Prije samo godinu dana, Olimpijske igre u Londonu bile su hvaljene kao "odlučujući trenutak" u nastanku ponosno multikulturalne Britanije. Ta tvrdnja je uvijek bila naduvana, ali izgleda izrazito šuplja, zaista opasno samozadovoljavajuća, u svjetlu nedavnih događaja: izbornog napretka UKIP-a, pojačane prijetnje EDL-a i prije svega barbarskih napada na muslimane i džamije nakon Ubistvo Lee Rigbyja.
Oživljavanje krajnje desnice, ovdje i širom Evrope, predstavlja izazove mnogih vrsta za ljevicu. Ali šta god drugo da radimo, moramo priznati da se krajnja desnica hrani i pojačava difuzniji fenomen: rasizam, nacional-šovinizam i ksenofobiju koji su sastavni dio mejnstrima.
Rasizam mejnstrima nije teško pronaći. Pogledajte samo stranice Mail-a ili Express-a (daleko efikasnije dostavljače rasističke propagande od krajnje desnice) ili zabave poput Homelanda ili Argoa (gdje su u skladu sa sivim stereotipima muslimanski neprijatelji zapada prikazani kao neumoljivi, brutalno iracionalni , a istovremeno proračunat i dvoličan). Zatim pogledajte kako se pokazalo da rasizam inficira gotovo sve naše glavne društvene institucije – od fudbala do policije i zatvora do Oksforda i Kembridža.
U to se petljaju političari sve tri glavne stranke. Ovdje je trik u tome da tvrdite da govorite nešto "neizrecivo", ali se široko razmišlja. Jack Straw na nikabu prije nekoliko godina bio je klasičan primjer smicalice. Sada imamo Ed Milibanda koji tvrdi da laburisti nisu uspjeli da “slušaju” “ljude” o “imigraciji” (sve tri riječi moraju biti stavljene pod navodnike jer nijedna zapravo ne znači ono što bi trebala značiti).
Čini se da trenutno politički centar u ovoj zemlji zauzima stav da krajnja desnica izražava neku vrstu istinske žalbe koju mi ostali moramo poslušati. Tako se perverznom obrazloženju rasizma daje legitimitet, a prava poruka krajnje desnice ostaje neosporna. Najstrašnija stvar u vezi sa izbornim nastupom UKIP-a bila je brzina kojom je izvukao ustupke od Camerona i drugih. Još jednom smo vidjeli da je velika opasnost od krajnje desnice način na koji povlače politički mainstream u svom pravcu.
Daleko od toga da budu potisnute „političkom korektnošću“, „neizrecive“ misli o rasi su zajednička valuta svih vrsta „učtivih“ razgovora, uključujući u medijima i među inteligencijom. Ništa što EDL kaže nije grublje od razmišljanja Martina Amisa o krivici muslimana. A zlobna drvena glava Tonyja Blaira bila je u potpunosti prikazana u njegovoj nedavnoj izjavi da je nekako, kada se sve kaže i uradi, “islam” zaista kriv.
Što se tiče BBC-ja, srca “liberalnog” establišmenta, on je dao legitimitet i UKIP-u i EDL-u, ali što je još važnije, djeluje kao jedan od velikih propagatora svjetonazora “mi” protiv “njih”. Njegov standardni tretman etničke pripadnosti, kod kuće ili u inostranstvu, je onaj u kojem supraetnički komentar (zapadno liberalan i zapravo vrlo „engleski“) suočava sa svime što je izvan svog privilegovanog djelokruga kao „Drugi“, kao i sa svim stvarima koje „mi“ nisu: “plemenski”, “fanatični”, “sektaški”, izvan razuma i poimanja. Glavni komentari, liberalni i konzervativni, prožeti su ovom uobičajenom optikom, koja Drugom pripisuje mračnu stranu njegovog društva (mržnju, nasilje, korupciju).
Rasizam je savitljiv, elastičan, mijenja svoje ciljeve, svoje osnove za pritužbe. Granica između “nas” i “njih” se povlači i ponovo povlači. U tom procesu “oni” su konstrukcija, fantom, projekcija, kao što je široko poznato. Ali isto važi i za „nas“: „nas“ koji je srce belog i zapadnjačkog supremacizma, „nas“ koji se takođe bezočno, rutinski poziva u mejnstrim komentarima.
Domaći rasizam ima globalni kontekst. U ratu protiv terora muslimani (i drugi) postaju predstavnici neprijatelja u inostranstvu, koji žive u našoj sredini, ali uvijek sumnjivi. U dehumanizaciji ubistava dronovima i poricanju odgovornosti za smrt i uništenje ogromnih razmjera u Iraku i drugdje, dvostruki standard rasističke svijesti je nepogrešiv, kao i u lakom prihvatanju budućeg indijskog premijera Narendre Modija , duboko saučesnik u antimuslimanskom pogromu u Gujeratu 2002. godine, i u povremenom preuzimanju prerogativa za sebe koje negiramo drugima, uključujući posjedovanje i upotrebu oružja za masovno uništenje. Ima ga u svakoj neispitanoj upotrebi zamjenice “mi” u raspravi o stranim intervencijama.
Suprotno desničarskom mitu, britanska imperijalna prošlost ostaje uglavnom neispitana i nepriznata, te stoga njene pretpostavke ostaju aktivne u formiranju naših pogleda na sadašnjost. Još uvijek živimo u svijetu koji je materijalno i maštovito oblikovan visokom imperijalnom epohom, tokom koje je mali broj evropskih država dominirao ekonomijama i politikama najvećeg dijela čovječanstva. Ovo nije vrsta epizode koja nijednu stranu ostavlja bez ožiljaka. Bijeli supremacizam, rasizam i ksenofobični nacionalizam su dio našeg zapadnog kulturnog naslijeđa kao i ono što se slobodno naziva “prosvjetiteljskim vrijednostima”. Ovo je naslijeđe koje se mora sistematski odučavati.
Rasistički odgovor na ubistvo Lee Rigbyja nije bio automatski ili „prirodan“. Rasizam nije zadana postavka. To je ideologija, konstrukcija, ogromna psihosocijalna građevina, ona koju treba rušiti dasku po dasku. To nije bolest koja se može „izliječiti“ od slučaja do slučaja. Terapija mora biti kolektivna; neka trauma konfrontacije i osporavanja koja mijenja ono što ljudi imaju na umu kada pomisle na „mi“.
Živeći pod globalnim kapitalizmom koji reproducira sve vrste društvenih hijerarhija, antirasistička svijest ne može biti fiksna, jednom u životu konverzija; to je stalna borba, proces u koji se mora svesno uključiti. Nema točke odmora jer ideologija koju osporavamo nikada ne miruje.
Primjer za to je način na koji je “multikulturalizam” pretvoren u dječaka za bičevanje, kojeg su Merkel, Cameron i vojska stručnjaka proglasili “neuspjehom”. Za to se, ni po čemu, okrivljuju razne neprivlačne pojave, od „uređivanja“ djevojaka od strane „azijskih“ muškaraca do navodne samosegregacije manjina. U stvari, kao i drugi rasistički bugbeardi, „multikulturalizam“ je uglavnom fantom. Svežanj politika pod tom rubrikom bili su ustupci napravljeni u prošlosti kao odgovor na mobilizaciju crnačkih i azijskih zajednica. S ljevice je uvijek bilo primedbi na „multikulturalni“ okvir, koji je manjine poimao kao homogene zajednice sa fiksnim kulturnim identitetima.
Kampanja desnice se, međutim, ne odnosi na teoriju, već na činjenicu multikulturalizma, odnosno prisutnosti ljudi koji se smatraju pripadnicima vanzemaljskih kultura. Moderna evropska društva jesu i nastaviće da se sastoje od brojnih „kultura“, u stvari, od mnoštva sub- i kontra-kultura, koje se preklapaju i ukrštaju. Negirati ili žaliti za ovom realnošću znači poricati i žaliti za prisustvom onih za koje se smatra da pripadaju drugim kulturama. U ovom kontekstu zahtjevi za „integracijom“ su zahtjevi za pridržavanjem kulturne norme koju postavlja dominantna grupa. Neverovatno da neki koji se hvale nasleđem „prosvetiteljstva“ vide ovo kao nešto drugo osim tiranskog.
Pod maskom napada na “relativizam” “multikulturalizma”, ono što se dešava je reafirmacija historijski nadmoćnog oblika etičkog relativizma, pretpostavljene superiornosti zapadne norme. Najjači i najsnažniji oblik “politike identiteta” u našem društvu ostaje onaj “bijelog” ili “zapadnog” identiteta: dominantnog, većinskog identiteta koji sebe voli da doživljava kao ugroženu manjinu, pod opsadom u svojoj zemlji.
Odgovor na stvarne za razliku od zamišljenih nedostataka multikulturalizma nije vraćanje na eurocentrizam ili monokulturu ili stvaranje nove, sveobuhvatne kulturne sinteze. Ona leži u političkoj borbi za jednakost (a ne samo predstavljanje) i praksi solidarnosti koja seže izvan kulture. „multikulturalizam“ u olimpijskom stilu nije od koristi. Jedini protuotrov kulturi rasizma je kultiviranje otpora.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati