Neka se jedan starac obračunava sa još dvojicom.
U julu punim 80 godina, što me čini nešto više od godinu i po mlađim od Joea Bidena i skoro dvije godine starijim od Donalda Trumpa. I, iskreno, znam svoje granice. Da, i dalje hodam - nije mala stvar - šest milja dnevno. I stalno radim. Ali isto tako sam svjestan da se, u drugoj šetnji dana, a zatim kako se približava noć, osjećam znatno umornije nego nekada. Također sam svjestan da moj mozak, još uvijek aktivan, zaboravlja više nego nekada. I sve je to bolno normalno. Nema čega da se stidiš, ništa.
Također znam od starijih prijatelja da mi ljudi još uvijek možemo biti izrazito funkcionalni, promišljeni i sposobni u dobi od 82 godine (kada bi Donald Trump napustio svoj drugi mandat) ili čak 86 (kada bi Joe Biden učinio isto). Ali iskreno, kakve su šanse? Reći ću vam jednu stvar koja ne može biti očiglednija — ne tako dobra kao za nekoga ko ima, recimo, 55 ili 60 godina, to je sigurno. Da, tu je i poznata mudrost starosti — i to bi zaista moglo učiniti Joea Bidena promišljenijim predsjednikom, da dobije drugi mandat; Donald Tramp bi, naravno, bio Donald Tramp, sa 60 ili 82 godine.
I malo sumnjam da ste, bez obzira na godine, razmišljali o sličnim mislima. Mislim, zar ne postoji mogućnost gledanja a televizijska debata između njih dvoje te uznemiriti? Uostalom, najstariji predsjednik koji je prethodno napustio funkciju bio je Ronald Reagan sa 77 godina (a do tada je možda već imao demencija). Prije njega, najstariji je bio Dwight D. Eisenhower koji je svoj drugi mandat završio 1961. sa 70 godina, nakon što je srčani udar dok je na funkciji. Treći je William Henry Harrison, koji je ušao u Bijelu kuću 1841. godine u dobi od 68 godina i umro, moguće od upale pluća32 dana kasnije. E sad, takođe je činjenica da mi Amerikanci generalno trajemo duže nego nekada. Ali da li zaista tu želite da uložite svoj politički novac? Sumnjam.
Ipak, sve gore navedeno je previše očito da bi se izlagalo, pa evo pitanja: postoje li još neke implikacije koje možemo izvući iz predstojeće bitke između ta dva starca koja će nam privući pažnju i ukrasti naslove za sve previše mjeseci da bismo doći? Odgovor je, pretpostavljam, da. Ponekad je u našem svijetu simboličko previše suptilno, ali vas s vremena na vrijeme nepristojno udari po licu. I barem što se mene tiče, druga izborna kampanja Biden-Trump trebala bi se više nego kvalifikovati u tom pogledu.
Mislim, zemlja koja još uvek važi za najveću silu na planeti Zemlji postaviće rekord u godinama za predsednika, bez obzira ko pobedi, ostavljajući Kineza Si Đinpinga, koji sada ima 70, i Rusa Vladimira Putina, sada 71, kao relativne mlade u potpuno američkom svijetu apsolutne drevnosti. I to bi vam svakako trebalo nešto reći o stanju naše zemlje i ove planete.
Da bismo bili malo jasniji o tome šta, dozvolite mi da dodam još jedan faktor u jednačinu. Joe Biden i Donald Trump spremaju borbu do kraja kako bi predvodili Ameriku koja je prije ne toliko decenija, nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, smatrana "jedinom supersilom" na planeti Zemlji. Zar ti to ne govori nešto?
Mislim da jeste. Mislim, sasvim otvoreno (iako nisam vidio da niko o tome raspravlja usred beskrajnih medijskih naslova i brbljanja o Trumpu i Bajdenu), da ta dva stara kodžera nude zadivljujuću sliku potpuno doslovnog pada i pada — da ! - Sjedinjene Države. Trebalo bi da nas nateraju da razmislimo kuda zaista ide zemlja koja i dalje voli sebe da smatra najmoćnijom i najuticajnijom na ovoj planeti.
Svijet bez dividendi mira
Kao što možete zamisliti, za sve ovo postoji predistorija. George HW Bush, predsjednik u trenutku kada se Sovjetski Savez raspao 1991., dao je te godine naredio američkoj vojsci da pokrene Operacija Pustinjska oluja, koji je istjerao trupe iračkog autokrate Sadama Huseina iz Kuvajta. Na svoj način, takođe je pokrenuo ono što će u veku koji sledi postati skup američkih vojnih operacija širom sveta. U isto vrijeme, s Rusijom u rasulu i Kinom koja je još uvijek u skromnom usponu – sa, to jest, bez istinskih neprijatelja velikih sila na planeti Zemlji – ta jedina supersila bi učinila nešto prilično iznenađujuće. Nastavit će ulijevati sve više dolara poreznih obveznika u američki vojno-industrijski kompleks. Da, tada se pričalo o „dividendi mira“ za ovu zemlju i njen narod, ali nijedna nije stigla.
Trideset i dvije godine kasnije, budžet Pentagona jeste skoro pogođen trilijun dolara godišnje, dok je ukupni budžet nacionalne „bezbednosti“ (da, još se tako zove!) odavno skočio znatno iznad marku od triliona dolara. U međuvremenu, u ovom veku, sin Džordža HW Busha, izabran za predsednika u novembru 2000., sledećeg septembra će odgovoriti na napade 9. septembra, koje su planirali i izveli Osama bin Laden i njegova mala teroristička grupa, Al-Kaida, pokretanjem onoga što ubrzo je postao poznat kao "Globalni rat protiv terorizma". I previše globalno, bilo bi to s invazijom na Afganistan 11. i Irak 2001. To bi se također pokazalo kao katastrofa prvog reda za posljednju supersilu, čija bi vojska ostaviti bukvalno milioni mrtvih širom planete, uništavati zemlje, desetkovati ekonomije i stvarati desetine miliona izbjeglica, dok ovu zemlju koštaju zapanjujuće 8 triliona dolara i dalje jer je tokom više od 20 godina američka vojska gubila ratove, dok je terorizam kao fenomen samo rasla.
Da, u maju 2011. Osama bin Laden će biti ubijen u Pakistanu od strane tima američkih mornaričkih tuljana. Ipak, da je danas živ, mislim da bi mu bilo drago. Sa skoro ničim drugim osim ličnim bogatstvom, malom posadom sljedbenika i nekoliko otetih aviona, uspio je da nadmudri i nadigra ono što je tada bila najveća sila na planeti Zemlji. Zahvaljujući klanju nekoliko hiljada Amerikanaca u New Yorku i Washingtonu, uspio je i ovu zemlju uvući u beskrajni rat protiv “terorizma” i pritom je pretvoriti u sve više teroriziranu državu, čiji su stanovnici sada, koliko god simbolično (i, u budućnosti, moguće, daleko bukvalnije), jedno drugom u grlo.
Na neki jeziv način, i bivši predsjednik Trump i predsjednik Biden mogli bi se smatrati kreacijama Al-Qaide. A to bi mogla i sama država danas. Mislim, da li je Amerikanac iz 1991. ikada mogao zamisliti da će 2024. godine ankete pokazati da poriv za nasiljem nad sunarodnicima Amerikancima ovdje dosegne jezive visine? U međuvremenu, otprilike jedan u 20 od nas je sada naoružan poluautomatskom puškom vojnog tipa AR-15. Čak i mladi ljudi sada mogu posjedovati JR-15 (za “junior”) dječja verzija takvog oružja koje je previše smrtonosno.
Možda nije iznenađujuće da su AR-15 to dokazali oružje po izboru u najgorem od masovnih ubistava koja su postala uobičajena u ovoj zemlji, a posljednjih godina jesu izrazito u porastu. One bi se zaista mogle smatrati “terorističkim” aktivnostima, koje uključuju ponovljene smrti zapanjujućeg broja nas. A sve se ovo dešava bez Al-Kaide u američkom stilu, a koja se istinski ne vidi. Imajte na umu, sada postoje procjene skoro 400 miliona komada oružja raznih vrsta u posedu američkih civila, zadivljujući arsenal za svaku zemlju, ništa manje onu koja se sve više deli protiv sebe. U međuvremenu, prema a nedavna anketa NPR/News Hour/Marist, 3 od 10 republikanaca (ili Nas 20 miliona) tvrde da će „Amerikanci možda morati da pribegnu nasilju da bi ispravili stvari“ u ovoj zemlji, dok su, na desnici, militarizovane grupe u stilu terora sve više na dnevnom redu.
Uzmite u obzir kratak sažetak sve više podijeljenog i podijeljenog američkog društva oko kojeg se ta dva starca sada bore, domaćeg svijeta koji bi na kraju mogao rastrgati sve fantazije koje naši lideri još uvijek imaju o američkoj moći na ovoj planeti.
Coming Apart at the Seams?
Kao što je bio slučaj sa Sovjetskim Savezom do skoro trenutka kada se srušio na gomilu, SAD se i dalje čini kao imperijalna sila prvog reda. Možda ima 750 vojne baze raštrkana po celoj zemlji i nastavlja da deluje kao sila na planeti koja se i sama čini u krizi. Takođe nastavlja da organizuje novi Hladni (na ivici vrućeg) rata sa Kinom na Pacifiku. To objašnjava nedavnu izjavu predsjednika Bajdena visoko publicirani "samit" u Washingtonu s premijerom Japana i predsjednikom Filipina, baš kao što objašnjava način na koji su američke snage za specijalne operacije tek nedavno bile “trajno” dodijeljeno na ostrvo samo nekoliko kilometara od kineske obale. Da, kao što sugeriše onaj nedavni sastanak sa japanskim i filipinskim liderima i tim komandosima, Bajdenova administracija se i dalje bavi posebno Kinom kao da je ovo zaista bio trenutak hladnog rata, i neka vrsta „obuzdavanja“ komunističke zemlje predsednika odrastao je i dalje bio red za najveću silu svijeta.
Nažalost, to je zaista staračka verzija svijeta u kojem sada živimo. Razmišljam o planeti koja svakog mjeseca, seta novi toplotni rekord i gdje su, uprkos mnogo govora o smanjenju fosilnih goriva, SAD 2023. proizvele više nafte (13.5 milijuna barela dnevno) nego bilo kada u svojoj istoriji, dok je kapacitet Kine za proizvodnju energije iz uglja rastao brže nego ikad. I to je samo za početak liste loših vijesti sa fosilnim gorivom. Na planeti koja sama po sebi izgleda kao da ide u pakao rekordna toplota, požari, olujei slično, poriv da se uloži toliki napor u organiziranje saveza nacija na Pacifiku (na čelu s Washingtonom, naravno) kako bi se Kina "održavala" na sve ratoborniji način predstavlja, čini mi se, glupost prvog reda .
Sve je više iluzija (ili mislim na zabludu?) da ova zemlja ima bilo kakvu stvarnu kontrolu nad ostatkom planete (nemanje sobom). A danas — sa ta dva starca, od kojih je jedan takođe bizaran neuporedivo, koji se bore jedan protiv drugog za predsednika — ova zemlja na svoj neobičan način, kao SSSR 1991, preti da će se raspasti po šavovima.
Čudno je razmišljati o tome koliko je daleko Amerika u kojoj sam odrastao - ona koja je nastala iz Drugog svjetskog rata kao u globalna elektrana — sada se čini. Da ste to nekome tada rekli više od tri četvrtine veka kasnije, bilo bi dobro naoružane privatne milicije formiranje u zemlji naoružanoj do zuba oružjem u vojnom stilu ili da bi jedan predsjednički kandidat već bio hinting at pozivajući vojsku da pokori njegove protivnike ako se vrati u Bijelu kuću, ko bi vam povjerovao? Ne bi ni izgledalo kao uvjerljiva naučna fantastika.
Pa ipak, danas, najveća zemlja na Zemlji (ili bar bar tako njeni lideri vole vjerovati), ona koja nastavlja ulijevati dolare poreznih obveznika u vojsku koja se financira kao nijedna druga, ili čak kombinacija drugih, onaj koji od 1945. nije bio u stanju da dobije nijedan rat od značaja, izgleda da preti da se raspadne po šavovima. Da, ova predsjednička kampanja bi se mogla ispostaviti kao opadanje i pad svega toga — i, naravno, ako Donald Trump (“bušiti, bušiti, bušiti“) završi natrag u Bijeloj kući da bi se pad i pad mogli dogoditi na način gotovo nezamisliv.
Nekada usamljena supersila, a sada možda najusamljenija sila od svih, mogla bi čak krenuti u dotad nezamislive autokratske vode ili ko zna šta sve još? Kad bi barem bilo drugačije, ali nažalost, u mjesecima koji dolaze, gledat ćemo kako se sveamerički svijet možda polako izmiče kontroli, dok se ostaci američkog stoljeća bore protiv njega u zemlji u kojoj je previše čini se da smo fokusirani na sve osim na ono što je važno.
Kao jedan starac dvojici drugih, samo da se možete povući, mogli bismo se suočiti sa svijetom u kojem se zapravo nalazimo prije nego što bude prekasno.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati