Izvor: TomDispatch.com
Fotografija Irina Flamingo/Shutterstock
Izvinite ako danas malo lutam — i ako vam smeta, ne krivite mene, krivite Vladimira Putina. Na kraju krajeva, ja nisam odlučio da napadnem Ukrajinu, mjesto iz kojeg je moj djed pobjegao prije skoro 140 godina. Sumnjam, zapravo, da sam bio punoljetan prije nego što sam uopće znao da takvo mjesto postoji. Ako bih mogao biti optužen za bilo šta, možda bi se moglo reći da sam većinu svog života izbjegavao Ukrajinu.
Svi mi, na neki način, sada živimo u udarnim talasima groteskne invazije ruskog predsednika i rata koji se odvija blizu srca Evrope. Nisam imao ni godinu dana Može 1945 kada je završio Drugi svjetski rat u Evropi, zajedno sa godinama pokolj bez premca na ovoj planeti. Milioni Rusa, šest miliona Jevreja, bog zna koliko je Francuza, Britanaca, Nijemaca, Ukrajinaca i… pa, lista se nastavlja i nastavlja… umrlo, a koliko ih je još ranjeno ili prognano iz svojih domova i života. S obzirom na Njemačku Adolfa Hitlera, govorimo o paklu na Zemlji. To je bila Evropa od kasnih 1930-ih do 1945. godine.
U više od tri četvrtine veka od tada, sa izuzetkom kratkih sovjetskih invazija na Mađarska u 1956 i Čehoslovačka 1968. godine, a građanski rat (sa vanjske intervencije) početkom 1990-ih u bivšoj Jugoslaviji, kao i ratovanja na marginalnim mjestima kao što su Čečenija, Evropa je bila definicija mirne. Otuda i šok od svega. Vjerujte mi, ne bi bilo ni najmanje isto da je Vladimir Putin izvršio invaziju na Kazahstan ili Avganistan ili... pa, shvatili ste. U stvari, 1979. godine, kada su lideri Sovjetskog Saveza to zaista i učinili poslati Crvenu armiju u Afganistan i opet, nešto više od dvije decenije kasnije, kada su George W. Bush i posada naredili američkoj vojsci da izvrši invaziju na istu zemlju, bilo je premalo povika uzbune, pretpostavlja se zato što se to nije dogodilo u srcu Evrope i koga je dođavola briga (osim, naravno, Afganistanaca na putu te dvije vojske).
Sada je Vlad ponovo dio Evrope pretvorio u ratom razorenu noćnu moru, pravi pakao na zemlji vatre i razaranja. On je eksplodirao značajnih delova većih gradova, poslano više od četiri miliona Ukrajinci koji bježe iz zemlje kao izbjeglice, a iskorijenjeni barem 6.5 više miliona u toj zemlji. Smatrajte to signalnom merom užasa trenutka koji više od polovine od sve ukrajinske djece su, na neki način, raseljena. Budući da je ta zemlja ovdje postala fokus zapanjujuće medijske pažnje (u smislu izvještavanja, kao da je svaki dan bio dan nakon napada 9. septembra), pošto je postala manje-više jedina priča na Zemlji, malo je iznenađenje da je i ona došla izgledati kao užas, zločin, suštinski bez premca, upad preko svake mjere. Šok je bio zapanjujući. Vi to jednostavno ne radite, zar ne?
Srce rata, istorijski gledano
Začudo, međutim, grubi čin ruskog predsjednika se previše užasno uklapa u daleko veću i dužu historiju Evrope i ove planete. Na kraju krajeva, sve do 1945. godine, umjesto da je bio citadela globalnog mira, poretka i saradnje u stilu Evropske unije, taj kontinent je redovno bio pakao rata, sukoba i pokolja.
Mogli biste se, naravno, vratiti u najmanje 460. pne, kada je 15-godišnji Peloponeski rat između grčkih gradova država Atine i Sparte počelo je u eri koja se dugo smatrala „zorom civilizacije“. Od tada pa nadalje, kroz rimsko carstvo, rat, ili bolje rečeno, ratovi u izobilju, ležali su u srcu te civilizacije u razvoju.
Kad dođete do kasnije istorije Evrope, bilo da govorite o Vikinzima prepad Engleska ili engleski kraljevi poput Henrija V koji se bore u Francuskoj (čitaj tvoj Shakespeare!) u onome što je postalo poznato kao stogodišnji rat; da li razmišljate o Tridesetogodišnji rat u srednjovjekovnoj Evropi u kojoj se vjeruje da su stradali milioni; krvavi Napoleonovi ratovi ranog devetnaestog veka, uključujući tu invaziju samoproglašenog francuskog cara na Rusiju; ili, naravno, Prvi svjetski rat, klaonica s početka dvadesetog stoljeća, koja se proteže od Francuske ponovo duboko u Rusiju, da ne govorimo o građanskim sukobima poput Španjolskog građanskog rata 1930-ih, govorite o pravom srcu globalne sukoba. (I imajte na umu da je Ukrajina bila prečesto uključeni.)
U godinama nakon Drugog svjetskog rata, posebno ovdje u Sjedinjenim Državama, previše smo se navikli na svijet u kojem se ratovi (često naši) odvijaju u dalekim zemljama, hiljadama milja od srca istinske moći i civilizacije ( kako mi to volimo da mislimo) na ovoj planeti. Tokom 1950-ih s Korejskim ratom, kao i 1960-ih i 1970-ih u Vijetnam, Laos i Kambodža, rat, koji su vodile SAD i njihovi saveznici, bio je značajno azijski fenomen. U 1980-im i 1990-im, ključne lokacije bile su Južna Azija i Bliski istok. U ovom veku, ponovo su bili u Južnoj Aziji, na Velikom Bliskom istoku, a takođe i u Africi.
I naravno, u istoriji ove planete, toliko ratova koji su se vodili „gdje drugdje” još od srednjeg vijeka su izazvale evropske imperijalne sile, kao i taj nasljednik evropskog plašta imperije, Sjedinjene Države. Posmatrano u najvećem mogućem istorijskom okviru, moglo bi se čak reći da je, na neki način, moderni rat kakav poznajemo bio pionir u Evropi.
Još gore, čim su Evropljani mogli da putuju bilo gde drugde, ono što je postalo previše neuvredljivo poznato kao „doba otkrića“ počelo je. Sa svojim drvenim jedrenjacima natovarenim topovima i trupama, oni su u suštini vodili ratove širom svijeta na najtmurniji mogući način, dok su pokušavali da dominiraju većim dijelom planete putem onoga što je postalo poznato kao kolonijalizam. Iz genocidnog razaranja domorodačkih naroda u Sjevernoj Americi (naslijeđe koje su Sjedinjene Države naslijedile u “Novom svijetu” od svojih kolonijalnih mentora u “Starom svijetu”) do Opijumski ratovi u Kini, iz Sepoy Mutiny u Indiji do represija od pobune Mau Mau u Keniji, Evropljani su funkcionalno globalno izvozili ekstremno nasilje mnogih vrsta na način koji bi nesumnjivo impresionirao stare Grke i Rimljane.
Iz portugalsko i špansko carstvo od 16. vijeka do engleskog i francuskog carstva 19. i ranog 20. vijeka do novijeg američkog carstva (iako se ovdje nikada nije spominjalo na taj način), kao i ruskog, svijet je tih godina bio preplavljen vrsta nasilja sa kojom bi se Vladimir Putin nesumnjivo zadovoljio. Zapravo, od Peloponeskog rata pa nadalje, to je bila prilično priča u ukrajinskom stilu, prava evropska (i američka) gozba smrti i razaranja u gotovo nezamislivim razmjerima.
Zagrobni život rata
Međutim, 2022. jednostavno tvrditi da je rat u Ukrajini ili bilo gdje drugdje ista stara stvar bila bi zaista varljiva. Na kraju krajeva, mi smo na planeti koju ni Grci, ni Rimljani, Henri V, Napoleon ili Hitler nikada nisu mogli zamisliti. I za to možete zahvaliti, barem djelimično, tom odbjeglom djetetu Evrope, Sjedinjenim Državama, prisjećajući se jednog specifičnog dana u istoriji: 6. avgusta 1945. To je, naravno, bio dan kada je jedna bomba iz B -29 Superfortress bombarder pretvorio je japanski grad Hirošimu u ruševine, dok je uništio 70,000 ili više njegovih stanovnika.
U decenijama od tada, sama ideja rata je, nažalost, pretvorena u nešto potencijalno potpuno novo, bilo u Evropi ili bilo gde drugde, sve dok uključuje bilo koji od planetarnih devet nuklearnih sila. Od 1945. godine, dok se nuklearno oružje širilo planetom, prijetili smo da ćemo iznijeti svakodnevni rat kakve je čovječanstvo tako dugo poznavalo u raj, pakao i dalje. U nekom smislu, možda već živimo u zagrobnom životu rata, iako to najčešće ne znamo. Nemojte misliti da je nešto čudno ili čudna nesreća da je, kada su stvari za njih počele ići neočekivano loše, Vladina posada odmah počela da prijeti nuklearnim oružjem ako Rusi, umjesto da osvoje Ukrajinu, budu gurnuti u neki očajnički neugodan kutak. Kako je rekao zamenik predsednika Saveta bezbednosti Rusije Dmitrij Medvedev, Stavi to nedavno,
“Imamo poseban dokument o nuklearnom odvraćanju. Ovaj dokument jasno ukazuje na razloge po kojima Ruska Federacija ima pravo da koristi nuklearno oružje... [uključujući] kada je počinjen akt agresije protiv Rusije i njenih saveznika, što je ugrozilo postojanje same zemlje, čak i bez upotrebe nuklearnog oružja , odnosno upotrebom konvencionalnog naoružanja.”
I imajte na umu da Rusija danas ima procjenu 4,477 nuklearne bojeve glave, više od 1,500 njih je raspoređeno, uključujući nove "taktičke" nuklearne bombe, od kojih bi svaki mogao imati “samo” možda jednu trećinu snage bombe koja je uništila Hirošimu i stoga bi se mogla smatrati oružjem na bojnom polju, iako nezamislivo razorne i opasne vrste. I pazite, Vladimir Putin javno nadgledao testiranje četiri nuklearne balističke rakete neposredno prije nego što je započeo svoj sadašnji rat. Poenta je, da tako kažem. Takve prijetnje ne znače ništa manje od toga, htjeli mi to shvatiti ili ne, sada smo u čudnom i prijetećem novom svijetu rata, s obzirom da bi čak i nuklearna razmjena između regionalnih sila poput Indije i Pakistana mogla stvoriti nuklearnu zimu na ovoj planeti, potencijalno izgladnjujući milijardu ili više nas do smrti.
Iskreno, ako razmislite o tome, možete li uopće zamisliti čudniji ili opasniji svijet? Smatrajte to ironijom prvog reda, na primjer, na koju su SAD provele godine fokusirane pokušava da zadrži Irancima da naprave jedno nuklearno oružje (i tako postanu deseta zemlja koja je to učinila), ali ne – ni na dan, ni na sat, ni na minut – na sprečavanje ove zemlje da ga proizvodi još više.
Uzmimo, na primjer, novu interkontinentalnu balističku raketu, Ground-Based Strategic Deterrent, ili GBSD, koju Pentagon planira izgraditi kako bi zamijenio naš trenutni broj kopnenih nuklearnih bombi na procijenjena cijena na 264 milijarde dolara (i to prije nego što prekoračenje troškova uopće počne). A to je, pak, samo skroman dio njegovog punog, tri decenije dugog programa “modernizacije” za njegovu nuklearnu “trijadu” kopnenog, morskog i zračnog oružja koje bi na kraju moglo koštati $ 2 biliona u fondove poreskih obveznika kako bi se osiguralo da će ova zemlja biti sposobna da uništi ne samo ovu planetu već i više sličnih njoj.
I samo da to stavimo u kontekst: u zemlji koja ne može naći ni centa da uloži u toliko stvari koje su Amerikancima zaista potrebne, jedina stvar koja obe strane u Kongresu i predsednik (ma ko on bio) mogu da se dogovore da li je to ikada zapanjujućih suma treba biti potrošeno o vojsci koja je vodila niz neobjavljenih ratova širom planete u ovom veku na izuzetno neuspešan način, donoseći pakao i vodu mestima kao što su Avganistan i Irak, baš kao što je Vladimir Putin nedavno uradio Ukrajini.
Dakle, nemojte samo razmišljati o ruskom predsjedniku kao o nekom aberantnom čudaku ili autokratskom ludaku koji se magično pojavio na katastrofalnom rubu historije, probijajući se u naše mirne živote. Nažalost, on je figura koja bi nam trebala biti poznata, s obzirom na našu evropsku prošlost. Shakespeare bi imao loptu sa Vladom. I dok je Evropi donio pakao na Zemlji, imajući u vidu način na koji su njegovi najviši zvaničnici pokrenuli pitanje nuklearnog oružja, trebali bismo se zamisliti u oboje, previše poznatom i potpuno novi svijet.
Istorijski gledano, Evropu treba smatrati središtem istorije rata, ali danas, nažalost, treba je potencijalno smatrati i odskočnom daskom u vječnost za sve nas.
Copyright 2022 Tom Engelhardt
Tom Engelhardt je kreirao i vodi web stranicu TomDispatch.com, gdje se ovaj članak prvi put pojavio. Takođe je suosnivač Projekat American Empire i autor veoma hvaljene istorije američkog trijumfalizma u Hladnom ratu, Kraj kulture pobjede. Pripadnik Unesite Media Center, njegova šesta i najnovija knjiga je Nation Unmade by War.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati