Prezir prema diplomaciji, traženje pobjede
Otkako je rat u Ukrajini počeo 24. veljače 2022. odgovor NATO-a, uglavnom artikuliran i materijalno implementiran od strane SAD-a, bio je izlijevanje ogromnih količina ulja na plamen sukoba, ruganje Rusiji i njezinu vođi, povećanje razmjera nasilja, veličinu ljudske patnje i opasno povećanje rizika od katastrofalnog ishoda. Ne samo da je Washington mobilizirao svijet da osudi rusku 'agresiju', već je opskrbljivao stalan tok naprednog oružja u velikim količinama Ukrajincima da se odupru ruskom napadu, pa čak i da izvrše protunapade. SAD je učinio sve što je mogao u UN-u i drugdje kako bi izgradio kaznenu koaliciju neprijateljsku prema Rusiji, ali je to povezao s raznim sankcijama i demonizacijom Putina kao notornog ratnog zločinca nepodobnog za vladanje i koji zaslužuje optužnicu i kazneni progon. Ovu perspektivu državne propagande vjerno je prenio samocenzurirani zapadni medijski filtar koji je svakodnevno slikovito prikazivao strahote rata koje je proživjelo ukrajinsko civilno stanovništvo, nešto što treba izbjegavati kad se radi o američkim intervencijama za promjenu režima ili izraelskom nasilju nanijeti napaćenom palestinskom narodu.
Takvo huškačko ponašanje naglašeno je novootkrivenim zapadnim entuzijazmom prema Međunarodnom kaznenom sudu, pozivajući sud da prikupi što je moguće više dokaza o ruskim ratnim zločinima. Ovo držanje orijentirano na zakon je u suprotnosti s intenzivnim prošlim protivljenjem naporima ICC-a da prikupi dokaze za istragu ratnih zločina od strane nepotpisnica (od kojih je Rusija jedna) u vezi s ulogom SAD-a u Afganistanu ili ulogom Izraela u okupiranoj Palestini. Donekle je takva jednostranost prikaza bila očekivana, pa čak i opravdana, no njezin intenzitet u odnosu na Ukrajinu opasno se isprepleo s neodgovornim i amaterski vođenim geopolitičkim ratom koji SAD vode protiv Rusije, a posredno i protiv Kine. To je rat s visokim ulozima koji određuje strukturu svjetskog poretka nakon Hladnog rata i uspona Kine kao vjerodostojnog suparnika dominaciji SAD-a. Takav geopolitički rat vodi se na način nesvjestan širih ljudskih interesa koji su u pitanju, iu dubokom smislu, protivan dobrobiti i sudbini Ukrajine i njezinog naroda.
Unatoč prisutnosti ovih značajki Ukrajinskog rata, zapadnjački umovi nastavljaju promatrati sukob s jednim zatvorenim okom. Čak se i Stephen Walt, umjereni i općenito razumni komentator vanjske politike SAD-a, a trenutačno razboriti, uvjerljivi kritičar Bidenovog neuspjeha da učini sve da krvavi okršaj u Ukrajini prebaci s bojnog polja na diplomatsko područje, ipak pridružuje ratnohuškačkom planu. refren obmanjujući tvrdnjom bez kvalifikacija da je "Ruska invazija na Ukrajinu nezakonita, nemoralna i neopravdana.." [Walt, "Zašto bi Washington trebao ozbiljno shvatiti ruske nuklearne prijetnje," Vanjska politika, 5. svibnja 2022.] Nije da je takva karakterizacija netočna sama po sebi, ali osim ako se ne dopuni objašnjenjima konteksta, ona daje vjerodostojnost ratno orijentiranom, samopravednom mentalitetu koji je pokazao Bidenovo predsjedništvo, dok štiti njegove geopolitičke ratne dimenzije od pregleda. Možda su Walt i drugi sličnih stajališta zauzeli ovaj stav da su se složili s Washingtonovim prikazom ukrajinske krize kao taktičkog ustupka potrebnog za postizanje faustovske pogodbe kako bi dobili mjesto za stolom kako bi njihova upozorenja i zagovaranje diplomacije mogli dobiti barem saslušanje insajdera vanjske politike koji savjetuju Bidena/Blinkena.
