U procjeni političkog razvoja većina nas se oslanja na pouzdane izvore, našu ukupnu političku orijentaciju, ono što smo naučili iz prošlih iskustava i našu ličnu hijerarhiju nada i strahova. Bez obzira koliko pažljivi i razboriti, mi i dalje donosimo zaključke u okruženjima radikalne neizvjesnosti, što naginje naše prosudbe da odražavaju apriorne i interpretativne pristranosti. Kako militaristi preferiraju oslanjanje na silu za rješavanje sporova između i unutar suverenih država, tako će građani umorni od rata i pacifistički nastrojeni nastojati riješiti čak i najekstremnije teške konfliktne situacije insistirajući na potencijalima nenasilne diplomatije.
Na kraju, čak i u liberalne demokratije većina nas previše zavisi od prilično nepouzdanih i izmanipulisanih medijskih procena da bismo formirali svoje sudove o odvijanju svetskih događaja. Kako onda trebamo razumjeti užasnu kalvariju nasilja u Siriji? Uglavnom polarizirane percepcije sukoba gotovo sigurno prenose jednostrane lažne utiske da su zvjerstva i nasilje djelo krvavog režima koji ima povijest brutalnog ugnjetavanja ili da je ova nesretna zemlja postala poprište proxy rata između neodgovornih autsajdera, sa jakim religioznim sektaškim prizvukom regionalne podjele sunita/šiije, i dodatno zakomplikovanih raznim geopolitičkim orijentacijama i neotkrivenim ambicijama Sjedinjene Države, Rusija, Izrael, Iran, Saudijska Arabija i drugi. Nesumnjivo, istina se nalazi u nekom trenutku između dva pola, s mnogo nejasnoća, neotkrivenih smetnji i raznih nepoznanica koje potkopavaju našu sposobnost da postignemo bilo kakvo 'objektivno' razumijevanje, i navode mnoge da odbace ekstremno prljave ruke svih glavnih učesnika, viđenih i nevidljivo, kako bi se omogućila jasna stranačka pozicija za ili protiv.
Poteškoće su još veće. Ako, nasuprot tome, nastojimo da protumačimo sukob iz svih uglova sa što je moguće više odvojenosti, rezultat će vjerovatno biti paralizirajući što se tiče akcije. Previše je neizvjesnosti, tajnovitosti i složenosti da bi se stvorila jasnoća koja je potrebna da se politika oblikuje sa bilo kakvim povjerenjem, a bez ubijanja povjerenja ili dopuštanja ubijanju da se nastavi, ne može se donijeti nikakav odgovoran zaključak. U stvari, samo pretjerano pojednostavljivanje, odnosno polarizirana tumačenja, mogu prevladati pasivnost, ali uz visoku cijenu. Vjerovatno, u odnosu na Sirijski vrtlog, pasivnost funkcioniše kao politička vrlina, ili drugačije rečeno, kao manje zlo.
U takvoj situaciji, pod pretpostavkom da odbacimo proxy i geopolitičke agende kao željene osnove za određivanje budućnosti Sirije, čemu da se nadamo? Brzi kraj nasilja, neka vrsta sada nezamislivog smještaja između dvije (ili više) strana u borbi, priznanje različitih 'zainteresovanih' trećih strana da se njihovi ciljevi ne mogu postići po prihvatljivoj cijeni, abdikacija od strane Bašar al-Asad, embargo na oružje koji se ujednačeno provodi, potpuno nevjerojatna pojava ustavne demokratije, uključujući poštovanje prava manjina. Samo sastavljanje takve liste želja naglašava privid beznađe rješavanja situacije na prihvatljiv način, a ipak znamo da će se ona na kraju nekako riješiti.
Iz perspektive sirijskih frakcija i učesnika, toliko je njihove vlastite krvi proliveno, da se vjerovatno čini neprihvatljivim i nepouzdanim u ovom trenutku biti prijemčiv za bilo kakvu ponudu pomirenja, a kada je jedina nada je ili za bezuslovnu pobjedu za sebe ili za istrebljenje drugog. A sa takvim ekstremističkim stavovima, ne čudi što se tijela stalno gomilaju! Šta da radimo kada svaka realna putanja doprinosi ishodu koji je već tragičan?
Moj pristup u ovim situacijama unutrašnjeg sukoba bio je suprotstavljanje i nepovjerenje prema humanitarnim i demokratskim pretenzijama onih koji savjetuju intervenciju pod privlačnom zastavom 'odgovornosti zaštititi'. (R2P) i druga liberalna obrazloženja koja podržavaju vojnu intervenciju, šta Noam Chomsky upečatljivo naziva 'vojnim humanizmom'. Ipak, u konkretnim situacijama kakve su postojale na Kosovu 1999. Libija 2011. i Sirija danas, savjetovanje pasivnog međunarodnog odgovora na najteže zločine protiv čovječnosti i genocidna zvjerstva čini se da bi poricalo najelementarnije etičke veze ljudske solidarnosti u umreženom, globaliziranom svijetu, veze koje bi se mogle pojaviti u bliskoj budućnosti. Budućnost je neophodna ako želimo da postignemo održivost životne sredine pre nego što nas planeta sagori do kraja.
Postoje strukturna pitanja koja proizilaze iz etatističkog karaktera svjetskog poretka u postkolonijalnoj eri koji političke izbore u takvim situacijama ogorčenog unutrašnjeg sukoba čine tragičnom nevoljom. S jedne strane, je etatistička logika koja teritorijalnim vladama daje bezuvjetna ovlaštenja da održe svoje jedinstvo suočeni s pobunjeničkim izazovima, politički princip koji ima ustavnu potporu u članu 2(7) Povelja UN, koji zabranjuje intervenciju UN-a u unutrašnjim sukobima. Ova etatistička logika je duboko zbunjena i suprotstavljena legitimizacijom neotuđivog i emancipatorskog prava na samoopredjeljenje koje se daje svakom 'narodu', a ne vladama. U pozadini su, takođe, različiti nezapadnjački kolektivna sjećanja, ujednačeno loša, na kolonijalnu vladavinu i dobro utemeljene suvremene sumnje da humanitarne intervencije, ma kako opisane i nesvjesno, predstavljaju pokušaje kolonijalističkog preporoda, kako ideološki tako i bihevioralno.
S druge strane političke ograde, postoji čudna koalicija liberalnih internacionalista koji iskreno smatraju intervenciju osnovnim oruđem za promociju humanijeg svijeta, zajedno s ciničnijim geopolitičkim stratezima koji gledaju na zone sukoba, posebno tamo gdje postoje velike rezerve nafte. , kao mete mogućnosti za proširenje zapadnih interesa. Dalje, normativna konfuzija proizilazi iz pomaka u praksi od strane UN-a za koje se smatralo da Vijeću sigurnosti daje neograničenu nadležnost da tumači Povelju kako želi. (Vidi Svjetski sud odluka u lockerbie slučaj, koji je slučajno uključivao Libiju) U tom smislu, retorika ljudskih prava je korištena da se zaobiđu ograničenja Povelje koja ograničavaju nadležnost UN-a za rješavanje unutrašnjih sukoba država: na primjer, Vijeće sigurnosti je 2011. odobrilo „zonu zabranjenog leta“ za Libija koju su NATO interveneri odmah pretvorili u de facto mandat za 'promjenu režima'; cijeli poduhvat je potvrđen za većinu zagovornika proširenog poduhvata jer je oslobodio Libiju od ubilačke diktature; drugi su odobrili, vjerujući da je operacija uključivala pravilno pozivanje na normu R2P, a treći su podržali intervenciju na osnovu njenih navodnih uspjeha u izgradnji države nakon sukoba, izbjegavajući haos, a posebno prilično impresivne napore da se zasnuje vladavina Libija o demokratskim procedurama. Kako situacija nastavlja da se razvija, postoje kontroverze o tome kako procijeniti pozitivne i negativne aspekte Libije nakon Gadafija.
U procjeni naših pozicija za ili protiv date intervencije, treba li naš osjećaj za stratešku motivaciju biti važan? Na primjer, intervencija na Kosovu bila je barem djelomično motivirana željom u Washingtonu i među mnogim evropskim elitama da pokažu da je NATO i dalje koristan uprkos završetku Hladnog rata i nestanku sovjetske prijetnje koja je i stvorila alijansu. . Da li su takva strateška razmatranja bitna ako je narod Kosova zaista bio pošteđen vrste etničkog čišćenja koje je nedugo prije pretrpio narod Bosne, a koje je kulminiralo genocidom u Srebrenici 1995. godine? Zar se ne može tvrditi da će intervencija biti dovoljne veličine da bude efikasna samo kada postoje strateški podsticaji? Zapravo, sam altruizam neće proizvesti djelotvorne oblike humanitarne intervencije. Da li je postojanje dvostrukih standarda bitno? Određeni zločini protiv čovječnosti izazivaju interventni odgovor, dok se drugi zanemaruju, na primjer, trajno kolektivno kažnjavanje naroda Gaze. Da li da pijemo iz čaše koja je samo do pola puna? Isto pitanje se odnosi i na nedavni porast krivičnih gonjenja pod nadležnošću Međunarodnog krivičnog suda.
Postoje i drugi načini procjene onoga što se dogodilo. Na primjer, da li bi posljedice intervencije ili neintervencije trebale obojati naše procjene o izboru politike? Recimo da Kosovo evoluira u konstruktivnom pravcu poštovanja ljudskih prava, uključujući i prava srpske manjine, ili nasuprot tome, postaje represivno prema svom manjinskom stanovništvu. Da li bismo, da li bismo trebali, retrospektivno preispitati svoj raniji stav o tome šta je bilo poželjno učiniti još 1999. godine? I na kraju, treba li dati prednost postulatima ljudske solidarnosti, onome što bi se moglo nazvati 'moralnom globalizacijom', ili primatu samoopredjeljenja kao najbolje nade koju narodi svijeta imaju za postizanje emancipatorskih ciljeva, priznajući da je velika strategije geopolitičkih aktera su u najboljem slučaju indiferentne, a često i neprijateljske prema takvim tvrdnjama?
Moj argument se svodi na ovo: u takvom globalnom okruženju ne možemo izbjeći katastrofalne greške, ali da bismo se odrekli napora da pronađemo željeni pravac djelovanja, ne trebamo se povući iz politike i frustrirano dizati ruke. Možemo razotkriti lažne tvrdnje, kontradikcije, dvostruke standarde i možemo se prikloniti onima koji djeluju u ime emancipatorskih ciljeva, a da pritom nismo neosjetljivi na složenost, pa čak i kontradikcije, 'emancipacije' u mnogim političkim okruženjima. Često postoje 'ispravne' i 'pogrešne' strane iz perspektive međunarodnog morala, međunarodnog prava i globalne pravde, ali ne uvijek. Kada se čini da su sve strane duboko 'pogrešne' kao u Siriji, dileme za angažiranog globalnog građanina su pojačane do te mjere da jedino odgovorno držanje može biti poniznost i priznanje radikalne neizvjesnosti. U takvim okolnostima, najistaknutiji moralni imperativ je suzdržati se od djela koja bi mogla intenzivirati nasilje, pojačati patnju i povećati umiranje i ubijanje. Ovo možda nije herojski politički stav, ali može ponuditi najkonstruktivniji odgovor na određenu mješavinu okolnosti, minimizirajući izglede za dalju eskalaciju.
Konačno, nije od velike pomoći primijetiti, 'vrijeme će pokazati da li je ovo bio najbolji odgovor.' Možda za budućnost možemo naučiti o faktorima koji smo previdjeli koji su mogli promijeniti našu procjenu, ali naša prošla odluka bila je zasnovana na onome što smo znali i percipirali u to vrijeme i ne bi je trebalo revidirati uzimajući u obzir kasniji razvoj događaja. U nekim situacijama, kao što su mnoge borbe potlačenih i okupiranih naroda, čini se poželjnim imati nadu čak i suočeni sa spoznajom da bi konačni ishod mogao donijeti duboko razočarenje. Osjećam da bismo što je moguće češće trebali biti vođeni našim nadama i uvjerenjima čak i kada smo, kao i gotovo uvijek, suočeni s dilemama radikalne neizvjesnosti. Također bismo trebali dati sve od sebe da nas ne manipuliraju oni medijski pametni 'realisti' koji naglašavaju strahove, tvrde konvergenciju dobronamjernosti i interesa, preuveličavaju prednosti vojne superiornosti, a posebno u Americi služe kao samoproglašeni glavni dizajneri eksploatatorskih obrasci geopolitički oblikovane sigurnosti.
Sa nadom često možemo prevladati neizvjesnost željom i uključiti se u borbu za pravednu i održivu budućnost koja slavi ljudski potencijal za moralni rast, političko unapređenje i duhovnu mudrost.
Bez nade postajemo žrtve očaja i bićemo nošeni zajedno sa istorijskom strujom koja vodi naciju, društvo, civilizaciju, vrste i svet ka katastrofi.
Živimo u onome što se može opisati i kao informaciono doba i svakodnevno se nosimo sa preopterećenošću informacijama. Mi treba da oblikujemo politiku na osnovu znanje, ali kada je riječ o ključnim pitanjima kao što su rat/mir ili klimatske promjene, djelujemo i zagovaramo bez dovoljno znanja, ili čak ignoriramo informirani konsenzus, a što je još gore, ostavljamo po strani zakon, etiku i našu duhovnu osjetljivost.
Konačno, razmišljati, djelovati i osjećati se kao građanin hodočasnik pruža neophodnu osnovu za nadu i njene dvije sestre, mudrost i duhovnost.
ZNetwork se finansira isključivo zahvaljujući velikodušnosti svojih čitalaca.
Donirati