Baš kao što mi koji živimo u Španiji saznajemo da nedavno nacionalizovana Bankia traži vladinu pomoć od 20 milijardi evra (ukupno što udvostručuje i prvobitni iznos koji je prijavljen i iznos koji je smanjen iz budžeta za javno zdravstvo i obrazovanje), New York Times objavljuje članak u kojem se detaljno opisuje talas transfera iz španskih banaka koje su lokalni mediji uložili mnogo da gurnu pod tepih.
„To je za sada samo malo curenje, i nije ni približno dovoljno da predstavlja klasičnu banku“, piše Landon Thomas, „ali ovi rastući transferi depozita iz problematičnih španskih banaka odražavaju širi strah da bi problemi u zemlji mogli otežati Španci će doći do svog novca ako banke propadnu i ako ih vlada ne može podržati.”
Još alarmantnija je Thomasova tvrdnja da „iako mnogi španski potrošači možda još uvijek vjeruju vladi da će zaštititi njihov novac – možda ne shvaćajući da je državni fond za garancije depozita iscrpljen i da sada postoji uglavnom samo po imenu – novac koji je poznat kreće prema granici sve bržim tempom.”
Možda je „znanje“ dovelo do toga da je jedan zaposlenik La Caixa banke ukrasti milion evra i pobjegao iz zemlje, ostavljajući za sobom ženu i dvije kćeri. Ili možda ne, a to je bio samo još jedan primjer lopovluka u zemlji u kojoj predsjednik Generalnog vijeća pravosuđa i predsjednik Vrhovnog suda može koristiti javna sredstva da plati 20 ekstravagantnih produženih vikenda u odmaralištu Puerto Banús , odložite slučaj i tvrde da ima nema šta da se objašnjava novinarima. Ono što je, međutim, sigurno je da medijski zamračenje koje je nametnula banka ne drži sve u Španiji podalje:
Kako se ispostavilo, postoji mnogo ljudi koji imaju posla sa španjolskim bankama kojima ne trebaju mejnstrim mediji da im kažu da imaju kost u svojoj lokalnoj filijali. Najupečatljiviji slučaj je slučaj od oko milion penzionera, radnika i nezaposlenih klijenata koji su pogođeni padom vrijednosti preferencijalnih dionica i podređenog duga, toksične imovine koja je tipično rezervirana za finansijske firme koju su popularizirale 53 španske banke počevši od 2009.
Prema Platforma Estafa Banca, kada su im vrijednosti počele padati, klijenti su vidjeli da im se štedni računi pogoršavaju i pokušali su povući svoj novac, samo da bi otkrili da su im računi blokirani i da će tako ostati do deset godina. Da stvar bude još gora, objašnjenja koja su bankari davali ovim ljutim kupcima često su bila nadrealna. Kako Pedro prepričava u an informativni video (na španskom), jedna bankarica mu je rekla:
'Ne, ne, mislim... Ako je potrebno, možemo vam dati zajam.' A ja sam rekao: 'Pozajmicu svog novca? O cemu pricas? Kako ću uzeti kredit od svog novca ako je to moj novac?’ ‘Pa, dio ćemo vam isplatiti u martu.’ ‘Plati mi? Šta ćeš mi platiti? Kada osoba priča o tome da nekome plati, to je zato što je radila za to. Govorimo o mom novcu. Ne plaćaš mi ništa!’
Bilo je samo pitanje vremena kada će ljudi krenuti u akciju. U noći uoči prve godišnjice ogorčen pokreta, ideja koju su predložile kvartovske skupštine počela je kružiti internetom. Nakon godinu dana napornog rada i malih isplata, došlo je vrijeme da se povrati hrabar, autonoman gest i široka privlačnost koji je pokrenuo ustanak 15-M.
Ovaj gest bi ponovo potvrdio radikalni zdrav razum koji je zaokupio pažnju svijeta i izrazio naše ogorčenje komercijalizacijom ljudskog života ciljajući na one koji su najmanje pogođeni mjerama štednje, ovrhama, erozijom demokratije i medijskim zagledanjima. Bilo je vrijeme da razgovaramo o bankama.
Akcija je započela popularnim 'suđenjem' održanim ispred poznatog zlokobnog sjedišta banke La Caixa. Ovo je poslužilo da se objasni uloga banaka u trenutnoj krizi i podvuče koliko su malo platile za svoja nedjela u odnosu na prosječnog građanina. Ali kvalitativni skok je došao kada su ljudi tražili stalni cacerolazo počevši od sljedećeg dana.
Od tada su se hiljade ljudi pridružile protestu, bilo tako što su se pojavili sa svojim loncima i tavama i udarali ih dok se nisu sveli na apstraktna djela savremene umjetnosti, svirajući samba bubnjeve ili energično trubeći u automobilskim sirenama i dodajući istovremeno pakleni (za banku) i uzvišeni (za demonstrante) reket oko onoga što je postalo poznato kao #OccupyMordor.
Upravo ovaj protest koji se pojavljuje na fotografiji predstavlja spomenuto New York Times članak. I nije greška što se na fotografiji nalazi crna cerada preko logotipa kompanije. Banke su primjer onoga što Franco Berardi Bifo naziva semikapitalizam: način proizvodnje u kojem se akumulacija kapitala postiže uglavnom kroz proizvodnju i akumulaciju znakova ili simbola koji, zauzvrat, akumuliraju vrijednost.
Ovaj oblik kapitalizma je veoma podložan glasinama, reputaciji i povjerenju, što čini „komunikacijsku gerilu“ u situacionističkom stilu posebno djelotvornim pristupom.
U komunikacionoj gerili, riječi, znakovi i simboli su oružje. I, barem u evropskoj mašti, izjednačavanje poznate banke sa Mordor je direktan i eksplozivan pogodak koliko možete dobiti. Zbog toga je banka La Caixa odlučila da zapreti katalonskim i španskim medijima povlačeći svoje reklame ako su spomenuli širenje protesta.
Ono što pokazuje grubi odgovor La Caixa Banke (osim njenog očiglednog neznanja o postojanju interneta) je da, iako razbijanje prozora i zapaljene gume mogu prenijeti romantiku otpora, često je mirna, umjetnička, pa čak i duhovita intervencija koja udara moć tamo gdje najviše boli. Naše priče, naše šale i naš zdrav razum su oružje koje se može upotrijebiti protiv globalnog kapitalizma. A imajući u vidu globalizovanu prirodu moći u 21. veku, verovatno postoji Mordor u vašoj blizini.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati