U drugom desetljeću 21st stoljeća, nakon mnogo ispraznih priča o 'vladi naroda, od strane naroda, za narod', otkriveno je da ljudi čak nisu bili sposobni upravljati vlastitom potrošnjom medija. Ogromna, umjetno inteligentna računala otkrila su da dok se 49.5% stanovništva utapa u 'post-istinitom' moru 'dezinformacija', drugih 49.5% bilo je daleko s vilama u 'filtarskim mjehurićima' koje je nosio samo vrući zrak.
Time je 1% ostalo da se nosi s krizom. Divovske medijske korporacije regrutirale su 'stručnjake za dezinformacije' – mudre čuvare jedinstveno kvalificirane za razlikovanje racionalnog od propagandnog novinarstva. Njihove mistične moći su takve da, radeći u medijima koji su u vlasništvu milijardera, ovisnim o oglašivačima i subvencioniranim od strane vlade, oni svejedno razotkrivaju 'dezinformacije' bez imalo pristranosti. Ako glavni izvršni direktori, voditelji oglasnih odjela i drugi privatno preziru te govornike istine koji neustrašivo grizu mnoge ruke koje hrane, oni drže jezik za zubima, vjerojatno iz dubokog poštovanja prema njihovom plemenitom cilju.
U svom beskrajnom brbljanju o 'dezinformacijama', vidjet ćete dragocjeno malo prepoznavanja velike Ahilove pete propagandnog novinarstva, karakteristike po kojoj se odmah razotkriva, ukorijenjene u činjenici da ima bitno drugačije ciljeve od racionalnog novinarstva.
Ciljevi racionalnog novinarstva su poštenje, točnost, potpunost i jasnoća. Racionalno novinarstvo će, naravno, predstaviti objašnjenje vlada SAD-a i Velike Britanije zašto su izvršile invaziju na Irak, i predstavit će poštene, vjerodostojne, autoritativne izvore koji osporavaju to objašnjenje.
Primijetite da ova tvrdnja o racionalnom, poštenom novinarstvu nije tvrdnja o tome cilj novinarstvo. Prosudba o tome koji pojedinci i organizacije ima pošten, vjerodostojan i autoritativan je subjektivan. Mogli bismo inzistirati na tome da biramo vjerodostojne izvore temeljene na racionalnim dokazima koji se mogu provjeriti, ali racionalna misao subjektivan je fenomen koji se događa u ljudskoj glavi – nije objektivna. Naše rasuđivanje može biti pogrešno - možda smo jednostavno ljuti.
Racionalno, subjektivno novinarstvo zahtijeva da vi i ja igramo svoje uloge poštenih, racionalnih čitatelja i gledatelja, provjeravajući tvrdnje i stvarajući vlastita subjektivna mišljenja. Ne možemo uzeti na povjerenje argumente navodno poštenih, subjektivnih novinara – moramo sami obaviti posao.
Ciljevi propagandnog novinarstva su drugačiji: ono nastoji čitatelje i gledatelje navesti na određeni zaključak. Iskrenost, točnost i jasnoća u ovom su slučaju podređeni potrebama uvjeravanja. Što se tiče potpunosti, jer radi protiv ciljevi propagande, nisu samo izostavljeni; to je prijetnja koju treba napasti.
Tako, dakle, možemo razlikovati racionalno novinarstvo od puke propagande. Velika Ahilova peta propagandnog novinarstva je da:
- Nužno kombinira minucioznu, detaljnu forenzičku analizu činjenica s golemim, 'neobjašnjivim', protuintuitivnim prazninama. Propagator će prikupiti svaki najsitniji detalj u korist traženog zaključka, ali – kao da je mentalno poremećen – neće primijetiti bilo koji broj slonova u salonu koji odvode od željenih zaključaka. Cilj je prikazati jasan, crno-bijeli pogled na svijet bez sumnje.
- Pronaći će razloge za napad na svakoga tko sugerira da je ova filtrirana, crno-bijela verzija nepotpuna. Svaki racionalni novinar zainteresiran za cjelovitost, u sumnji, bit će napadnut kao 'apologeta', 'izdajica', tip 'Lord Haw-Haw' karakter koji potkopava moralno i intelektualno zdravlje nacije 'dezinformacijama'. Svi drugi racionalni novinari koji traže potpunost u odgovoru na te prve tvrdnje o 'izdaji' bit će optuženi za 'izdaju' na isti način. To je logičan zatvoreni krug - vitalan jer je za propagandiste pobjeda jedino što je važno. Bujanje racionalne rasprave je i prijetnja i poraz.
Nils Melzer – 'Bio sam zaslijepljen propagandom'
Godine 2019., dok je radio kao posebni izvjestitelj UN-a za mučenje, Nils Melzer – praktičar s velikim iskustvom u području međunarodnog prava koji je bio švicarski predsjedavajući međunarodnog humanitarnog prava na Ženevskoj akademiji za međunarodno humanitarno pravo i ljudska prava, a koji je sada direktor prava, politike i diplomacije Međunarodnog odbora Crvenog križa – komentirao o Julianu Assangeu:
'Svakako, pomislio sam, Assange mora biti silovatelj! Ali ono što sam otkrio jest da nikada nije bio optužen za seksualni prijestup. Istina, ubrzo nakon što su Sjedinjene Države potaknule saveznike da nađu razloge za kazneni progon Assangea, švedsko je tužiteljstvo izvijestilo tabloide da ga se sumnjiči da je silovao dvije žene. Začudo, ali same žene nikada nisu tvrdile da su bile silovane, niti su imale namjeru prijaviti kazneno djelo. Idi shvati. Štoviše, forenzički pregled kondoma koji je priložen kao dokaz, navodno nošen i poderan tijekom odnosa s Assangeom, nije otkrio nikakav DNK – ni njegov, ni njezin, ni bilo čiji drugi. Smisli opet. Jedna je žena čak poslala poruku da samo želi da se Assange testira na HIV, ali da ga se policija "željela dočepati". Smisli još jednom.'
Melzer je dodao:
'Na kraju mi je konačno sinulo da sam bio zaslijepljen propagandom, te da je Assange sustavno klevetan kako bi se skrenula pozornost sa zločina koje je razotkrio. Nakon što je dehumaniziran kroz izolaciju, ismijavanje i sramotu, baš poput vještica koje smo spaljivali na lomači, bilo ga je lako lišiti njegovih najosnovnijih prava bez izazivanja bijesa javnosti u cijelom svijetu. I tako se postavlja pravni presedan, kroz stražnja vrata našeg vlastitog samozadovoljstva, koji se u budućnosti može i bit će jednako dobro primijenjen na objave The Guardiana, New York Timesa i ABC Newsa.'
Melzer, očito besprijekoran izvor o ovim pitanjima, ponudio je ovo mišljenje Guardianu, The Timesu, Financial Timesu, Sydney Morning Heraldu, Australianu, Canberra Timesu, Telegraphu, New York Timesu, Washington Postu, Thomsonu Zaklada Reuters i Newsweek. Rezultat:
'Nitko nije pozitivno odgovorio.'
Zašto ne? Budući da je Melzer imao posla s Medij, državno-korporacijski propagandni sustav kojemu je bilo potrebno da se slučaj Assange predstavi crno-bijelo kako bi se neutralizirala potpora javnosti kako bi ga država mogla 'lišiti njegovih najosnovnijih prava bez izazivanja bijesa javnosti u cijelom svijetu'.
Ovaj propagandni zahtjev toliko je važan, toliko ga se neumoljivo provodi, da su mnogi državno-korporacijski propagandisti – ljudi koji doista zamišljaju da su racionalni novinari – osjećali autentičnu gadost prema svima koji su bili zainteresirani za osporavanje službenog narativa. Kako smo doznali, iako protiv Assangea nije podignuta nikakva optužnica i iako nije osuđen ni za jedno kazneno djelo, promicanje cjelovitosti osporavanjem različitih tvrdnji trebalo je biti označen kao 'apologeta silovanja'.
Bez obzira na istinitost tvrdnji iznesenih protiv Assangea, sama činjenica da je stručno, racionalno novinarstvo koje traži cjelovitost ne samo zanemareno, nego i zabranjeno, bila je velika Ahilova peta koja ukazuje da je Assange doista bio meta državno-korporacijskog propagandnog napada . To je automatski značilo da je, bez obzira na tvrdnje protiv Assangea, The Medium već bio kriv za duboku subverziju demokracije, civilizirane rasprave i slobode, jer je djelovao kao agent države, a ne kao nepristran izvor informacija. Tretiralo je domaće stanovništvo kao neprijatelja kojeg treba kontrolirati i manipulirati.
Ukratko, dakle: kada se pedantni detalji naširoko kombiniraju s prazninama veličine slona i kada se interes za cjelovitošću naširoko osuđuje kao 'izdaja' ili 'nemoral' neke vrste, ovo je Ahilova peta koja razotkriva propagandni bljesak.
'La, La, La!' Medij stavlja prste u uši
U lipnju smo bili jedno od malog broja medija koji su podržali žene koje su razotkrile seksualno zlostavljanje istaknutog bivšeg kolumnista Observera Nicka Cohena na naslovnoj stranici članak objavio New York Times. Sedam žena reklo je NYT-u da ih je Cohen 'pipkao ili činio druge neželjene seksualne napade tijekom gotovo dva desetljeća. Četvorica su inzistirali na anonimnosti, bojeći se profesionalnih posljedica. U svakom slučaju, The Times je pregledao dokumente ili na neki drugi način potvrdio svoje iskaze'. Ovo nije bilo suđenje medija – izvješće NYT-a uslijedilo je nakon interne istrage Guardian News & Media, nakon koje je Cohen napustio Observer.
Kontrast s medijskom reakcijom na Assangeove optužbe teško može biti više uznemirujući. Izvješće NYT-a o Cohenu objavljeno je 30. svibnja. Naša pretraga baze podataka medija ProQuest 15. lipnja o spominjanjima britanskih novina nakon 29. svibnja dala je sljedeće rezultate:
'Nick Cohen' = 9 spominjanja
To je bio ukupni interes cijelog britanskog tiska. Priča je jednostavno zakopana i nisu je popratili ni Guardian ni BBC.
Bili smo jedno od rijetkih prodajnih mjesta citat Lucy Siegle, preživjela seksualno zlostavljanje:
'Godine 2018., slobodna novinarka i reporterka BBC One Showa Lucy Siegle – koja je napisala kolumnu u Observeru o etičkom životu i pokrenula novinske Etičke nagrade – prijavila je Cohena Guardianu jer ju je pipkao u redakciji, ali “ništa se nije dogodilo”. Siegle je opisala svoj sastanak s višim rukovodstvom Guardiana 1. veljače 2018. kao "agresivan", "apsolutnu prometnu nesreću", u kojoj se osjećala "uplićenom plinom" i da su "u biti proveli pola vremena pokušavajući umanjiti ono što sam govorio, a zatim drugo pola vremena nekako stavljaju prste u uši i gotovo govore "la la la"."
'La, la la', otprilike sažima reakciju cijelog državno-korporativnog medija na skandal.
Ponovno usporedite odgovor na optužbe protiv komičara i disidenta političkog komentatora Russella Branda, kojeg je jedna žena optužila za silovanje, a tri druge žene za seksualno zlostavljanje. Metropolitanska policija naknadno izvijestio da je također primio 'određeni broj optužbi za seksualne prijestupe'. Svjetska socijalistička mreža (WSWS) komentirao:
'Histerična reakcija na priču o Brandu u medijima, s Guardianom i drugim nominalno "liberalnim" novinama daleko u vodstvu, potkopava osnovna pravna i demokratska načela. Preventivno je Branda proglasio krivim, učinivši ga parijom i ugrozivši sve šanse za pošteno suđenje ako bi to ikada bilo u budućnosti...
'Moraju se braniti zakonska i demokratska prava kako bi se stalo na kraj situaciji u kojoj se javne osobe i umjetnici mogu rušiti isključivo putem zlonamjernih optužbi i ogovaranja. Ne treba objašnjavati kakvu ogromnu moć to daje onima s najvećim utjecajem na medije i politiku, te nepravdu koja se može nanijeti.'
I doista, svatko tko je pratio slučaj Assange uznemirit će se kada je ministar vanjskih poslova James Cleverly komentirao javno o tužbama protiv Branda:
'Moramo biti posebno oprezni kada slušamo glasove ljudi koji su relativno nemoćni. Zato što smo, mislim, kolektivno propustili priliku učiniti pravu stvar i intervenirati puno, puno ranije.'
To je, naravno, snažno impliciralo Brandovu krivnju, što je pomoglo da se postavi ton za kasnije suđenje u medijima. Netko bi se, naravno, mogao zapitati zašto je tako visoki političar Foreign Officea odgovoran za britanske odnose sa stranim zemljama i vladama govorio o tvrdnjama usmjerenim na britanskog komičara i glumca. Uostalom, britanski ministar vanjskih poslova je to učinio ne komentar na seks skandal Cohen.
Dame Caroline Dinenage, predsjednica odbora za medije Donjeg doma, napisao na medijsku platformu, Rumble:
'Bili bismo vam zahvalni ako biste potvrdili može li gospodin Brand unovčiti svoj sadržaj, uključujući svoje videozapise koji se odnose na ozbiljne optužbe protiv njega. Ako je tako, željeli bismo znati namjerava li se Rumble pridružiti YouTubeu u obustavljanju mogućnosti gospodina Branda da zarađuje na platformi.'
Svaka im čast, Rumble Odgovorio:
'Danas smo primili duboko uznemirujuće pismo od predsjednika odbora u britanskom parlamentu...
'Smatramo da je krajnje neprikladno i opasno da britanski parlament pokušava kontrolirati tko smije govoriti na našoj platformi ili zarađivati za život od toga.
'Izdvajanje pojedinca i traženje njegove zabrane još je uznemirujuće s obzirom na nepostojanje bilo kakve veze između optužbi i njegovog sadržaja na Rumbleu. Ne slažemo se s ponašanjem mnogih kreatora Rumblea, ali odbijamo ih kazniti za postupke koji nemaju nikakve veze s našom platformom.
'Iako bi Rumbleu politički i društveno moglo biti lakše pridružiti se kulturološkoj mafiji otkaza, to bi predstavljalo kršenje vrijednosti i misije naše tvrtke. Izričito odbijamo zahtjeve britanskog parlamenta.'
Dinenage također ima napisan za TikTok, a također i za GB News, komentirajući:
'... zabrinjavajuće je to što je Beverley Turner, koja je g. Branda opisala kao "heroja" i pozvala ga da se pojavi u njezinoj emisiji, naknadno prednjačila u izvještavanju GB Newsa o optužbama u vezi s g. Brandom ujutro 18. rujna'.
Tweetajući nad pismom koje je poslao Dinenageu, američki novinar Glenn Greenwald Na pitanje:
'Otkada zapadni politički dužnosnici imaju moć nametati izvanzakonske kazne ljudima za navodne zločine za koje nikada nisu bili optuženi? Što američkim i britanskim dužnosnicima daje pravo zahtijevati od tehnoloških kompanija da uklone ili demonetiziraju zvučnike?'
Niti jedan ministar vlade nije pisao Guardian Media Group tražeći demonetizaciju Cohenovih članaka. The BBC i Čuvar, koji čak nisu uspjeli izvijestiti o skandalu s Cohenom, imali su bogatu pokrivenost u desecima vijesti i komentara o optužbama protiv Branda.
Još jednom je jasno vidljiva Ahilova peta propagande: pedantne tvrdnje sa zapanjujućim prazninama – na primjer, činjenica da vlada vrši ogroman pritisak da ušutka Branda, iako on nije optužen, a kamoli osuđen za bilo kakav zločin – dok se racionalni novinari koji traže potpunost naširoko prozivaju kao 'apologete silovanja', točno kao što su bili u slučaju Assange.
Kritičari su tvrdili da sugerirati da je Brand meta propagandnog napada znači odbaciti tvrdnje žena kao propagandne izmišljotine. Ovo uopće ne slijedi. Vrlo je moguće, na primjer, da su obje tvrdnje istinite i koriste ga beskrupulozne sile da ušutkaju Branda.
Kritičari su također pitali zašto nismo komentirali vjerodostojnost ženskih navoda – kako možemo sumnjati u tvrdnje četiri žene koje govore neovisno? Slučaj Assange, a posebno stručna analiza tog slučaja Nilsa Melzera, uvjerili su nas da je iskreno apsurdno da ljudi poput nas – i ljudi poput mnogih ljudi koji trenutačno osuđuju na društvenim mrežama – utječu na pružanje informiranog mišljenja o ovim složenim pravnim pitanja na temelju medijskih izvješća i komentara.
Je li Brand ljevičar?
Kao i uvijek, ništa ne smije utjecati na traženu, crno-bijelu verziju događaja. Pokriće za propagandni napad čak je osigurano tvrdnjom da Brand ne može biti predmet napada u stilu Assangea ili Corbyna jer on uopće nije lijevi disident.
Bez obzira na to zovemo li Branda 'ljevičarom' ili ne, činjenica je da je tijekom posljednjeg desetljeća učinio mnogo da izazove i uvrijedi državno-korporacijsku moć. Ove je godine intervjuirao radikalne ljevičare poput Cornela Westa, Noama Chomskog i Aarona Matéa. Ima dugo i vokalno podržan Corbyna i Assangea, a posljednjih nekoliko godina intervjuirao je Maxa Blumenthala, Edwarda Snowdena, Chrisa Hedgesa, Glenna Greenwalda, Matta Taibbija, Jimmyja Dorea, Joela Bakana, Helenu Norberg-Hodge, Vandanu Shivu i mnoge druge. Ovo je važan posao koji daje glas ljevičarima i ekolozima koje 'mainstream' mediji potpuno ignoriraju, kada ih se ne kleveće i zlostavlja.
Brand ima dosljedno izazvan službeni narativ o ukrajinskom ratu. Na YouTubeu prošle veljače dirigirao je prvim intervju dao istraživački novinar Seymour Hersh nakon što je Hersh objavio svoj osuđujuća tvrdnja da SAD stoji iza terorističkih napada Sjevernog toka 2 u Europi.
Kao što smo dokumentirati, Hershove tvrdnje su ili ignorirane, ili u najboljem slučaju ismijane, od strane Guardiana, BBC-ja i The Timesa kao dio još jednog potiskivanja neslaganja. Primijenite koju god etiketu želite, činjenica da je Brand vodio ovaj prvi intervju s Hershom na YouTubeu, da ima 6.6 milijuna pretplatnika na YouTubeu i da je video pogledan 855,000 puta, bio je ozbiljan doprinos antiratnom neslaganju.
Sam intervju s Hershom i činjenica da Brand dosljedno dopire do velike publike svojim neslaganjem – bivši novinar Guardiana Jonathan Cook tvrdi 'On je vjerojatno najutjecajniji kritičar kapitalizma na engleskom jeziku' – znači da će Brand sigurno biti na meti državno-korporacijskog propagandnog sustava koji je uspješno uništio Corbynov politički projekt i Assangeov ugled, iz temeljno istih razloga.
Dapače, kao i mi raspravljati u to vrijeme, Brand je već bio podvrgnut medijskom uništavanju u Corbynovom stilu desetljeće ranije, uključujući proratne velike hitove poput Davida Aaronovitcha, tada iz The Timesa, i Nicka Cohena. Brandova knjiga visokog profila iz 2014., 'Revolucija', opisan kao 'antikapitalistički', prodan u 22,000 primjeraka u prvih 11 dana i citirao je Noama Chomskog i Davida Graebera. Bio je na meti zbog komentara ove vrste:
'Danas se čovječanstvo suočava s teškim izborom: spasiti planet i odbaciti kapitalizam ili spasiti kapitalizam i odbaciti planet.'
'Razlog zašto su putnici [elitnog] zabavnog autobusa tako drakonski u obrani ekonomije je taj što su odlučili napustiti planet.' (Brand, 'Revolucija', Century, 2014, e-knjiga, str.345)
Realnost je da 'živimo pod tiranijom'. (str.550) SAD se posebno 'ponaša kao vojska koja provodi poslovne interese korporacija s kojima je saveznik'. (str.493) Brand je primijetio da 70 posto britanskog tiska kontroliraju tri tvrtke, 90 posto američkog tiska šest, a 'najbogatijih 1 posto Britanaca ima isto koliko i najsiromašnijih 55 posto '. (str.34)
O mogućnostima radikalne promjene, Brand je napisao:
'Zapamtite, ljudi koji vam govore da ovo ne može funkcionirati, u vladi, na Fox Newsu ili MSNBC-u, ili u komentarima u Guardianu ili Spectatoru, ili bilo gdje, ljudi su kojima je u interesu da stvari ostanu iste. ' (str.514)
Svatko tko je pročitao 'Manufacturing Consent' Edwarda Hermana i Noama Chomskog, znat će da će disidenti koji dopiru do ogromne publike s porukama ove vrste sigurno biti predmet intenzivnih, eskalirajućih napada medija establišmenta. Brand ne mora biti radikalan poput Assangea ili politički utjecajan poput Corbyna da bi se kvalificirao. Čak i razmjerno niskoprofilni, britanski akademski disidenti poput Piers Robinson, Tim Hayward i David Miller bili su na meti propagandnih ljaga s namjerom da ih se ušutka. Činjenica da je Brand nedavno intervjuirao ljude poput desničarskog Bena Shapira ne poništava njegovu evidenciju o lijevom neslaganju. Usput, naslov videa o tome intervju je: 'Russell Brand & Ben Shapiro "S poštovanjem se ne slažu".'
Zaključak
Diskreditacija i ušutkavanje utjecajnih, antiratnih disidenata iznimno je ozbiljna stvar. U svibnju je projekt Costs of War, sa sjedištem na Sveučilištu Brown u Sjedinjenim Državama, procijenjen da bi ukupan broj poginulih u ratovima nakon 9. rujna – uključujući Afganistan, Pakistan, Irak, Siriju i Jemen – mogao biti najmanje 11-4.5 milijuna. Autori izvješća komentirali su:
'Istraživanje sirijskih, afganistanskih i iračkih izbjeglica iz 2018. pokazalo je da je više od 60% bilo traumatizirano ratnim iskustvima, uključujući napade vojnih snaga, suočavanje s ubojstvom ili nestankom rođaka, proživljavanje mučenja i samice, svjedočenje ubojstvima, zlostavljanje i seksualno nasilje. Više od 6% bilo je silovano.'
Postoji dobar razlog vjerovati da je intenzitet antiratnih prosvjeda 2002.-2003. – ne samo utjecaj na političku karijeru Tonyja Blaira – učinio teže za britanske oporbene stranke i britansku vladu da podrže Obamin planirani rat protiv Sirije 2013. Posljedično, bez britanske potpore, ta formalna, puna američka objava rata nije se dogodila.
Ovo apsolutno vrijedi ne znači da se antiratnim glasovima treba priuštiti blag tretman; to znači da zahtjevi protiv njih, kao i sve protutužbe, moraju biti podvrgnuti pažljivom ispitivanju na način koji je u osnovi racionalan i pošten.
Ako je suđenje medija na sudu javnog mnijenja iskrivljenog neodoljivom propagandom sve što je potrebno da se ušutkaju vodeći antiratni glasovi koji žele obuzdati podivljali američko-britanski ratni stroj, onda to jednostavno nije dovoljno dobro.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije