Na ovoj našoj planeti skoro da nije važno ko je u pravu, a ko nije kada su u pitanju naši ratovi.
Zapravo, dozvolite mi da malo ispravim tu misao: to je svakako važno, ali ono što je mnogo važnije je da mi ljudi jednostavno ne možemo prestati da se borimo protiv njih. To je (ili bi barem trebala biti) zapanjujuća i duboko tužna stvarnost. Kakve očigledne lekcije izgledamo urođeno nesposobne da naučimo! U prethodnom veku, na kraju krajeva, bila su dva istinski globalna rata, Prvi svetski rat i Drugi svjetski rat, za koje se procjenjuje da je usmrtilo znatno više od 100 miliona vojnog osoblja i civila, dok je desetkovalo dijelove planete. Drugi od tih sukoba završio je uništenjem japanskih gradova Hirošime i Nagasakija 6. i 9. avgusta 1945. godine, gubitkom verovatno 200,000 mrtvih, i dolazak u naš svijet razornog novog oružja, atomske bombe. Posle toliko vekova beskonačnog ratovanja, konačno je čovečanstvo dovelo na ivicu budućeg uništenja.
A od onih kobnih avgustovskih dana tako davno, sve više nacija - uz dodatak Sjeverne Koreje početkom ovog veka, broj je porastao na devet — nabavili nuklearno oružje, dok nacije koje su ga imale samo nastavljaju da „poboljšaju“ i proširuju svoje arsenale. Moja vlastita zemlja, zapravo, planira potrošiti nešto slično $ 1.5 biliona (da, trilijun!) „modernizirati“ svoj već ogroman arsenal nuklearnih bombi koje se mogu isporučiti sa kopna, mora ili iz zraka, i nesumnjivo, u godinama koje dolaze, iz prostor. Rusija radi isto i Kinezi hustling da "sustignu" svoju sposobnost da sruše ovu planetu na veliki način.
Nevjerovatno je — ili bi barem trebalo biti — pomisliti da je danas, 78 godina nakon što je prva probna atomska bomba eksplodirala u Novom Meksiku, čak i relativno skroman nuklearni rat između dvije zemlje poput Indije i Pakistana (za razliku od sila poput Sjedinjenih Država) Države i Rusija s monstruoznim nuklearnim arsenalima) mogle bi izazvati a globalna nuklearna zima koji bi vjerovatno umro od gladi veći dio čovječanstva. Što je još gore, u ovom trenutku to nesumnjivo nije ni najgori nuklearni scenario koji se može zamisliti.
Najznačajnije dostignuće
Prije ne tako mnogo godina, u periodu nakon što je Hladni rat službeno završio 1991. godine raspadom Sovjetskog Saveza, bilo bi mi čudno pisati članak o nuklearnom oružju. Mislim, da, još uvijek su očito postojali u Rusiji i SAD-u. Ali nakon kubanske raketne krize 1962., te dvije sile su barem počele potpisivati nuklearne paktove, uključujući START sporazum 1991. kako bi značajno smanjio američki i sovjetski nuklearni arsenal. I to je tada izgledalo tako puno nade.
S obzirom na to ko smo mi, uvijek sam smatrao da je pomalo čudesno da, otkako su te atomske bombe bačene na dva japanska grada, čak i dok se nuklearno oružje širilo i postajalo sve snažnije, još jedna nikada nije korištena (osim ako ne računate nadzemnu nuklearnu testovi iz 1950-ih koji zaista naškodio mali broj ljudskih bića). Sada su, međutim, velike sile na planeti ponovo u globalnoj trci u nuklearnom naoružanju; ključni sporazumi o naoružanju su ostavljeni u prašini istorije; glasine su puna o širenju takvog oružja u svemir; a dvije nuklearne sile — Rusija i Izrael — su u ratu u ovom trenutku (čak i ako ne jedna s drugom). Rusko rukovodstvo zaista jeste prijetila upotrebom ono što se danas naziva "taktičkim" nuklearnim oružjem u njenom sukobu s Ukrajinom, iako je većina njih znatno moćnija od bombi koje su uništile Hirošimu i Nagasaki. Tek nedavno je, naime, ruski predsjednik Vladimir Putin slično ugrožen upotreba nuklearnog oružja protiv evropskih zemalja i mogućeg “uništenja civilizacije”.
I da, blago antinuklearni film, biografski film o Robertu Oppenheimeru, čovjeku koji je prvi razvio takvo oružje, izašao je u ovoj zemlji i bio je masivan hit (tamo gore sa nuklearnim filmom druge vrste, Barbika). U određenom smislu, jednog dana, ako iko od nas preostane da se osvrne na ovu prošlost koju sada živimo, najveće "dostignuće" čovječanstva moglo bi se smatrati našom sve zapanjujućom sposobnošću da bombardiramo sebe i sve ostalo na vidiku , radovi, cijela sranje. Iskreno, to bi moglo biti najveće dostignuće naše vrste, ako ih, naravno, više ne koristimo.
Oh, čekaj, skoro sam zaboravio! U svom čudnom sjaju, mi ljudi smo smislili ne jedan nego dva načina da potpuno uništimo čovječanstvo i planetu na kojoj živimo. Dok prvo, atomsko oružje, ostaje stalna prijetnja trenutnog uništenja i užasa, pokrenuta je druga, usporena verzija konačnog uništenja, doslovnog vrenja ove planete decenijama, a ne minutama ili satima. pre skoro dva veka. Tada smo mi ljudi počeli sagorevati fosilna goriva - ugalj, naftu, a kasnije i prirodni gas - da bismo pokrenuli našu industrijalizaciju, a zatim i naš svijet. Danas, zagrijavanje ove planete nastavlja da se ubrzava iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu, iz decenije u deceniju. Toplotni rekordi iznenađujuće vrste se sada redovno postavljaju lokalno i globalno, dok oluje postaju sve razorniji, suše sve više "mega" i šumski požari žešći, dugovječniji i razorniji.
I podsjetite me, šta smo naučili iz takvog svijeta? Pa, Sjedinjene Države su zasigurno naučile da im je potrebna neuporediva vojska i počele su ulijevati u njih ono što bi, na kraju, iznosilo nebrojene trilione dolara. (Od 2023. godine, naša godišnja potrošnja za “odbranu” iznosila bi više nego od narednih 10 zemalja zajedno.) Između kraja Drugog svjetskog rata i ovog trenutka, moja zemlja bi također vodila ratove u Koreji, Vijetnamu, Laosu, Kambodži, Grenadi, Panami, Afganistanu, Iraku (dva puta) i na manjem (ili mislim veće?) proširi svoj takozvani rat protiv terorizma koji se proteže od Pakistana preko južne Azije do Bliskog istoka (gdje je Bajdenova administracija tek nedavno pokrenula višestruki vazdušni napadi u Iraku, Siriji i Jemenu), i duboko u Afriku. Danas, na tragu svega toga i pretpostavlja se da je naučila nešto iz više od jednog veka ratovanja, smrti i razaranja (a od kraja Drugog svetskog rata, nigde značajne pobede na planeti), moja zemlja je — da, pogodili ste! — bio podizanje njegov „odbrambeni“ budžet na veliki način, dostižući marku od triliona dolara godišnje.
Sve ima savršenog smisla, zar ne?
U međuvremenu, otkrivši da su nuklearne bombe sposobne uništiti život kakav smo poznavali na planeti Zemlji, također smo shvatili da rudarenjem, bušenjem, proizvodnjom i zatim spaljivanjem fosilnih goriva - uglja, nafte i prirodnog plina - u na način koji je bio izrazito bez presedana, mi smo, u stvari, bili uključeni u rat koji nije on, ali of teror protiv ove planete i svakog živog bića, uključujući nas. Žrtve od klimatskih promjena (a one zaista mijenjaju ovu planetu na previše katastrofalan način) postaju sve brojnije, kao i izbjeglice sa mjesta koja već postaju previše neugodno vruća za rukovanje. Pa ipak, uz to sada opštepoznato i poslednjih 10 meseci - mjesec po vrući mjesec - rekordne toplote na globalnom nivou, najtoplijih meseci, jedan za drugim, u ljudskoj istoriji, vodeći kandidat za predsednika Sjedinjenih Država kandiduje se na platformi, kako on kaže, “bušiti, bušiti, bušiti,” osiguravajući da, ako pobijedi, zemlja koja je već najveći proizvođač nafte i prirodnog gasa na planeti Zemlji vodiće nas sve direktnije u pakao u poslovičnoj korpi.
Planetarni rat terora
Imajte na umu da smo, na neki način, svi mi uključeni u ono što se može smatrati samo terorističkim ratom usmjerenim na ovu planetu, nisu samo Trampisti previše spremni da ignorišu stvarnost onoga što mi imamo. zapravo radi u dvadeset prvom veku. Uostalom, sa planetom na rubu i samim ratom previše očigledan saradnik Zbog globalnog zagrijavanja, Rusija, Ukrajina, Hamas i Izrael sada su uključeni u sukobe bez ikakvog očiglednog kraja na vidiku koji neće samo osigurati pokolj stotina hiljada ljudi, već će pomoći da se Zemlja zagrije do tačke ključanja. I dozvolite mi da dodam da je moj predsjednik, Joe Biden, uložio značajnu energiju u pothranjivanje rata u Gazi (uključujući stotine miliona dolara pošiljke oružja Izraelu), bez obzira što bi to moglo pomozi skretanje naš dio planete predsjedniku Drill, Drill, Drill!
I da ne prodam čovječanstvo na kratko tako što se previše fokusiram na vlastitu zemlju, ne zaboravimo razorni unutrašnji sukobi u zemljama u rasponu od Pakistana preko Sudana do Etiopije, gdje nas se svaki dan kolje sve više. I ko zna gdje će sljedeći rat izbiti? Venecuela i Gvajana? Sjeverna i Južna Koreja (na kraju krajeva, lider Sjeverne Koreje tek nedavno ugrozio jug sa atomskom sudbinom)? Ili možda South China Sea ili Tajvan? Bajdenova administracija, na primjer, tek nedavno raspoređeno pet od 11 nosača aviona ove zemlje prema Pacifiku u jasnom izazovu Kini, samo u slučaju da nam veliki ratovi u Evropi i na Bliskom istoku ne budu dovoljni. Niko ne zna, ali s obzirom na našu istoriju, jedna stvar izgleda bolno izvesna — rat će nesumnjivo izbijati iznova i iznova i iznova.
I naravno, rat sada može izbiti na nove načine, ne samo na one staromodne. Uostalom, iako se o tome nikada nije razmišljalo na ovaj način, Sjedinjene Države su trenutno u ratu. I ne, ne razmišljam o ogromnim količinama oružja koje isporučujemo Izraelu (ili trenutno ne isporuka u Ukrajinu). Umjesto toga razmišljam o činjenici da je moja zemlja proizvodila rekordnih nivoa nafte 2023. godine i postao je najveći svjetski dobavljač prirodnog gasa (i, imajte na umu, to je sa predsednikom koji ima preduzeli ključne korake da smanjimo upotrebu takvih goriva).
I da, u Evropi i drugdje se poduzimaju značajni pomaci (iako ne u glavnom proizvođaču fosilnih goriva u Rusiji) kako bi se čovječanstvo osnažilo na način koji će zaista značajno smanjiti upotrebu fosilnih goriva, ali to jednostavno nije dovoljno. Kina, na primjer, jeste krećući se brže nego bilo koja druga zemlja kada je u pitanju instaliranje obnovljive energije i na taj način mijenjanje njenog energetskog pejzaža. Nažalost, još uvijek se koristi više uglja i nastavlja da se gradi daleko više nove elektrane na ugalj od svih ostalih zemalja na ovoj planeti zajedno. I smatrajte da je sve samo ne čudno da su glavne privatne kompanije za proizvodnju fosilnih goriva i dalje pravim apsolutno bogatstvo koje proizvodi proizvode koji bi mogli biti i usporene verzije atomskog oružja i, što je nevjerovatno, neki od njih još uvijek proširuju potragu za još istim.
Dakle, i apokaliptični rat i rat na samoj planeti sada su, nažalost, sve dublje utkani u ljudsku konstelaciju. U međuvremenu, čini se previše očiglednim da ne možemo prestati da se borimo ni u starijim ratovima, ubijajući zapanjujući broj ljudi, uništavajući zemlje i razarajući dijelove ovog svijeta i one koji na njemu žive.
Nije li čudno da, nakon svih ovih milenijuma, mi ljudi samo nastavljamo dalje, da se ne možemo istinski suočiti, ni manje ni više istinski nositi s tim ko smo i šta smo i šta sebi stalno radimo, ne da govorimo o ostatku ove planete? Logika šta treba da se radi i kako treba da živimo jedni s drugima čini se previše očiglednom u svetu koji danas ulazi u sve paklenije stanje. Vrijeme je ne samo za “prekid vatre” u Gazi, već i za proglašenje neke vrste planetarnog primirja.
Ali možemo li zaista zamisliti tako nešto? Ko zna?
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati