Takvi samoproglašeni 'mudri ljudi' našeg vremena kao što su David Brooks i Tom Friedman, veoma uticajni i ubeđeni pisci NY Times, govorili su svojim čitaocima da je Edward Snowden bio pristojan i inteligentan, ali je prekoračio zakon prisvajajući sebi otkrivanje programa nadzora 'totalnih podataka' Agencija za nacionalnu sigurnost od Vlada SAD. Namjernim objavljivanjem obilja dokaza o zapanjujućoj širini i dubini nadzora, Snowden je bio jasno motiviran zabrinutošću da se prava privatnosti, kvaliteta demokratskog života i poštivanja suvereniteta stranih zemalja i povjerljivosti diplomatskih događaja stavljaju u opasnost. Za neke, ova hrabra odluka da se razotkrije prikupljanje američkih obavještajnih podataka učinila je Snowdena zlikovcem, kojeg su razni javni dužnosnici, uključujući Johna Kerryja, državnog sekretara, nazvali 'izdajnikom'. Nema sumnje da je Snowden kriv za kršenje zakona o špijunaži, što automatski gotovo predstavlja izdaju za one koji posjeduju ultranacionalistički mentalitet. Oni koji razmišljaju na ovaj način smatraju da Snowden zaslužuje da bude kažnjen do granica zakona, te da bi strane vlade koje su prijateljske ovoj zemlji trebale pristati na zahtjev Washingtona za njegovo pritvaranje i protjerivanje u Sjedinjene Države suočiti se s optužbama.
Naravno, za mnoge druge Snowden je heroj našeg vremena, akcije koje treba počastiti Nobelovom nagradom. Snowden je stavio demokratsku odgovornost ispred vlastite karijere i sigurnosti, svjesno se izlažući velikom riziku usuđujući se da ospori sigurnosnu politiku vlade svoje moćne zemlje kako bi izbjegao sve više orvelovske političke oluje. Ono što je predsjednik Obama govorio nakon curenja informacija o Snowdenu opisao je u Njemačkoj pomalo neiskreno kao “ograničeni, uski sistem usmjeren na to da mi možemo zaštititi svoj narod”. Kakve veze ima zaštita američkog naroda sa prisluškivanjem diplomatskih komunikacija članice Evropske unije izgleda više nego daleko!
Mnogo je trezvenih glasova koji se izjašnjavaju zabrinuti zbog opasnih implikacija tako masovnog narušavanja nacionalne sigurnosti, posebno nakon velikih diskreditirajućih razotkrivanja onih nedavnih velikih zviždača—Bradley Manning i Julian Assange. Zapravo, s obzirom na vrstu sigurnosnih prijetnji koje postoje u svijetu nakon 9. rujna, javnost mora vjerovati vladi da će uspostaviti pravi balans između zaštite zemlje od prijetnji nacionalnoj sigurnosti i očuvanja slobode njenih građana i poštovanja suvereniteta drugih zemalja. Kao što je Michael Hayden, bivši direktor CIA-e, a kasnije i NSA, rekao nakon ovih događaja: "Sada ćemo ciljati SAD kao da je strana zemlja." Treba li Snowdenovo kršenje njegove zakletve i zakona o špijunaži pozdraviti kao 'sigurnosni ventil', kontrolu nasilne vlade ili kao zjapeću rupu u vladinim operacijama koju treba zatvoriti što je moguće čvršće? Argument insajdera Belt Way-a je da ako se ovaj drugi pristup ne prihvati, kreiranje vladine politike će patiti jer će biti izgubljeno potrebno institucionalno povjerenje da se tajne čuvaju.
Smatram da su strahovi Velikog brata vjerodostojniji od ovih strepnji oko curenja informacija u tajnim prostorima na koje se oslanjaju navodno ustavne vlade prkoseći demokratskom etosu odgovornosti, transparentnosti i učešća. Ono što se dosljedno nalazi u vladinoj praksi je višak tajnovitosti putem promiskuitetnih klasifikacijskih tendencija koje se često koriste kako bi se izbjeglo posramljivanje političara da razotkriju sumnjivo ponašanje ili zaštita birokrata od nedoumica i neprijateljskih komentara novinara i javnosti. Ono što je evidentno je da vlada, čak i u zemlji koja se ponosi slobodom i privatnošću, nastoji gledati na prikupljanje informacija u duhu sličnom oružju – činiti sve što tehnologija dozvoljava sve dok su troškovi razumni i rizici mogu biti obuzdani. na umjerenim nivoima. A sa pojavom digitalizovane informacione tehnologije, nebo je granica: PRISM program to je ono na čemu je Snowden radio u svojoj ulozi privatnog izvođača u konsultantskoj firmi Booz, Allen i Hamilton, i —-, bio je neselektivni proces prikupljanja podataka koji nije ograničavao svoje upade na one za koje postoji postojali razlozi sumnje. Zaista, svaka osoba svuda je sada živjela pod oblakom sumnje, nije bilo popisa 'uobičajenih osumnjičenih' koje bi se sakupili nakon ozbiljnih kriminalnih incidenata. Razlika koja je ključna za političko blagostanje ljudi koji žive u liberalnom društvu između osumnjičenog i građanina sada se čini zamijenjenom i irelevantnom, a ovo je zlokobni razvoj događaja koji treba osporiti.
Dva velika razvoja dovela su do ove neugodne stvarnosti i dala 'libertarijanskoj politici' novi kredibilitet. Prvo, egzistencijalna prijetnja sigurnosti koja se najviše plaši postala je povezana s potencijalnim političkim ekstremistima koji su mogli biti bilo gdje, unutar ili izvan nacionalnih granica, sa ili bez pripadnosti političkoj mreži. Uzmite u obzir primjere norveškog islamofobičnog desnog sociopata, Andersa Breivika, krivog za masakr 22. jula 2011. ili braće Tsarnaev koji su izveli bombaše na Bostonskom maratonu 15. aprila 2013. Zaista je slučaj da je prisustvo izolovanih pojedinci, kao i transnacionalne terorističke mreže, predstavljaju ozbiljne prijetnje održivosti ustavnih demokratija. Mnogi su izrazili strah da bi ponavljanje 9. septembra u Sjedinjenim Državama dovelo do klizanja u neku vrstu reaktivnog fašizma, a time i žrtvovanja sloboda, poklanjanja povjerenja izabranim liderima i predstavničkim institucijama, te nadi najboljem vrsta situacijske nužde. Političari tvrde da je ovakvo trolanje informacija u privatnim domenima života ljudi već doprinijelo izbjegavanju terorističkih napada i zastrašujućih incidenata u čak 11% slučajeva uspješne prevencije. Odnosno, vrsta prijetnje koja dominira našim trenutnim strahovima može se riješiti samo na odgovoran način odustajanjem od bilo kakvih očekivanja autonomnog građanstva ili obećanja odgovorne vlade. Takav demokratski zastoj možda je jednostavno postao činjenica 90st vijeka koji je većina društva prihvatila, čak i sa oskudnom svijesti o tome šta se dešava.
Drugi važan faktor je kvalitet digitalne tehnologije 'mogu učiniti' u primjeni na iskušenja masovnog nadzora, bilo u svrhu državne kontrole ili privatne dobiti. Informacije se mogu prikupiti, uključiti infrastrukturu društvenih mreža modernog društva, pohraniti, analizirati, kodirati i učiniti dostupnim za širok spektar zakonitih i nedozvoljenih upotreba. Postoji zlokobni kontinuitet između tehnoloških mogućnosti masovnog programa prikupljanja podataka NSA poznatog kao PRISM i smrtonosnih misija bespilotnih letjelica koje kontroliraju civilni operateri koji djeluju daleko od bilo koje borbene zone, izvodeći borbene planove na osnovu odabira ciljeva iz ubijanja. lista koja se svakodnevno predstavlja predsjedniku, i u tajnosti odobrava pogubljenje američkih državljana i onih koji žive u stranim zemljama koji ne duguju vjernost američkim zakonima. Takva je priroda 'globalnog rata' koji je pokrenuo George W. Bush nakon 9/11 i nastavljeno do Barack Obama. Postoje uvjeravanja da se vodi računa, da se ulažu napori da se greške svedu na najmanju moguću mjeru, a mete su samo najneposrednije prijetnje. Objektivna procjena polja ubijanja govori drugačiju priču – o nevinim ubijenim osobama, o udarima 'potpisom' koji su ciljali na smrt one protiv kojih postoje samo nejasni posredni dokazi, o vladavini terora u područjima gdje bi osumnjičeni trebali biti smješteni.
