[Uvodna napomena:Ovaj post je malo uređen i ispravljen tekst onoga što je objavljeno na ovom blogu prije nekoliko dana. Posebnu zahvalnost dugujem svojoj istaknutoj suradnici, Virginiji Tilley, koja je ukazala na nekoliko nedostataka i pogrešnih formulacija u ranijoj verziji. Naravno, bit optužnice američkog obrazloženja za povlačenje ostaje kao i prije.]
SAD se (opet) povlači iz Vijeća za ljudska prava UN-a
Izričito se fokusirajući na navodnu protuizraelsku pristranost, SAD se povukao iz daljnjeg sudjelovanja u Vijeću za ljudska prava UN-a dok se ono ne reformira u skladu sa željama Trumpove administracije. Jedina međunarodno vjerodostojna osnova za kritiziranje HRC-a je njegova žalosna tendencija da neke zemlje s najgorim stanjem ljudskih prava stavi na vodeće uloge, stvarajući istinska pitanja vjerodostojnosti i licemjerja. Naravno, očekivao bih da će se veleposlanica Nikki Haley suzdržati od takve kritike jer bi Washington samo mogao posramiti priznanjem da mnogi od njegovih najbližih saveznika na Bliskom istoku i drugdje imaju žalosne rezultate u vezi s ljudskim pravima i, ako se pošteno procijeni, SAD je i sam promijenio uloge od 2000. godine, skliznuvši u kategoriju najtežih kršitelja ljudskih prava.
U tom smislu, američko 'povlačenje' moglo bi se najkonstruktivnije promatrati kao samonametnuta 'suspenzija' zbog nedovoljnog promicanja i zaštite ljudskih prava, odsustva dok ne bude mogla zaštititi ljudska prava u vlastitom društvu u dovoljno visok standard da ga učini manje smiješnim nego kad svijetu drži predavanja o neuspjesima ljudskih prava drugih, naravno trenutnom popisu američkih protivnika. Ali Haley nije netko tko se plaši stvarnosti. U svom vatrenom govoru o povlačenju ona ima smjelosti reći da je prvi cilj SAD-a "poboljšanje kvalitete članstva u Vijeću". Ona dodaje, "(p)kada se takozvana ljudska prava ne mogu natjerati da se pozabave masovnim kršenjima Venezuele i Irana.. Vijeće prestaje biti dostojno svog imena." Iznošenje takvog argumenta, u najboljem slučaju s političkim nabojem, podiže obrve od prijezira ako se uzme u obzir zaglušujuća šutnja Washingtona u pogledu Saudijske Arabije, Izraela i Egipta da se spomenu samo tri bliskoistočna saveznika.
Nedvojbeno, SAD je bio frustriran njegovim naporima da 'reformira' HRC prema svojim stajalištima kako UN-ova agencija treba funkcionirati, te je okrivio svoje tradicionalne protivnike, Rusiju, Kinu, Venezuelu, Kubu, zajedno s Egiptom, da su blokirali njegovu inicijativu. Također nije trebalo pozdraviti visokog povjerenika HRC-a, Zeida Ra'ada al-Husseina, jer je opisao 'politiku nulte tolerancije' odvajanja djece od njihovih roditelja imigranata na meksičkoj granici kao 'nesavjesnu' politiku.
U procjeni ovog najnovijeg znaka američkog povlačenja od svoje prijašnje uloge globalnog lidera, postoji nekoliko razmatranja koja nam pomažu razumjeti takav potez koji smješta Sjedinjene Države u isti čudni odbacivački kut koji sada dijeli sa Sjevernom Korejom i Eritrejom:
– činjenica da se američko povlačenje iz HRC-a dogodilo odmah nakon masakra na izraelskoj granici, izolirano od osude Vijeća sigurnosti i istrage američkim vetom, svakako je dio političkog plana. Ovo je razmatranje nedvojbeno pojačano odobrenjem HRC-a za istragu izraelskog ponašanja prethodnih tjedana u odgovoru na granične demonstracije Velikog marša povratka koje su naišle na široko rasprostranjeno smrtonosno snajpersko nasilje;
– u procjeni povezanosti UN-a s Palestinom treba se prisjetiti da organizirana međunarodna zajednica ima posebnu odgovornost za Palestinu koja se može pratiti sve do mirovne diplomacije nakon Prvog svjetskog rata kada je Britanija dobila ulogu Mandatora, koja prema Paktu Lige naroda treba se provoditi kao 'sveto povjerenje civilizacije'. Ovaj poseban odnos je proširen i produbljen kada je Britanija odustala od te uloge nakon Drugog svjetskog rata, prebacujući odgovornost za budućnost Palestine na UN. Ova novoosnovana svjetska organizacija dobila je zadatak pronaći održivo rješenje u suočavanju s oštro osporavanim zahtjevima između većinskog palestinskog stanovništva i židovskog, uglavnom doseljeničkog stanovništva.
Ova uloga UN-a započela je ispod i pod dubokim utjecajem duge sjene tuge i krivnje koju je bacio holokaust. UN je, posuđujući britansku kolonijalnu igru, predložio podjelu Palestine između židovske i palestinske političke zajednice, što je rezultiralo planom podjele UN-a sadržanim u Rezoluciji 1947 Opće skupštine iz 181. Ovaj plan je razvijen i usvojen bez sudjelovanja većine rezidentnog stanovništva, u to vrijeme 70% nežidova, a suprotstavile su mu se tadašnje neovisne zemlje arapskog svijeta. Činilo se da takav plan nije bio svjestan antikolonijalnog raspoloženja u to vrijeme, ne uzimajući u obzir vodeće normativno načelo samoodređenja. Rat podjele koji je uslijedio 1947. doista je proizveo de facto podjelu Palestine koja je teritorijalno povoljnija za Cionistički projekt od onoga što je predloženo i odbijeno 181. Jedna značajka izvornog plana bila je internacionalizacija upravljanja gradom Jeruzalemom s oba naroda imaju jednak status.
Izrael nikada nije podržao ovaj predloženi tretman Jeruzalema, a Tel Aviv ga je formalno, iako neizravno, odbacio nakon rata 1967. kada je Izrael proglasio (kršeći međunarodno pravo) da je Jeruzalem vječna prijestolnica židovskog naroda koja se nikada neće podijeliti. ili internacionalizirati, a Izrael je tako upravljao Jeruzalemom s ovom namjerom operacionaliziranom u prkos UN-u. Ono što ova skica veze UN-a s Palestinom jasno pokazuje jest da je od samog početka izraelske izgradnje države uloga međunarodne zajednice bila izravna i izvršavanje njezinih odgovornosti nije bilo zadovoljavajuće utoliko što se pokazalo nesposobnim zaštititi palestinski moral, zakonska i politička prava. Kao rezultat toga, većina Palestinaca je zapravo isključena iz vlastite zemlje i kao narod postoji u fragmentiranoj etničkoj stvarnosti koju održava izraelski režim kontrole apartheida. Ovaj niz događaja predstavlja jedan od najgorih geopolitičkih zločina prošlog stoljeća. Umjesto da učini previše kritizirajući ponašanje Izraela, UN je učinio daleko premalo, ne uglavnom zbog nedostatka volje, već kao izraz bihevioralnog primata geopolitike i golog militarizma;
– razotkrivajući naglasak u objašnjenju veleposlanice Haley o povlačenju SAD-a iz HRC-a pridaje gotovo potpunu pozornost kvantitativnim čimbenicima kao što je 'neproporcionalan' broj rezolucija u usporedbi s onima koje su dane drugim prekršiteljima ljudskih prava, ne pokušavajući uopće opovrgnuti imenicaoptužbe za izraelsko nedjelo. To nije iznenađujuće jer bi bilo kakav pokušaj da se opravda izraelska politika i praksa prema palestinskom narodu samo razotkrio ozbiljnost izraelskog kriminala i oštrinu palestinske viktimizacije. SAD se također dugo bori da se riješi takozvane točke 7 Vijeća za ljudska prava posvećene kršenjima ljudskih prava Izraela povezanih s okupacijom palestinskih teritorija, koja previđa prethodnu glavnu točku da su UN zapušteni u svom neuspjehu da stvoriti pravedan mir za narode koji nastanjuju Mandatnu Palestinu, a najmanje što može učiniti je zadržati budno oko.
– povlačenje iz međunarodnih institucionalnih aranžmana, posebno onih koji su pozitivno povezani s mirom, ljudskim pravima i zaštitom okoliša postalo je obilježje onoga što se može identificirati kao negativni internacionalizamTrumpovog predsjedništva. Najčuveniji primjeri, prije ovog poteza u vezi s HRC-om, uključivali su odbacivanje Sporazuma o nuklearnom programu s Iranom (također poznatog kao JCPOA ili Sporazum P5+1) i Pariškog sporazuma o klimatskim promjenama. Kao i s ovim drugim primjerima negativnog internacionalizma, ovo odstupanje od HRC-a vjerojatno će više naštetiti SAD-u nego HRC-u, pojačavajući njihovu kratkovidnu spremnost da učine sve što je potrebno kako bi zadovoljili Netanyahua i glavnog američkog cionističkog donatora Trumpove kampanje, Sheldona Adelsona. Samo je provokativna najava planiranog jednostranog premještanja američkog veleposlanstva u Jeruzalem prošlog prosinca bila izričit odgovor na izraelsku političku agendu kao što je ovo odbijanje HRC-a, obje se inicijative ističu kao suprotne poštenom prikazivanju američkih nacionalnih interesa, i dakle iskaz poštovanja prema preferencijama Izraela. Unatoč ovoj besramnoj jednostranosti, Trumpovo predsjedništvo i dalje se predstavlja kao mirotvorac i obećalo je da će u pravom trenutku sklopiti 'posao stoljeća', čak uživajući ciničnu potporu ozloglašenog prijestolonasljednika Saudijske Arabije, koji izgleda reći Palestincima da uzmu ono što Trumpov tim nudi ili zauvijek zašute. Poznavajući slabost i plitke ambicije palestinskih vlasti, ne može se reći kakva bi daljnja katastrofa, ova diplomatskog karaktera, mogla dodatno zamračiti palestinsku budućnost. A diplomatska nakbamogla biti najgora katastrofa od svih za palestinski narod i njihovu stoljetnu borbu za elementarna prava.
Također treba naglasiti da je stanje ljudskih prava u SAD-u u stalnom padu, bilo da je fokus stavljen na moralno katastrofalnu sadašnju politiku razdvajanja obitelji na meksičkoj granici ili na neuspjeh u postizanju prihvatljivog napretka kod kuće u području gospodarstva. i socijalna prava unatoč američkom bogatstvu (kao što je dokumentirano u nedavnom izvješću Philipa Alstona, posebnog izvjestitelja UNHRC-a za ekstremno siromaštvo) ili u raznim flagrantnim kršenjima ljudskih prava počinjenim tijekom rata protiv terorizma, uključujući rad crnih mjesta u inozemstvu zemlje da nastave s mučenjem osumnjičenika za terorizam ili poricanjem temeljnog načela međunarodnog humanitarnog prava (Ženevske konvencije) u upravljanju Guantanamom i drugim zatvorskim ustanovama;
– također je vrijedno napomenuti da je izraelsko prkošenje međunarodnom pravu i međunarodnim institucijama sveprisutno, ozbiljno i izravno povezano s održavanjem represivnog režima okupacije koji je nadopunjen strukturama apartheida koje viktimiziraju palestinski narod u cjelini, uključujući izbjeglice, stanovnike Jeruzalema , palestinska manjina u Izraelu i zatvoreno stanovništvo Gaze. Izrael je odbacio autoritet Međunarodnog suda pravde u pogledu 'zida razdvajanja' koji je još 2004. proglasio gotovo jednoglasnim glasovanjem 14-1 (SAD kao jedini protivnik) da je izgradnja zida na okupiranom palestinskom teritoriju nezakonita, da zid treba demontirati, a Palestincima nadoknaditi pretrpljenu štetu. Postoje mnogi drugi primjeri koji se tiču pitanja kao što su naselja, kolektivno kažnjavanje, prekomjerna sila, zatvorski uvjeti i razna zlostavljanja djece.
Zaključno, namjerom da kazni Vijeće za ljudska prava, Trumpovo predsjedništvo, koje predstavlja Vladu SAD-a, mnogo više kažnjava sebe, kao i narode svijeta. Svi imamo koristi od čvrstog i legitimnog institucionalnog okvira za promicanje i zaštitu vitalnih ljudskih prava. Tvrdnja o antiizraelskoj pristranosti u HRC-u, ili UN-u, lažna je diverzantska politika. Istinski fokus bio bi na svakodnevnom kršenju najosnovnijih prava palestinskog naroda. To je tragična stvarnost koju UN nije uspio prevladati. Ovo je sve što trebamo znati.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije