Povećanje cijena nafte dovelo je do prosvjeda koji su se preselili u središte indijske politike, istisnuvši prosvjede protiv rezervata na medicinskim i inženjerskim fakultetima.
Porast cijena nafte dovodi do poskupljenja svih roba. Kao što je izvijestio Hindustan Times, povećanje cijene nafte postaje ubojica žitarica (Hindustan Times, srijeda, 14. lipnja 2006., str. 2. tablice). Ipak, povećanje cijena nafte na svjetskim tržištima neizbježno je jer se resursi smanjuju, a zalihe su dosegle vrhunac, vrhunac nafte znači kraj jeftine nafte i kraj gospodarstava organiziranih oko sve veće dostupnosti jeftine nafte.
Nafta je neobnovljivi resurs. Oduvijek smo to znali, no svijet se ponašao kao da nafte nema kraja. A mi u Indiji koji smo živjeli u gospodarstvu bioraznolikosti i energije biomase jurimo u ovisnost o nafti upravo kada je globalna zaliha nafte pri kraju, a cijene rastu.
Association for the Study of Peak Oil (ASPO), krovna organizacija za naftu, očekuje da nas uglavnom geolozi koji su pomogli u pronalasku naftnih polja sada upozoravaju da je preostalo samo trilijun barela nafte ili manje, a opskrba će dosegnuti vrhunac unutar ovog desetljeće. "Peak Oil", ili točka prelijevanja, najveća je količina koja se ikada može pumpati. Nakon "vrhunca nafte", doći će do ukupnog pada proizvodnje i povećanja cijena nafte. Nafta čija ekstrakcija košta 5 dolara po barelu mogla bi postati 100 dolara po barelu kada povjerenje u opskrbu padne, a potražnja poraste, a postoji i spoznaja da se nalazimo u svijetu smanjenih zaliha nafte, a ne rastućih.
Zašto mi kao država svoju budućnost vezujemo za resurs koji se mora smanjiti i postati skuplji? Dok gradimo sve više superautocesta i mega gradova, uništavajući decentralizirano tkivo naše društveno-ekonomske organizacije, moramo se zapitati koliko će to trajati?
Postoji još jedan razlog da se zaustavi ovo ludilo ovisnosti o nafti, a to su klimatske promjene, točnije, klimatski kaos. Klimatske promjene uzrokovane su emisijama fosilnih goriva, a stabilizacija emisija ugljičnog dioksida ekološki je imperativ. Zbog toga je potpisan Kyoto protokol uz konvenciju o klimatskim promjenama. Industrija osiguranja, koja preuzima preko 2 trilijuna dolara godišnjih premija i veća je od naftne industrije, sada je glavni igrač u rješavanju klimatskih promjena budući da moraju platiti milijarde u osiguranju jer gradovi poplavljuju, cikloni poput Katrine čupaju čitavu zajednice i toplinski valovi ubijaju.
Troškovi klimatskih promjena za ljude u Indiji iznimno su visoki. Super ciklon Orissa iz 1999. i poplave u Bombaju iz srpnja 2006. samo su dva poznatija ekstremna događaja povezana s klimatskim promjenama.
Ove zime nismo imali kiše u sezoni pšenice, a jake pljuskove u žetvi pšenice. Obilne kiše prije monsuna u slivovima Gange i Yamune uništile su usjeve tako da farmeri nisu imali ni sjeme za sjetvu. A u Sikkimu su jake kiše dovele do odrona zemlje, što je poremetilo opskrbu Gangtoka vodom. Bio sam u Sikkimu tijekom krize i živjeli smo s jednom kantom dnevno.
Ekonomija fosilnih goriva temelji se na dvije iluzije – jedna, da možemo zadržati svoju ovisnost o nafti, i druga, da zamjena obnovljive energije fosilnim gorivima ima samo koristi, nema troškova. Klimatske promjene su vrlo visoka cijena gospodarstva temeljenog na nafti. Počinjemo jesti ulje i piti ulje. Nafta je u srcu industrijske proizvodnje i prerade hrane i transporta hrane na velike udaljenosti. Pšenica koju Indija uvozi ne donosi samo korov, štetočine i pesticide. Također nosi tisuće "prehrambenih milja". Zamislite tsunami ili ciklon ako naše zalihe hrane postanu ovisne o pšenici iz SAD-a i Australije. I zamislite cijenu pšenice dok cijene nafte rastu, a pšenica sadrži više ulja nego hranjivih tvari.
Također pijemo ulje, a ne vodu. Kada Coca Cola i Pepsi pumpaju 1.5 do 2 milijuna dnevno kako bi napunili svoje boce bezalkoholnih pića i vode i prevezli ih u najudaljeniji dio Indije, voda utjelovljuje naftu kako u njezinoj ekstrakciji tako iu transportu. U našim bunarima i izvorima sve je nemoguće pronaći čistu vodu. Ali Aqua Fina i Kinley stigli su do svakog sela, prodajući vodu koja je postala ulje, upakiranu u plastičnu bocu napravljenu od nafte.
Dok se političke stranke bune protiv porasta cijena nafte, društvo također mora početi dugoročno gledati na ekološke, ekonomske i socijalne troškove našeg rastućeg dodavanja nafte. Moramo se početi baviti strateškim pitanjima stvarne i održive energetske sigurnosti u kontekstu vrhunca nafte, kraja jeftine nafte i klimatskog kaosa koji je era jeftine nafte ostavila kao ekološki teret na planetu.