U stvari, ono što je Snowden uradio bilo je iznenađujuće reagovanje na probleme nacionalne bezbednosti, uključujući zaštitu tajnosti oko kontroverznih prekomorskih preduzeća. Snowden je naznačio da nikada nije imao namjeru da objavi bilo kakve dokumente koji impliciraju određene agente uključene u tajne operacije ili koji otkrivaju lokaciju baza CIA-e u stranim zemljama. U stvari, Snowden je priznavao da vlada ima 'tajne' koje zaslužuju čuvanje, te da ih razlikuje od onih koje nisu opravdane sigurnosnim razlozima i predstavljaju ozbiljnu prijetnju budućem kvalitetu ustavne demokratije. Nesumnjivo je slučaj, kao što je Snowden nagovijestio, da je imao dobar razlog vjerovati da bez takvog neovlaštenog otkrivanja javnost ne bi imala načina da sazna što se događa i ne bi imala pravo glasa u oblikovanju ravnoteže privatnosti/sigurnosti, a Vlada bi nesumnjivo nastavila da se oslanja na pretjerane tvrdnje o tajnosti kako bi se izolirala od procedura odgovornosti, uključujući prilično neuvjerljive oblike nadzora kojima je povjereno izbjegavanje nepravilnosti u svom nadzornom gulagu. Mislim da postoji dobar razlog da se zaključi da je samo nametljivost zviždača ta koja proizvodi ove povremene blještavilo sunčeve svjetlosti koje u određenoj mjeri obasjava mračne hodnike vladine moći.
Tri glavna incidenta zviždača u posljednjih pola stoljeća koja su se odnosila na nacionalnu sigurnost (Ellsberg (Pentagon Papers), Bradley Manning (Irak i Afganistan dokumenti) i Snowden (NSA Prism Program za nadzor) imali su jednu zajedničku stvar, otkrivanje državni zločini koji su dugo bili zataškavani i koji su bili sastavni dio struktura nekažnjivosti koje se čine od vitalnog značaja za obavljanje prljavog posla imperije Daniel Ellsberg je u Salonu intervjuu s Bradom Friedmanom 14. juna 2013. [Salon.com] insistirao na tome. 1972. godine postojala je popustljivija politička atmosfera kada je objavio Pentagonove papire. Tada je postojala barem mogućnost da se priča iznese bez da bude bačen u samicu (Manning) ili proganjan kao običan kriminalac (Asanž,). a sada Snowden izgleda kao da je jedini način da Snowden ima neku priliku da navede svoje razloge za to što je uradio bio da ode u inostranstvo, a zatim zatraži azil.
Ono što se čini najzastrašujućim u vezi sa aferom Snowden je revnost tužioca Obamine predsjedništva, navodno liberalnog u svojim pogledima na pitanja lične slobode i vrijednosti ustavne vlade. Ono što je Snowden učinio je tako očito 'politički zločin', ako je to uopće zločin, a kao priznanje za to, postojalo je još od Francuske revolucije smatrano je nedosljednim s općenito poželjnom politikom međuvladine saradnje u hapšenju osumnjičenih kriminalaca. U takvim okolnostima nedolično je uputiti potpredsjednika da poziva širom svijeta koristeći poluge da obeshrabruje davanje azila ili utočišta Snowdenu, ili još gore, da koristi američki utjecaj da ometa međunarodne letove za koje se smatra da su povezani sa Snowdenovim pokušajem traženja azil, samo po sebi pravo dato u članu 14(1) Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima. Možda je pravna natezanja insistirati na Snowdenovom pravu na azil s obzirom na to da bi 'progon' s kojim bi se mogao suočiti ako se vrati u Sjedinjene Države ne bi bio ništa više (ili manje) od krivičnog gonjenja prema važećem američkom krivičnom zakonu, koji bi se vjerojatno izvršio na način pod sudskim nadzorom kako je to ustavno propisano standardima dužnog postupka. Ali s obzirom na osvetoljubiv odgovor na Manningovo objavljivanje keša dokumenata WikiLeaksu i odbijanje vlade da prizna implikacije politika koje su kriminalne prirode, azil bi trebao biti odobren Snowdenu, a neuspjeh da to učini pokazuje dva karakteristike sadašnjeg svetskog poretka: američka izuzetnost (da li bi američka vlada zaista predala Kini ili Kubi osobu koja je sve rizikovala da bi svetu otkrila državne tajne? Sledeći zakonski jezik svakako sugeriše odgovor: „Nema povratka ili predaje smatra se svaka osoba optužena za izvršenje bilo kojeg krivičnog djela političke prirode.”); i logiku velikih država koje dijele interes da sarađuju jedna s drugom kako bi zadržale kapak tajne svoje najpodle prakse.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati