Kad bismo birali brdo na kojem ćemo umrijeti, to vjerojatno ne bi bilo u obrani britanskog princa.
Istina, ne trebamo voljeti ili podržavati – a možda čak i mrziti – mete medijskih pristranosti istaknute u našim analizama. Naš cilj je jednostavno pružiti primjere koji najjasnije razotkrivaju propagandnu funkciju 'mainstream' medija. To neizbježno uključuje naše fokusiranje na trnje u oku establišmenta.
Ne bi trebalo biti iznenađenje da postoji mnogo toga što nas zapravo dijeli od, recimo, žestokog domoljuba i proratnog (za razliku od pacifističkog) bivšeg američkog marinca i inspektora oružja Scotta Rittera; od slavnog gurua i holivudskog glumca Russella Branda, partnera Guardiana; od klasičnog, jezikoslovnog državnog izvršnog direktora Laburističke stranke Jeremyja Corbyna.
A ako imamo duboke probleme s modernom državom kao takvom – s njezinom otrovnom mješavinom militantnog nacionalizma, lažne religije i industrijskog 'rasta' koji uništava klimu – što reći o državama koje vode kao autoritarne, militarizirane oligarhije poput Saddama Husseina, Moamer Gadafi, Vladimir Putin i drugi službeni neprijatelji Zapada?
Rijetko naglašavamo naše duboko protivljenje ovim sustavima moći, ne zato što smo 'kvislinzi' ili 'apologete' – ili zato što je 'neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj' – već zato što to činimo hrani propagandu koja omogućuje daleko smrtonosniji militarizirana oligarhija koja je imperijalne Sjedinjene Države. Kao što je primijetio Noam Chomsky:
'Dakle, kada američki disidenti kritiziraju zločine neke neprijateljske države poput Kube ili Vijetnama, nije tajna kakvi će biti učinci te kritike: to neće imati nikakav učinak na kubanski režim, na primjer, ali sigurno hoće pomoći mučiteljima u Washingtonu i Miamiju da nastave nanositi svoju kampanju patnje kubanskom stanovništvu [tj. kroz embargo pod vodstvom SAD-a]. Pa, to je nešto čemu ne mislim da bi moralna osoba htjela pridonijeti.' (Noam Chomsky, Razumijevanje moći, New Press, 2002., str. 287-88)
Naši osobni osjećaji o primjerima koje navodimo irelevantni su za slučaj koji iznosimo u korist pristranosti državnog i korporativnog Srednji. Dakle, kada naši kritičari inzistiraju na tome da je apsurdno da 'branimo' Harryja, ili da se 'ispričavamo' da razotkrijemo medijsku pristranost prema Putinu, kritika je u najboljem slučaju irelevantna i, u slučaju Putina, točno izvrtanje istine.
Iako se pitanje autorske naknade može činiti trivijalnim, golema pokrivenost medija pokazuje da je to ne pogled uspostavljene moći.
Royalty je ne samo o turizmu i zamajavanju javnosti; to je pitanje gdje se susreću nacionalizam, klasna kontrola, nejednakost, militarizam, organizirana vjerska krivotvorina i biocidno korporativno maksimiziranje profita. Crkva, država, vojska, mediji, posao i kraljevska obitelj međusobno se podupiru. Otkrivajuće je vidjeti kako se ti centri moći međusobno brane od percipiranih prijetnji.
Što god mislili o sagi o Harryju i Meghan Markle, važno je kada sin sadašnjeg kralja i brat budućeg kralja piše u svojoj novoj knjizi 'Spare':
'Ostvaruje li kruna prihod od turizma koji je svima koristan? Naravno. Počiva li i na zemlji dobivenoj i osiguranoj kada je sustav bio nepravedan, a bogatstvo generirano izrabljivanim radnicima i razbojništvom, aneksijom i porobljenim ljudima? Može li to itko poreći?' (Harry, 'Spare', Penguin, verzija e-knjige, 2023., str.322)
Harryjeva knjiga nedvojbeno zaslužuje neki Pažnja, makar samo zbog njegovih komentara o ratu u Afganistanu u kojem je bio borac:
'Neki su zapovjednici često govorili, javno i privatno, da se boje da će svaki ubijeni taliban stvoriti još tri, pa su bili dodatno oprezni. Ponekad smo osjećali da su zapovjednici bili u pravu: mi su stvarajući više talibana.' (str.183)
On je dodao:
'Afganistan je bio rat pogrešaka, rat goleme kolateralne štete – tisuće nevinih ubijenih i osakaćenih, i to nas je uvijek progonilo.'
Ovo je značajno priznanje člana 3. pukovnije britanskog vojnog zrakoplovstva koji je također peti u liniji nasljeđivanja britanskog prijestolja.
Britanski tisak sjajno se poigrao Harryjevim priznanim popisom ubijenih 'neprijateljskih boraca'. Napisao je:
»Dakle, moj broj: dvadeset pet. Nije to bio broj koji mi je pružao zadovoljstvo. Ali ni to nije bio broj zbog kojeg sam se sramio. Naravno, radije ne bih imao taj broj u svom vojnom životopisu, u mislima, ali po istom principu bih radije živio u svijetu u kojem nema talibana, svijetu bez rata.' (str.184)
In izvještavanje ovo, BBC je drsko preokrenuo istinu o Harryjevom namjeravanom značenju:
'U svojim memoarima, vojvoda od Sussexa opisuje ubojstvo 25 talibanskih boraca u Afganistanu kao 'šahovske figure skinute s ploče'.
'Bivši pukovnik Tim Collins rekao je da se to "ne ponaša u vojsci".'
Ono što mora biti prvi put, BBC je zapravo citirao talibane u prilog svojoj klevi:
'Odgovarajući na prinčeve komentare, viši talibanski vođa Anas Haqqani je tweetao: “Gospodine Harry! Oni koje ste ubili nisu bile šahovske figure, bili su ljudi; imali su obitelji koje su čekale njihov povratak...
'Ne očekujem da će vas (Međunarodni kazneni sud) pozvati ili da će vas aktivisti za ljudska prava osuditi, jer su za vas gluhi i slijepi.''
BBC je ponovno citirao Collinsa:
'Gadno je iznevjerio stranu. Ne radimo zareze na kundaku. Nikad nismo.'
Zapravo, na istoj stranici za koju je otkrio da je ubio 25 ljudi u Afganistanu, Harry je napisao:
'Dakle, moj cilj od dana kad sam stigao nikada nije bio otići u krevet sumnjajući da sam učinio pravu stvar, da su moje mete bile točne, da sam pucao na talibane i samo na talibane, bez civila u blizini. Htio sam se vratiti u Britaniju sa svim svojim udovima, ali više od toga, želio sam otići kući netaknute savjesti. Što je značilo da sam u svakom trenutku bio svjestan što radim i zašto to radim.' (str.184)
Harry je naglasio da je bio obučen da dehumanizira neprijateljske borce upravo kao 'šahovske figure' jer inače bi mu bilo nemoguće ubijati ljude na koje se gleda kao na obična ljudska bića. Drugim riječima, što god mi mislili o Harryju i njegovoj ružnoj ulozi u ovom katastrofalnom ratu, ovo nisu riječi nekoga tko se hladnokrvno hvali skupljanjem žrtava kao 'zarezima na kundaku'. Značajno je da je broj mrtvih jedini aspekt Harryjeve rasprave o Afganistanu za koji smo vidjeli da se raspravlja u recenzijama i komentarima.
Svaka mu čast, Harry ismijava 'medijske barune', prije svega Murdocha, ali i 'nevjerojatno Dickensovskog Jonathana Harmswortha, 4th Viscount Rothermere', kontrolni dioničar Daily Maila i General Trusta, medijskog konglomerata koji uključuje Daily Mail. Harry piše:
'Negdje u to vrijeme počeo sam misliti da je Murdoch zao. Ne, udari to. Počela sam spoznavati da je on. Iz prve ruke. Nakon što vas nečiji pristaše proganjaju ulicama užurbanog modernog grada, gubite svaku sumnju o tome gdje se nalaze na Velikom moralnom kontinuumu. Cijeli sam život slušao šale o vezama između kraljevskog lošeg ponašanja i stoljeća inbreedinga, ali tada sam shvatio: nedostatak genetske raznolikosti nije ništa u usporedbi s objavama u tisku. Udati se za svoju rođakinju daleko je manje opasno nego postati profitni centar za Murdoch Inc.
'Naravno da me nije bilo briga za Murdochovu politiku, koja je bila desno od talibanske. I nije mi se sviđala šteta koju je svaki dan činio Istini, njegovo bezobzirno skrnavljenje objektivnih činjenica. Doista, nisam se mogao sjetiti nijednog ljudskog bića u 300,000 godina dugoj povijesti vrste koje je nanijelo više štete našem kolektivnom osjećaju stvarnosti.' (str.169)
Harry osuđuje 'pustošenje i pljačku tiska' (str. 201):
'Britanci su generacijama govorili uz ironičan smijeh: Ah, pa, naravno da su naše novine sranje – ali što možete?' (str.143)
Ovo nije Noam Chomsky, pa čak ni Owen Jones, nego ovi ima smisleni komentari koji dopiru do masovne publike od osobe visokog profila. Ako ništa drugo, dobronamjernim izvjestiteljima i novinarima daju izgovor za isticanje ovih krucijalnih tema. Nažalost, kao što ćemo vidjeti, takvo je novinarstvo nedovoljno.
Propaganda ne radi nijanse. Mora biti isporučeno s potpunom sigurnošću i visokim moralnim bijesom. Tako je u njegovom Talk TV showu Piers Morgan , rekao je:
»Ova knjiga ima jednu stvar. Umjesto da ga kupiš i okreneš njegovo pohlepno malo gnijezdo, učini ono što ću ja sada učiniti – uzmi “Spare” i baci ga gdje mu je mjesto, u kantu.'
Nakon čega je Morgan bacio knjigu u kantu.
Harry je bio žigosan 'izdajnik'. S moralne uzvišenosti, urednik konzultant Daily Maila, Andrew Pierce, smatra:
'Juda Iskariotski je izdao Isusa Krista za trideset srebrnjaka. Ovaj tip je izdao kraljicu, svog brata, svog oca, buduću kraljicu suprugu, jer deseci milijuna funti. Sve je u novcu. Njegov osjećaj prava je zapanjujući'.
Srećom, Daily Mail nema prljavi financijski motiv za beskrajno izvještavanje o Harryjevoj priči; kao što je istina o izvješćivanju, komentarima i 'bočna traka srama'općenitije.
Kolumnist Timesa Giles Coren, čijoj karijeri nedvojbeno nije doprinijela činjenica da mu je otac bio vrlo voljeni novinar, humorist i BBC-eva TV osoba, Alan Coren, komentirao je:
'Harry je jako, jako glup čovjek. Čovjek s jedva funkcionirajućim kvocijentom inteligencije u srednjim 90-ima, koji u stvarnom životu ne bi mogao dobiti posao, ni imati obitelj, ni raditi bilo što.'
Također slobodno projicirajući, Nigel Farage, voditelj britanskih vijesti i osnivač stranke Brexit, bijesnio je:
'Grozno je na svakoj razini. Možete li zamisliti uništavanje vlastite obitelji, uništavanje vlastite zemlje, uništavanje zajednice, uništavanje bakine ostavštine... i sve to za novac? Mislim da je cijela stvar, iskreno, vrijedna prezira.'
Biznismen i 'aktivist' Adam Brooks razvedrio je raspoloženje:
'[Harry] beba koja cvili, budna je, plače... Ja zapravo - to je prilično jaka riječ - ali mislim Mrzim, mrzim Harryju za ono što radi Ujedinjenom Kraljevstvu.'
Novinar AN Wilson čak je igrao na Hitlerovu kartu:
'Ne sugeriram da je loš kao Hitler, ali to je kao da čitate Mein Kampf, jer Hitler misli da je heroj, a vi stavite knjigu s potpunim gađenjem. A ti doista ostavljaš ovu knjigu s potpunim gađenjem.'
Gledatelji BBC-ja prisjetit će se kako je Jennie Bond 14 godina radila kao BBC-jeva oprezna i puna poštovanja kraljevska dopisnica. Kao odgovor na Harryjevu knjigu, vidjeli smo drugačijeg Bonda:
'Znaš li, možemo li može biti mislim da mu je mozak toliko napet, pa, traumom njegova života – jer on is traumatiziran – hm, i zbog mnogo, mnogo lijekova koje je uzeo?'
Kad napadaju 'lijevo-liberalne' kolumnistice
Nije iznenađenje da su se kolumnistice liberalnog tiska postrojile da isprde ovu mušku metu gnjeva establišmenta, slično kao što su bile postrojene da ispruže prezir na Juliana Assangea, Jeremyja Corbyna, Russella Branda i druge.
U Observeru, Rachel Cooke proglašen sama zbunjena 'knjigom koja se mora smatrati jednom od najbizarnijih koje sam ikada pročitala'. Bio je to proizvod 'kratkovidne, opsjednute sobom, neempatične osobe'.
Sa seksualnim podsmijehom u prvom planu, Cooke je ismijavao Harryjevo spominjanje njegovog 'todgera', njegove 'stvari', i kako je otkrio da se jednom 'popiškio u gaće'. Cooke je naznačio da je Harry sigurno pao na testu Observera o 'feminizmu'.
U Guardianu, Marina Hyde također usmjerena o 'statusu prinčeva s obrezanjem/smrznutim penisom koji bi isto mogao biti podnaslov To je kraljevski kukavac'.
Hyde je barem uspio spomenuti Afganistan:
'tijekom sukoba u Afganistanu ubio je 25 talibanskih boraca iz svog helikoptera vrijednog 50 milijuna dolara, što je oblik ratovanja za koji su čak i najpredaniji mrzitelji talibana među nama morali priznati da je pomalo asimetričan'.
Ovo je tipično bezosjećajno Hydeovo spominjanje jedva shvatljivog pokolja koji je Zapad dva desetljeća nanosio Afganistanu. Bismo li atomsko bombardiranje Hirošime opisali kao 'pomalo asimetrično'? Što kažete na to što su nacisti uništili Varšavski geto? Hyde je dodao:
'Opet, Talibani su na kraju pobijedili...'
Opet ružan, neozbiljan komentar. Limenka bilo tko u Afganistanu 'pobijedio' na kraju razorne invazije i okupacije Zapada?
U Independentu, Lucy Pavia također komentirao opetovano na 'todgers', o tome kako Harryjev opis stanja 'njegovog promrzlog penisa nakon putovanja na Sjeverni pol kulminira čudnim priznanjem da ga je pokrivao u Elizabeth Arden i mislio na svoju majku, koja je jednom koristila kremu'. Možda je implicirano tumačenje 'čudno'.
Iz udobnosti svoje korporativne uredske stolice, Pavia je napisala:
'Odlomci o vojnim podvizima i putovanjima u Afriku su vrijedni, ali malo prenapuhani.'
Očito nedovoljno 'vrijedno' da Pavia spomene Harryjeve komentare o ratu u Afganistanu.
Navodno dalje desno na medijskom 'spektru', bivši dugogodišnji kolumnist Guardiana, Hadley Freeman, koji sada piše za The Times, razrješava ovu 'čudnu, sitnu, samonanesenu procjeđujuću ranu knjige', napor koji je 'toliko sličan Harryjevu sebičnom, ali krajnje nesvjesnom životu'. Ironični komentari nekoga tko je pridonio nekim od najgorih propagandnih ekscesa Guardiana i tko se još više popeo nesebičnim, samosvjesnim moralnim stepenicama i postao, kako bi Harry rekao, 'profitni centar za Murdoch Inc'.
Knjiga je, rekao je Freeman, 'komična i jadna. Hamlet je bio težnja, a Budala je, srcedrapajuće, rezultat'.
I opet je seksualno ismijavanje bilo tema: 'Spare' je Harryju donio 'opće podsmijeh, naslove o mrtvim Afganistancima i njegovom smrznutom penisu'. Freeman je primijetio da knjiga rješava pitanje 'jesu li Harry i njegov brat obrezani'; ona se naglas pita Harryja je li on svjestan da zbog te knjige 'zvučiš pomalo razbacano'.
Ako su se ovi komentatori mučili pronaći streljivo kako bi u potpunosti ponizili svoju temu, to je iz razloga koji je opisala Anita Singh u svojoj dosta uravnoteženijoj recenzija u desničarskom Telegraphu. Pišući kao normalno ljudsko biće, a ne kao mrzitelj, Singh je o Harryju primijetio:
'Njegov pisac duhova, JR Moehringer, obavio je vrlo dobar posao kako bi se njegova tema doimala kao zdrava osoba u priči...
'Spare je dobro konstruiran i tečno napisan. Harry bi bio prvi koji bi priznao da je Moehringer ovdje napravio težak posao i možda iskoristio neku umjetničku dozvolu.'
Doista, Moehringer je bio pisac iza zapanjujuće autobiografije Andre Agassija, 'Otvoreno', tako da to ne bi trebalo biti iznenađenje. Harry, dakle, barem zaslužuje priznanje što je odabrao pisca duhova s talentom da svoju knjigu učini težim za ocrnjivanje nego što bi inače bilo.
Volite li centar pažnje?
Neizbježno je da je Harryju dijagnosticirana 'narcisoidnost'. U Expressu, Leo McKinstry komentirao:
'Ali njegov pad u američku psiho-brbljavicu očito je samo hranio njegovu ljubomoru, bijes, egomaniju i osjećaj žaljenja. Umjesto da ga učini uravnoteženijim, čini se da je terapija bila katalizator njegovog neobuzdanog narcizma.'
Alexander Larman, urednik knjiga za Spectator World, napisao ili:
'Nevjerojatna narcisoidnost Harryjevog i Meghanina Netflixovog dokumentarca'
Prije Božića, usred trajnih štrajkova željezničara, poznati terapeut Piers Morgan naslutio da je Mick Lynch, glavni tajnik Nacionalnog sindikata željezničkih, pomorskih i prometnih radnika, bio pogođen istim poremećajem:
'Mick “The Grinch” Lynch počinje vjerovati u svoju pretjerano razvikanu bullish*t. Voli biti medijska zvijezda, pa nema poticaja za rješavanje štrajkova jer bi ga to lišilo televizijskog kisika za kojim žudi.'
BBC je istoga dana na svojoj početnoj stranici objavio dva gotovo identična naslova. Prvi:
'Sindikalni vatrogasac optužen za krađu Božića'
Drugi, s drugom slikom:
'Vatrogasac optužen za krađu Božića'
Matt Frei s Channel 4 News Na pitanje Lynch: 'Voliš li biti u središtu pozornosti?'
Lynch je odgovorio:
'Ne, ovdje su me dovele okolnosti, ne moj vlastiti izbor... Samo želim nastaviti sa svojim poslom i nastaviti voditi naš sindikat.'
We Na pitanje besplatno:
'Voliš li *ti* pozornost, @mattfrei? Mučiš ga desetljećima. Izgledate vrlo udobno; morate uživati u ovim trenucima. Udovoljavate li svojoj žudnji za pažnjom?'
Frei nas je, naravno, ignorirao.
Svaka mu čast, Lynch je napravio ogroman posao neutraliziranja medijskih blaćenja tako što je gledateljima u stvarnom vremenu razotkrio novinarske taktike. (Vidjeti ovdje, ovdje i ovdje.)
Daily Mail je 2019. Julianu Assangeu posvetio četiri stranice, izvještavanje 'propast narcisa' koji je maknut 'iz svoje smrdljive jazbine' da bi se konačno 'suočio s pravdom'.
Čak i kad se svađaju protiv Assangeovo izručenje SAD-u, bivši BBC-jev politički voditelj Andrew Neil napisao u Daily Mailu prošlog lipnja:
'Assange nije križar u sjajnom oklopu. Bezobziran je, kavalir prema životima ljudi, narcisoidan, “seksualni predator”. Nebrižan za svoju osobnu higijenu, često je sam sebi najveći neprijatelj. On iznevjerava svoje prijatelje i odbija svoje saveznike.'
Obratimo li pozornost, otkrit ćemo da su neprijatelji establišmenta u osnovi ocrnjeni na isti način. Tako je Katie Glass u Sunday Timesu opisala očito bezopasnog hipija Russella Branda kao 'egzibicionističkog narcisa opsjednutog slavnom osobom'. (Katie Glass, 'The ultimate Marmite Brand,' Sunday Times, 22. rujna 2013.)
Tako je u The New Yorkeru Jeffrey Toobin osudio hrabri zviždač Edward Snowden kao 'grandiozni narcis koji zaslužuje biti u zatvoru'. Bob Schieffer iz CBS-a komentirao je:
'Mislim da je Edward Snowden samo narcisoidni mladić koji je odlučio da je pametniji od nas ostalih.'
Glenn Greenwald koji je, za razliku od većine kritičara, upoznao Snowdena i blisko s njim surađivao, staviti ovo u perspektivi s njegovim uobičajenim elanom:
'Jedna od najmračnije urnebesnih stvari za promatranje je kako su vladini apologeti i medijski sluge vođeni ponašanjem totalnog stada: svi bezumno usvajaju isti scenarij i onda ga samo ponavljaju jer vide druge kako to rade i, poput papiga, samo oponašaju što čuju... Horde ljudi koji uopće nisu imali pojma što "narcisoidnost" znači – i koji nisu znali ni prvu stvar o Snowdenu – neprestano su ponavljali ovu riječ jer je to postao kliše koji se koristio za njegovu demonizaciju.'
Ipak, savjetuje se oprez. Blog Dnevnih zafrkancija primijetio:
'Glenn Greenwald već godinama želi srušiti Obamu i hraniti svoj duboki narcizam. Upravo je uspio postići jedan od ovih golova u piku...'
Na jednoj razini, sve je ovo apsurdno. Ali postoji jedna ozbiljna stvar - kad god Bilo koji pojedinac ili grupa, bilo gdje, prijeti moćnim interesima na bilo koji način, korporativni mediji mogu se osloniti da će pokrenuti poplavu otrovnih zloporaba za promicanje javnog neprijateljstva i tako neutralizirati prijetnju. Ovo nije zavjera: sustav odabire više menadžere i niže zupčanike koji samo 'razumiju' koga treba služiti, umiriti i vrijeđati, ako se želi maksimizirati profit.
Zapravo, to je neka vrsta odbjeglog stroja za razmazivanje, koji funkcionira gotovo automatski. Loša je vijest, naravno, u doba prijetećeg kolapsa klime, da ovaj stroj izvrsno obavlja posao neutraliziranja glasova stručnjaka klimatskih znanstvenika koji očajnički pokušavaju upozoriti na nadolazeću katastrofu. Isti samouvjereni, šaljivi, svjetovni, uvredljivi, ležerni otkazi sprječavaju da se za znanstvenike čuje i da ih javnost ne shvati ozbiljno. Na svima nama, unutar i izvan sustava, je da učinimo sve što možemo kako bismo potkopali ovu smrtonosnu propagandu.
ZNetwork se financira isključivo velikodušnošću svojih čitatelja.
donacije