Izvor: Medijski objektiv
Mnogo prije nego što je 'propagandni model' odletio s tipkovnice Edwarda Hermana u 'Manufacturing Consent', knjigu koju je napisao u koautorstvu s Noamom Chomskim, Lav Tolstoj je uhvatio bit nezavjereničkog konformizma:
'Jedan čovjek ne tvrdi istinu koju zna, jer se osjeća vezan za ljude s kojima je zaručen; drugi, jer bi ga istina mogla lišiti profitabilnog položaja kojim uzdržava svoju obitelj; treći, jer želi postići ugled i autoritet, a zatim ih koristiti u službi čovječanstva; četvrti, jer ne želi uništiti stare svete tradicije; peti, jer nema želju vrijeđati ljude; šesti, jer bi izražavanje istine izazvalo progonstvo i poremetilo izvrsnu društvenu aktivnost kojoj se posvetio.' (Tolstoj, 'Što onda moramo učiniti?', Green Classics, 1991., str.118)
Nema ništa posebno kod novinara po tom pitanju – svi smo, na nekoj razini, svjesni da u zemlji slijepih jednookog istinoljuba čekaju razne vrste razapinjanja. Primamljivo je utjecati na sljepoću, zaštititi svoj 'ugled i autoritet', da bismo ih mogli koristiti, naravno, 'u službi čovječanstva'.
Akademici nisu ništa drugačiji. Godine 2008. Terry Eagleton, bivši profesor engleske književnosti na Sveučilištu Manchester, napisao je:
'Općenito gledano, akademske su se institucije promijenile iz optužbi korporativnog kapitalizma u njegove suučesnike. Oni su intelektualni Tescos, koji proizvode robu poznatu kao maturanti, a ne zelenaštvo.' (Eagleton, 'Smrt intelektualca', Red Pepper, listopad 2008.)
U 20 godina rada na Media objektivu malo što nas je ostavilo razočaranima – u početku nismo imali velikih iluzija o novinarstvu! – no često smo bili zaprepašteni odgovorom 'intelektualnih Tesca'.
Posebno nam je bilo čudo vidjeti kako se prema našem radu u objavljenim člancima i knjigama odnose akademici koji nas podupiru privatno, pa i javno. Tipično, naših 20 godina detaljne medijske analize jednostavno prestaju postojati. Nakon što nas je godinama otvoreno podržavao, jedan akademik – netko koga smo smatrali čvrstim saveznikom – napisao je knjigu o našoj središnjoj temi, propagandi. Naš rad je dobio pregršt spomena, a svi su prebačeni u bilješke. Jedan drugi akademik iskreno nam je rekao da mu je savjetovano da izostavi sve spomene Chomskog iz svojih objavljenih članaka i knjiga - neće biti dobro primljeni.
Bili bismo spremni na mogućnost da naš rad jednostavno ne prođe provjeru, osim činjenice da akademici imaju rezultate, jake poput dvanaest jutara češnjaka, u filtriranju disidentskih činjenica i glasova. Zapravo, najgore je čuvana tajna na svijetu da to rade kako bi 'igrali igru', kako bi ostali 'ugledni', kako bi ostali dio 'mainstream' rasprave.
The Guardian – 'Više od posla'?
Što nas dovodi do a novi zbirka eseja, 'Capitalism's Concience – 200 Years of the Guardian', koju je uredio Des Freedman, profesor medija i komunikacija na Goldsmithsu, Sveučilište u Londonu, objavljena sutra.
Freedman primjećuje da je urednica Guardiana, Kath Viner, obećala da će njezine novine 'dovesti u pitanje ekonomske pretpostavke posljednja tri desetljeća', 'izazvati moćnike' i 'koristiti jasnoću i maštu za izgradnju nade'. Njegova nova knjiga, kaže Freedman, 'nastoji ispitati te tvrdnje'. ('Capitalism's Concience – 200 Years of the Guardian', Des Freedman, ur., Pluto Press, 2021., px)
Zbirku eseja, čiji su autori uglavnom medijski akademici, izdaje Pluto Press, koji je objavio sve tri knjige Medijskog objektiva; posljednja, 'Propaganda Blitz', 2018. (izdali smo nekoliko samostalnih knjiga kod drugih izdavača). Nekoliko dobrih razloga zašto ne kritizirati knjigu koju je objavio vlastiti izdavač može se pronaći u Tolstojevu popisu, no akademsko filtriranje istine ključno je pitanje koje vapi za iskrenom raspravom.
Unatoč naše tri knjige, 20 godina rada uvelike smo se usredotočili na Guardian, i unatoč tome što smo spomenuti i citirani (jednom) u knjizi, nije nam rečeno o 'Capitalism's Concience' i nismo bili pozvani da doprinesemo.
Uloga Guardiana je toliko užasna, toliko užasna da se čovjek odmah iznenadi kada vidi da knjiga sadrži priloge nekih vrlo 'mainstream' bivših i sadašnjih novinara Guardiana, s obzirom na to da navodno govori neuljepšanu istinu o novinama.
Treće poglavlje napisao je Gary Younge, bivši glavni urednik Guardiana, a još uvijek istaknuti suradnik. Poglavlje 3 napisala je Victoria Brittain, koja je radila u Guardianu više od 4 godina kao inozemna dopisnica, a potom pomoćnica strane urednice. Younge i Brittain prva su dva imena pod Freedmanovim potpisom koja promiču sadržaj knjige na naslovnici, koja donosi odobravajući komentar kolumnista Guardiana i bivšeg glavnog dopisnika za inozemstvo, Jonathana Steelea.
Sam Freedman ima profil stranica na Guardianovoj web stranici, zadnji put dao doprinos 2018. Dakle ne autor 12. poglavlja, Tom Mills, koji je zadnji put pisao za Guardian u siječnju. Millsa se sjećamo iz daleke prošlosti kada je bio čest poster na oglasnoj ploči Media Lensa.
Ako ovo zvuči pomalo prijateljski prema Guardianu, prošli tjedan, Freedman Tweetano program povezane s konferencijom za medije Sveučilišta Goldsmith od 23. do 24. travnja, 'Liberalism Inc: 200 godina Guardiana'. Izdvajamo uvodni govor bivšeg urednika Guardiana, Alana Rusbridgera, pod naslovom:
'Više od posla: 200 godina novina koje su svrhu stavljale ispred profita'
Istog dana, bivša urednica Guardianovih komentara, Becky Gardiner, vodit će raspravu na temu 'The Guardian i feminizam'.
Osobito s obzirom na urednika, suradnike i izdavača, naslov knjige doista je zabrinjavajući: 'Savjest kapitalizma – 200 godina Guardiana'.
Svakako nemamo problema s tvrdnjom da Guardian postoji već 200 godina! U najmanju ruku naslov bi trebao glasiti: 'Savjest' kapitalizma? – 200 godina gvardijana'.
Jesu li prijeteći kolaps klime, uništenje vrsta, beskrajni i nemilosrdni ratovi za resurse i sankcije masovnog ubojstva koje razaraju cijele zemlje, dosad neuvjereni svi mi da kapitalizam nema, dapače, ne može imati savjest? Nakon Assangea, Corbyna, Iraka, Libije i Sirije, vjeruje li itko da se korporativni Guardian uopće pretvara da djeluje kao 'savjest' za bilo što? Kanadski profesor prava Joel Bakan objašnjava suštinu za svi korporativni rukovoditelji:
'Zakon zabranjuje bilo kakvu motivaciju za njihovo djelovanje, bilo da pomažu radnicima, poboljšavaju okoliš ili pomažu potrošačima da uštede novac. Oni te stvari mogu raditi vlastitim novcem, kao građani. Međutim, kao korporativni dužnosnici, upravitelji tuđim novcem, nemaju zakonsku ovlast slijediti takve ciljeve koji su sami sebi svrha – samo kao sredstvo služenja vlastitim interesima korporacije, što općenito znači maksimiziranje bogatstva njezinih dioničara.
'Društvena odgovornost poduzeća je stoga protuzakonita – barem kada je prava.' (Bakan, The Corporation, Constable, 2004., str. 37)
Ako je istinska društvena odgovornost protuzakonita, sasvim je logično da je savjest prijetnja koju treba gušiti na svakom koraku. 1930-ih, politički analitičar Rudolf Rocker je napisao:
'Za državu je svakako opasno kad njeni građani imaju savjesti; ono što treba su ljudi bez savjesti... ljudi kod kojih je osjećaj osobne odgovornosti zamijenjen automatskim impulsom da djeluju u interesu države.' (Rudolf Rocker, 'Kultura i nacionalizam', Michael E. Coughlan, 1978., str.197)
To je zapravo ključna propagandna funkcija Guardiana. Čak je i sugestija da bi kapitalizam mogao imati savjest opasno iskrivljavanje istine, kao što je sugestija da bi Guardian mogao biti uključen u zaštitu etičke dimenzije kapitalizma.
U svom uvodu Freedman piše:
'Guardian nije ljevičarski list. Objavljuje ljevičarske kolumniste, čitaju ga ljudi s ljevice i ima reputaciju poistovjećivanja s ljevičarskim pozicijama. Ali to nije titula ljevice; nije povezana niti je proizašla iz lijevih pokreta.' (str.viii)
Može se raspravljati o točnom značenju riječi 'ljevičarski', ali usporedite Freedmanovu tvrdnju da Guardian 'objavljuje ljevičarske kolumniste' s odgovorom Johna Pilgera (uključen, u cijelosti, kasnije u ovom upozorenju):
'Prostori namijenjeni nezavisnim novinarima (uključujući i mene) su nestali. Neslaganje koje se toleriralo, čak i slavilo kad sam stigao u Fleet Street 1960-ih, vratilo se u metaforičko podzemlje dok liberalni kapitalizam baca posljednje iluzije demokracije.
'Ovo je seizmički pomak...'
To je doista seizmički pomak kojem smo mnogi od nas svjedočili tijekom života – zaboravite radikalno lijeve novinare, čak su i neovisni novinari nestali iz Guardiana i drugih medija. Uzmite u obzir, naposljetku, kako je nedavno to učinio onaj vrhunski, samoidentificirani torijevski novinar, Peter Oborne opisan kako su mi 'glavni britanski tisak i mediji u svim namjerama i svrhama zabranjeni'.
Freedman nastavlja:
'Nikada nije bio dosljedan saveznik socijalističkih ili antiimperijalističkih glasova i nije uspio učiniti za ljevicu ono što su naslovi kao što su Mail i Telegraph učinili za njihovu biračku jedinicu na desnici.' (str.viii)
Nikada niste bili 'dosljedan saveznik'? U svjetlu Guardianove nemilosrdne i stalne podrške politički nemrtvom ratnom zločincu Tonyju Blairu, njegove smrtonosne propagande za ratove agresije u Iraku, Libiji i Siriji, njegove vodeće uloge u potkopavanju nastojanja Jeremyja Corbyna za vlast, njegove izdaje i demonizacije Assangea, i tako dalje... puno je razumnije promatrati Guardian kao ljuti neprijatelj čak i blagih lijevih pozicija koje ima ne samo ne izvodio 'za ljevicu', ali je s najvećim entuzijazmom nastupio za uspostavljena moć.
Tvrdnja da list 'nikada nije bio dosljedan saveznik socijalističkih ili antiimperijalističkih glasova' klasična je laž s ciljem umirivanja ljevice bez pretjeranog otuđivanja Guardiana. Zapravo, snažno nas podsjeća na vrstu apologetike koja se redovito pojavljuje in Guardian – SAD, ponekad nam kažu, nije bio 'dosljedan saveznik' demokracije diljem svijeta, i tako dalje.
Freedman nastavlja za Guardian:
'Umjesto toga, to je dom snažnog liberalizma koji stalno bijesni glasove sa svoje desnice i, jednako redovito, razočarava svoje kritičare s ljevice.' (str.viii)
Nema ništa 'energično' u lažnoj, tržišnoj verziji 'liberalizma' koju plasira Guardian. U intervjuu iz 2011. Julian Assange govorio iz gorkog osobnog iskustva:
'Želim istaknuti nešto o percipiranim moralnim institucijama, kao što su Guardian i New York Times. U Guardianu ima dobrih ljudi. Također ima skupinu ljudi na vrhu koji imaju druge interese. ... Ono što pokreće novine poput Guardiana ili New York Timesa nisu njihove unutarnje moralne vrijednosti. Jednostavno, oni imaju tržište. U Velikoj Britaniji postoji tržište koje se zove “obrazovani liberali”. Obrazovani liberali žele kupiti novine poput Guardiana i stoga nastaje institucija koja će ispuniti to tržište. … Ono što je u novinama nije odraz vrijednosti ljudi u toj instituciji, to je odraz potražnje na tržištu.'
Razmotrite Freedmanovu verziju istine s Guardianovim tretmanom samog Assangea, Corbyna, 'Isusovog klauna' Russella Branda, Georgea Gallowaya, Huga Chaveza, Chomskog, nas, svih disidenata. Rocker otkrio istinu koja se nije promijenila 100 godina:
'Država pozdravlja samo one oblike kulturnog djelovanja koji joj pomažu održati svoju moć. Neumoljivom mržnjom progoni svaku aktivnost koja prelazi granice koje je sama postavila i dovodi u pitanje svoje postojanje. Stoga je besmisleno koliko i lažljivo govoriti o “državnoj kulturi”; jer upravo je država ta koja živi u stalnom ratu sa svim višim oblicima intelektualne kulture i uvijek pokušava izbjeći kreativnu volju kulture...' (str.85)
U stvarnosti, naravno, Guardianova nemilosrdna, tržišno vođena propaganda 'dosljedno bijesni' glasove ljevice točno onako kako bijesni glasove desnice. Do sada, samo netko tko živi u svijetu mašte nadahnutom Guardianom smatra da Guardian 'razočara' kada napada neslaganje i podržava čak i najciničnije brutalne ratove agresije.
Pranje napadačkih ratova
Izdanje Guardiana na mreži iu tisku je ogromno, kao i raspon tema koje pokriva. Ali jednostavan način testiranja pristranosti Guardiana je ispitivanje njegove učinkovitosti u agresijskim ratovima SAD-a i Velike Britanije. To je razlog zašto smo uvijek bili toliko fokusirani na Guardianov učinak u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji i Jemenu.
Tijekom posljednjih dvadeset godina iznova smo pokazivali kako je Guardian, iako se navodno protivio ratu u Iraku, zapravo udario čitatelje propagandnim napadom koji je htio zaplašiti ratnu groznicu temeljenu na potpuno apsurdnim, samorazumljivim izmišljenim SAD-u -UK tvrdnje o navodnom postojanju i prijetnji oružjem za masovno uništenje (WMD). Ravnoteža nije bila dopuštena – Guardian je istovremeno izbrisao kao nepostojeće ključno, vrlo vjerodostojno svjedočanstvo inspektora UN-a za oružje poput Scotta Rittera, koji je inzistirao da je njegov tim ostavio Irak 'temeljno razoružan' od '90-95%' svog oružja za masovno uništenje do prosinca 1998., ostavljajući samo 'bezopasni mulj' (Scott Ritter i William Rivers Pitt, 'Rat u Iraku', Profile Books, 2002., str. 23 i str. 29). U svojih 12,366 članaka u kojima se spominje Irak 2003. godine, Guardian i Observer spomenuli su Rittera ukupno 17 puta. Guardian je jednostavno ignorirao svjedočanstva, doslovno dostupna u svim dobrim knjižarama, sa snagom da od sebe napravi potpunu besmislicu i sve druge medijske rasprave o slučaju za rat.
Moglo bi se pomisliti da je čak i šokantnije, čak i nakon velike katastrofe u Iraku, Guardian je 2011. i nakon toga neumoljivo propagirao rat istog američko-britanskog saveza protiv Libije i Sirije. Tipičan primjer dao je viši kolumnist Guardiana, kasnije urednik komentara, Jonathan Freedland, koji napisao članak o Libiji pod naslovom:
'Iako su rizici vrlo stvarni, razlog za intervenciju ostaje jak.'
Čuvar vođa tiho slavio rezultate:
'Ali sada se s razlogom može reći da je u uskom vojnom smislu djelovao i da je politički postojalo neko retrospektivno opravdanje za njegove zagovornike dok su se gomile slijevale na ulice Tripolija kako bi pozdravile pobunjeničke konvoje ranije ovog tjedna.'
Poplava slične i još gore propagande za 'intervenciju' stigla je iz Guardiana o Siriji. Došlo je do nemilosrdnog, laserskog fokusa na zločine, stvarne i izmišljene, Assada i Putina. Vjerujemo da je Zapad sagriješio samo svojom nevoljkošću da uopće bude uključen! Odvažan preokret istina. Iznad svega, podižući stranicu iz knjige velike prijevare s iračkim oružjem za masovno uništenje, fokus je bio na vrlo upitno tvrdnje o napadima kemijskim oružjem.
Jasno predviđajući i agitirajući za rat u travnju 2013., Guardian urednički promatranom:
'Ipak, ovaj je tjedan obilježen daljnjim tvrdnjama da je sirijski Bashar al-Assad radio upravo ono za što je g. Bush rekao tako samouvjereno, ali tako pogrešno, da je u neposrednoj opasnosti da to uradi Saddam Hussein prije 10 godina.'
Uvodnik je nastavio:
'… Države članice UN-a i članice Vijeća sigurnosti također danas imaju manje osnove za sjedenje skrštenih ruku nego što su imale oko Iraka. UN je bio neučinkovit u Siriji jer su Rusija i Kina stavile veto na akciju UN-a. Djelomično kao posljedica toga, najmanje 70,000 XNUMX ljudi je umrlo dok svijet gleda i krši ruke. U moralnom smislu nije jasno zašto se te tisuće smrti ne tretiraju kao crvena linija, dok se uporaba kemijskog oružja tretira kao crvena linija'.
Kako je 'Savjest kapitalizma' pokrila Guardianovo suučesništvo u ovim ratovima?
Odgovor, koji je dostupan svakome u doba e-knjiga koje se mogu pretraživati riječima, jest da se Libija i Sirija spominju jednom, usput. Napadi Zapada na Libiju i Siriju, a još manje uloga Guardiana u njima, uopće se ne spominju. Saudijsko-britanski rat protiv Jemena također se ne spominje.
Što se tiče Iraka, najveća vanjskopolitička i masovno-medijska katastrofa našeg vremena usputno se spominje pet puta na 270 stranica knjige. Referenca na Guardianovu propagandnu ulogu u sukobu ograničena je na jedno spominjanje neimenovanih Guardianovih 'kolumnista... koji su zagovarali rat u Iraku 2003. i čak inzistirali da postoji oružje za masovno uništenje' – ukupno 19 riječi. (str.50)
Drugim riječima, vrlo stvarna odgovornost Guardiana za promicanje katastrofalnih zločina koji su ostavili milijune ljudi mrtvih, ozlijeđenih i raseljenih, potpuno je izbrisana zbirkom disidentskih pisaca koju je objavio naš navodno najradikalniji izdavač recenzirajući Guardianov učinak u proteklom razdoblju 200 godina. Ovo je nečuveno.
U knjizi ima mjesta za napomenuti kako je list 'predvodio u inovativnom dizajnu i formatima, bio je prvi britanski naslov koji je postavio uređivač za čitatelje, uspostavio izdanja u SAD-u i Australiji i sada zagovara model članstva s nekih milijun ljudi koji su se ili prijavili u program ili dali jednokratni doprinos' (px), i tako dalje.
Freedman zaključuje svoj uvod:
'Guardian čitaju mnogi ljudi s ljevice, ali, kao što je to slučaj s liberalnom demokracijom općenito, ne služi im dosljedno ili primjereno u potrazi za radikalnom društvenom promjenom. Ova knjiga nije samo izraz razočaranja, već i uvjerenja da nam je potrebna sasvim drugačija vrsta medija ako želimo slijediti sasvim drugačiju vrstu društva.' (str.xiv)
Ako promjena igdje počinje, počinje odbacivanjem tvrdnje da Guardian 'ne služi' ljevici ili liberalnoj demokraciji 'dosljedno ili primjereno u potrazi za radikalnom društvenom promjenom'. U stvarnosti, dosljedno napadi lijevo.
U svom poglavlju o Corbynu i antisemitizmu, Justin Schlosberg snažno kritizira Guardian, ali primjećuje:
'Možda iznad svega, Corbynov politički uspon poklopio se s usponom Donalda Trumpa u SAD-u i drugih čelnika tvrde desnice od Modija u Indiji do Bolsonara u Brazilu. U ovoj pozadini – a posebno u kontekstu Brexita – lako je razumjeti kako su novinari Corbynove laburiste i one izvore koji ih brane počeli doživljavati kao lijevu frontu populizma – sklonu ekstremu i intrinzično manje vjerodostojnu od svog “umjerenog” ” političke kolege.' (str.200)
Guardianovo neprijateljstvo prema Corbynu bilo je zbog straha od blagog socijalizma koji dovodi u pitanje državno-korporacijski status quo, a ne zbog straha od populizma. Schlosberg je zaključio:
'Ironično, u obrani svojih liberalnih vrijednosti od porasta populizma, Guardian je, čini se, zanemario ili potkopao ono što je oduvijek bio kamen temeljac njegovog liberalizma: svetost činjenica.' (str.201)
Ideja da je 'svetost činjenica' 'uvijek bila sam kamen temeljac njegova liberalizma' bit će dobrodošla za urednike Guardiana, ali mistificirajuća za svakoga tko kritički čita novine.
U 3. poglavlju, Gary Younge tvrdi o Corbynu:
'Niz studija je od tada pokazao da je... Guardian sadržavao više različitih mišljenja i više podržavajućih mišljenja i pokrivenosti od gotovo bilo kojeg drugog mainstream medija.' (str.52)
To ne govori puno. Zanimljivo je da u prilog svojoj tvrdnji Younge navodi dvije studije: jednu iz studenog 2015., samo dva mjeseca nakon što je Corbyn izabran; drugi iz srpnja 2016., deset mjeseci nakon što je Corbyn izabran. Younge je vjerojatno propustio rujan 2018 učiti citirao pokojni antropolog i politički komentator David Graeber kad je Tweetano u prosincu 2019.:
'što se tiče Guardiana, nikada nećemo zaboraviti da je tijekom “Rada #antisemitizam kontroverze”, nadmašili su čak i Daily Mail uključivši najveći postotak lažnih izjava, gotovo svaka, misteriozno, slučajna pogreška na štetu Laburista'
Pravo postignuće! Knjiga sadrži dva izvrsna poglavlja Alana MacLeoda o Guardianovu izvještavanju o Latinskoj Americi, te Matta Kennarda i Marka Curtisa o izvješćivanju novina o sigurnosnom stanju Ujedinjenog Kraljevstva. Oboje se dalje raspravlja u nastavku.
John Pilger odgovara
Pitali smo bivšeg kolumnista Guardiana Johna Pilgera za njegova razmišljanja o 'Savijesti kapitalizma'. On je odgovorio:
'Liberalno novinarstvo, kao što je Guardianovo, uvijek je bilo labavi produžetak moći establišmenta. Ali nešto se promijenilo od uspona blairizma. Prostori namijenjeni nezavisnim novinarima (uključujući i mene) su nestali. Neslaganje koje se toleriralo, čak i slavilo kad sam stigao u Fleet Street 1960-ih, vratilo se u metaforičko podzemlje dok liberalni kapitalizam baca posljednje iluzije demokracije.
'Ovo je seizmički pomak, s Guardianom i BBC-jem – daleko utjecajnijim od onih na akreditiranoj desnici – nadzirući novo 'grupno razmišljanje', kako ga je nazvao Robert Parry, osiguravajući njegovu politiku i licemjerje, njegove propuste i izmišljotine dok provode neprijatelji nove države nacionalne sigurnosti.
'Studenti novinarstva ovo moraju hitno proučiti ako žele razumjeti da pravi izvor izuma poznatog kao "lažne vijesti" nisu samo društveni mediji, već liberalna "mainstream" samopomazana lažnom respektabilnošću koja tvrdi da izaziva korumpiranost i ratnohuškačku moć, ali joj se, u stvarnosti, udvara i štiti, te se s njom dogovara.
»Ovo je Guardian danas. Riješio se onih novinara koje ne može kontrolirati, poroznih granica koje su nekoć prelazili davno zatvorene, Guardian više nego ikad predstavlja svjetonazor svog heroja, Blaira, "mističnog" izgubljenog vođe koji je list promovirao s evanđeoskim žarom i od tada je dao sve od sebe rehabilitirati, čovjeka odgovornog za ljudski pokolj koji nadilazi maštu.
'Svaka čast, Des Freedmanova antologija uključuje rasipanje oštre iskrenosti, osobito poglavlja Alana MacLeoda, Marka Curtisa i Matta Kennarda. Ali propusti su šokantni: posebno Guardianova “nijansirana” (omiljena riječ lasica) potpora komadanju nacija: od Jugoslavije do Sirije, i njegova nemoralna potpora trenutnom MI6/CIA propagandnom ratu protiv nuklearnih sila Rusije i Kina.
'Primjer ovoga je nedavni tok propagande za “ljudska prava” iz SAD-a iz Tajvana, većim dijelom javno diskreditiran, koja poziva na rat s Kinom. To se tek treba mjeriti s rezultatima glavnog rusofoba Guardiana, Lukea Hardinga, koji osigurava da sve zlo vodi do Vladimira Putina.
'Nemamo pojma kako žive i razmišljaju ljudi s ovih paklenih mjesta, jer oni su moderni 'drugi'. Nevažno je to što su Kinezi, prema Harvardu, Pewu i brojnim drugim studijama, najzadovoljnija ljudska bića na svijetu, ili da citiram Harolda Pintera, “nije bilo važno, nije bilo od interesa”.
'Upravo su Harding i još dvojica u Guardianu tvrdili da je voditelj Trumpove kampanje, Paul Manafort, vodio tajne razgovore s Julianom Assangeom u veleposlanstvu Ekvadora. Diskreditiran od strane bivšeg ekvadorskog konzula Fidela Narvaeza kao 'lažnog' (i od onih poput mene koji su bili podvrgnuti sigurnosnoj provjeri u veleposlanstvu), priča je bila tipična za desetljeće dugu kampanju blaćenja protiv Assangea.
'Kampanja je bila jedna od najnižih bodova u britanskom novinarstvu. Dok je prikupljao pohvale, tiraže, dobit i ugovore o knjigama i Hollywoodu za Assangeov rad, Guardian je odigrao ključnu ulogu. Iako se Mark Curtis dotiče posljednjih godina, mladi novinari moraju znati cijelu sramotnu sagu i njen značaj u slamanju onih koji izazivaju moć izvan liberalne ograde i odbijaju se pridružiti "klubu".
'Glavni vođa Guardiana bio je Alan Rusbridger, koji je bio glavni urednik 20 godina. (Rusbridger je također nadgledao Observer, Guardianov sestrinski list, koji je tijekom priprema za invaziju na Irak 2003. vodio bijesnu proratnu kampanju koja je uključivala izmišljotine o OMU za što se njegov izvjestitelj, David Rose, kasnije osobno ispričao – za razliku od njegovi urednici).
'Rusbridger se u posljednje vrijeme ponovno izmislio kao medijski moralist. “Samo oni s najvišim profesionalnim i etičkim standardima,” napisao je 2019., “uzdići će se iznad oceana prosječnosti i zloćudnosti i preživjeti.” Dok se Rusbridger uzdiže iznad oceana kako bi promovirao svoju novu knjigu o etici "prikladnih vijesti", Julian Assange, novinar koji govori istinu kojeg je izdao Guardian, ostaje u samici u zatvoru Belmarsh.
'Veći dio Freedmanove antologije djelo je medijskih akademika, čije je obučavanje novinara relativno nedavno – pa, to je unutar moje karijere. Neki su dobro obavili posao, uključujući i samog Freedmana. Ali postavlja se pitanje: kako su oni i njihovi kolege promijenili medije nabolje kada je velik dio njih postao odjekom grabežljive, lažljive moći? Novinarski zanat zaslužuje bolje.' (E-poruka Media Lensu, 9. ožujka 2021.)
Jonathan Cook odgovara
Za komentar knjige zamolili smo i bivšeg novinara Guardiana Jonathana Cooka:
'Uz nekoliko značajnih iznimaka, kritički horizonti mnogih suradnika izgledaju nažalost ograničeni za knjigu koja navodno kritički procjenjuje Guardian. Većina s pravom tvrdi da ljevica ne bi trebala vjerovati novinama da će promovirati svoje ciljeve i da su se kroz svoju dugu povijest novine blisko držale varijacija liberalizma slobodnog tržišta. Ali knjiga se malo trudi objasniti zašto je to tako, čak i u dijelu koji se navodno izravno bavi ovim pitanjem: o onome što knjiga naziva "političkom ekonomijom". Samo se jedan suradnik poziva na korporativnu prirodu medija, kada se bavi regulacijom tiska, a čak i tada postoji implikacija da je Guardian izvan tog sustava.
'Poglavlje o političkoj ekonomiji prikazuje nastojanja Guardiana da ostane profitabilan i konkurentan protiv rivala u vlasništvu milijardera, ali ne uspijeva razjasniti utjecaj koji nužno ima na ideološke pozicije lista. Nema stvarnog napora da se ispita kako se Guardian, kao i drugi korporativni mediji, usuđuje redovito ne uzrujavati oglašivače, s obzirom na svoju ekonomsku ovisnost o njihovom novcu. U knjizi nedostaje rasprava o neizbježnom sukobu između Guardianovih komercijalnih potreba i njegove deklarirane predanosti okolišu.
'Knjiga također ne izvlači smislene zaključke iz činjenice da je Guardian u digitalnom dobu odlučio juriti za većom i bogatijom liberalnom publikom u SAD-u od one koja se može naći u Ujedinjenom Kraljevstvu. Čini se relevantnim u razmatranju Guardianove sve veće usredotočenosti na kulturna pitanja i pomodnu politiku identiteta kao alternativu klasnoj politici i radničkim pitanjima.
'Slično tome, knjiga ne nudi nikakvu platformu za zviždače koji bi mogli dati oštriji uvid u način na koji se vodi novina ili prepreke koje se postavljaju na put novinarima koji pokušavaju prekinuti s Guardianovim ideološkim okvirom problema ili njegovim uredničkim pristupom od vrha prema dolje . Gary Younge daje neke naznake, ali njegov fokus je uzak, uživao je neobično neovisnu poziciju unutar uredničkog tima, a njegov kontinuirani odnos s novinama znači da je malo vjerojatno da će govoriti tako slobodno kao što bi inače.
'Matt Kennard i Mark Curtis navode imena nekih pisaca o nacionalnoj sigurnosti koji su posljednjih godina potisnuti iz novina. Je li se netko obratio uredniku knjige da objasni svoja iskustva?
'U mom stručnom području, Ghada Karmi nudi finu perspektivu o općim propustima u poštenom izvještavanju o Izraelu i Palestini, ulozi lobija i tendenciji davanja prioriteta židovskim i izraelskim glasovima u odnosu na palestinske. No čini se da je njezina pretpostavka da Guardianov neuspjeh da Palestincima ponudi odgovarajuće saslušanje odražava mješavinu sljedećeg: povijesnog neznanja o palestinskom slučaju i romantičnog pogleda na Izrael; veća težina i središnje mjesto izraelskog lobija od palestinskog lobija u britanskom društvu; i strah od optužbi za antisemitizam.
'Ono što ovaj izvještaj o neuspjehu Guardiana propušta je ključno mjesto Izraela u napredovanju vanjskopolitičkih ciljeva Zapada na Bliskom istoku. Stavljanje lista na stranu glavnih geopolitičkih interesa Zapada na Bliskom istoku ipak nije jednokratno, kao što jasno pokazuje poglavlje Alana MacLeoda o Guardianovom još jadnijem izvještavanju o Latinskoj Americi. Ovdje postoji obrazac neuspjeha koji treba raspakirati. Da je to učinjeno, bilo bi mnogo lakše objasniti vodeću ulogu Guardiana u kampanji korporativnih medija da se Izrael – sročen u terminima navodne laburističke krize antisemitizma – stavi u središte procjene podobnosti Jeremyja Corbyna za premijera.
'Opet, pomoglo bi ovom odjeljku da je uključio zviždača, insajdera koji je upoznat s ograničenjima Guardianovog izvještavanja o Izraelu i Palestini. Ja i drugi – uključujući Nafeeza Ahmeda, Antonyja Loewensteina i, u novije vrijeme, Nathana Robinsona – svi smo bili na samom vrhu Guardianovog strogog nadzora izvještavanja o Izraelu i Palestini. Nigdje se našim iskustvima ne daje glas u knjizi koja tvrdi da se kritički odnosi prema Guardianu.' (Jonathan Cook, e-pošta za Media Lens, 6. travnja 2021.)
Zaključak
Istina o kojoj se rijetko raspravlja jest da akademska zajednica igra ključnu ulogu u jačanju filtriranja istine od strane 'mainstream' novinarstva, osiguravajući da se rasprava proširi, kako kaže Chomsky, 'dovde i ne dalje'. Medijski akademici dosljedno isključuju najkritičnije medijske aktiviste na gotovo isti način kao i korporativne novinare.
Očito nam je, primjerice, da su John Pilger i Jonathan Cook dugo bili najmoćniji i najkvalificiraniji britanski kritičari Guardiana. Tko može sumnjati da bi njihovo uključivanje masovno ojačalo 'savjest kapitalizma' i povećalo prodaju? Njihovo isključenje poziva na jednostavno pitanje: koji su drugi prioriteti bili zadovoljeni?
Jesu li urednik i neki od suradnika povukli svoje, svjesno ili ne, kako bi djelovali manje 'ekstremno', više 'razumno'? Jesu li se nadali da neće spaliti mostove, pa da objava u Guardianu ostane opcija? Možda čak i da bi knjiga mogla biti povoljno ocijenjena od samog lista? Postoji hitna potreba za istinski kritičkim i poštenim procjenama Guardianovog dosijea kao čuvara moći. Ova knjiga, osim nekoliko dobrodošlih iznimaka, nije to.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije