Smrt prezrenog despota koji je vladao Libija četrdeset i dve godine prirodno su proizvodile proslave širom zemlje. Muamer el-KadafiNjegov kraj je bio krvav i osvetoljubiv, ali treba da se setimo da je njegovo lajanje protiv sopstvenog naroda – i njegovo nasilno potiskivanje onoga što je u početku bio miran ustanak – izazvalo oštar odgovor javnosti. Podsjećajući na poznatu rečenicu WH Audena, “Oni kojima je zlo učinjeno/čini zlo zauzvrat”, gotovo je neizbježno u odsustvu jake moralne i političke discipline, koja nije bila prisutna, da kada vođa svoje protivnike naziva “pacovima ” i obećava da će ih loviti kuću po kuću, stvorena je pozornica za neprihvatljivu vrstu odmazde koja se nedavno odigrala u Sirtu, gdje NATO zračni napadi sravnili su grad s zemljom, a anti-Gadafijeve snage pogubili su najmanje 53 Gadafijeva lojalista. To je zlokobni znak upozorenja za budućnost da je ovaj masakr u Sirtu, zajedno sa pogubljenjem i sahranom Gadafija, trebao pokazati tako osvetničko i nedisciplinirano ponašanje, izazivajući ponovnu sumnju u karakter i pristup rukovodstva Tranzicionog nacionalnog vijeća, iako još uvijek postoje mogućnosti za iskupljenje ovog gubitka povjerenja.
Ovi nesretni događaji čine ukupnu odgovornost za ratne zločine ranim testom da li će se TNC još pokazati sposobnim da upravlja formiranjem političke i moralno prihvatljive strukture vlasti. Hoće li TNC poduzeti istrage o navodnim nedjelima svojih snaga na način koji odgovara međunarodnim standardima, ili će takva istraga biti izbjegnuta jer bi takav međunarodni proces podizanja povjerenja jasno predstavljao unutarnju frakcionalnost u kojoj će svako upiranje prstom izgledati kao podsticanje etničkih i plemenskih sukoba? Hoće li TNC sarađivati sa Međunarodni krivični sud kako bi se osiguralo da će oni koji su optuženi za ratne zločine u službi Gadafijevog režima dobiti pravično suđenje? U isto vrijeme postoji razlog da se ciničnim okom posmatraju zahtjevi samopravednih NVO na Zapadu koji izgleda očekuju od Libije ono što liberalni demokratski režimi Zapada odbijaju da urade. U tom pogledu treba cijeniti da Sjedinjene Države ide u izuzetne dužine kako bi oslobodio svoje vojnike i vođe potencijalne krivične odgovornosti, dok snažno nastoji da svoje neprijatelje podvrgne oštroj strogosti međunarodnog krivičnog prava. Dvostruki standardi prožimaju. Kao i kod toliko toga što uključuje Sjevernu Afriku nakon slave Arapskog buđenja, čini se da su svi putevi u budućnost predodređeni da imaju mnogo zaokreta, kao i podmuklih rupa.
Vakum liderstva u Libiji vjerovatno neće uskoro biti popunjen. Ne znamo hoće li se plemenske ili regionalne lojalnosti pojaviti kao primarni politički identiteti sada kada veliki ujedinilac – neprijateljstvo prema Gadafijevom režimu – više ne može potiskivati antagonističke ciljeve i ambicije. TNC je pozajmio međunarodna kredibilitet snagama protiv Gadafija, ali veliki dio borbi u posljednjim fazama borbe bio je pod kontrolom poluautonomnih komandanata milicija što se činilo zakonom za sebe. Uskoro ćemo saznati da li TNC može u dovoljnoj mjeri predstavljati kolektivnu volju Libijaca tokom privremenog procesa koji je neophodan prije uspostavljanja izabrane vlade koja može izraditi novi ustav. Njen prvi pokušaj da uspostavi novo jedinstvo bio je zasnovan na pozivu na implementaciju političkog islama. Predsjednik TNC-a, Mustafa Adbel-Jalil, je na proslavi pobjede u Bengaziju iznio sljedeću snažnu tvrdnju: „Mi smo islamska zemlja. Mi uzimamoIslamska religija kao srž naše nove vlade. Ustav će se zasnivati na našoj islamskoj vjeri.”
Neki pesimisti tvrde da je budućnost Libije predodređena haotičnim nasiljem koje je zadesilo Somaliju nakon svrgavanja diktatora Mohamed Siad Barre 1991. godine, tragični splet nacionalnih okolnosti koje su od tada trajale. Ali s više nade, vrijedi primijetiti da je Gadafijev pad — za razliku od pada Hosni Mubarak, čije svrgavanje još nije izmijenilo strukturu moći u Egiptu – daje pobjedničkoj libijskoj opoziciji naizgled čist list koji bi mogao biti prijemčiviji za istinsku demokratsku izgradnju nacije ako se pojavi takva politička volja. Libijci su sebi dali priliku koja se rijetko pojavljuje u povijesti da postignu pravu revolucionarnu transformaciju svog političkog, ekonomskog i kulturnog života. Stoga bi se paradoksalno moglo pokazati korisnim, a ne preprekom, primijetiti da Gadafi nije ostavio nikakvu institucionalnu infrastrukturu na kojoj bi mogao izgraditi modernu državu. Ono što se dogodilo u Libiji, za razliku od Egipta, je na bolje ili gore totalna promjena režima.
Libija počinje ovim novim putem s nekim dodatnim velikim prednostima, najočiglednije naftom i relativno malom populacijom. Važan test u narednim mjesecima bit će u kojoj mjeri novo rukovodstvo vraća normalnost privredi bez davanja hipoteke nacionalnog bogatstva stranim grabežljivcima, korporativnim, finansijskim i vladinim. Naravno, u pozadini je osjećaj da je NATO bio sastavni dio svrgavanja Gadafija i da se može očekivati više od zahvalnice. Već se šuška u medijima o velikim poslovnim prilikama za Zapad u novoj Libiji, uključujući izazov obnove onoga što je NATO uništio, što izgleda kao uznemirujuća potvrda revolucionarne knjige Naomi Klein, Šok Docrtrine, razorna kritika savremene logike neoliberalne svjetske ekonomije.
Razmatranje libijskog iskustva iz međunarodne perspektive izaziva nekoliko dodatnih zabrinutosti. Javnu procjenu intervencije NATO-a uglavnom će oblikovati da li će Libija izaći kao stabilna, demokratska i pravedna nacija. To se neće moći saznati godinama, ali aspekti intervencije već čine Libiju zabrinjavajućim presedanom, bez obzira kakva je budućnost zemlje. The Savet bezbednosti UN-a, koji je odobrio upotrebu sile primjenom nedavno potvrđenog principa poznatog kao “odgovornost za zaštitu” ili R2P. Pet uzdržanih država bilo je ili prevareno ili samozadovoljno,
a vjerovatno i jedno i drugo. Rezolucija Savjeta bezbjednosti 1973 koja daje ovlaštenje bila je široko uokvirena upućivanjem na uspostavljanje zone zabrane letova svim potrebnim sredstvima, uz opravdanje za silu u to vrijeme povezano sa zaštitom stanovništva Bengazija od neminovnog masakra. Ipak, ovaj ograničeni mandat je zanemaren gotovo od samog početka. NATO snage su očito bile daleko manje posvećene njihovoj dodijeljenoj zaštitnoj ulozi nego osiguravanju da ravnoteža snaga u borbi za budućnost Libije bude okrenuta u pravcu pobune. Da je ta namjera bila jasna na samom početku, gotovo je sigurno da bi Rusija i Kina stavile veto na rezoluciju UN-a. Tokom debate ove dvije države su izrazile svoje ozbiljne sumnje i sumnje u zadiranje u suverenitet Libije, a u izražavanju takvih sumnji pridružile su im se i Indija, Brazil i Njemačka koje su također bile uzdržane kada je riječ o glasanju u Vijeću sigurnosti. Ako je šira namjera NATO-a bila očigledna, kineski i ruski veto bili su praktična sigurnost.
Naravno, tu je bila prisutna dilema. Da je NATO otkrio svoje ciljeve, ne bi bilo odobrenja SB UN, a masakr u Bengaziju bi izgledao kao humanitarna katastrofa izazvana nedjelovanjem UN-a. Da je NATO ograničio svoju intervenciju na dogovoreni način, onda bi mogao uslijediti dugotrajni građanski rat, koji bi također doveo do humanitarne katastrofe za narod Libije. Opasnosti intervencije moraju biti u ravnoteži s opasnostima neintervencije u svakom slučaju, ali ako se neki zadaci globalnog upravljanja koji su povjereni Ujedinjenim narodima razvijaju na ustavno odgovoran način, onda je minimum za očekivati pošteno otkrivanje namjere od strane države članice koje se zalažu za intervenciju, budno nadgledanje bilo kakve upotrebe sile od strane organa UN-a koji ovlašćuje, i pomno poštovanje od strane aktera u implementaciji ograničenja nametnutih mandatu za upotrebu sile.
Iz ovih perspektiva, krajnje je uznemirujuće da je ograničeni mandat UN-a potpuno ignorisan, te da se Vijeće sigurnosti nije ni potrudilo da preispita prvobitni mandat niti osudi NATO zbog jednostranog proširenja obima i prirode svoje vojne uloge. Ignoriranjem ograničenja UN-a, NATO je možda umanjio izglede za buduću legitimnu upotrebu principa R2P, a da li je to dobro ili loše, teško je reći apstraktno.
Postoji nekoliko dimenzija ove brige. Za početak, Povelja UN-a je izrađena kako bi se minimizirala legitimna uloga sile u svjetskoj politici, čineći rat posljednjom instancom, i to samo u strogim okolnostima samoodbrane. Ovome se dodaje sekundarna obaveza Povelje, koja treba da osigura da su i same UN obavezane članom 2(7) da se suzdrže od intervencije u stvarima koje su suštinski unutar domaće nadležnosti država, osim ako se pod izuzetnim uslovima ne odluči da je neophodno da se održava međunarodni mir i sigurnost. Čini se da je NATO intervencija nemoguće pomiriti ni sa jednim od ova dva ključna principa Povelje UN-a, što je ustavni okvir koji bi trebao voditi ponašanje UN-a. Istina je da su ovi principi narušeni praksom od njihovog donošenja 1945. Ljudska prava su postala toliko jaka dimenzija svjetskog poretka da imaju prednost nad suverenim pravima u određenim situacijama ekstremne zloupotrebe, što pomaže u objašnjavanju uspona R2P-a. norma u poslednjoj deceniji, posebno nakon kontroverznog rata NATO-a na Kosovu 1999. godine. Uprkos ovim razvojima, Povelja i dalje daje operativne smernice za upotrebu sile. U tom smislu, moglo bi biti pravno i moralno prihvatljivo, s obzirom na okolnosti koje su vladale u Libiji kada je odobrena rezolucija usvojena 17. marta 2011., da se pokrene usko koncipirana zaštitna misija – iako je vrijedno napomenuti da čak iu trenutku U UN-u je postojao rašireni skepticizam, bilo zato što su neki članovi imali nepovjerenje u prointervencionistička uvjeravanja Sjedinjenih Država i njihovih europskih partnera ili su očekivali da će pritisci na terenu vjerovatno dovesti do propadanja misije jer se mjesto nasilja pomjeri izvan Bengazija.
Iskustvo Libije postavlja dublja pitanja o oslanjanju na normu R2P kao osnovu principijelne akcije UN-a u ime ranjivog naroda ugroženog nasilnim ponašanjem vlastite vlade. Već su postojale određene sumnje u pogledu selektivnosti libijske primjene norme, posebno imajući u vidu propust UN-a da makne prstom u ime opkoljenog civilnog stanovništva Gaze, koje je patilo pod dugom i kaznenom izraelskom blokadom, a UN čak podržava stav Izraela kada su aktivisti civilnog društva pokušavali da isporuče humanitarnu pomoć direktno građanima Gaze, kada su blokadu osporili. Ali osim ovog eklatantnog primjera dvostrukih standarda, postoji i rašireno mišljenje da je u Libiji R2P brzo i bez ozbiljne debate pretvoren u priliku za uništenje i izbacivanje, sa još neutvrđenim nizom štetnih posljedica.
Ako takvi zaštitni poduhvati žele postići kredibilitet u budućnosti, oni se moraju odvojiti od geopolitike i operacionalizirati u skladu sa čvrstim pravnim režimom koji jednako tretira jednake. Možda bi najpraktičniji mehanizam za postizanje ovih trenutno nedostižnih ciljeva bilo uspostavljanje hitnih snaga UN-a koje bi mogle biti aktivirane samo dvotrećinskim glasovanjem u Vijeću sigurnosti ili Generalnoj skupštini, a koje nikada ne bi bile predmet veta. Takve snage bi morale biti finansirane nezavisno od nacionalnih vlada, eventualno uvođenjem poreza na međunarodne avio letove ili valutne transakcije. Koliko god razuman, takav aranžman neće biti lako ostvariti, upravo zato što bi njegovo postojanje ugrozilo aktuelne geopolitičke prerogative koji zavise od interesnih motiva vodećih država. Čak se i ovim preporučenim UNEF okvirom moglo manipulisati. Ali barem da postoji, postojala bi veća šansa da se poštuju smjernice za odobravanje humanitarne upotrebe sile pod okriljem UN-a, da se poštivanje pravila nadzire i da bi dosljednija praksa zamijenila trenutni brend humanitarne diplomacije koji je deformisan rasprostranjenost dvostrukih standarda.
U takvoj pozadini, možemo samo poželjeti da Libijci prkose pesimističnim očekivanjima i uspostave održivu i nezavisnu demokratsku državu koja poštuje ljudska prava i energična u svojim naporima na rekonstrukciji, a da pritom ne postane pretjerano gostoljubiva prema stranim investitorima i kompanijama. . Nakon tako razorne zračne kampanje od oko 20,000 letova, zemlje NATO-a trebale bi imati pristojnosti da stanu po strani i poštuju neotuđivo pravo Libijaca na samoopredjeljenje. Tužan je komentar globalnog okruženja da iznošenje ovih nada za budućnost Libije i njenog dugo napaćenog stanovništva izgleda kao utopijski popust!
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati