U medijima kruže rašireni izvještaji o tome Predsednik Obama nije u potpunosti shvatio političke posljedice odgovora na pitanje na konferenciji za novinare u avgustu na kojem se pitalo o posljedicama moguće buduće upotrebe hemijskog oružja od strane Assadovog režima. Obama je odgovorio da bi takva upotreba, ako se dogodi, bila prelazak 'crvene linije'. Takva tvrdnja je široko shvaćena kao prijetnja od strane Obame da pokrene zračne napade ili da pobunjeničkim snagama pruži veliku direktnu vojnu pomoć, uključujući oružje. Bilo je šturih izvještaja o tome Sirija je koristio hemijsko oružje, kao i optužbe da je prijavljena upotreba bila operacija "lažna zastava", osmišljena da se nazove Obamin blef. Kao što New York Times bilježi na naslovnoj stranici 7. majath, Obama se „nalazi u geopolitičkoj kutiji, njegov kredibilitet je na kocki sa frustrirajuće malo dobrih opcija“. Takva dilema politike pokrenula je taktička pitanja za američku vladu o tome kako intervenirati u sirijskom građanskom ratu bez rizika skupog i neizvjesnog uključivanja u još jedan bliskoistočni rat. Neodgovaranje također pokreće delikatna pitanja predsjedničkog vodstva u visoko polariziranoj domaćoj političkoj atmosferi, koju već besramno iskorištavaju ratoborni republikanski zakonodavci podržani grozničavim medijima koji uvijek tjeraju Obamu da vodi mišićaviju vanjsku politiku u podršci navodnim američkim globalnim interesima , kao da je geopolitika čvrste moći još uvijek ključ globalne sigurnosti.
Ono što nedostaje debati o Siriji, i općenito izazovu Američka vanjska politika, je fundamentalnija crvena linija od one Sjedinjene Države u neko drugo vrijeme i na drugom mjestu preuzeo vodstvo u formulisanju – naime, bezuslovne zabrane upotrebe međunarodne sile od strane država osim u slučajevima samoodbrane od prethodnog oružanog napada. Ova zabrana je bila osnovna ideja oličena u Povelja Ujedinjenih nacija, ugrađen u savremeno međunarodno pravo, a bio je i prirodni nastavak procesuiranja i kažnjavanja preživjelih njemačkih i japanskih lidera nakon Drugi svjetski rat za njihovo počinjenje zločina protiv mira, što je bio međunarodni zločin povezan sa učešćem u agresivnom ratu. Jedini zakoniti izuzetak od ove zabrane bila je upotreba sile u skladu sa uslovima prethodnog odobrenja datog od strane Savet bezbednosti UN-a. Ključna nada za mir u svijetu bio je taj konsenzus među pobjednicima u Drugom svjetskom ratu da se u budućem agresivnom ratu i svako nasilno sticanje teritorije, čak i stečeno u samoodbrani, mora bez izuzetaka staviti van zakona. Takva ovlaštenja Vijeća sigurnosti Zapad je dobio u Zaljevskom ratu 1991. i ponovo u ratu NATO-a u Libiji 2011., ali je u svakom slučaju stvarni poduhvat postao kontroverzan kao rezultat obima i intenziteta vojnih operacija koji su daleko premašivali UN mandat. Kao posljedica toga, došlo je do gubitka povjerenja od strane Kine i Rusije u odobravanje ograničene upotrebe sile pod okriljem UN-a, što je postalo evidentno u toku rasprave o tome šta učiniti kao odgovor na regionalno opasno nasilje u Siriji. koji je kombinovao unutrašnje sukobe sa spoljnim zastupnicima koji su pretili širenjem ratne zone na razne preteće načine.
Zapravo, crvena linija Povelje je iznenađujuće dobro poštovana u periodu od 1945. godine, barem u jasnim slučajevima kontinuiranog nasilja pri prelasku granice. UN su ovlastile odbranu Južne Koreje kao odgovor na oružani napad Sjeverne Koreje 1950. UN su, uz iznenađujuću podršku SAD-a, čak 1956. izvršile efikasan pritisak na Ujedinjeno Kraljevstvo, Francusku i Izrael da se povuku s teritorije zauzete nakon njihovog napad na Egipat, što je bio jedini istaknuti primjer zakon preovlađujući geopolitika. Godine 1991. UN su uspješno ovlastile snage koje su uslijedile nakon sankcija i uspjele vratiti suverenitet Kuvajta nakon iračke agresivne okupacije i aneksije zemlje u prethodnoj godini. Crvena linija UN-a se prilično dobro držala do kraja prošlog stoljeća, iako je cijelo vrijeme njeno tumačenje bilo podložno geopolitičkim manipulacijama upućivanjem na razne rupe i izbjegavanja povezanih s tvrdnjama o humanitarnoj intervenciji, kao i niz strateški motiviranih tajne intervencije (npr. Iran 1953, Gvatemala 1954). Ovaj obrazac izbjegavanja bio je istaknuto obilježje Hladnog rata jer su obje strane intervenirale u stranim državama ili u svojim sferama utjecaja (npr. Južni Vijetnam, Istočna Europa, Afganistan) kako bi silom oružja podržale ideološko usklađivanje s jednom ili drugom supermoć. Takva upotreba međunarodne sile od strane suparničkih supersila bez angažmana u okviru UN-a definitivno je narušila autoritet antiagresivne crvene linije i njen status u međunarodnom pravu, ali nije navela političke aktere da pozivaju na njeno napuštanje s obzirom na ponašanje vodećih države. Istina je da su neki antilegalistički specijalisti za međunarodno pravo koji su bili pristali na realistički pogled na svijet smatrali da obrasci državne prakse nadmašuju zahtjeve međunarodnog prava i Povelje UN-a i da je, u stvari, crvena linija izbrisana, barem za najviši nivo suverenih država. Iako nije bila eksplicitna, američka pozicija je sve više pokazivala psihološke karakteristike geopolitičke bipolarnost: nema crvene linije za američku vanjsku politiku, uz zadržavanje svijetlo crvene linije za druge, posebno za države protivnika.
Ono što je još odlučnije oslabilo ovu crvenu liniju nesumnjivo je 'koalicija voljnih' predvođena Amerikancima napad na Irak 2003. godine nakon što je Vijeće sigurnosti odbilo američku molbu za dopuštenjem UN-a za korištenje sile uprkos zajedničkim naporima da uvjeri svoje članice da Navodno posjedovanje oružja za masovno uništenje Iraka bilo je tako velika prijetnja svjetskom miru da je opravdalo ono što je predstavljalo 'preventivni rat'. Ovaj neskriveni prkos ovoj najosnovnijoj crvenoj liniji međunarodnog prava od strane Sjedinjenih Država prkosio je i svjetskom javnom mnjenju koje se iskazalo u najmasovnijim antiratnim demonstracijama u cijeloj istoriji održanim u oko 80 zemalja 15. februara 2003. više od mjesec dana prije početka rata u Iraku 'šok i strahopoštovanje'. Richard Perle, koji se često hvali kao najpametniji od neokontelektualaca koji su oblikovali američku stratešku politiku tokom Bushovih godina, bio je oduševljen ovim naizgled definitivnom kršenjem crvene linije, slaveći američku agresiju na Irak u staratelj članak sa prigodnim naslovom: „Hvala Bogu na smrti UN-a“. [20. marta 2003.] Iako je autoritet UN-a definitivno pogrđen od strane invazija i okupacija Iraka, UN je daleko od mrtve kao Organizacija u svojim mnogobrojnim naporima da se pozabavi problemima svijeta, a čak ni njegova crvena linija, iako prekrivena prašinom, još nije izbrisana. Možda bismo zaista trebali zahvaliti Bogu što je kolektivna globalna svijest tako zaboravna!
Ono što je zbunjujuće u vezi s Obaminom pristupom je to što on navodno ima na umu važnost ispoljavanja poštovanja međunarodnog prava. Prošlog septembra u govoru Generalnoj skupštini Obama je rekao: „Iz bolnog iskustva znamo da put ka sigurnosnom prosperitetu ne leži izvan granica međunarodnog prava.“ U svojoj drugoj inauguraciji Obama je ponovio sentiment: „Mi ćemo braniti našeg naroda i podržavamo vrijednosti snagom oružja i vladavinom zakona.” I u argumentaciji u ime poduzimanja kolektivnih akcija protiv država koje krše međunarodno pravo rekao je publici Nobelove nagrade za mir u Stockholmu: “[o]ni koji tvrde da se poštuje međunarodno pravo ne mogu skrenuti pogled kada se ti zakoni krše.”
Pa ipak, kada razmišlja o intervenciji u Siriji ili pribjegavanju vojnoj opciji u vezi s iranskim nuklearnim programom, Obama šuti o važnosti međunarodnog prava, iako se ni za jedan primjer zamišljene upotrebe sile ne može tvrditi da je opravdan kao pojedinac ili kolektivna samoodbrana. I iz očiglednih razloga, također se ne pominje zaobilaženje crvene linije tako što nije tražilo odobrenje za planiranu upotrebu sile od Vijeća sigurnosti. Vjerovatno, budući da odobrenje neće uslijediti zbog očekivanog protivljenja Rusije i Kine, to nije vrijedilo ni razmatrati kao javnu taktiku. Istina je da je Clintonovo predsjedništvo, učestvujući preko NATO-a u ratu na Kosovu, takođe krenulo u neodbrambeni rat bez traženja prethodnog odobrenja iz donekle sličnih razloga jer je na svaku rezoluciju o Kosovu koja predlaže upotrebu sile sigurno stavila veto od strane Rusije i Kina. Kosovski presedan izazvao je zabrinutost oko neodbrambenih vojnih poduhvata koji nemaju zakonsku osnovu. One su bile kompenzirane vjerovanjem da je izbjegnuta humanitarna katastrofa. Kosovski poduhvat je u to vreme bio ubedljivo opravdan na verodostojnim moralnim osnovama neizbežnog genocida, na političkim osnovama jer je uživao podršku skoro svih evropskih suseda Kosova, i na praktičnim osnovama kao vojna intervencija koja je bila izvodljiva. U stvari, the legitimnost intervencije je dozvoljeno da nadoknadi svoje nezakonitost. Kako se ispostavilo, vojni poduhvat i političko praćenje bili su teži nego što se očekivalo, ali su ipak postignuti uz razumnu cijenu, u relativno kratkom periodu, i bez žrtava među intervenirajućim snagama.
Postavlja se pitanje da li iz sveukupne perspektive, crvena linija međunarodnog prava o kojoj je riječ u Siriji više liči na Irak ili Kosovo/Libiju. Za razliku od Iraka u smislu da je u Siriji u toku neriješen građanski rat koji aktivno destabilizira regiju i već se prelijeva preko nacionalnih granica izazivajući nemire u susjednim zemljama. Sirija je također poprište teških zločina protiv čovječnosti koje uglavnom čini režim. Konačno, trenutno se nasilju ne nazire kraj dajte relativnu snagu dvije strane. Međutim, za razliku od Kosova/Libije, pošto postoje proxy države koje deluju kao učesnici na obe strane, režim u Damasku uprkos svom ponašanju zadržava značajnu unutrašnju podršku, dok se na opoziciju široko gleda sa dubokim podozrenjem i strahom u pogledu njenih demokratskih akreditiva, njenog nedostatka inkluzivnosti i neizvjesnog poštivanja nesunitskih manjina. U određenom smislu, bitno je da se svaki sukob procjenjuje u okviru svog posebnog konteksta, što bi trebalo pokrenuti raspravu o tome da li u ovom slučaju treba prijeći crvene linije međunarodnog prava i autoriteta UN-a u ime plavih linija legitimiteta (spasavanje ranjivih ljudi iz humanitarne katastrofe) i bijele linije izvodljivosti (vjerovatnoća uspjeha uz minimalan gubitak života i velika vjerovatnoća pozitivnih neto efekata).
Konačno, tvrdi se da je promjena prirode sukoba učinila crvenu liniju ugrađenu u Povelju UN zastarjelom ili joj je barem potrebno drastično modificirano tumačenje. Obrazloženje za ponovno promišljanje pristupa Povelje o upotrebi sile povezano je sa globalnom sigurnosnom situacijom koja je rezultat terorističkih napada od 9. septembra koji su doveli do toga da se globalni rat protiv terorizma vodi na bojnom polju bez nacionalnih ograničenja i sve više se ubija putem oslanjanje na robotsko ratovanje s jedne strane i vrlo primitivne oblike razornog nasilja od strane političkih ekstremista s druge strane. Tradicionalne ideje odvraćanja, zadržavanja i teritorijalne odbrane izgledaju gotovo irelevantne u odnosu na globalne sigurnosne režime kada su percipirani napadači pojedinci koji se ne mogu odvratiti, a djeluju u neteritorijalnim mrežama i pokazuju spremnost da umru kako bi završili svoju misiju. Kako se stvari odvijaju, politika o sili se formuliše ne zamarajući se crvenim linijama međunarodnog prava i UN-a, regresivno stvarajući ponovo svijet neregulisanih suverenih država i ekstremističkih nedržava koje u suštini same odlučuju kada je rat dozvoljen. Nedavni izraelski zračni napadi na sirijske ciljeve su ilustrativni: ničim izazvani i neodbrambeni, ali izazivaju oskudne kritike u medijima ili čak komentare o opasnostima unilateralizma u pogledu upotrebe međunarodne sile. Takav normativni haos u svijetu u kojem već devet zemalja posjeduje nuklearno oružje čini se kao recept za eventualno samoubistvo vrste, utisak pojačan nepoduzimanjem mjera predostrožnosti u odnosu na prijetnju globalnog zagrijavanja. Nikada svijetu nisu bile potrebnije crvene linije koje povlače velike države, a podržavaju ih iz spoznaje da se i nacionalni interes stopio sa globalnim interesom. Bez sumnje, crvene linije Povelje treba modificirati u svjetlu uspona nedržavnih aktera i pojave neteritorijalnog rata, ali takav poduhvat nije nigdje na dnevnom redu velikih država, pa se svijet povlači unazad na eru neograničenog ratovanja prije Prvog svjetskog rata, barem na nivou geopolitike.
Ono što je čudno u svemu ovome je da Obama govori u razgovoru, ali izgleda da nije voljan da hoda. Takva disjunkcija izaziva cinizam u pogledu zakona i morala, i izaziva očaj kod onih od nas koji vjeruju da su svijetu u kojem živimo jako potrebne crvene linije, ali prave crvene linije. Ponovno iscrtavanje crvenih linija koje odgovaraju stvarnosti našeg svijeta i održavaju nade u mir i pravdu, trebao bi biti veliki diplomatski izazov našeg vremena, vizionarski projekti vodećih diplomata čiji se maštovit pogled proteže dalje od suočavanja s neposrednim prijetnjama. Stare crvene linije ostavljene su po strani u razmišljanju o tome šta učiniti u vezi sa Sirijom, ali bez pokušaja da se uspostave nove crvene linije koje mogu dobro poslužiti čovječanstvu na onome što je do sada bilo dezorijentirajuće putovanje u 21.st stoljeća.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati