U subotu, 10. oktobra, preko stotinu ljudi ubijeno je na mirovnom skupu u Ankari od strane bombaša samoubica. Bio je to najgori teroristički napad ikada zabilježen na turskom tlu. Skup su organizirali sindikati u korist mira između turskih državnih vlasti i Kurdistanske radničke partije (PKK), uz podršku Narodne demokratske partije (HDP).
Poslije napada, ured turskog premijera zabranio je medijsko izvještavanje, navodeći "sigurnosne razloge". U međuvremenu, Twitter i druge društvene mreže su nestale. Uprkos ovim preprekama, neke lokalne medijske grupe oglušile su se na naredbe ministarstva i mnogi ljudi su pristupili društvenim mrežama putem virtuelnih privatnih mreža (VPN).
As prijavljeno in The Guardian, premijer Ahmet Davutoğlu je prvi ustvrdio da su napade mogli izvesti ISIS, kurdski militanti ili ekstremno ljevičarski militanti. Istovremeno, turski ministar šumarstva i vodoprivrede Veysel Eroglu okrivio je organizatore mirovnog skupa, rekavši: “Naši ljudi moraju biti oprezni sa takvim provokatorima koji organiziraju terorističke demonstracije kako bi podstakli neslogu u društvenom skladu”.
Ali ovaj post nije o terorističkim napadima u Ankari. Riječ je o konceptu koji ljudi nazivaju “političko povjerenje”. To je vrsta stvari koja se potkopava kada političari svoje protivnike rutinski nazivaju "teroristima" da bi postigli političke poene, ili kada je početni odgovor države na zločin da učini sve da ograniči pristup informacijama, pozivajući se na nejasnu logiku sigurnosti .
Za Evropljane je primamljivo vjerovati da je ovaj odgovor specifičan za isključivo autoritarni režim Turske, te da je takav grub pristup malo vjerojatan u zemljama članicama EU. Ovo nije samo rasistički, već i lažno.
Nakon bombaškog napada na voz u Madridu 11. marta 2004. godine, u kojem su poginule 193 osobe, a povrijeđeno 1,858, španska vlada, predvođena Narodnom strankom Joséa Maria Aznara, lagala je španski narod kako bi povjerovala da su napade počinila Baskija i Sloboda (ETA), kada su znali da je to izvela Al Kaida. Poput napada u Turskoj, i oni su se desili u pripremama za opšte izbore. Priča Aznarove vlade imala je za cilj da maksimizira izborni profit.
Ovo čak nije bio ni najnoviji slučaj da Narodna stranka svoje protivnike naziva teroristima. Kada je izuzetno uspješan Španac Platforma za žrtve hipoteke (PAH)—društveni pokret poznat po svojoj mirnoj građanskoj neposlušnosti—odgovorio je na odbijanje Narodne stranke njenog masovno podržanog zakonodavstva koje su pokrenuli građani održavanjem protesta ispred domova političara, nekoliko zvaničnika Narodne stranke više puta je pozivalo demonstrante i njihove glasnogovornike kao „ teroristi” ili “nacisti” u medijima. Oni su zauzeli sličan pristup u svojim odnosima sa novonastalom levičarskom strankom Podemos, neprestano ih optužujući da gaje simpatije prema ETA-i.
Interes za koncept “političkog povjerenja” vjerovatno raste kao rezultat vala protesta koji su se dogodili posljednjih godina u Tunisu, Egiptu, Grčkoj, Španiji, Turskoj ili Brazilu, a koji su obično povezani s nekim oblikom nezadovoljstva koje rezultira od kombinacije nepopularnog zakonodavstva i korupcije. U svjetlu ovih protesta, često se postavlja pitanje šta bi se moglo učiniti da se vrati političko povjerenje...?
Ali, postavljeno u ovom kontekstu, zar pitanje ne pretpostavlja usku definiciju političkog povjerenja, onu koja ga izjednačava s povjerenjem u političke institucije koje nisu u stanju da se suoče s materijalnom realnošću u koju su ugrađene? Šta ako političko djelovanje – a povjerenje je u velikoj mjeri djelovanje – smatramo nečim što postoji izvan dosega formalnih institucija?
U većini zemalja koje su doživjele proteste velikih razmjera, široki pokreti su stvorili znatnu količinu političkog povjerenja između običnih ljudi koji su se organizirali oko zajedničkog skupa potreba koje ne samo da nisu bile zadovoljene od strane države i nadnacionalnih institucija, već su i rasprodane za korist privatnih interesa.
Od kraja 2010. godine vidjeli smo da se ulice pune djelima međusobne pomoći i solidarnosti oko ovih zajedničkih potreba, koje uključuju stanovanje, javni prostor, vodu, zdravstvenu zaštitu, obrazovanje, kulturu, informacije i tako dalje. I to su učinili pod uslovima koji su često zahtevali od ljudi da rizikuju jedni za druge.
U mnogim prilikama, države su odgovorile pokušavajući da destabilizuju ove veze klevetom i prinudom. Ali ove napore treba posmatrati kao znak nedostatka društvenog legitimiteta država; nedostatak povjerenja u političare ili političke stranke je samo simptom ovoga.
Da bismo to ilustrovali, vratimo se na Ankaru. Prema riječima očevidaca citiranih u gore navedenom članku u The Guardian, vozila hitne pomoći nisu mogla odmah doći na mjesto napada jer je policija ometala brzu evakuaciju ranjenika sa trga.
Čini se da video ispod podržava te račune, pokazujući demonstrante kako se suprotstavljaju policiji kako bi otvorili hodnik kroz koji će proći kola hitne pomoći. Opet, ljudi pokazuju povjerenje jedni u druge koje je, u njihovom suprotstavljanju državnim bezbjednosnim snagama, duboko političko.
Možda bi bilo mudro graditi na vezama koje tamo nastaju, među ljudima u „roju“, između tih ljudi i radnika u ambulanti, umjesto da se oslanjamo na veze koje će prekinuti policija koja se povlači. Vrlo je moguće da pitanje nije zašto ljudi manje vjeruju formalnim institucijama, već zašto im te institucije više ne vjeruju?
Carlos Delclos je sociolog, istraživač i urednik za ROAR Magazine. Trenutno sarađuje sa grupom za istraživanje zdravstvenih nejednakosti na Univerzitetu Pompeu Fabra i Institutom za metropolitenske i regionalne studije Barselone na Autonomnom univerzitetu u Barseloni.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati
1 komentar
Hvala na razumu. To je zaista retka stvar.