U korporativnim medijima bilo je mnogo navijanja zbog Stalnog arbitražnog suda u Hagu koji je naredio ruskoj vladi da plati više od 51 milijardu američkih dolara kao kompenzaciju za konfiskaciju imovine Yukosa, ali šutnje o prvobitnoj krađi kompanije od strane Mihaila Hodorkovskog .
Osnova odluke arbitražnog suda bila je da je imovina Yukosa, zaplijenjena zbog navodnog neplaćanja poreza, prodata za 9 milijardi dolara, što je znatno ispod procijenjene vrijednosti kompanije. Pogodno je izostavljeno iz ove slike da je gospodin Hodorkovski kupio imovinu za 159 miliona dolara sedam godina ranije u namještenom procesu koji je kontrolirao. Učinio je to kao jedan od sedam oligarha koji su kupili duboko nepopularnog bivšeg predsjednika Borisa Jeljcina za drugi mandat i kao nagradu dobili kontrolu nad ogromnim prirodnim resursima zemlje.
Ovo je priča koja se ne može odvojiti od pada Sovjetskog Saveza i pljačke njegove imovine, sa šačicom novopečenih oligarha, uglavnom bivših trgovaca na crnom tržištu koji su postali bankari, koji dolaze da kontrolišu ekonomiju postsovjetske Rusije. Procjene veličine imovine koja je došla u vlasništvo sedam najvećih oligarha (gospodin Hodorkovski je bio jedan od njih) kasnih 1990-ih se kreću do polovine ruske ekonomije. Ovo u isto vrijeme kada se ruska ekonomija smanjila za 45 posto i procjenjuje se 74 miliona Rusa živelo je u siromaštvu prema Svjetskoj banci; dva miliona je bilo u siromaštvu 1989.
Važan faktor u neuspehu perestrojke Mihaila Gorbačova bio je to što su radni ljudi videli da reforme idu na njihov račun. Reforma iz 1987. godine olabavila je zaštitu radnih mjesta u zamjenu za savjete preduzeća koji su radnicima trebali dati glas u menadžmentu, ali savjeti su uglavnom bili nedjelotvorni ili su ih rukovodstva kooptirala. Zakon je takođe imao za cilj da eliminiše nedostatak radne snage. Nije, a reforma iz 1990. je potajno donesena kako bi se smanjila zaposlenost i eliminisala sposobnost radnih ljudi da se brane. Preduzeća bi sada imala privatne vlasnike sa pravom nametanja upravljanja i vlasnički udjeli bi se mogli prodati.
Iscrpljenost od višegodišnje borbe takođe je bila faktor nedostatka organizovanog otpora elementima kapitalizma koji su uvedeni u poslednjim godinama perestrojke i šok terapiji koja je nametnuta Rusiji početkom 1992. godine, nekoliko dana nakon formalnog raspada. Sovjetskog Saveza i preuzimanje neosporne vlasti od strane predsjednika Jeljcina. Šok terapija je hiperinflacijom uništila ušteđevinu Rusa, a državna preduzeća su prodavana po prodajnim cijenama, ili ponekad jednostavno uzimana.
Veze su mu omogućile da osniva poslove
G. Hodorkovski je iskoristio svoje veze kao funkcioner u Savezu komunističke omladine da osnuje kompaniju koja je uvozila i preprodavala kompjutere i drugu robu uz ogroman profit i bavila se špekulacijama sa valutama. Prihodi su iskorišteni za jeftinu kupovinu kompanija i osnivanje banke. Njegova banka, Menatep, zaradio velike naknade davanjem kredita kada je tokom postsovjetskog kolapsa bio u oskudnoj ponudi.
Kada je predsednik Jeljcin bio na reizboru 1996. godine, suočio se sa zastrašujućim izazovom jer je njegov rejting popularnosti bio znatno ispod 10 procenata - desetine miliona Rusa su uronjeni u siromaštvo, a ekonomija je pala nekoliko godina uzastopno. Predsjednik je u svojim memoarima priznao da je on bio pred otkazivanjem izbora. No, sedam oligarha mu je predstavilo plan, shemu koja je postala poznata kao “zajmovi za dionice”.
Ovih sedam oligarha ponudilo je predsedniku Jeljcinu povoljnu pogodbu: umesto plaćanja poreza, davali bi kredite vladi kako bi ona mogla da podmiri svoje troškove, kao što je zapravo plaćanje svojih zaposlenih. Zauzvrat, vlada bi oligarsima dala kolateral u obliku dionica velikih preduzeća prirodnih resursa koja su uskoro trebala biti privatizovana. (Druga državna preduzeća su brzo privatizovana nakon primene šok terapije.)
Ako bi krediti bili vraćeni, bankari bi vratili dionice. Ako ne, oligarsi bi održavali aukcije za prodaju kolaterala. Vlada nije bila u mogućnosti da vrati ove kredite, ali je predsednik Jeljcin izdao dekret kojim je potpisan dogovor u avgustu 1995. godine.
Oligarsi su koristili svoje banke za sprovođenje naknadnih aukcija i, kroz mešavinu nameštenih uslova i povoljno zatvorenih aerodroma, sve su ih osvojili po cenama koje su bile male delove razumne tržišne vrednosti preduzeća. Ova preduzeća su predstavljala ogromne ruske rezerve nafte, nikla, aluminijuma i zlata i manjinski udeo u dominantnoj gasnoj kompaniji Gazprom.
Svih ovih sedam oligarha postali su milijarderi kroz prevaru sa “zajmovima za dionice”. Oligarsi, koji su posedovali skoro čitave ruske masovne medije, potrošio 33 puta više od zakonske granice na izborima i obezbedio 800 puta više televizijskog izveštavanja o predsedniku Jeljcinu nego što je bilo obezbeđeno njegovim protivnicima.
Banka gospodina Hodorkovskog, Menatep, bila je zadužena za aukciju Yukosa. Izbjegao je nadmetanje, što je omogućilo njegovoj holding kompaniji kupiti ga za 159 miliona dolara, samo 9 miliona dolara iznad početne cijene. Dokle god je Boris Jeljcin bio predsednik, oligarsi su mogli da kradu sve što su želeli. Zapadne vlasti se nisu žalile na ovo; Bombardovanje predsjednika Jeljcina i nezakonito raspuštanje ruskog parlamenta 1993. godine, koje je rezultiralo više od 500 mrtvih, proslavljeno je kao demokratski trijumf. Zaista, glavni ekonomista Svjetske banke za Rusiju je izjavio: “Nikada se u životu nisam toliko zabavljao. "
Korporativni advokati kao arbitri
Stalni arbitražni sud koji je izrekao presudu u iznosu od 51 milijardu dolara jedan je od međunarodnih tribunala koji sporove između investitora i država razmatraju iza zatvorenih vrata. Kao što je uobičajeno kod ovih tijela, arbitri su korporativni advokati koje su imenovale vlade.
U slučaju Yukos, svaka strana je mogla izabrati jednog od tri panelista koji će saslušati slučaj. The odlučujući panelist bio je Yves Fortier, bivša predsjednik jedne od najvećih kanadskih korporativnih advokatskih kancelarija i Alcan Inc., rudarske kompanije koju je kupio Rio Tinto, i direktor nekoliko drugih kompanija.
Ne vidim smisla poricati da je politika stajala iza zatvorske kazne gospodina Hodorkovskog i njegovog gubitka Jukosa. Ali ne može biti sporno da su mu politika i sumnjivo dilanje uopće zaradili svoje bogatstvo. Gangsterski kapitalizam u kojem je briljirao 1990-ih, navijan od Zapada, bio je bez milosti. Hoće li doći do izliva simpatija za desetine miliona Rusa koji su oslabljen da bi Hodorkovski postali milijarderi? Mislim da već znamo odgovor.