Izdanje za siječanj/veljača Vanjski poslovi sadržavao je članak "Vrijeme je za napad na Iran: Zašto je udar najmanje loša opcija", autora Matthewa Kroeniga, zajedno s komentarima o drugim načinima obuzdavanja iranske prijetnje.
Mediji odzvanjaju upozorenjima o mogućem izraelskom napadu na Iran, dok SAD oklijevaju, držeći otvorenom mogućnost agresije - čime ponovno rutinski krše Povelju UN-a, temelj međunarodnog prava.
Dok napetosti eskaliraju, jezivi odjeci priprema za ratove u Afganistanu i Iraku su u zraku. Grozničava retorika predizborne kampanje u SAD-u doprinosi ritmu bubnja.
Zabrinutost oko "neposredne prijetnje" Irana često se pripisuje "međunarodnoj zajednici" - kodnom jeziku za američke saveznike. Ljudi u svijetu, međutim, imaju tendenciju vidjeti stvari prilično drugačije.
Nesvrstane zemlje, pokret sa 120 zemalja članica, snažno su poduprle pravo Irana da obogaćuje uran - mišljenje koje je dijelila većina Amerikanaca (prema anketi WorldPublicOpinion.org) prije masovnog propagandnog napada u posljednje dvije godine.
Kina i Rusija protive se američkoj politici prema Iranu, kao i Indija, koja je najavila da će zanemariti američke sankcije i povećati trgovinu s Iranom. Turska je slijedila sličan kurs.
Europljani smatraju Izrael najvećom prijetnjom svjetskom miru. U arapskom svijetu Iran se ne sviđa, ali ga samo mala manjina vidi kao prijetnju. Umjesto toga, Izrael i SAD se smatraju glavnom prijetnjom. Većina smatra da bi regija bila sigurnija da Iran ima nuklearno oružje: U Egiptu uoči Arapskog proljeća, 90 posto je bilo tog mišljenja, prema anketama Brookings Institution/Zogby International.
Zapadni komentari dosta su govorili o tome kako arapski diktatori navodno podupiru američki stav o Iranu, ignorirajući činjenicu da mu se velika većina stanovništva protivi - stav koji je previše otkrivajući da bi zahtijevao komentar.
Zabrinutost oko izraelskog nuklearnog arsenala odavno su izrazili i neki promatrači u Sjedinjenim Državama. Gen. Lee Butler, bivši čelnik Strateškog zapovjedništva SAD-a, opisao je izraelsko nuklearno oružje kao "ekstremno opasno". U časopisu američke vojske, potpukovnik Warner Farr napisao je da je jedna "svrha izraelskog nuklearnog oružja, koja se ne navodi često, ali je očigledna, njegova 'uporaba' na Sjedinjenim Državama"—vjerojatno kako bi se osigurala dosljedna američka podrška izraelskoj politici.
Trenutno je glavna briga da će Izrael nastojati isprovocirati neku iransku akciju koja će potaknuti američki napad.
Jedan od vodećih izraelskih strateških analitičara, Zeev Maoz, u "Obrani Svete zemlje", njegovoj sveobuhvatnoj analizi izraelske sigurnosne i vanjske politike, zaključuje da je "bilans izraelske nuklearne politike izrazito negativan" - štetan za sigurnost države. Umjesto toga poziva Izrael da traži regionalni sporazum o zabrani oružja za masovno uništenje: zonu bez oružja za masovno uništenje, na koju poziva rezolucija Opće skupštine UN-a iz 1974. godine.
U međuvremenu, sankcije Zapada Iranu imaju svoj uobičajeni učinak, uzrokujući nestašice osnovnih namirnica - ne za vladajuće klerike, već za stanovništvo. Nije ni čudo što je iransko hrabro protivljenje osudilo sankcije.
Sankcije protiv Irana mogle bi imati isti učinak kao i njihove prethodnice protiv Iraka, koje su cijenjeni diplomati UN-a koji su ih provodili osudili kao "genocidne" prije nego što su konačno podnijeli ostavku u znak protesta.
Sankcije Iraku uništile su stanovništvo i ojačale Saddama Husseina, vjerojatno ga spasivši od sudbine odmetničke galerije drugih tirana podržanih od strane SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva - tirana koji su napredovali praktički do dana kada su ih razne unutarnje pobune svrgnule s vlasti.
Malo je vjerodostojnih rasprava o tome što zapravo predstavlja iransku prijetnju, iako imamo autoritativan odgovor koji su dali američka vojska i obavještajne službe. Njihove prezentacije Kongresu jasno pokazuju da Iran ne predstavlja vojnu prijetnju.
Iran ima vrlo ograničen kapacitet za raspoređivanje snaga, a njegova strateška doktrina je obrambena, osmišljena da odvrati invaziju dovoljno dugo da diplomacija stupi na snagu. Ako Iran razvija nuklearno oružje (što još nije utvrđeno), to bi bio dio njegove strategije odvraćanja.
Razumijevanje ozbiljnih izraelskih i američkih analitičara jasno je izraženo 30-godišnjim CIA-inim veteranom Bruceom Riedelom, koji je u siječnju rekao: "Da sam iranski planer nacionalne sigurnosti, želio bih nuklearno oružje" kao sredstvo odvraćanja.
Dodatna optužba koju Zapad iznosi protiv Irana je da nastoji proširiti svoj utjecaj u susjednim zemljama koje su napale i okupirale SAD i Britanija, te podupire otpor izraelskoj agresiji koju podržavaju SAD u Libanonu i nezakonitoj izraelskoj okupaciji palestinskih zemalja. Kao i njegovo odvraćanje od mogućeg nasilja od strane zapadnih zemalja, iranske akcije se smatraju nepodnošljivom prijetnjom "globalnom poretku".
Globalno mišljenje se slaže s Maozom. Podrška je ogromna za WMDFZ na Bliskom istoku; ova bi zona uključivala Iran, Izrael i po mogućnosti druge dvije nuklearne sile koje su odbile pristupiti Ugovoru o neširenju nuklearnog oružja: Indiju i Pakistan, koji su, zajedno s Izraelom, razvili svoje programe uz pomoć SAD-a.
Podrška ovoj politici na Revizijskoj konferenciji NPT-a u svibnju 2010. bila je toliko snažna da je Washington bio prisiljen formalno pristati, ali uz uvjete: Zona nije mogla stupiti na snagu dok se ne uspostavi sveobuhvatno mirovno rješenje između Izraela i njegovih arapskih susjeda; Izraelski programi nuklearnog oružja moraju biti izuzeti od međunarodne inspekcije; i nijedna država (što znači SAD) ne smije biti obvezna pružiti informacije o "izraelskim nuklearnim postrojenjima i aktivnostima, uključujući informacije koje se odnose na prethodne nuklearne transfere Izraelu."
Konferencija 2010. pozvala je na zasjedanje u svibnju 2012. kako bi se krenulo prema uspostavi WMDFZ-a na Bliskom istoku.
Uz sav bijes oko Irana, međutim, postoji oskudna pozornost na tu opciju, koja bi bila najkonstruktivniji način suočavanja s nuklearnim prijetnjama u regiji: za "međunarodnu zajednicu", prijetnja da bi Iran mogao steći nuklearnu sposobnost; za većinu svijeta, prijetnja koju predstavlja jedina država u regiji s nuklearnim oružjem i dugim stažem agresije, te njezin supermoćni pokrovitelj.
Ne može se uopće spomenuti činjenica da SAD i Britanija imaju jedinstvenu odgovornost posvetiti svoje napore ovom cilju. U nastojanju da osiguraju tanko pravno pokriće za svoju invaziju na Irak, pozvali su se na Rezoluciju 687 (1991) Vijeća sigurnosti UN-a, za koju su tvrdili da je Irak kršio razvojem oružja za masovno uništenje.
Možemo zanemariti tvrdnju, ali ne i činjenicu da rezolucija izričito obvezuje potpisnike na uspostavu WMDFZ-a na Bliskom istoku.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije