ITUC-ova mapa prava radnika je ispod, sa najsvetlijom žutom bojom one zemlje sa rangom jedan (one sa najviše poštovanja prava), a najdubljom narandžastom i crvenom one sa rangom pet (one sa najmanje poštovanja prava).
Zemlje sa četiri rang-liste, kao što su Sjedinjene Države, Honduras, Indonezija i Kuvajt, „prijavile su sistematska kršenja. Vlada i/ili kompanije ulažu ozbiljne napore da slome kolektivni glas radnika koji dovode temeljna prava u stalnu prijetnju.” Samo nešto bolje su one sa tri rang-liste, kao što su Australija, Kanada, Singapur i Ujedinjeno Kraljevstvo, gdje se „Vlada i/ili kompanije redovno miješaju u kolektivna radna prava ili ne uspijevaju u potpunosti garantirati važne aspekte ovih prava. Postoje nedostaci u zakonima i/ili određenim praksama koji omogućavaju česta kršenja.”
Ti uslovi se ogledaju u sve manjem broju štrajkova. Tokom 1970-ih, u prosjeku tokom 1970-ih, u prosjeku 289 obustava rada koja uključuje 1,00 ili više radnika održavala se godišnje u Sjedinjenim Državama. U 2009. godini nije ih bilo više od pet. Lockouts, u kojima menadžment zabranjuje zaposlenima da rade, postali su češći, dostigavši rekordne nivoe ove decenije.
To je, naravno, svjetski fenomen, ni na koji način nije ograničen ni na jednu državu, uključujući i onu koja nameće svoju volju ostatku svijeta kroz pogrešnu ideologiju „izuzetnosti“. ITUC u svom izvještaju primjećuje:
„Radnici se svuda bore za svoje pravo na kolektivno predstavljanje, a deficiti dostojanstvenog rada postoje u različitim stepenima u većini zemalja. Zloupotrebe prava se pogoršavaju, a ne poboljšavaju i previše zemalja ne preuzima odgovornost za zaštitu prava radnika u nacionalnom kontekstu ili kroz korporativne lance nabavke. Na osnovu izvještaja podružnica, radnici u najmanje 53 zemlje su ili otpušteni ili suspendovani sa svojih poslova zbog pokušaja da pregovaraju o boljim uslovima rada. U velikoj većini ovih slučajeva nacionalno zakonodavstvo nije nudilo nikakvu zaštitu ili nije pružalo odvraćajuće sankcije kako bi se poslodavci koji zlostavljaju pozvali na odgovornost. Zaista, poslodavci i vlade su saučesnici u utišavanju glasa radnika protiv eksploatacije.”
Nastavak trke do dna je sve što se nudi. Kapitalisti su dobro organizovani, preko granica. Bolje bi bilo da rade isto.