Da budemo jasni, čak i ako se može tvrditi da su Rusija/Putin pokrenuli rat koji je nezakonit, nemoralan i neopravdan, širi geopolitički kontekst ostaje ključan ako se želi ponovno uspostaviti mir i izbjeći katastrofa. Kao prvo, ruski napad može biti sve navedeno za koje se tvrdi, a ipak je dio geopolitičkog obrasca utvrđenog ponašanja koje su SAD same potvrdile u nizu ratova počevši s Vijetnamskim ratom, a osobito nedavno s Kosovom Rat, rat u Afganistanu i rat u Iraku. Nijedan od ovih ratova nije bio legalan, moralan i opravdan, iako je svaki imao geopolitičko obrazloženje zbog kojeg su izgledali poželjni američkim vanjskopolitičkim elitama i njihovim najbližim partnerima u savezu. Naravno, dvije pogreške ne čine pravo, ali u svijetu u kojem geopolitički akteri uživaju dozvolu za ostvarivanje vitalnih strateških interesa unutar tradicionalnih sfera utjecaja, nije objektivno opravdano osuditi Rusiju samopravedno bez uzimanja u obzir onoga što SAD radi diljem svijeta već nekoliko desetljeća. Antony Blinken možda govori medijima da su sfere utjecaja postale prošlost nakon Drugog svjetskog rata, ali mora da je desetljećima spavao da ne primijeti da su Sporazum iz Jalte o budućnosti Europe koji su 1945. postigli Sovjetski Savez, Ujedinjeni Državama i Ujedinjenom Kraljevstvu temeljio se upravo na izričitoj afirmaciji takvih sfera, koje retrospektivno, koliko god neukusne bile u primjeni, zaslužuju neke zasluge za sprječavanje Hladnog rata da postane Treći svjetski rat. Takav kompromitirani suverenitet ovih graničnih zemalja opisuje prerogative koje su polagale takozvane velike sile kroz povijest međunarodnih odnosa, ne samo Sjedinjene Države kroz Monroeovu doktrinu i njezina proširenja. Ukrajina se u tom smislu našla u dugotrajnom nezavidnom položaju Meksika, pa i cijele Latinske Amerike. Prije mnogo godina poznati meksički kulturni lik, Octavio Paz, proglasio je tragediju svoje zemlje 'što je tako daleko od Boga, a opet tako blizu Sjedinjenih Država.'
Sam UN je sredstvo geopolitike više međunarodnog prava
U pomalo pronicljivom napadaju frustracije, George W. Bush je nakon neuspjeha u dobivanju odobrenja Vijeća sigurnosti UN-a 2003. za upotrebu neobrambenih snaga protiv Iraka koje mijenjaju režim, izjavio da će UN izgubiti svoju 'relevantnost' ako ne uspije ići uz američki imperijalni plan akcije, i tako je i bilo. Dvosmislenost međunarodnog prava proizlazi iz dvosmislenosti same Povelje UN-a, kojom se tvrdi da je zabranjena svaka neobrambena uporaba sile, što je stajalište pojačano izmijenjenim Rimskim statutom koji uređuje Međunarodni kazneni sud proglašavajući 'agresiju' zločinom protiv mira , dok je dodijelio pravo veta na pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Kako se ovo pravo veta može dodijeliti ovih pet država, koje za posljedicu ima sprječavanje bilo kakve odluke Vijeća sigurnosti koja se kosi s njihovim strateškim interesima, uskladiti s Poveljom i zabranom agresije prema međunarodnom pravu?
Ovo pravo na iznimku utjelovljeno u ustavnom okviru UN-a nije neka neobična anomalija. Predviđeno je iskustvom međunarodnog kaznenog prava nakon 1945., koje je od Nürnberga do danas oslobodilo odgovornosti dominantne geopolitičke aktere, čak i za tako nevjerojatna djela kao što je bacanje atomskih bombi na pretežito civilne ciljeve na kraju Drugog svjetskog rata. Ova siva zona koja odvaja zakon od moći i dalje je prihvaćeno igralište geopolitičkih aktera, nikad tako opasno kao kad se njezini prerogativi i ograničenja mijenjaju. Ruski i kineski izazovi mogu se stoga shvatiti kao pokušaj obnove geopolitičke bipolarnosti ili tripolarnosti koja je bila pomaknuta nakon raspada Sovjetskog Saveza, što je dovelo do toga da SAD popuni rezultirajući vakuum militarističkim/neoliberalnim oblikom geopolitičkog upravljanja. Otvoreno pitanje, osim brige oko toga kako će i kada završiti rat u Ukrajini, jest hoće li geopolitički svjetski poredak koji počiva na primatu SAD-a biti potvrđen ili promijenjen.
Geopolitička praksa: razborita ili neodgovorna
Ova razmatranja ovdje se ne spominju kako bi se obranila, a još manje oslobodila Rusija, već kako bi se pokazalo da je kontekst svjetskog poretka Ukrajinskog rata duboko problematičan u odnosu na tvrdnje SAD-a/NATO-a o normativnom autoritetu, osobito kada se poziva na tako stranački način. U suvremenim geopolitičkim odnosima, za razliku od normalnih međudržavnih ili međunarodnih odnosa, presedan općenito zauzima mjesto normi i pravila ponašanja. Ono što SAD radi, općenito mogu činiti i druge suverene države, posebno one s geopolitičkim ovlaštenjima. Blinken je ponovno zamutio vode međunarodnog diskursa lažno tvrdeći da SAD, za razliku od protivnika Kine i Rusije, jednako poštuje pravila ponašanja na sličan način kao i 'normalne države' u odnosu na mir i sigurnost.
Kako bismo dobili jasniju i objektivniju perspektivu, čini se prikladnim osvrnuti se na NATO-ov očito nezakonit rat 1999. koji je rasparčao Srbiju dajući Kosovu političku neovisnost i teritorijalni suverenitet prije nego što je nekritički osudio rusku aneksiju četiriju dijelova istočne Ukrajine nakon doduše dvojbenih referenduma. Opet, važno je prepoznati da mogu postojati slučajevi u kojima je rascjepkanost postojećih država opravdana na humanitarnim razlozima i drugi u kojima nije, ali tvrditi da je Rusija prekoračila granice zakona u kontekstu u kojem moć dosljedno oblikuje ponašanje i politički ishodi u sličnim slučajevima je pripremiti javnost za širi rat, umjesto da je navedu da traži i bude pragmatično prihvatljiva za diplomatski kompromis. Zapravo, zalažem se za mudrost i vrlinu onoga što bi se moglo opisati kao geopolitička poniznost: ne zahtijevajte od drugih ono što ste sami učinili. U složenosti unutarnjih borbi manjina, na isti način je korisno priznati da Moskva i Washington 'vide' iste stvarnosti Dombasa na kontradiktorne načine.
Ovo kontekstualno razumijevanje Ukrajinskog rata je po mom sudu vrlo relevantno jer čini da trenutna moda nagomilavanja pravnih, moralnih i političkih argumenata osude odvraća pozornost od slijeđenja inače racionalnog, razboritog i pragmatičnog pravca djelovanja, koji od prvog dana napad je snažno podržao mudrost poduzimanja sveobuhvatnih napora za postizanje trenutačnog prekida vatre nakon čega slijede pregovori s ciljem trajnih političkih kompromisa ne samo između Rusije i Ukrajine, već i između NATO-a/SAD-a. i Rusija. Da američka vlada nikada do danas nije javno očitovala nikakav takav interes, a kamoli obvezujući se da će zaustaviti ubijanje i razaranje poticanjem diplomacije, suočena s rastućim troškovima i rizicima eskalacije dugotrajnog ratovanja u Ukrajini. Samo ovo bi trebalo biti šokantno za savjest miroljubivih osoba i domoljuba čovječanstva posvuda.
Izvan neposrednih borbenih zona, mnoga ranjiva društva diljem svijeta trenutačno snose katastrofalne troškove zbog učinaka prelijevanja proturuskih sankcija i njihovog utjecaja na opskrbu hranom i energijom te cijene. Takva žalosna situacija, koja će se vjerojatno pogoršati kako se rat bude produljivao i intenzivirao u nadolazećim zimskim mjesecima, sada također približava stvarnosti sve veću opasnost od uporabe nuklearnog oružja jer se Putinove alternative mogu sužavati na priznanje poraza ili osobni pad od vlasti. Iako nimalo ne popušta u provedbi agresivnog pristupa ostvarivanju ukrajinskih ambicija pobjede, Biden sam priznaje da bi bilo kakva uporaba čak i taktičkog nuklearnog oružja u Ukrajini gotovo sigurno dovela do Armagedona. Ova dvojnost procjena (kombinacija eskalacije rata i tjeskobe kamo bi mogao odvesti) više se doima kao prihvaćanje geopolitičkog ludila nego otrežnjujuće prepoznavanje turobne stvarnosti o kojoj je riječ.
Kao i uvijek djela govore više od riječi. Blinken, suočen sa rastućom javnošću za pregovorima, odgovara svojim uobičajenim besprizornim izbjegavanjem. U ovom slučaju, tvrdeći da budući da je Ukrajina žrtva ruske agresije, ona jedina ima ovlasti tražiti diplomatsko rješenje, a SAD će nastaviti podupirati maksimalne ratne ciljeve Ukrajine, navodno, koliko god je potrebno, uključujući nedavno čak i produženje Ukrajinski rat ima za cilj oporavak Krima, koji je široko prihvaćen kao dio Rusije od 2014.
Kontekst je također važan u odnosu na vođenje rata. Njegova velika eskalacija unutar mjesec dana od sabotaže plinovoda Sjeverni tok 1 i 2 prema Europi, koju je Blinken još jednom zbunio ovim činom sabotaže izvan ratne zone, 'strašna je prilika' da oslabi Rusiju i prisili Europu da intenzivira napore za postizanje energetska neovisnost. SAD je takvu operaciju u početku nevjerojatno pripisivao Rusiji, no kasnije je više-manje priznaje kao dio širenja rata oslanjajući se na 'terorističke' taktike borbe. Ovaj posljednji izraz državnog terorizma je samoubilački bombaški napad na strateški pravi most Kerch Straight Bridge 7. listopadath, povezujući Krim i Rusiju, veliko infrastrukturno postignuće Putinovog razdoblja ruskog vodstva, kao i simboličan izraz ponovnog povezivanja Krima s Rusijom i kao linija opskrbe za ruske trupe koje djeluju u južnim dijelovima Ukrajine. Ova proširenja borbene zone izvan teritorija Ukrajine sadrže otiske prstiju CIA-e i čini se da su osmišljena kao ohrabrenje ukrajinske odlučnosti da daju sve od sebe za odlučujuću pobjedu, šaljući Putinu nepogrešive signale da SAD ostaje neprijemčiv kao i uvijek za odgovornu geopolitiku kompromisa, odbijajući čak i pozitivno odgovoriti na Putinov predloženi sastanak na sastanku G-20 u Indoneziji. Bidenov karakterističan odgovor bilo je ovo odbijanje, podložno samo promjeni ako je sastanak bio ograničen na oslobađanje američkog profesionalnog košarkaša koji je zadržan u Rusiji pod optužbama za drogu. Gnjev SAD-a usmjeren na Saudijsku Arabiju zbog smanjenja proizvodnje nafte dodatni je znak predanosti pobjedničkom scenariju u Ukrajini, kao i reakcija protiv saudijskog otpora hegemonističkoj geopolitici SAD-a u zajedničkom upravljanju OPEC+ s Rusijom. Uz takve provokacije, nije iznenađujuće, iako je krajnje nezakonito i nemoralno, da Rusija uzvrati oslobađanjem svoje verzije 'šoka i strahopoštovanja' protiv civilnih središta deset ukrajinskih gradova. Takav je tijek ove opake eskalacije! To je također zanemarivanje američkog presedana u Iraku.
Zaključna razmatranja
Uvijek vreba iz pozadine, a na račun Ukrajine i svijeta, geopolitički oportunizam Washingtona, odnosno nastojanje da porazi Rusiju i odvrati Kinu od usudi izazvati izazov hegemonističkoj unipolarnosti postignutoj nakon raspada Sovjetskog Saveza 1992. To je ogromno ulaganje u militaristički identitet kao jedine 'globalne države' koja najbolje objašnjava ovaj kaubojski pristup preuzimanju nuklearnog rizika i desetke milijardi potrošene za osnaživanje Ukrajine u vrijeme unutarnje patnje u SAD-u koja koegzistira s ovim skupim načinom međunarodnog nadmašivanja.
Takva se tragična politička drama odvija dok narodi svijeta i njihove vlade, zajedno s Ujedinjenim narodima, gledaju kako se odvija ovaj užasni spektakl, naizgled bespomoćni svjedoci ne samo pokolja, već i širenja i opasnosti Armagedona, pa čak i potencijalnu veliku štetu vlastitim nacionalnim sudbinama.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije