Noam Chomsky
A
broj ljudi u sustavu ZNet foruma i drugdje je postavio pitanja
o istaknutoj ulozi koju vide dodijeljenu SAD-NATO-u u poplavi komentara
o nedavnim događajima u Jugoslaviji, "likujući nad pobjedom
opozicija u Jugoslaviji – kao da se time potvrđuje NATO bombardiranje” (kako se kaže
to). Drugi su primijetili sličan fokus sa suprotnim naglaskom:
osude američkog nasilja i subverzije za svrgavanje nezavisne
Srpska vlada naklonjena zapadnim klijentima. Zamoljen sam za svoje
reakcija. Ono što slijedi je amalgam nekoliko forumskih i drugih odgovora.
To je
zasigurno u pravu da javno Clinton-Blairova administracija jesu
"likovati" nad ishodom, a to rade uobičajene navijačice
njihova dužnost također. To je obično slučaj bez obzira na ishod. Ali mi
ne treba zanemariti činjenicu da ozbiljniji promatrači — što antimiloševićevski što
možete pronaći — pričaju sasvim drugu priču. Na primjer, stariji
analitičar UPI-ja, Martin Sieff, opisao je ishod izbora kao
"Neugodan šok i za sadašnjeg Slobodana Miloševića i za Clinton
administracije (25. IX.), ističući da Koštunica "redovno osuđuje
NATO bombardiranje Jugoslavije prošle godine kao 'zločinačko'", "neumoljivo
protivi se tome da se Miloševiću ili bilo kojem drugom istaknutom Srbinu sudi kao ratu
zločinac", i još gore sa gledišta Clinton-Blair, "radi
Čini se da točno izražavaju demokratske težnje srpskog
narod."
To je
točno u cijelosti, a Sieff nije jedini koji to prijavljuje. U njegovom
kampanju u cijeloj zemlji i na državnoj TV, Koštunica je "osudio
"NATO-ovo zločinačko bombardiranje Jugoslavije" i osudio
Međunarodni kazneni sud za Jugoslaviju (ICTY) kao "Amerikanac
sud — nije sud, već politički instrument" (Steven Erlanger i
Carlotta Gall, NYT, 21. rujna). Govoreći na državnoj TV nakon preuzimanja dužnosti, on
ponovio da, dok je tražio normalizaciju odnosa sa Zapadom,
“Zločina tijekom NATO agresije, kao ni ratne štete, nije moglo biti
zaboravljen", te je ponovno opisao ICTY kao "oruđe političke
pritisak američke administracije" (5. i 6. listopada).
In
britanski tisak, neki istaknuti (i ogorčeno antimiloševićevski) dopisnici
istaknuli su da "zapadno samozadovoljstvo ne može prikriti
stvarnost Balkana…to nije bilo bombardiranje, sankcije i pozerstvo
NATO političara" koji su se riješili Miloševića. Umjesto toga "on je svrgnut
samoprouzročenom, demokratskom pogrešnom procjenom", i ako ništa drugo svojim padom
bio spriječen zapadnom intervencijom: trulom situacijom na Balkanu
"se pogoršalo zbog intervencije,... akcije NATO-a su eskalirale
gadosti, produžio razrješenje i povećao trošak." "Na
barem bi autsajderi poput [britanskog ministra vanjskih poslova] gospodina Cooka trebali prestati
prekrajanje povijesti u vlastitu korist. Nisu oni srušili gospodina Miloševića. Jesu
ne bombardirati demokraciju u posljednjoj komunističkoj diktaturi u Europi. Oni samo
blokirao Dunav i vratio srpsku politiku u mračni srednji vijek autokracije. To
nisu sankcije navele vojsku da promijeni stranu; generali su dobro prošli od
crno tržište. Pad gospodina Miloševića započeo je izborima koje je on raspisao
a zatim odbio, potaknuvši birače da zahtijevaju da vojska poštuje njihove
odlučiti i zaštititi svoj suverenitet. Za to, jugoslavenska demokracija
zaslužuje zasluge, a ne NATO-ove rakete Tomahawk" (Simon Jenkins, London
Times, 7. listopada). "Ljudi koji su napravili prošli četvrtak
revolucije" bili su oni koji su bili "u jednakoj mjeri depresivni
bezbrižno divljaštvo NATO bombardiranja i čista zloba Miloševića
režim" (John Simpson, urednik svjetskih pitanja BBC-ja, Sunday Telegraph, listopad.
8).
Srbin
disidenti, u mjeri u kojoj se ovdje čuje njihov glas, govore lijepo
otprilike ista stvar. U prilično tipičnom komentaru za BBC, beogradsko sveučilište
student je rekao: "Napravili smo to sami. Molim vas, nemojte nam više pomagati svojim
bombe." Potvrđujući ove zaključke, dopisnik oporbe
dnevni list Blic piše da su se "Srbi osjećali potlačenim od svog režima od
iznutra i od strane Zapada izvana; ona osuđuje SAD jer ima
"ignorirao demokratski pokret u Jugoslaviji i propustio pomoći brojnim
srpske izbjeglice" — daleko najveća izbjeglička populacija u regiji. A
istaknuti disidentski učenjak, u pismu sjećanja na vodećeg čovjeka
Aktivist za prava koji je nedavno umro, pita jesu li "oni koji su rekli da jesu
nametnute sankcije `protiv Miloševića' znali ili marili kako su vas osiromašili
i drugim ljudima poput tebe, i pretvorio naše živote u bijedu pomažući
on i njegovi krijumčarski saveznici postaju sve bogatiji i bogatiji", omogućujući mu da
"radi što god je htio"; i umjesto da shvati "glupost
izolacije cijele nacije, mazanja svih ljudi istom širokom četkom
pod izlikom da zadaju udarac tiranskom
vođa", sada govore - samodopadljivo i apsurdno - "da sve
ovo što se danas događa u srbiji rezultat je njihove mudre politike i njihove
pomoć" (Ana Trbovich, Jasmina Teodosijević, Boston Globe, 8. listopada).
To
komentari su, mislim, na meti. Ono što se dogodilo bilo je vrlo impresivno
demonstracija narodne mobilizacije i hrabrosti. Uklanjanje brutalnog i
korumpiranim režimima Srbije i Hrvatske (partneri su bili Milošević i Tuđman
kriminal u cijelom svijetu) važan je korak naprijed za regiju i masu
pokreti u Srbiji — rudari, studenti, bezbrojni drugi — zaslužni su veliki
divljenje, i pružiti nadahnjujući primjer onoga što je ujedinilo i predane ljude
može postići. Upravo sada radnički odbori preuzimaju kontrolu nad mnogim tvrtkama
i državne institucije, "buneći se protiv svojih upravitelja iz Miloševićevog doba i
preuzimajući direktorske apartmane", jer su "radnici to u potpunosti iskoristili
Jugoslavenske društvene vlasničke tradicije." "S Miloševićevom vladavinom
rušenju, radnici su komunističku retoriku shvatili doslovno i shvatili
zadužen za svoja poduzeća", uvodeći različite oblike "radnika
upravljanja" (London Financial Times, 11. listopada). Što se dogodilo, i
gde će to ići, u rukama je naroda Srbije, ali kao i uvek,
međunarodna solidarnost i potpora - ne samo u SAD-u - mogu učiniti a
bitna razlika.
On
samim izborima ima dosta valjanih kritika: bilo ih je
opsežno uplitanje Zapada i Miloševićeve oštre represije (ali od strane
ne znači "totalitarni") aparat. Ali mislim da je beogradski student
je u pravu: učinili su to sami i za to zaslužuju veliko priznanje. to je
ishod koji bi ljevica trebala pozdraviti i pljeskati mu, po mom mišljenju.
It
moglo se dogoditi i prije. Postoji dobar razlog da se ova presuda shvati ozbiljno
povjesničarke Balkana Mirande Vickers (opet, onoliko koliko su protiv Miloševića)
da bi Milošević bio svrgnut godinama ranije da su to učinili kosovski Albanci
glasali protiv njega 1992. (nadali su se da će pobijediti, kao što su učinili i ovo
Rujan). I masovne narodne demonstracije nakon pobjede opozicije u
lokalni izbori 1996. možda bi ga srušili da nije oporba
slomljena. Milošević je bio dovoljno loš, ali nimalo nalik totalitarnim vladarima
državama, ili ubojitim gangsterima koje SAD postavlja i drži na vlasti
godinama po cijelom svijetu.
Ali
oslobađanje zemlje od Miloševića samo po sebi ne najavljuje konačnu pobjedu za
narodu Srbije koji je zaslužan za to postignuće. Ima ih dosta
povijesni dokazi koji govore suprotno, uključujući vrlo nedavne dokaze. Teško
razmišljati o spektakularnijem nedavnom postignuću od svrgavanja Juga
Afrički apartheid užas, ali ishod je daleko od divnog, kao Patrick
Bond je impresivno dokumentirao na ZNetu, a kao što je očito čak i
promatrač ili posjetitelj s ograničenim informacijama. SAD i Europa nesumnjivo hoće
nastaviti svoje (u određenoj mjeri, natjecateljske) napore da pripoje Srbiju
s ostatkom Balkana u neoliberalni sustav kojim upravlja zapad, s
suradnja elitnih elemenata koji će imati koristi od povezivanja sa zapadnom silom i
s vjerojatnim učincima potkopavanja neovisnog gospodarskog razvoja i
funkcioniranje demokracije, a nanošenje štete dobrom dijelu (vjerojatno znatnoj većini)
stanovništva, pri čemu se od zemalja očekuje da će osigurati jeftine ljudske i
materijalni resursi i tržišta te mogućnosti ulaganja, podređeni
interese zapadnih sila. Ozbiljne borbe tek počinju, kao i drugdje.