Među borbama za samoodređenje našeg vremena, Kašmir je u opasnosti da ga većina svijeta zaboravi (osim Pakistana), dok njegovi ljudi nastavljaju trpjeti teške zločine sve jače vojne okupacije Indije koja traje već 75 godina. Godine 2019. hinduistička nacionalistička vlada BJP-a, na čelu s ozloglašenim autokratom Narendrom Modijem, jednostrano je i samovoljno ukinula posebne statusne aranžmane za upravljanje Kašmirom koji su bili ugrađeni u članak 370. indijskog Ustava, i iako su se često kršili u duha i suštine, barem je dao ljudima Kašmira neku mjeru zaštite.
1947. bila je važna godina za južnu Aziju jer je britanska kolonijalna vladavina došla kraju, nakon čega je uslijedila podjela Indije koja je rezultirala velikim krvoprolićem tijekom procesa uspostave muslimanske države Pakistan uz sekularnu hinduističku državu Indiju. U to je vrijeme Kašmir bio jedna od 560 'prinčevskih država' u Indiji, kojom je upravljao hinduistički maharadža, dok je stanovništvo bilo 77% muslimansko. Sporazum o podjeli koji su postigli Indija i Pakistan dao je narodima ovih 'država' djelomično pravo na samoodređenje u obliku slobodnog izbora hoće li ostati dio Indije ili se pridružiti svojoj sudbini pakistanskoj, a u bilo koji događaj zadržavajući znatnu neovisnost putem samoupravljanja. Općenito se pretpostavljalo da će ti izbori biti u prednosti u Indiji ako je njihovo stanovništvo hinduističko, a Pakistanu ako je muslimansko stanovništvo. U zbunjujućem i kompliciranom nizu okolnosti koje su uključivale Kašmirce i druge koji su osporili Maharahino vodstvo Kašmira, Indija se uključila u razne manevre uključujući vojnu intervenciju velikih razmjera kako bi izbjegla pravodobno održavanje obećanog međunarodno nadziranog referenduma, a po fazama prisilno tretirao Kašmir sve više kao sastavni dio Indije. Ova indijska izdaja sporazuma o podjeli dovela je do prvog od nekoliko ratova s Pakistanom, a rezultirala je podjelom Kašmira 1948. koji izričito nije bio međunarodna granica, već je trebao biti privremena 'crta kontrole' za razdvojiti suprotstavljene oružane snage. Od tada je doveo do akutnih napetosti koje su izbijale u stalnim ratovima između dviju zemalja, a čak ni sada ne postoji međunarodna granica između podijeljenog Kašmira. Vodstvo Pakistana oduvijek je vjerovalo da je Kašmir prirodna projekcija samog sebe, tretirajući ponašanje Indije kao okupacijske sile kao potpuno neprihvatljivo i nelegitimno, kao što to čini većina Kašmiraca.
Bit indijske izdaje bila je uskratiti ljudima Kašmira priliku da izraze svoju sklonost pristupanju Indiji ili Pakistanu, vjerojatno ispravno vjerujući da će izgubiti ako se održi odgovarajući referendum. Davne 1947. godine indijsko sekularno, liberalno vodstvo dalo je čvrsta obećanja da će Kašmiru biti dopušteno da odredi svoju buduću pripadnost na međunarodno nadziranom referendumu ili plebiscitu čim se tamo uspostavi red. Dvije su se vlade čak složile podnijeti to pitanje UN-u, a Vijeće sigurnosti ponovno je potvrdilo pravo Kašmira na dogovoreni proces samoodređenja, ali Indija je postupno poduzela korake koji su jasno osmišljeni kako bi spriječili da se ovo međunarodno nadzirano rješenje budućnosti Kašmira ikada dogodi . Čini se da je Indija tražila kontrolu nad Kašmirom prvenstveno iz strateških i nacionalističkih razloga povezanih posebno s upravljanjem granicama Kašmira s Kinom i Pakistanom, i na taj način pretvarajući Kašmir u tampon državu Indije, dajući joj sigurnost koja navodno prati stratešku dubinu ' Velika sila.” Nije iznenađujuće, Pakistan je ratoborno reagirao na indijski neuspjeh da ispuni svoje obveze, a rezultat za Kašmir bila je druga razina podjele između Kašmira koji je okupirala Indija i manjeg Kašmira koji je okupirao Pakistan. U stvari, indijski unilateralizam zatrovao je odnose između ove dvije zemlje, koje su kasnije postale posjednice nuklearnog oružja, kao i proizvelo stanovništvo Kašmira koje se osjećalo uskraćeno za svoja temeljna prava uz popratne zločine (uključujući mučenje, prisilne nestanke, seksualno nasilje, izvansudska ubijanja, prekomjerna sila, kolektivno kažnjavanje, panopol protupobunjeničkih zločina), koji se svode na zločine protiv čovječnosti, na način koji pomalo podsjeća na lišavanja povezana s Palestinom i Zapadnom Saharom.
Dio krivnje za ovu dugotrajnu tragediju u Kašmiru odražava nasljeđe britanskog kolonijalizma, koji je za sobom ostavio svoje kolonije kao razbijenu i frakcioniziranu političku stvarnost, očitu posljedicu kolonijalističkog oslanjanja na strategiju zavadi pa vladaj u provođenju svojih politika kontrole i iskorištavanje. Takva je strategija razumljivo zaoštravala unutarnje odnose različitih etničkih, plemenskih i vjerskih zajednica. Ova se indijska priča ponavlja u raznim britanskim dekolonizirajućim iskustvima tako različitih zemalja kao što su Irska, Cipar, Malezija, Rodezija i Južna Afrika, kao i u kvazikolonijalnom mandatu u Palestini, kojim je Britanija upravljala između dva svjetska rata. U tim je slučajevima Britanija manipulirala etničkom i vjerskom raznolikošću kako bi upravljala sveukupnim pokoravanjem koloniziranih naroda kako bi umanjila svoje administrativne izazove, koji su postajali sve problematičniji u svjetlu rastućih pokreta za nacionalnu neovisnost u 20.th st.
Još više, te su rascjepe Britanija ostavila iza sebe kao otvorene rane tijekom procesa dekolonizacije, s grubim prikazom neodgovornosti prema dobrobiti domorodačkog stanovništva koje je prethodno dominiralo. Povijesni ishod bio je dramatiziran raznim postkolonijalnim neriješenim političkim sukobima koji su rezultirali dugotrajnim sukobima, stvarajući teške patnje za stanovništvo dok su se suočavali s takvim postkolonijalnim izazovima. Ovi nepovoljni rezultati izbjegnuti su, ironično, samo u nekoliko priča o 'uspjehu' doseljeničkog kolonijalizma - u Australiji, Kanadi, Novom Zelandu i Sjedinjenim Državama. Takvi su uspjesi postignuti oslanjanjem na genocidnu taktiku doseljenika koji su svladali domaći otpor eliminirajući ili potpuno marginalizirajući neprijateljsko domorodačko stanovništvo. Južna Afrika je značajan primjer konačnog neuspjeha doseljeničkog kolonijalnog pothvata, a Izrael/Palestina je jedini važan primjer dvosmislene, tekuće borbe koja nije dosegla kraj, ali je sada na vrhuncu.
Status Kašmira, usprkos uskraćivanju samoodređenja, dao je opkoljenoj zemlji značajna prava na autonomiju, i usprkos mnogim napadima Indije tijekom 75 godina okupacije, od kojih je glavni blokirao narod Kašmira u ostvarivanju međunarodno priznatog prava na samoodređenje. odlučnost. Ipak, ono što je Modi učinio 5. kolovoza 2019. definitivno je pogoršalo stvari. Ukinuo je poseban status Kašmira u indijskom ustavu i stavio teritorij pod oštru izravnu indijsku vladavinu, popraćenu različitim vjerskim politikama čišćenja i praksama protupobunjeničkim izlikama osmišljenim za promicanje hinduističke nadmoći u neskrivenom okviru dominacije, diskriminacije, naglašene promjenom prebivališta i vlasništva nad zemljom zakone koji favoriziraju hinduističko naseljavanje i manjinsku kontrolu. Nakon što su novinari obratili pažnju na ove događaje na iznenađujuće neosuđujući način, svijet, posebno na Zapadu, ušutio je usprkos zločinima protiv naroda Kašmira koji se svakodnevno povećavaju, uključujući žigosanje svih oblika Kašmira. protivljenje indijskom ponašanju kao 'terorizmu' dajući nevjerojatno velikim okupacijskim indijskim snagama od 700,000 ili više zeleno svjetlo za korištenje pretjerane sile bez odgovornosti i nametanje represivnih uvjeta cijelom stanovništvu.
Ovaj ishod u Kašmiru ne bi trebao izazvati veliku nedoumicu. Međunarodne reakcije na kršenja ljudskih prava rijetko odražavaju njihovu ozbiljnost, već prije igru geopolitike. Washington je prolio mnogo suza zbog navodnih kršenja ljudskih prava na Kubi ili u Venezueli dok je Egiptu i Saudijskoj Arabiji davao slobodan prolaz. Više odraz međunarodne politike koja upravlja međuvladinim i UN-ovim diskursom o ljudskim pravima je izolacija izraelskog režima apartheida od bilo kakvog kaznenog odgovora na međunarodnoj razini dok vrišti za akcijom u istim institucionalnim okvirima protiv kineske daleko blaže zloporabe prava prava ujgurskog naroda u Xinjiangu. Indija je poput Izraela previše vrijedan strateški partner Zapada da bi otuđila Modijevo vodstvo prigovarajući njegovom ponašanju koliko god bilo ekstremno i kriminalno protuzakonito. Žalosno je da je najbolje čemu se branitelji ljudskih prava mogu nadati u takvim slučajevima šutnja.
Indija kao velika zemlja s golemim stanovništvom i nuklearnim oružjem koju je, pod najboljim okolnostima, teško osporiti s obzirom na politike koje se čine gotovo normaliziranim protokom vremena unutar domene njezinog teritorijalnog suvereniteta, s obzirom na državocentrično dodjela pravnih ovlasti u postkolonijalnom svijetu. Mnoge važne zemlje imaju 'zarobljene nacije' unutar svojih granica i ujedinjene su u suprotstavljanju zahtjevima za unutarnjim samoodređenjem. U isto vrijeme, oštrina i okrutnost indijske politike tijekom vremena doveli su do pobunjeničkih raspoloženja i pokreta kod Kašmiraca koji se sada čine pomalo podijeljeni između težnji za pristupanjem Palestini ili neovisne države. Unatoč dugom razdoblju od podjele, takav izbor, koliko god neopravdano odgađan desetljećima, trebao bi biti dostupan građanima Kašmira samo da je UN u poziciji provesti svoju dugo ignoriranu odgovornost organiziranja i upravljanja referendumom u Kašmiru. Takva mirna tranzicija trenutačno se ne čini izvedivom s obzirom na nedavno daljnje zadiranje Indije u normalan razvoj Kašmira.
Ipak, situacija nije tako beznadna kako se čini. Prava Kašmiraca dobro su utvrđena u zakonu i moralu kao i pogreške indijske sve više apartheidske strukture dominacije, izrabljivanja i podjarmljivanja. Kašmirska borba za pravdu uživa visoko mjesto kada je riječ o legitimnosti njezinih zahtjeva, a borbe slične vrste od 1945. pokazale su da je vjerojatnije da će politički ishod odražavati nacionalističke i pobunjeničke ciljeve legitimne borbe nego imperijalne ciljeve stranog nasrtaja. U stvari, antiimperijalne borbe treba smatrati Legitimnim ratovima u kojima je otpor potisnutog naroda podržan globalnim inicijativama solidarnosti na kraju odlučniji i učinkovitiji od oružja ili nadmoći na bojnom polju. Vrijedno je razmisliti o zapanjujućoj činjenici da je glavne antikolonijalne ratove od 1945. godine dobila vojno slabija strana. U ovoj preliminarnoj fazi, strategija oslobađanja Kašmira treba se usredotočiti na podizanje globalne svijesti o kriminalnim značajkama indijskog postupanja prema narodu Kašmira. Da bi se postigla takva svijest, moglo bi čak biti od pomoći shvatiti kako je Gandhi mobilizirao javno mnijenje u prilog indijskoj vlastitoj borbi za neovisnost i proučavanje briljantnih taktika koje je koristio Vijetnam u mobiliziranju globalne solidarnosti svojom nacionalističkom borbom i žrtvom da neutralizira težinu Masovna vojna intervencija SAD-a.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije