Kada CLR James' Beyond A Boundary prvi put objavljena prije pedeset godina, sociologiji sporta i politici popularne kulture nije bilo mjesta ni na akademiji ni na ljevici. Knjiga je morala stvoriti vlastitu temu, definirati novo polje intervencije. Džejms je imao za cilj da kriket utvrdi kao vredan ozbiljnog proučavanja i da razotkrije neuspeh u njegovom proučavanju kao neprihvatljiv propust. Kako kaže na početku knjige, više nije mogao kreditirati račun viktorijanskog društva koje nije našlo mjesta za WG Grace. Kao i ono drugo temeljno djelo iz 1963., EP Thompson Stvaranje engleske radničke klase, Džejmsova knjiga je imala za cilj da spase kulturu koju su stvorili niži redovi „od snishodljivosti potomstva“.
Džejms je tada imao 62 godine Beyond a Boundary je objavljeno. Iza njega su bile decenije političke borbe, osvajanje Zapadne Indije, Britanije, petnaest godina bez kriketa u SAD-u i kratak period u novozavisnoj Gani. Njegove publikacije su već pokrivale širok spektar – istoriju, filozofiju, književnost, politiku – kroz koje se može prikazati Džejmsov razvoj antistaljinističkog marksizma, kao i ogroman trošak intelektualne energije tokom godina borbe frakcija u trockističkom pokretu.
1958. Džejms se vratio na Trinidad nakon četvrt veka odsustva. Nezavisnost je bila iza ugla, ali bilo je neizvjesno u kakvom će točno obliku poprimiti. Kao urednik novina pokreta za nezavisnost i ključni savjetnik njegovog vođe Erica Williamsa, James se zalagao za novoformiranu federaciju Zapadne Indije i protivio se američkoj bazi u Chaguaramasu. Kada se Vilijams odlučio za prozapadnu politiku, Džejms se našao zaleđen. „Stavio sam mu se na raspolaganje, prilagodio se njegovim potrebama“, primetio je sa žaljenjem, „on ne razume šta to znači.“ Do trenutka kada je Trinidad dobio nezavisnost 1962. godine, Federacija Zapadne Indije je propala, a Džejms je bio prisiljen da ode u izgnanstvo.
Nakon ovog razočarenja, Džejms je seo da napiše svoju dugo zastarelu knjigu o kriketu, koja je u velikoj meri optimističan prikaz sudbine Zapadne Indije. Počinje pitanjem "Šta oni znaju o kriketu koji samo kriket zna?" – prilagođavajući Kiplingovu dvosjeku carsku jadikovku: „Šta oni znaju o Engleskoj koju samo Engleska zna?“ Izjavljujući da „odgovor uključuje ideje kao i činjenice“, on kreće na veliko intelektualno putovanje, prolazeći kroz viktorijansku Englesku, staru Grčku, industrijski Lancashire (jedna od mojih omiljenih epizoda, ljubazni portret kulture radničke klase), Trinidad njegove mladosti i Karibi na rubu nezavisnosti. Čineći to, on nas podstiče da pitamo ne samo “kako muškarci žive”, već i, što je najvažnije, “od čega žive”. Odnosno, skreće pažnju na nadgradnju ideja, vrijednosti i identiteta, te njihovo utjelovljenje u praksi svakodnevnog života, uključujući i sport.
Inovativno po formi koliko i po sadržaju, Beyond a Boundary je nekategoriziran, spoj memoara, istorije, teorije, novinarstva, političkog manifesta. Uz svu svoju raznolikost, ima ono što nedostaje mnogim današnjim hibridnim tekstovima: zapovjednu inteligenciju i osebujan glas, suh, svrsishodan, uzbudljiv i teatralno didaktičan. Knjiga je kompletna i bila bi umanjena gubitkom bilo kojeg od njenih sastavnih dijelova.
Jamesova sveobuhvatna briga je razvoj zapadnoindijskog kriketa. On prati njen odnos prema hijerarhijama kolonijalizma i boje i jedinstvenoj ulozi koju su imali u slojevitom društvu. Prisjećajući se svojih ranih iskustava iz igre, on napominje: “Cricket me je gurnuo u politiku mnogo prije nego što sam toga bio svjestan.”
Ljevičari su često zatečeni Jamesovim poštovanjem prema etici engleske javne škole. Ali ono što je vidio u ovoj etici, oličenoj u kriketu, bilo je nešto što je odgovaralo potrebama zapadnoindijskog društva u nastajanju, samodisciplina koja je bila dio borbe za slobodu i jednakost. Po njegovom mišljenju, Zapadni Indijci nisu bili samo žrtve imperijalizma, već su i agenti sposobni da zgrabe oruđe tlačitelja i da ga koriste za samopotvrđivanje i samorazvoj. To je sočivo kroz koje on razumije kriket. U svojoj priči vidi Zapadne Indijce kako usvajaju i prilagođavaju kulturu i tehnologiju svojih gospodara, čineći je svojom, pretvarajući njene discipline u svoje svrhe. Kao marksist, on je na pobunu protiv kolonijalizma gledao ne kao na pobunu protiv modernosti ili zapadne kulture, već kao na pobunu protiv modernosti samoopredjeljenja, novog odnosa prema širem svijetu. Dakle, čak i kada je najkonzervativniji, Džejms je uvek revolucionaran.
Džejms tvrdi da "reprezentativni" kvalitet koji se dramatičari bore da unesu u svoje individualne likove dolazi bez napora u kriket: u sukobu između kuglača i udarača, gde su njih dvojica istovremeno pojedinci koji testiraju svoje individualne snage i utelovljenja veće grupe, tim, čiju sudbinu oblikuju njihovi postupci. Ono u čemu je Džejms uživao u kriketu bila je dijalektika individualnog i kolektivnog, trenutka i procesa, tehničkog i spontanog. Prožima se njegovo vjerovanje u značaj izuzetnih pojedinaca, ličnosti koje je historija stvorila da stvaraju historiju Beyond a Boundary, ne samo u svojim fino podešenim portretima Georgea Headleya i Learie Constantine, igrača kriketa koji su postali reprezentativni kroz svoju individualnost koja razbija kalupe.
Kako Džejms primećuje, istorija ga je blagoslovila savršenim završetkom njegove priče. Godine 1961. vodio je uspješnu kampanju za imenovanje Franka Worrell-a za kapetana Zapadne Indije, prvog crnca koji je obnašao prestižnu funkciju. Ovdje su se spojile Jamesova ljubav prema kriketu i njegova antikolonijalna politika. (Samo je Džejms mogao da prikaže Worella kao naslednika Tomasa Arnolda i jednakog Trockog kao moćnu ličnost.) Worrellovo veoma hvaljeno vođstvo na turneji po Zapadnoj Indiji po Australiji kasnije te godine obezbeđuje Beyond a Boundary sa svojim trijumfalnim završetkom, u kojem James opisuje kako su Zapadne Indije “krčile svoj put palicom i loptom... javno ušle u zajednicu naroda”.
Kako se ispostavilo, Worrellov tim je bio samo preteča velike ere nadmoći kriketa Zapadne Indije, od sredine 70-ih do ranih 90-ih. U timu koji je oblikovao Clive Lloyd, timu Richardsa, Holdinga, Robertsa i drugih, Jamesov proročanski pogled na kriket Zapadne Indije se ispunio. Poput Boba Marleya, igrači kriketa projektirali su zapadnoindijski identitet na svjetsku pozornicu, nakratko čineći ova politički, ekonomski marginalna ostrva centrom globalne kulture.
Šta bi Džejms napravio od dugog pada koji je usledio? Zasigurno bi primijetio u padu kriketa Zapadne Indije odsustvo samih faktora koji su doveli do njegovog uspona: antikolonijalnog pokreta i ideala solidarnosti Trećeg svijeta. Kasniji igrači kriketa, koji su izašli iz zapadnoindijskog društva pogođenog neoliberalizmom, nisu mogli parirati ambiciji, kreativnosti i posvećenosti generacije odlučne da se oslobodi kolonijalnog i rasističkog poretka u kojem su rođeni.
Džejms je pitao ne samo kako igraju kriketaši, već i za šta igraju. Njegov program za budućnost podrazumevao je „povratak igrača kriketa u zajednicu“. Za Džejmsa, ono što je važno u popularnoj kulturi bio je njen demokratski sadržaj.
Zbog toga sumnjam da bi mu većina današnjih studija popularne kulture bila strana, posebno tendencija da se polje tretira kao kontinuum tekstova, samoreferencijalni simbolički poredak. Za njega je centralni zadatak preduzeća bio proces političke i estetske diskriminacije, usavršavanje metode vrednovanja. Mogao bi pitati: 'Šta oni znaju o popularnoj kulturi koju zna samo popularna kultura?'
Čitajući knjigu po ko zna koji put, palo mi je na pamet da u svojoj želji da iskaže pravdu kriketu Džejms preuveličava njene tvrdnje. Možda je igrao kriket suviše ozbiljno, i pritom je postao žrtvom onoga što je istoričar kriketa Derek Birli nazvao "estetičkom zabludom". Kriket, izjavio je James, „je prije svega dramatičan spektakl. Pripada pozorištu, baletu, operi i plesu.” Da, ali to je takođe suštinski drugačija vrsta spektakla, sa posebnom privlačnošću. U sportu, estetika je usputan nusproizvod – a ne svrha vježbe, a to je pobjeda u nadmetanju. Koliko god dobro uvježban, kriket ostaje u osnovi nepredvidiv; rezultat (a samim tim i značenje) se ne može unaprijed odrediti.
Ja dugujem veliki lični dug Džejmsu, iz mnogo razloga. Ono što mi se sada čini najvažnijim u njegovom naslijeđu je primjer koji je dao, više od bilo koje njegove teorije. To je vrlina sažeta u naslovu njegovog remek djela: razmišljanje i život izvan granica, bilo da su to granice između kriketa i šireg svijeta, granice koje razdvajaju diskurse i discipline, ili granice rase, klase i carstva.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati