[Prefatory Note: Ovaj post je prikaz prezentacije u Lundu, Švedska, na mirovnom skupu koji je organizirao i vodio Stefan Andersson 3. oktobra 2018.]
Rethinking Nuclearism: Thirty Years Later
Prije više od trideset godina primijenio sam pojam 'nuklearizam' na povezanost između hardverskih dimenzija oružja i njihovih različitih softverskih dimenzija u rasponu od strateške doktrine do zaljubljenosti moćnih ljudi sa njihovim strašnim destruktivnim sposobnostima. Ovo oružje dalo je čovječanstvu neograničenu moć, ne samo potencijalno destruktivnu za civilizaciju ili mnoge civilizacije, već prijeteći budućoj održivosti ljudskih i neljudskih vrsta. Takva sposobnost izazivanja uništenja ranije je pripadala oblasti apokaliptičnih mitova i religioznih slutnji. Dakle, kada su ostvareni bombom bačenom na Hirošimu, rezultati tehnoloških otkrića koji oduzimaju dah, efekti preinačuju samu suštinu ljudskog stanja. Mit i religija su izgubili veliki dio svoje istorijske aktivnosti, pri čemu se konačno djelovanje nad ljudskom sudbinom naizgled prenijelo sa Boga (ili bogova) na obična ljudska bića.
Ipak, te atomske eksplozije dovele su u pitanje i racionalnost modernog svijeta, koji je navodno zamijenio praznovjerje i vjeru kao temelj djelovanja i sigurnosti u svijetu. Zašto sada zadržati oružje sa takvim iracionalnim svojstvima, koje bi se samo pogoršavalo u budućnosti? Ranu reakciju na nuklearno oružje pratio je ovaj racionalni imperativ, koji je u početku bio široko prihvaćen od strane mnogih političkih lidera, ali i javnosti. Vizija svijeta bez nuklearnog oružja u početku nije bila san globalnih idealista, već se smatrala racionalnom nužnošću ako će moderni svijet opstati i procvjetati. Ubrzo su ovo raspoloženje slutnje nadvladali realisti koji su uspjeli izgraditi racionalno zdanje dovoljno za smještaj nuklearnog oružja, u početku u geopolitičkoj pozadini hladnog rata u nastajanju. Ova velika vježba u uspostavljanju racionalnosti iracionalnosti dobila je naziv 'odvraćanje', i uprkos mnogim promjenama u globalnom okruženju, opstala je u raznim formulacijama do danas.
U isto vrijeme, morali su postojati načini da se smanje opasnosti geopolitičkih izazova, skupih i rizičnih proširenja nuklearnog programa, i iznad svega, način da se ograniči širenje takve moći izjednačavanja na druge države. U stvari, rano je prepoznato da nuklearnost mora biti održiva uspio.Za postizanje ovog cilja bila je potrebna Faustovska pogodba kako bi se velika većina nenuklearnih država navela da se odreknu nuklearne opcije na način koji ne ugrožava njihova prava kao suverenih država. Srebrni metak izgradnje sistema upravljanja bila je neproliferacija, formalizovana u Ugovoru o neširenju (NPT) koji je stupio na snagu 1968. Podsticaji za nenuklearne države izgledali su značajni: neograničen pristup prednostima onoga što se zvalo 'miroljubivo korištenje' nuklearne tehnologije (Član IV) i pravo na povlačenje iz ugovora sa tri mjeseca unaprijed ako tako diktiraju 'vrhovni interesi' koji odražavaju pojavu 'vanrednih događaja' (Član X). Najveći poticaj od svega bilo je obećanje država koje posjeduju nuklearno oružje, hitno i u dobroj namjeri, da će pristati na nuklearno razoružanje, a mimo toga, na opće i potpuno razoružanje (član VI). Treba napomenuti da je NPT u potpunosti poštovao suverena prava nenuklearnih država da ostvare svoju sigurnost kao pitanje nacionalne politike, uključujući čak i pravo da se povuku iz ugovora, i nije dao nikakve mehanizme za provođenje za provjeru nepoštivanja ili obezbjeđivanje provođenje u slučaju ozbiljnih kršenja bilo poduzimanjem koraka za nabavku oružja ili odbijanjem da se pregovara o razoružanju u dobroj vjeri.
Ono što se dogodilo od tada u 50 godina otkako je pregovaran o NPT-u istovremeno je zapanjujuće i gotovo potpuno zanemareno čak i od najoštrijih kritičara nuklearnog programa. Okvir NPT jednostrano je dopunjen geopolitičkim režim zapadnih sila, na čelu sa Sjedinjenim Državama. Ovaj režim se obavezuje da sprovodi NPT protiv stvarnih i potencijalnih prekršilaca, odnosno da prekoračuje obaveze koje su prihvatile strane u NPT. Kao što je napad na Irak 2003. godine, diplomatija prisile usmjerena na Sjevernu Koreju, a posebno Iran, pokazao, ovaj geopolitički režim ima prednost u odnosu na ograničenja međunarodnog prava u pogledu upotrebe sile u međunarodnim sporovima i poništava zahtjeve za suverenim pravima. U isto vrijeme, države koje posjeduju nuklearno oružje, bez odricanja od člana VI, potpuno su propustile ispuniti svoju obavezu traženja nuklearnog razoružanja, što je neuspjeh koji je Međunarodni sud pravde identificirao u svom savjetodavnom mišljenju iz 1996. godine. Nema jasnije ili značajnije demonstracije primata geopolitike u sadašnjem uređivanju državnocentričnog svetskog poretka. Ovaj utisak je pojačan odbijanjem Sjedinjenih Država da dozvole stranama NPT-a da iskoriste svoje zakonsko pravo na povlačenje u skladu sa članom X ugovora. Treba zahtijevati poštovanje NPT-a i napustiti geopolitički režim selektivne primjene.
Ove izuzetno ozbiljne jednostrane modifikacije ugovora o NPT-u naišle su na relativno malo formalnog otpora pogođenih nenuklearnih država i naroda svijeta. Države koje posjeduju nuklearno oružje uspjele su odvratiti pažnju od ovih modifikacija uvođenjem kontrola naoružanjakao dopuna odvraćanje,čak i predstavljanje aranžmana kontrole naoružanja kao koraka ka razoružanju. U stvari, tačno je suprotno. Kontrola naoružanja posvećena je smanjenju rizika i troškova povezanih s nuklearnim djelovanjem. Njegova osnovna tvrdnja je 'učiniti svijet sigurnim nuklearnim oružjem', a ne transformativno ideja 'svijeta bez nuklearnog oružja.' Ovi koraci uključuju različite međunarodne sporazume dizajnirane da izbjegnu nenamjernu ili slučajnu upotrebu nuklearnog oružja. Njihov dominantni cilj je stabilizacija menadžerskog pristupa dok se transformativni ili abolicionistički zahtjevi da se oružje eliminira na pouzdano nadgledan način tretiraju kao utopijski i nepromišljeni.
Konfuzija koja proizlazi iz neuspjeha da se razlikuju ova dva pristupa pomogla je da se objasni neutralizacija antinuklearnih snaga tokom decenija, uprkos tome što su uživali ogromnu podršku naroda. Antinuklearni pokret nije bio u stanju da pokrene i održi fokusiranu kampanju protiv nuklearnog napada. Moje je gledište da dok se ovaj antagonizam između upravljanja nuklearnim sistemom ne shvati i prevaziđe, neće biti smislene denuklearizacije svjetske politike. Dok se menadžerski pristup ne usmjeri na izazov i odbacivanje, antinuklearne snage će biti frustrirane, vječno udarajući glavom o gvozdeni zid otpora politike nuklearnog poretka. Drugim riječima, za kretanje prema svijetu bez nuklearnog oružja potrebna je početna konceptualna jasnoća koja je do sada nedostajala. Može, naravno, i dalje biti razborito iz suštinskih razloga usvajanje određenih mjera kontrole naoružanja, ali to učiniti sada širom otvorenih očiju, što znači prepoznati da će takav korak vjerovatno biti korak Dalekood usvajanja transformativnog pristupa nuklearnom.
Šta nije u redu sa ovim oslanjanjem na menadžerski pristup regulisanju nuklearnog sistema zasnovanog na NPT-u, geopolitičkom režimu NPT-a i kontroli naoružanja, posebno s obzirom na očiglednu političku nedostižnost nuklearnog razoružanja? Vjerujem da niz snažnih kritičkih procjena čini menadžerski pristup etičkim neprihvatljivim i politički manjkavim:
– usvajanjem a geopolitički rješenje nuklearnog na koje se oslanja hijerarhijaili nuklearni aparthejd radije nego na jednakost među državama i normama koje jednako tretiraju jednake;
– oslanjajući se na odvraćanje, zasnovano na pretpostavkama o strateškoj nepogrešivosti i bezuslovnoj racionalnosti, zanemaruje se težina ljudskog iskustva, što nasuprot tome pokazuje sveobuhvatnu pogrešivost i sporadičnu iracionalnost;
–zabranjujući nekim državama (npr. Iran) dok dozvoljavajući drugim državama (npr. Izrael) da nabave nuklearno oružje, geopolitički režim također trpi neprincipijelnu diskriminaciju;
– polaganjem prava na sprovođenje NPT-a, geopolitički režim krši Povelju UN, odobrava agresiju i posebne norme Povelje koje zabranjuju neodbrambene pretnje i upotrebu međunarodne sile;
– odbacivanjem reaktivnog pristupa kršenju NPT-a, geopolitički izvršioci usvajaju preventivni rat/preventivni ratni obrazloženje koje nije u skladu sa savremenim međunarodnim pravom;
–prijeteći masovnom odmazdom i izbjegavanjem obaveza prve upotrebe, države nuklearnog oružja krše zabrane nesrazmjerne, neselektivne i nehumane upotrebe sile utjelovljene u međunarodnom običajnom pravu i međunarodnom humanitarnom pravu (Ženevske konvencije iz 1949. i Protokoli iz 1977.);
– oslanjajući se na menadžerski pristup nuklearnizmu, pristup NPT/AC poboljšan geopolitičkim režimom izbjegava bioetičke izazove povezane s civilizacijskim prijetnjama i prijetnjama opstanka usmjerenim na ljudsku vrstu u cjelini;
– prevazilaženjem eksplicitnih obaveza međunarodnog ugovora kroz nametanje geopolitičkog režima, zauzeti pristup umanjuje poštovanje međunarodnih sporazuma, političkog kompromisa i uloge međunarodnih normi morala i prava.
Concluding Concern. Ako je transformacijski pristup nedostižan, a menadžerski pristup duboko pogrešan, što to sugerira o trenutnoj fazi borbe naroda svijeta i njihovih vladinih saveznika protiv nuklearnog poretka? To podrazumijeva, prije svega, jasnoću analize kako se ne bi stvarale lažne nade. Drugo, razotkrivanjem ozbiljnih nedostataka menadžerskog pristupa postoji mnogo razloga da se istraži i oživi podrška transformacionom pristupu. Treće, u odgovoru na specifične inicijative, treba uzeti u obzir njihov odnos prema stabilizaciji upravljanja nuklearnim napadom. Četvrto, grupa BAN država bi trebalo da razmotri podnošenje žalbe Međunarodnom sudu pravde u kojoj se navodi kršenje članova VI i X NPT-a, kao i da u Generalnoj skupštini organizuje zahtev za savetodavno mišljenje o tome da li je upravljanje nuklearnim u skladu sa međunarodnim pravom.
Kao što je to bio slučaj od 1945. godine, 'život s nuklearnim oružjem' bio je problematičan, iako je politički kontekst varirao tokom vremena. Najefikasnija taktika u ovom trenutku je promovisanje obrazovnog razumijevanja zašto je transformacija neophodna i poželjna, dok je upravljanje neprihvatljivo. Osim toga, od vitalnog je značaja izvršiti kontinuirani pritisak vlada nenuklearnih država i međunarodnog civilnog društva na države s nuklearnim oružjem da se pridržavaju svih materijalnih odredbi NPT-a i napuste geopolitičku opciju nezakonite provedbe koja je selektivna i diskriminatorna, osim toga je nezakonit, opasan i glavni uzrok međunarodnih tenzija i ratovanja.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati