U Izraelu se trenutačno odvijaju dva isprepletena sukoba, ali niti jedan, unatoč zapadnom liberalnom spinu, nije povezan s prijetećom propašću izraelske demokracije. Ta zabrinutost pretpostavlja da je Izrael bio demokracija sve do nedavnog vala ekstremizma koji proizlazi iz predanosti nove izraelske vlade pod vodstvom Netanyahua "reformi pravosuđa". Eufemizam je skrivao svrhu takvog pothvata, a to je bilo ograničiti neovisnost pravosuđa davanjem Knessetu ovlasti da nametne volju parlamentarne većine da nadjača sudske odluke jednostavnom većinom i ostvari veću kontrolu nad imenovanjem sudaca. Svakako, to su bili potezi prema institucionalizaciji strože autokracije u Izraelu jer bi to modificiralo neki privid podjele vlasti, ali ne i poništavanje demokracije kako se najbolje izražava jamčenjem jednakih prava svim građanima bez obzira na njihovu etničku pripadnost ili vjersko uvjerenje.
Biti židovska država koja svojim vlastitim Temeljnim zakonom iz 2018. daje isključivo pravo na samoodređenje isključivo židovskom narodu i potvrđuje nadmoć na račun palestinske manjine od više od 1.7 milijuna osoba potkopava tvrdnju Izraela da je demokracija, barem u odnosu na građanstvo u cjelini. Isto tako, Palestinci su dugo trpjeli diskriminatorne zakone i prakse u temeljnim pitanjima koja su s vremenom dovela do toga da se njihov proces vlasti naširoko identificira kao režim aparthejda koji je operativan i na okupiranim palestinskim teritorijima i u samom Izraelu. Ako se jezik rastegne do njegovih granica, moguće je Izrael smatrati etničkom demokracijom ili teokratskom demokracijom, ali takvi izrazi živopisne su ilustracije političkih oksimorona.
Od svog osnivanja kao države 1948. godine, Izrael uskraćuje jednaka prava svojoj palestinskoj manjini. Čak je zabranio bilo kakvo pravo na povratak za 750,000 Palestinaca koji su bili prisiljeni otići tijekom rata 1947. godine, a prema međunarodnom pravu imaju pravo na povratak kući, barem nakon prestanka borbe. Trenutačna ogorčena borba između religioznih i sekularnih Židova usredotočena na neovisnost izraelskog pravosuđa s većine palestinskih točaka gledišta unutarnja je svađa, budući da su najviši sudovi Izraela godinama velikom većinom podržavali međunarodno najkontroverznije poteze koji 'nezakonito' ograničavaju Palestince, uključujući uspostavljanje naselja, uskraćivanje prava na povratak, zid razdvajanja, kolektivno kažnjavanje, aneksija istočnog Jeruzalema, rušenje kuća i zlostavljanje zatvorenika.
U nekoliko navrata, ponajprije u vezi s oslanjanjem na tehnike mučenja korištene protiv palestinskih zatvorenika, pravosuđe je pokazalo malene tračke nade da bi se moglo pozabaviti palestinskim pritužbama na uravnotežen način, ali nakon više od 75 godina postojanja Izraela i 56 godina njegove okupacije palestinskih teritorija okupiranih od 1967., ta je nada zapravo nestala.
Unatoč tome, izraelska kontrola političkog narativa koji je oblikovao javno mnijenje omogućila je da se zemlja legitimizira, čak i slavi hiperboličnom retorikom kao 'jedina demokracija na Bliskom istoku', i kao takva, jedina zemlja na Bliskom istoku s kojom Sjev. Amerika i Europa dijele vrijednosti uz interese. Biden je, u biti, reafirmirao ovu šalu u tekstu Jeruzalemske deklaracije koju je zajednički potpisao s Yairom Lapidom, tadašnjim premijerom, tijekom državnog posjeta američkog predsjednika prošlog kolovoza. U uvodnom odlomku izraženi su ovi osjećaji: "Sjedinjene Države i Izrael dijele nepokolebljivu predanost demokraciji..."
U godinama prije izbora u Izraelu prošlog studenog koji su rezultirali koalicijskom vladom koja se smatra najdesničarskom u povijesti zemlje, američka vlada i Židovi u dijaspori trudili su se ignorirati razorni konsenzus civilnog društva da je Izrael kriv za nametanje apartheida režim za održavanje svoje etničke dominacije pokoravao je i iskorištavao Palestince koji su živjeli u okupiranoj Palestini i Izraelu. Apartheid je zabranjen međunarodnim pravom o ljudskim pravima i tretiran je u međunarodnom pravu kao zločin po težini iza genocida. Značajni protivnici ekstremnog rasizma u Južnoj Africi, uključujući Nelsona Mandelu, Desmonda Tutu i Johna Dugarda, svaki je komentirao da izraelski apartheid tretira Palestince gore od okrutnosti koju je Južna Afrika nanijela njihovoj većinskoj afričkoj populaciji, što je osuđeno u UN-u i diljem svijeta. svijeta kao međunarodno nepodnošljivog rasizma. Optužbe o izraelskom apartheidu dokumentirane su u nizu autoritativnih izvješća: Ekonomska i socijalna komisija UN-a za Zapadnu Aziju (2017.), Human Rights Watch (2021.), B'Tselem (2021.) i Amnesty International (2022.). Unatoč ovim osudama, američka vlada i liberalne proizraelske nevladine organizacije izbjegavale su čak i spomenuti dimenziju apartheida izraelske države, ne usuđujući se otvoriti to pitanje za raspravu opovrgavanjem optužbi. Kao što je Dugard istaknuo kada su ga upitali koja je najveća razlika između borbe protiv apartheida u Južnoj Africi i Izraela, odgovorio je: ".. naoružavanje antisemitizma." To je potvrđeno u mom vlastitom iskustvu. Bilo je protivljenja militantnosti protiv apartheida u Južnoj Africi, ali nikad pokušaja da se militanti žigošu kao počinitelji zločina, čak i kao 'kriminalci'.
Iz ove perspektive, ono što je u igri u prosvjedima jest hoće li se Izrael tretirati kao neliberalna demokracija one vrste koju je u Mađarskoj oblikovao Viktor Orban, razvodnjavajući kvalitetu proceduralne demokracije koja je bila operativna za izraelske Jijesti od 1948. Novi zaokret u Izraelu ukazuje na vrstu većinske vladavine koja je prevladavala u posljednjem desetljeću u Turskoj, uključujući klizanje prema izravnoj unutaržidovskoj autokraciji. Ipak, trebamo primijetiti da se ni u Mađarskoj ni u Turskoj nisu pojavile strukture upravljanja aparthejdskog karaktera, iako obje zemlje imaju ozbiljne probleme koji uključuju diskriminaciju manjina. Turska je desetljećima odbijala zahtjeve svoje kurdske manjine za jednakim pravima i zasebnom državnošću, ili barem snažnom verzijom autonomije. Ovi slučajevi zadiranja u temeljna ljudska prava barem se nisu dogodili u okviru doseljeničkog kolonijalizma koji je u Izraelu Palestince učinio strancima, virtualnim strancima, u vlastitoj domovini u kojoj žive stoljećima. Rasizam nije jedini razlog za neslaganje s diskursom o demokraciji u opasnosti, oduzimanje imovine može biti posljedičniji. Kad bismo domoroce pitali jesu li zabrinuti zbog erozije ili čak napuštanja demokracije u takvim doseljeničkim kolonijalnim 'pričama o uspjehu' kao što su Kanada, Australija, Novi Zeland i SAD, samo pitanje ne bi imalo trenutnu egzistencijalnu važnost za njihove živote . Domorodački narodi nikada nisu trebali biti uključeni u demokratski mandat koji su te nadiruće nacionalne kulture tako ponosno prihvatile. Njihova tragična sudbina zapečaćena je čim su došli kolonijalni doseljenici. U svakom slučaju to je bila marginalizacija, lišavanje posjeda i potiskivanje. Ova domorodačka borba za 'goli opstanak' kao različiti narodi s održivom kulturom i načinom života koji su sami stvorili. Njegovo uništenje svodi se na ono što je Lawrence Davidson nazvao 'kulturnim genocidom' u svojoj revolucionarnoj knjizi iz 2012., koja je već tada uključivala poglavlje u kojem se osuđuje izraelsko postupanje prema palestinskom društvu.
Ispod sukoba među izraelskim Židovima, koji navodno otkriva ponor tako dubok da prijeti građanskim ratom u Izraelu, krije se budućnost doseljeničkog kolonijalnog projekta u Izraelu. Kao što su zaključili oni koji su proučavali etničko lišavanje posjeda u drugim doseljeničkim kolonijalnim kontekstima, osim ako doseljenici ne uspiju stabilizirati vlastitu nadmoć i ograničiti inicijative međunarodne solidarnosti, na kraju će izgubiti kontrolu kao što se dogodilo u Južnoj Africi i Alžiru pod vrlo različitim shemama dominacije doseljenika. Zbog toga se prosvjedi u Izraelu koji su u tijeku trebaju tumačiti kao dvostruki sukob. Ono što je izričito u igri je gorak sukob između sekularnih i ultrareligioznih Židova čiji je ishod relevantan za budućnost Palestinaca. Postoji također implicitni ulog između onih koji favoriziraju održavanje postojećih aranžmana apartheida koji počivaju na diskriminatornoj kontroli, ali bez nužnog inzistiranja na teritorijalnim i demografskim prilagodbama i onih koji namjeravaju upotrijebiti nasilna sredstva kako bi ugasili palestinsku 'prisutnost' kao bilo kakvu prepreku daljnje pročišćavanje židovske države koja uključuje Zapadnu obalu i konačno ispunjenje vizije Izraela kao podudarne s cijelom 'obećanom zemljom' koja se tvrdi kao biblijsko pravo Židova tumačeno putem cionističke optike.
Misterij je gdje stoji Netanyahu, pragmatični ekstremist, i možda se tek mora odlučiti. Thomas Friedman, najpouzdaniji vjetrokaz liberalnog cionizma, odmjerava tvrdnju da je Netanyahu po prvi put u svojoj dugoj političkoj karijeri postao 'iracionalni' vođa koji više nije vrijedan povjerenja iz perspektive Washingtona jer je njegova tolerancija prema židovskom ekstremizmu dovodeći u opasnost vitalni odnos sa SAD-om i diskreditirajući iluziju postizanja mirnog rješenja sukoba diplomacijom i rješenjem dviju država. Takva načela liberalnog pristupa odavno su postala zastarjela zbog izraelskih naselja i otimanja zemlje iza zelene linije iz 1948. godine.
Politički, Netanyahuu je bila potrebna potpora vjerskog cionizma kako bi povratio vlast i dobio potporu za reformu pravosuđa kako bi izbjegao potencijalnu osobnu odgovornost za prijevaru, korupciju i izdaju povjerenja javnosti. Ipak, ideološki gledano, pretpostavljam da Netanyahuu nije toliko neugodan scenarij koji favoriziraju Itamar Ben-Gvir i Benezel Smotrich kao što se pretvara. To mu omogućuje prebacivanje krivnje za prljava djela u odnosima s Palestincima. Kako bi izbjegao strašni ishod u Južnoj Africi, čini se da je malo vjerojatno da će se Netanyahu suprotstaviti još jednom posljednjem krugu oduzimanja posjeda i marginalizaciji Palestinaca dok Izrael dovrši maksimalnu verziju cionističkog projekta. Za sada se čini da Netanyahu jaše oba konja, igra ulogu moderatora u odnosu na židovsku borbu oko reforme pravosuđa, dok lukavo namiguje onima koji ne skrivaju svoju odlučnost da potaknu drugu nakba (na arapskom 'katastrofa'), termin koji se posebno odnosi na protjerivanje 1948. Za mnoge Palestince, nakba doživljava se kao trajni proces, a ne kao događaj ograničen vremenom i mjestom s usponima i padovima.
Pretpostavljam da Netanyahu, koji je i sam ekstremist kada se obraća Izraelcima na hebrejskom, još uvijek nije odlučio može li nastaviti dizati oba konja ili će uskoro morati izabrati kojeg će jahati. Nakon što su Ben-Gvira i Smotricha postavili na ključne položaje koji daju kontrolu nad Palestincima i kao glavne regulatore nasilja doseljenika, čista je mistifikacija smatrati da Netanyahu prolazi kroz političku krizu srednjih godina ili da se nalazi u zarobljeništvu svojih koalicijskih partnera. Ono što on čini je da dopušta da se to dogodi, okrivljujući vjersku desnicu za ekscese, ali nije nezadovoljan njihovom taktikom traženja pobjedonosnog kraja cionističkog projekta.
Liberalni cionisti trebali bi biti duboko zabrinuti zbog stupnja do kojeg ovi događaji u Izraelu dovode do novog vala stvarnog antisemitizma, koji je suprotan oružanoj vrsti koju Izrael i njegovi pristaše diljem svijeta koriste kao državnu propagandu protiv kritičara državne politike i prakse. Ovi ciljani kritičari Izraela nemaju nikakvog neprijateljstva prema Židovima kao narodu i osjećaju poštovanje prema judaizmu kao velikoj svjetskoj religiji. Umjesto da suštinski odgovori na kritike svog ponašanja, Izrael je više od desetljeća odvraćao raspravu o svojim nedjelima upirući prstom u svoje kritičare i neke institucije, posebno UN i Međunarodni kazneni sud, gdje su navodi o izraelskom rasizmu i kriminalu. izrađen na temelju dokaza i skrupuloznog pridržavanja postojećih standarda vladavine prava. Takav pristup, s naglaskom na provedbu međunarodnog prava, u suprotnosti je s neodgovornim izraelskim izbjegavanjem značajnih optužbi izravnavajući napade na kritičare umjesto da se povinuju važećim normama ili da se suštinski angažiraju inzistirajući na tome da su njihovi postupci prema palestinskom narodu razumni u svjetlu legitimna sigurnosna zabrinutost, što je bila glavna taktika tijekom prvih desetljeća njihova postojanja.
U tom smislu, nedavni događaji u Izraelu opasno prikazuju Židove kao rasističke zločince u njihovom ponašanju prema pokorenim Palestincima, učinjeno uz blagoslov vlade. Nekažnjeno nasilje doseljenika prema palestinskim zajednicama potvrdili su čak i relevantni vladini dužnosnici kao što je slučaj s namjernim uništavanjem malog sela Huwara (blizu Nablusa). Fotografski snimljeni tragovi doseljenika koji plešu u slavlju među seoskim ruševinama sigurno je neka vrsta Kristalne noći, koja naravno nema za cilj umanjiti užase nacističkog genocida, ali nažalost poziva na usporedbe i uznemirujuća pitanja. Kako Židovi mogu djelovati tako nasilno protiv ranjivih domorodačkih ljudi koji žive među njima, a uskraćuju im osnovna prava? I neće li ova vrsta grotesknog spektakla perverzno motivirati neonacističke skupine da kažnjavaju Židove? U stvari, Izrael umanjuje stvarnu prijetnju antisemitizma u ovom procesu priljepljivanja etiketa tamo gdje mu nije mjesto i istovremeno budi mržnju prema Židovima dokumentiranim prikazima njihovog neljudskog ponašanja prema narodu koji je nasilno otuđen od svoje domovine . Postupajući tako, Izrael se čini ranjivim na način koji je potencijalno štetan za Židove posvuda, što je neizbježan globalni rezultat ove zapaljive kampanje Netanyahuove vlade da još više viktimizira palestinski narod, s ciljem njihove potpune pokornosti, ili još bolje njihove odlazak.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije