Ja sam jedan od hiljada koji su potpisali apel Lijevo jedinstvo koji je izdao Ken Loach u martu kako bi razgovarali o formiranju nove stranke ljevice. Učinio sam to jer vjerujem da kontinuirano odsustvo efikasne lijeve alternative laburistima koči naš otpor štednji, rasizmu, ratu i degradaciji životne sredine.
Levom jedinstvu ne manjka onih koji sumnjaju. Mnogo je onih koji u potpunosti odbacuju izbornu politiku, a drugi su i dalje posvećeni radu u Laburističkoj stranci. I nema malo onih koji jednostavno sumnjaju u sposobnost ljevice da se odmjeri izazovu.
Za mene je polazna tačka franšiza, izborena generacijskom borbom u zubima opozicije vladajuće klase. Opšte pravo glasa nikada nije bilo besplatan dar dobronamerne sile; kapital je uvek nastojao da ukroti i upravlja javnom voljom. U naše vrijeme, veliki politički trijumf kapitala bio je konverzija socijaldemokratskih partija (širom Evrope i šire) na neoliberalni konsenzus. Ovo prestrojavanje lijevog centra je historijski fenomen, neodvojiv od drugih događaja: opadanja moći sindikata; medijsko zasićenje, promjene u radnoj snazi i radnom mjestu, a možda ponajviše rašireni gubitak vjere u mogućnost alternative.
Političko obilježje neoliberalne ere je drastično izbacivanje iz franšize. Uz ekonomsku politiku koju diktira kapital, 'politika' postaje igra u sjeni, medijski spektakl upućen atomiziranoj javnosti. Da nas sada vide oni koji su se borili za franšizu, bili bi šokirani kako je degradirano pravo koje su tako visoko cijenili, za koje su toliko žrtvovali.
Nema 'povraćaja' radne snage
Ovo je kontekst evolucije laburista, koji nije ni privremen ni površan. Bio sam član Laburističke partije 20 godina (1980–2000) i bio sam intenzivno aktivan većinu tog vremena. Ne kajem se, ali moje iskustvo me navodi da vjerujem da smo odavno prošli fazu u kojoj je partija mogla biti 'povraćena'. Korak po korak, njena struktura, ideologija i kadrovi su preinačeni. Bio je to postepeni proces koji je rezultirao kvalitativnom promjenom.
Prije 1997. tvrdio sam da će se laburistička ljevica ponovo pojaviti kao snaga kada dugo očekivana laburistička vlada ne ispuni očekivanja; tada bismo mogli da izvršimo značajan pritisak na tu vladu sa levice. To se nije desilo. Ne kroz 13 godina truleži Novih Laburista. Nema razloga misliti da će sljedeći put biti drugačije.
Laburistički aktivisti tvrde da ne postoji realna alternativa dugom putu u stranci. Ali ovo je sada projekat bez predviđenog ishoda, ili vidljive mjere napretka, bez obzira koliko dugo traje. U međuvremenu, lijeva alternativa ostaje bez riječi, stvarni izbori ne postavljaju se, franšiza je postala sve šuplja, a demokratija iscrpljena od sadržaja. Od toga imaju koristi samo naši vladari.
Za mene ne postoji alternativa dugom putu drugačije vrste: stvaranju nove ljevice izborne snage kao dopuna pokretima i kampanjama na lokalnom nivou. Što duže odgađamo preuzimanje ovog zadatka, to će biti veći troškovi – za nezastupljene i za samu demokratiju.
U nedostatku lijeve alternative, UKIP vuče mejnstrim za sobom. Mitovi o imigraciji, socijalnoj zaštiti, porezima, teroru ostaju neosporni. Sljedeći opći izbori (barem u Engleskoj) bit će pantomimsko nadmetanje između tri stranke široko posvećene fiskalnoj štednji, privatizaciji, 'reformi' socijalne skrbi, ograničenju imigracije i imperijalnoj vanjskoj politici. Počastit ćemo se umornom potragom za gafovima, ispitivanjem zvučnih ugriza, pritiskanjem gumba i zviždanjem pasa. U međuvremenu, goruća stvarnost ostaje nepriznata, vitalna pitanja nepostavljena. Biće malo ili ništa rečeno o dronovima ili frackingu ili nadzoru od strane tajne države.
Uzdržavanje nije odgovor
Jedan odgovor je suzdržati se od cijelog procesa, a veliki broj će učiniti upravo to. Problem je u tome što se odbacivanje izbornog procesa kao prazne šarade ne razlikuje – u očima elita – od odbijanja svih oblika političkog angažmana. Uzdržavanje je poruka s kojom naši vladari mogu živjeti.
Izborna organizacija koja je samo izborna organizacija, samo tragač za glasovima, nikada neće uspjeti popuniti prazninu s lijeve strane laburista. Mora biti aktivan dio širokog društvenog pokreta. Istovremeno, u nedostatku izborne alternative, društvenim pokretima nedostaje vitalna poluga. U Latinskoj Americi, društveni pokreti su pronašli ili stvorili politička sredstva da se takmiče i pobede na izborima, i nastavili da formiraju vlade koje su raskinule sa neoliberalnim konsenzusom kako bi donele stvarna poboljšanja u životima miliona.
Postoji li zaista scenario za radikalne promjene u ovoj zemlji u kojem izborni proces neće igrati ključnu ulogu? Ovo je arena koju se ne može zaobići.
Zagovornici Zelene stranke će reći da već postoji lijeva alternativa i da nema potrebe izmišljati drugu. Caroline Lucas ima uzoran dosije u i izvan Commons-a i svi s lijeve strane bi je trebali podržati. Ali i dalje postoje duboke tenzije unutar Zelenih, neke od njih se ogledaju u njihovom mješovitom stanju u lokalnoj vlasti. Zelene stranke u Evropi su generalno evoluirale ka desnici; na vlasti su podržavali nepodnošljivo, uključujući rezove javne potrošnje i NATO-ov rat u Avganistanu. Iz ovih i drugih razloga, malo je vjerovatno da će Zelena stranka ikada prerasti u jasnu lijevu alternativu koja nam je potrebna.
Može li ljevica ostvariti ono 'Jedinstvo' obećano u ime nove stranke? Prošle nesreće (Socijalistički savez, poštovanje) daju osnove za sumnju. Ali iz toga ne proizlazi automatski da će drugi napori propasti (u drugim zemljama su uspjeli u različitom stepenu). Pitanje je možemo li učiti iz grešaka i prevazići pogrešne, poznate modele.
Svjestan sam koliko je ovaj izazov zastrašujući. Volio bih da mogu uvjeriti sebe da se cijeli zadatak može izbjeći. Ali ne mogu. Trajni i sve veći troškovi nepostojanja održivog izbornog instrumenta su preveliki.
Objektivne prepreke su prilično nezgodne: sistem prvi put, isključenost medija, nedostatak resursa i prepoznavanje imena. Ali ono što je zaista zahtjevno je rješavanje onih subjektivnih: narodna depolitizacija, nevjerovanje u kolektivno djelovanje, duboko ukorijenjen neoliberalizam koji se i dalje maskira kao 'zdrav razum', uprkos recesiji. Za mene su upravo ove prepreke i razlozi zašto treba da se prihvatimo zadatka.
Postavljanje temelja
Za početak, prioritet je postavljanje temelja za organizaciju koja može biti dom dobrodošlice za one koji su istisnuti konsenzusom tri strane. Na početku, Left Unity je donio ključnu odluku da bude organizacija pojedinačnih članova, bez grupnih veza. Ovo je jedini način da se osigura pravi glas i ravnopravno učešće mnogim ljudima koji ne pripadaju grupi.
Lijevo jedinstvo mora se izdvojiti u dramatičnoj suprotnosti sa mejnstrim strankama ne samo po svojoj politici i težnjama, već i po načinu prakticiranja politike.
U novoj stranci koju želim vidjeti i kojoj želim biti, demokratija neće biti suprotstavljena djelotvornosti, ili pluralizam jedinstvu na djelu. Diskusija će biti otvorena i stalna, uz mogućnost da svi članovi učestvuju. To će biti mjesto gdje ćemo učiti jedni od drugih, kolektivno i kontinuirano razvijajući našu političku alternativu. Mjesto gdje članovi mogu definirati svoju vlastitu politiku, bez potrebe da se pretplate na već postojeću školu mišljenja.
Nadao bih se da ću biti dio lijevog jedinstva koje energično vodi kampanju o potencijalno popularnim (ali neizrečenim) zahtjevima kao što je ukidanje duga PFI (naglo olakšavajući financijski teret za NHS) i istovremeno zauzimaju načelne stavove o više 'nepopularnih' pitanja, uključujući imigraciju i seksualnost.
Želim da budem član stranke čiji je prioritet uvek solidarnost sa onima koji se bore protiv ugnjetavanja i koja te borbe može staviti u širi kontekst, spajajući otpor štednji, rasizmu, ratu i degradaciji životne sredine. Partija koja odbacuje žargon i traži efikasne načine komunikacije sa velikim brojem ljudi. To rješava 'krizu predstavljanja' redefiniranjem onoga što podrazumijevamo pod reprezentacijom, stvarajući tokom vremena sredstvo za samozastupanje.
Možeš reći da sam sanjar ali nisam jedini…
Kratkoročno mjerljivi uspjeh će biti nedostižan. Bit će potrebno strpljenje. Strpljenje vođeno neprestanom gorućom nestrpljenjem prema našem uskom političkom spektru i užasima koje on nastavlja.
Osnivačka konferencija Left Unity održaće se u Londonu 30. novembra. Vidi www.leftunity.org
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati